Vrli novi svijet reproduktivne tehnologije – tehnike kontracepcije, „upravljanje“ rađanjem, praćenje fetusa, vještačka oplodnja i surogat majčinstvo – više od bilo koje društvene ili naučne pojave koje se mogu prisjetiti tjera feministkinje da se suoče sa centralnim pitanjima koje nas muče već dvadeset godina: Šta je majčinstvo? Šta je porodica? Kakav je odnos seksualnosti i reprodukcije? Kakav je odnos žena prema naučnom establišmentu i kapitalističkom ekonomskom poretku? I možda najteže od svih pitanja: Šta to znači – zaista znači – biti žena?
Krajem 1960-tih i početkom 1970-tih, u tim žestokim godinama za feministkinje i ljevičarke, na dnevnom redu su bili radikalni pristupi ovim temama. Samo preispitivanje ustaljenog razmišljanja o majčinstvu i ženstvenosti bilo je radikalan i uzbudljiv čin. Za generaciju vaspitavanu na Prepusti dabru (Leave it to Beaver) i frojdovskom biološkom determinizmu, shvatanje da biologija ne mora biti sudbina tada je bilo oslobađajuće.
Od tada su se stvari promijenile iz razloga koji su s jedne strane razumljivi, a sa druge – barem meni – misteriozni. U žaru i strasti feminističke debate o reproduktivnoj tehnologiji čula se tutnjava povlačenja od radikalnih političkih vizija ka ponekad alarmantnom konzervativnom pogledu na ličnu i političku budućnost žena i na odnose međe ženama, muškarcima, djecom i širom zajednicom.
Prije nego pređemo na detalje o tehničkim i političkim pitanjima sa kojima se danas suočavamo, čini se važnim da se vratimo istoriji radikalnog i socijalističko-feminističkog razmišljanja o ovim temama. Upravo u imaginativnoj literaturi koju su iznjedrili ovi feministički pokreti – romanima koje čitamo i o kojima sa strašću raspravljamo – često se otkriva konvergencija osjećanja i ideja koje podstiču naše politike. Izgleda da je ovo posebno istinito kada je riječ o pitanjima materinstva.
U revolucionarnoj političkoj studiji Dijalektika seksa (The Dialectics of Sex) iz 1970. Šulamit Fajerston (Shulamith Firestone), radikalne feministkinje iz onih nevinih dana kada su ljevičarke i radikalne feministkinje dijelile neke krucijalne političke vizije, predstavljen je teorijski i programski odgovor onima koji su tvrdili da su žene biološki određene da budu majke: „oslobađanje žena od tiranije njihove reproduktivne biologije ... i širenje uloge rađanja i staranja o djeci na društvo u cjelini“ kroz razvoj samih reproduktivnih tehnologija koje se sada mnogim čine sve osim oslobađajuće.
Neke od ideja Fajerstonove su maštovito oživljene u futurističkom romanu lijeve feministkinje Mardž Persi (Marge Piercy) iz 1976. godine Žena na rubu vremena (Woman on the Edge of Time). U njemu, Persi do fascinantnih detalja opisuje budući svijet u kome se svi resursi – tehnološki i prirodni – koriste za unapređenje onih demokratskih vrijednosti koje afirmišu život, kao što su zadovoljstvo, ljepota, razvoj i ekspresija pojedinca u kontekstu potpunog ličnog izbora. Dio ove vizije, njen najradikalniji dio, obuhvata potpuno zacrtan program rađanja i roditeljstva, koji je u cjelosti odvojen od biološkog imperativa i od uže porodice. Svako dijete, vještački nastalo u specijalnim reproduktivnim jaslicama, ima tri biološka roditelja, koji nisu ljubavnici. Muškarci su sposobni za odgajanje isto kao i žene, a izbor biti ili ne biti roditelj prihvata se isto kao i izbor biti u celibatu ili ne-monogaman.
Takve feminističke političke utopije, bilo fiktivne ili teorijske, u danas dominantnom, sve sumornijem pristupu pitanjima seksa i porodice izgledaju kao čudna, nenormalna pogreška. Još 1979. godine, u Benefitima (Benefits) britanske feministkinje Zoe Fairbairn (Zoi Fernberns) prikazan je veoma distopijski futuristički odgovor na idiličnu viziju Persijeve. U njenim projekcijama budućnosti genetički inženjering, u rukama mizogine vlade, postaje najjače oružje protiv feminizma i ultimativna sila za porobljavanje žena. Društveno i rasno „fit“ žene nagrađene su za povratak tradicionalnoj ulozi supruge/majke, dok su siromašne žene, crnkinje, i na drugi način „neprikladne“ žene lišene svojih reproduktivnih prava i prisiljene da ispunjavaju ponižavajuće uloge. Sluškinjina priča (Handmaid's Tale) Margaret Etvud (Margaret Atwood) predviđa sličnu sumornu i zastrašujuću budućnost žena u rukama svemoćne reakcionarne vlade.
Dobra majka (The Good Mother), knjiga Sju Miler (Sue Miller) iz 1985. godine, o samohranoj majci koja gubi starateljstvo nad kćerkom kada bivši suprug optuži nju i njenog nekonvencionalnog ljubavnika za „seksualne neregularnosti“, razjašnjava – na deprimirajući način – koliko su zapravo malo progresa žene učinile u potrazi za seksualnom i političkom slobodom. Razvedena, osiromašena, ali po prvi put srećna u ispunjenom odnosu sa muškarcem koji voli nju i njeno dijete, Anna Dunlap odmah kapitulira pred očitom moći države, kojom dominiraju muškarci, kada se njen stil života dovede u pitanje. Izgubivši svoju voljenu Molly ona, poput neke Hester Prynne iz kasnijih dana, kreće u budućnost punu ispaštanja i lične bijede. Ona raskida sa ljubavnikom i seli se u drugi grad kako bi joj bilo odobreno da nekoliko sati sedmično bude sa kćerkom.
Anina nevolja je srceparajuća i tragična. Senzitivan čitalac je ne može preoštro osuđivati, uostalom, majčina ljubav je stvarna, kao i muška moć i seksualna krivica. Ono što je zabrinjavajuće u ovom romanu je način na koji je postavljen problem ove heroine. Dok se u prvoj polovini knjige Anin novi i obećavajući život prezentuje iz perspektive optimizma i duhovnog razvoja, druga polovina – o slučaju starateljstva – mijenja perspektivu na način koji je literarno briljantan, ali politički uznemirujući. Struktura muške moći – koju predstavlja skoro svaki muškarac u knjizi – je izražena, i Ana se lomi u potpunom porazu. Seksualno ispunjenje i majčinstvo su – još jednom – viđeni kao uzajamno isključivi, ne zbog Anine prirode već zbog nepokolebljive sile patrijarhalne ideologije. I kada je prisiljena da bira, majčinstvo – čak i u nakaradnoj formi koja joj je ponuđena – je ono što će izabrati. Konačno, to jedno dijete je razlog Aninog postojanja. Ona ne zamišlja budući život, nikakvu buduću djecu. Ono što još više uznemirava je, iz moje perspektive kao majke, to što ona bira da se svojoj kćeri koja raste predstavi kao pala žena, gubitnica i žrtva. Stvarne potrebe djeteta zasigurno moraju obuhvatiti potrebu da vidi majku kao model, ženu čiji život je smislen i dostojanstven.
Ovaj roman je amblematičan za stanje mnogih feminističkih (ili postfeminističkih) misli u 1980-tim. U smislu ženske nemoći protiv maskulinih institucija i vraćanja predstave o majčinstvu kao jedinoj areni ženske moći, on odražava dominantne feminističke odgovore na pitanja koja pokreću nove reproduktivne tehnologije. Na mušku moć u područjima nauke, prava, ekonomije i politike gleda se kao na apsolutnu. Feministkinje su implicitno odbacile osporavanje te moći u korist grozničavog fokusa na individualnu kontrolu vlastitog tijela i njegovog potomstva. Van konteksta dublje društvene vizije, ovaj uski, jednoumni fokus prečesto dovodi ne samo do kontradiktornih, čak opasnih, političkih pozicija i saveza, već i do nesvjesnog povratka esencijalističkom pogledu na ženstvenost, kako je definiše biologija – sposobnosti da se rađaju djeca.
Uz rijetke izuzetke, feministički odgovori na nauku o reprodukciji bili su utemeljeni u totalizujućim vizijama muške moći i ženske viktimizacije. Andrea Dworkin (Dvorkin), u verziji radikalnog feminizma 1980-tih koji je bio tako krut kao što je onaj Fajerstonove bio pun nade, uspostavlja ton ovog diskursa u Desničarkama (Right-Wing Women). U poglavlju nazvanom „Naredni ginocid“, ona piše: „majčinstvo postaje nova grana ženske prostitucije uz pomoć naučnika koji žele pristup materici za eksperimentisanje i moć“.
Džina Koria (Gena Corea), još jedna radikalna feministkinja koja radi sa članicama FINNRET, Međunarodne feminističke mreže za nove reproduktivne tehnologije, u Majka mašina (The Mother Machine) daje sličnu, mučnu i tehnički daleko detaljniju sliku. U poglavljima pod naslovima kakvi su „Kloniranje: patrijarhalni poriv za ponovnim stvaranjem“ i „Kontrola reprodukcije: rat protiv materice“, ona opisuje društveni i naučni svijet u kojem se ove tehnike koriste isključivo da nas iskoriste i tlače. Jednom u budućnosti (Once upon a Future) od Jan Cimerman (Jan Zimmerman) je slična ali šira studija nauke i tehnologije, koja uključuje reproduktivne tehnologije, pod potpunom kontrolom muškaraca čija je namjera, koja uspijeva, da eksploatišu i unište žene. Žene iz epruvete (Test Tube Women), antologija akademskih i personalnih eseja, obuhvata nekoliko članaka koji zastupaju upotrebu reproduktivnih tehnologija u pojedinim slučajevima. Ali, to je prije svega kritika nauke o reprodukciji kao u potpunosti opresivne. U novije vrijeme, ovaj uobičajeni refren odjekuje u Rađeno po narudžbi: Mit o reproduktivnim i genetskom progresu (Made to Order: The Myth of Reproductive and Genetic Progress).
Ni na trenutak ne dovodim u pitanje vitalne političke istine koje ove knjige prezentuju. Žene su svakako eksploatisane od strane naučne/medicinske profesije. Svakako da ima fašističkih prizvuka u sadašnjim tehnološki zasnovanim režimima koji neke žene procjenjuju sposobnim za majčinstvo na osnovu klase, rase i bračnog statusa, dok druge kanališu u „surogat majčinstvo“ u korist svojih srećnijih sestara lišavajući ih prava na reprodukciju i prilike da same postanu majke. Feministkinja bi morala biti budala da ne razumije klasne, rasne i polne predrasude kapitalizma. Ona ili on bi morali biti gori od glupana pa da ne vidi važnost feminističkog odgovora na ovu situaciju. Ali, šta je ispravan odgovor? „Diskursi totalizirajućeg morala“, kaže pronicljivo Rajna Rap (Rayna Rapp) u prikazu jedne od ovih knjiga, „uvjeravaju po visokoj cijeni. Prihvativši ih, odričemo se nedavno osvojenog dragocjenog tla: to tlo, jednako kao i skrb, kultura, ne samo priroda, može biti ženski teren“.
To dragocjeno tlo želim da povratim jer jednom kada ga se odreknemo lako zapadamo u misli i ponašanje koje se uklapa u najgore desničarske agende. Kao što nas podsjećaju njemačke spisateljice Džulijet Ziper (Juliette Zipper) i Selma Sevenhujsen (Selma Sevenhuijsen), „oponenti surogat majčinstva u Socijaldemokratskoj partiji Zapadne Njemačke“ zapali su u program kojem bi „desnica aplaudirala: veze između braka, ljubavi, seksualnosti i reprodukcije ne smiju popustiti; surogat majčinstvo se mora zabraniti i reproduktivna tehnologija se ne smije primijeniti izvan braka.“
Socijalističko-feministički odgovor
Dok spomenute knjige prvenstveno izražavaju radikalno feminističko razmišljanje, socijalistkinje i druge lijeve feministkinje su se često slagale. Slučaj Bebe M, koje se Mary Beth Whitehead, majka koja ju je rodila, nije odrekla nakon što je oplođena spermom Williama Sterna i pravno se obavezala da će mu predati dijete – uveo je u glavne medije, na najdramatičniji i senzacionalistički način, pitanja koja pokreću reproduktivne tehnologije. Taj proces je takođe prisilio feministkinje svih vrsta da zauzmu stav. Mnoge od njih su naročito otkrile rasprostranjeni postfeministički osjećaj političkog pesimizma u pogledu društvene promjene.
Na primjer, 125 istaknutih feministkinja potpisale su izjavu kojom podržavaju pravo Whitehead na dijete koje je rodila. Za lijeve feministkinje koje su zauzele ovaj stav primarno pitanje je bilo ono o klasi. Ako je Whitehead, domaćica iz radničke klase, smatrana manje prikladnom od Sternovih, koji su oboje bili obrazovani, dobrostojeći profesionalci, tada se, teorijski, milioni žena mogu smatrati neprikladnim i izgubiti djecu na osnovu klasnog položaja.
Na ovom nivou argument je nepobitan. Siromašne žene, crne žene, lezbijke, i seksualno nekonvencionalne žene zapravo stalno gube djecu zbog onih rijetkih očeva koji odaberu da traže starateljstvo. Ali, slučaj Bebe M pokrenuo je dublja pitanja za feministkinje. On je pokazao kako socijalistička analiza klase i rasne predrasude može dovesti do odstupanja od jednako krucijalnog socijalističko – feminističkog načela: da je majčinstvo društveni, a ne biološki konstrukt. Simpatija za Whitehead, klasnu autsajderku, navela je socijalističke feministkinje da se ne toliko logično slože sa političkim argumentom same Whitehead: da dijete „pripada“ njoj kao majci koja ga je rodila. Kao rezultat toga, jedan broj feministkinja – liberalnih, radikalnih i socijalističkih – odjednom se jednako žustro zalagalo za pravo biološke majke i svetost biološke veze između majke i djeteta kao što su se nekad zalagale za pravo da ne budu majke i da očevi treba jednako da učestvuju u odgajanju djeteta.
Izdanje magazina Ms. iz maja 1988, koji je u cjelosti posvećen temi reproduktivnih tehnologija, je indikativno. Nakon pregleda „dilema koje postavljaju nove reproduktivne tehnologije“, većina vatrenih članaka skoro su ravnomjerno „prenatalni“. Filis Česler (Phyllis Chesler) u izvodu iz svoje knjige o slučaju Beba M postavlja pitanje – „Kako možemo osporiti da žene imaju duboku i trajnu vezu sa djecom koje su rodile; da ova veza počinje u uterusu?“ Par strana kasnije majka ljekarke/spisateljice Perri Klass opisuje pomoć svojoj kćerki da rodi prvorođenče kao „transcedentalni trenutak“ koji je podijelila sa kćerkom i zetom (bijelim profesionalcima koji imaju vremena i novca da „biraju“ najintimnije, prirodno okruženje za tu priliku, ono koje je i sigurno, udobno i efikasno). I Barbara Ehrenrajh (Barbara Ehrenreich) se brine – kao i mnogo feministkinja u posljednje vrijeme – da legitimizacija „surogat majčinstva“, kojim se majka koja je rodila definiše kao manje značajna od „prave“ majke, „flagrantno trivijalizuje proces rođenja“, svodeći ga na „iznajmljivanje materice“.
Čini mi se da je ono što je svim ovim napisima zajedničko – a oni su prosto reprezentativni uzorak feminističkog mišljenja o tom pitanju – implicitni i uveliko emotivni osjećaj da se u svijetu poslije Regana, u kojem nam je toliko toga oduzeto i u kojem toliko toga o čemu smo dvadeset godina sanjali nije ostvareno, po svaku cijenu moramo držati za dvije stvari za koje se nadamo da ih još uvijek posjedujemo i kontrolišemo – za svoja tijela i svoje biološke potomke. A ipak, ovi članci su prepuni politički mrtvih uglova i kontradikcija. Majčinstvo, uostalom, ne doživljavaju sve žene kao čisti blagoslov. Niti sve žene imaju materijalne prednosti mnogih bijelih feministkinja, koje dopuštaju da se rađanje i roditeljstvo doživi u tako neoromantičnim uslovima.
Demistifikovano majčinstvo
Istina je da mnoge žene danas žive živote koje karakterišu emotivna i materijalna oskudica, kompromis i zdrava doza duhovne i/ili fizičke patnje. Među mojim prijateljicama, pitanje majčinstva je često bolno i u najmanju ruku teško. Među onima dovoljno srećnim da imaju finansijsku sigurnost i partnera koji ih podržava – i da im se posrećilo da začnu u kasnijoj životnoj dobi nego što biologija preferira – i dalje postoje problemi brige o djetetu, ograničenje društvene i političke aktivnosti, i snalaženje u opasnom društvenom okruženju. Ali problemi neudatih žena su još više uznemirujući: onih koje lična i ekonomska pozicija sprečava da imaju djecu za kojima čeznu; onih koje se bore da same podignu djecu, sa neadekvatnim prihodima i bez pomoći eks-partnera; i onih koje koriste reproduktivne tehnologije da bi po svom izboru postale samohrane majke uz ogromnu ekonomsku i emotivnu žrtvu.
Među prijateljima i poznanicima moje djece vidim čak veću mizeriju i nevolje. Tinejdžerska trudnoća, naročito među siromašnim, crnim ženama, široko je prepoznata kao epidemija. Ono što je manje poznato je da su mnoge od ovih mladih žena među najpametnijima u svojoj klasi. Ipak, njihove budućnosti – njihov potencijal za samoostvarenje, mnogo manje materijalna sigurnost – su prekinute jer vjeruju, kao i spisateljice u Ms. i Anna u Dobroj majci, da je ljubav biološke majke najveće, najsmislenije ispunjenje za ženu.
Na kraju, ima žena, koja lično ne poznajem, koje zapravo biraju da „iznajme svoje materice“ i svoja tijela muškarcima jer to, u stvari, vide kao najbolju opciju za opstanak u ovom okrutnom, seksističkom društvu. Šta je sa njihovim pravom da kontrolišu svoja tijela? Šta je sa stvarnim stanjem u kojem se nalaze? Ne sugerišem da su prostitucija i surogat majčinstvo, kako se sada praktikuju, dobre stvari. Sugerišem da bilo kakva socijalističko-feministička diskusija o ovim stvarima mora uzeti u obzir stvarnost kapitalizma za većinu žena i njihove izbore.
Sa šire, manje lične perspektive, pitanja vezana za majčinstvo i reprodukciju izgledaju politički čak teža i još više zbunjujuća. Uostalom, ženske potrebe, želje i situacije se razlikuju. Pretpostavka da je borba za „materinska prava“ biološke majke, a protiv tehničkog i komercijalnog uplitanja u ovaj „prirodni“ svijet, očigledno ispravna feministička pozicija je više nego teorijski regresivna. Pojednostavljena je u svom neuspjehu da se suoči sa cjelinom političke stvarnosti. Kada pobliže osmotrimo dostupne specifične reproduktivne tehnike, vidimo lavirint političkih protivurečja koja više zapanjuju nego što bi to mogao otkriti pregled nečijeg kruga ličnih prijatelja.
Kategorije reproduktivnih tehnologija su raznolike, ali svaka je prepuna svojih očito nepomirljivih protivrečnosti. Sama kontrola rađanja je najčešća i najprihvaćenija od ovih tehnika, ali njeno obećanje seksualne slobode ženama je uvijek bilo kompromitovano društvenim i ekonomskim kontekstom u kojem je razvijena i distribuirana. Zdravstveni rizici, nejednaka dostupnost siromašnim i ženama iz trećeg svijeta, zloupotreba sterilizacije za žene koje žele imati više djece nego što to društvo želi, dobro su poznate činjenice. Štaviše, mogućnosti kontrole plodnosti balansira snažno ideološko uvjerenje – koje je široko podržano od strane medicinske profesije i društva uopšte – da je „majčinstvo prirodna želja, i krajnji cilj svih 'normalnih' žena.“ One koje „negiraju svoje materinske instinkte su sebične, čudne i na drugi način poremećene“. Ovakvo razmišljanje jasno utiče na političke odluke da se više investira u istraživanje plodnosti negu kontracepcije.
Vođenje trudnoće i porođaja, te monitoring razvoja fetusa od strane naučne zajednice takođe su prepuni protivurječnosti. Finansijski obezbijeđenim ženama dostupna je najbolja njega i one su u poziciji da mogu da biraju nastavak trudnoće kada fetus nije „savršen“. S jedne strane, takve tehnike mogu biti blagodet pojedinim srećnim ženama kojima su dostupne. S druge, kontrola procesa rađanja, nekad u rukama babica, sada nam je oduzeta. Štoviše, očigledne su fašističke implikacije niza tehnika i politika koje dopuštaju produkciju „savršenih“ beba i mogućnost abortusa onih manje savršenih. Ali opet, koja trudnica bi htjela odbaciti ove metode?
U oblasti tehnologija začeća – vještačka inseminacija, in-vitro oplodnja i surogat majčinstvo – političke kontradikcije su najekstremnije. Siromašne žene, slobodne žene koje nisu ekonomski privilegovane, žene trećeg svijeta, lezbijke i drugi seksualni nekonformisti, nemaju jednak pristup ovim tehnologijama. Surogat majčinstvo je danas zasigurno ekonomski izrabljivačka praksa. Ipak, za pojedine lezbijke, slobodne ili neplodne žene, ova tehnologija može biti božji dar.
Čak i u tako površnom istraživanju, dvije stvari postaju očite. Prvo, pojedinačne borbe za „majčinska prava“ ili kraj komercijalizacije seksa i rađanja su neadekvatne, često pogrešne i u nesaglasju sa drugim feminističkim vrijednostima. I drugo, realni problemi kojima se moramo pozabaviti su oni sa kojima smo počeli: Šta je majka? Šta je porodica? Šta je odgovornost zajednice prema ženi i djeci? I kako se u ovu sliku uklapa tehnologija? Vjerujem da ova pitanja traže povratak vizionarskom razmišljanju i pogledu na tehnologiju koji je vidi – uprkos onome što znamo o muškoj strukturi moći – kao potencijalno progresivnu, oslobađajuću, i pozitivnu u njenom obećanju boljeg svijeta, bolje ljudske zajednice.
Da bismo počeli promišljati o našem odnosu prema tehnologiji, možemo ponovo isčitati Žena na ivici vremena od Persijeve iz manje idealističke perspektive stvarnosti kasnih 1980-tih. Dok ovo čitamo, mogli bismo se podsjetiti kako smo se našli u zamci, kako to sugerišu Ziper i Sevenhuisjen, „u sredini između (stanovišta koja naglašavaju totalnost) opresije ili liberalizma“. “Tehnologija sama po sebi ne služi nijednom; nije sama tehnologija ta koja komplikuje teoriju i strategiju“, već „uslovi u kojima se govori o tehnologiji i njenim društvenim posljedicama“. Slobodna u svojoj mašti, Mardž Persi je zamislila svijet – iako fantastičan – u kojem ljudi kontrolišu tehnologiju i tjeraju je da radi za njih. Možda smo daleko od toga, ali to je više razlog da se podsjetimo, u ovim teškim vremenima, za šta se na kraju borimo, u kakvom svijetu želimo da žive naši unuci i praunuci.
Feministička budućnost
Ovo me dovodi do prvog pitanja – pitanja o majčinstvu, porodici, i zajednici kakvu bi socijalističke feministkinje željele. Kao feministkinje, počele smo sa osporavanjem patrijarhalnih predstava o porodici i seksualnosti. Umjesto paternalističkog vlasništva i kontrole nad ženama i djecom, zahtijevale smo individualnu slobodu, zajedničku brigu o djeci, i društvenu odgovornost za ljudsku porodicu. Umjesto krvnih veza i naslijeđene imovine kao osnove za raspodjelu bogatstva, zahtijevale smo društveno vlasništvo, kontrolu i dijeljenje naših zajedničkih resursa. Umjesto hijerarhijske strukture, zahtijevale smo demokratske institucije u kojima svako od nas ima izvjesnu moć i važnost. Umjesto jedinstvene norme za „ispravnu ženstvenost“, zahtijevale smo izbor i raspoznavanje ogromnih razlika ne samo u pogledu „ženske prirode“ i želja, već i u pogledu materijalnih i emotivnih situacija u kojima se nalaze žena različitog porijekla i životnih stilova. A umjesto dihotomije dobra djevojka/loša djevojka, zahtijevale smo pravo da budemo potpuno integrisane osobe, sposobne za doživljaj seksualne slobode i intelektualno ispunjenje bez gubitka prava da budemo – ili ne budemo – majke.
Koliko god sve ovo sada izgledalo grandiozno i nerealno, činjenica je da smo imale pravo da to zahtijevamo. Dok neke od nas čuvaju svoje male luke u ovom bezosjećajnom svijetu i broje blagoslove, većina nas je u gorem stanju nego što smo zamišljale prije dvadeset godina. Feminizacija siromaštva, porast stope razvoda, seksualno i fizičko zlostavljanje žena i djece, nepismenost i otuđenje među mladima, usamljenost i izolacija među starima i ne-tako-starima su realnost današnjeg života. Nemamo mogućnost izbora da se vratimo na strukturu porodice iz 1950-tih, osim u izolovanim, srećnim slučajevima. U stvari, biti politički realan znači suočiti se sa činjenicom da su pojmovi kakvi su „porodica“ i „majka“ izgubili svoje tradicionalno značenje za većinu nas, i nikakvo romantiziranje misterije trudnoće to neće promijeniti. Sučeni sa ovim istinama, potreba za imaginativnom, čak vizionarskom spekulacijom čini se očitom, iako je teško njome upravljati.
Teško, ali ne i nemoguće. Ako mladim ženama danas Mardž Pirsi izgleda bizarno i fantastično, postoji još jedna literarna tradicija, ona crnih žena spisateljica, s kojom se mladi čitaoci lakše poistovjećuju i često je vizionarska u svom pogledu na porodicu, majčinstvo i zajednicu, kao i ranija djela bijelih feministkinja. Boja purpura (The Color Purple) od Alis Voker (Alice Walker) je izvanredan primjer. Ovdje vidimo kako najpotlačenija žena koju možete zamisliti izrasta u heroinu mitskih proporcija u kontekstu radikalno progresivne, podržavajuće zajednice. Ovaj roman, na svoj način fantastičan kao i Žena na rubu vremena, opisuje zajednicu crnih žena koje čine neku vrstu porodice i žive u seksualnim i emotivnim odnosima kakve su ranije feministkinje predviđale. U svijetu u kojem bijela i muška moć može u svakom trenutku razdvojiti porodice, uništiti ljude, i ostaviti djecu bez majke, Voker pokazuje šta porodica – svakako za crnce, i sve više za sve nas – mora postati da bi ljubav i zajednica opstali.
U Boji purpura djecu podižu prijatelji i rođaci kada nestanu roditelji. Seksualne veze završavaju naglo, ako ne zbog prisilnog razdvajanja onda zbog enormnog pritiska pod kojim odnosi postoje u svijetu bola, nevolja, i nemoći. Seksualna ljubomora je prevladana u interesu sestrinstva i opstanka zajednice. Što je najčudesnije, polne uloge i heteroseksualne norme su okrenute naglavačke. Ljubav između dvoje ljudi je blagoslov, mada onaj koji će skoro neizbježno biti kratkotrajan. Čak je i muškarcima – onima koji su emotivno zaostali – dopušteno da se razvijaju i mijenjaju pod uticajem ovih magičnih, veličanstvenih žena.
Ova je vizija vrlo blizu onome što su feministkinje 1960-tih vjerovale. Nije iznenađujuće, međutim, da su sada crne žene te koje su feminističke vizionarke porodice i seksualnog pitanja, s obzirom na slom crnačke zajednice pod pritiskom kapitalizma. Uloga žena u njenom očuvanju – u podizanju sve djece kojoj je potrebna njega, u konstruisanju nove, mnogo realnije definicije porodice od one koju je bijelo društvo pokušalo nametnuti – stoji kao model bijelim socijalističkim feministkinjama. To je model koji prihvata razliku, prihvata fragilnost biološke „materinske veze“, prihvata potrebu za radikalnim alternativama u ovim mučnim vremenima.
Svakako, Boja purpura je ekonomski i tehnološki anahrona u prikazu male porodične zanatske industrije kao materijalne osnove za opstanak šire porodice. To nas vraća na pitanje tehnologija reprodukcije. Umjesto da se držimo svoje male biološke moći za reprodukciju, mogle bismo razmotriti pitanja koja tehnologije reprodukcije pokreću u kontekstu okruženja s puno ljubavi, demokratskog, neseksističkog, nerepresivnog, u kojem su tehnologije široko dostupne i jeftine i koriste se u interesu samih žena i djece. Samo u tom kontekstu se mogu razriješiti kontradikcije koje pokreću ove tehnologije, jer one utiču na različite žene. Ovih dana se o ideji društvene odgovornosti za „politiku porodice“ raspravlja ad nauseam, i sa malo efekta. Socijalističko-feministička agenda koja transcendira naposredne posebne interese kako bi postavila veća pitanja o tome kako izgleda pristojno društvo, i kako bi ono raspodijelilo svoje ekonomske i tehničke resure, nije nerealna. To je jedini realan pristup sve većem osiromašenju i deprivaciji naše političke imaginacije i naših života koji ja mogu zamisliti.
Naročito me brine povratak vizionara u politički diskurs jer imam odraslu kćer i svaki dan podučavam mlade žene njene dobi. Ove kćeri drugog talasa su izvanredne i iritantne. Imaju golem osjećaj za sopstveni lični potencijal, sopstveno pravo da „imaju sve“: smislenu ljubav, važan posao, djecu, zadovoljstvo i radost. Ali njihov osjećaj za to kako postići ove stvari je uzak i društveno ograničen onoliko koliko su ogromni njihovo samopouzdanje i energija. One savršeno razumiju Annu iz Dobre majke. One prihvataju ograničenja i protivrječnosti njenih izbora kao date, i planiraju da u sopstvenim životima izbjegnu njenu tragediju tako što će biti pametnije, pažljivije u svojim životnim izborima. Implicitno, one su se opredijelile za manje seksualne slobode, manje stvarne slobode bilo koje vrste, manje od onih koje smo se mi, njihove biološke i duhovne majke, nadale da ćemo im moći ponuditi – iako one nikako ne mogu znati da je to ono što rade.
One to ne mogu znati jer ne mogu razumjeti Ženu na rubu vremena ništa više nego što bi mogle razumjeti Šulamit Fajerston. Ipak, one će naslijediti svijet koji im ostavljamo i vrijednosti za koje smo se borile. I što najviše zabrinjava – one će naslijediti svijet u kojem tehnologija zauzima sve veći dio njihovih života, dok je njihova kontrola nad tom tehnologijom praktično nikakva. One svakako moraju znati da su njihove biološke i duhovne majke mislile, pisale i čak pokušale da urade nešto u vezi sa takvim stanjem stvari i da je stoga moguće, nužno, čak i imperativno, da one urade to isto.
Prevod: Lidija Nelević
Tekst je preuzet iz knjige „Women, Class and the Feminist Imagination“; Temple University Press, 1990.