„Moj trenutni stav je da je ljevičarski populizam relativno spontan odgovor na krizu. Sa njim se, kao takvim, može i treba raditi. Ali on se najbolje može shvatiti kao prelazna stanica na putu ka radikalnijem emancipatorskom projektu“
Tokom godišnjeg sastanka istraživačke mreže Alternative kapitalizmu (Alternatives to Capitalism) koji je održan u Novoj školi za društvena istraživanja u Njujorku 2019. godine, čuvena profesorica Nensi Frejzer (Nancy Fraser), ugledna američka filozofkinja, kritička teoretičarka i feministkinja učestvovala je u diskusiji o svojoj najnovijoj knjizi „Kapitalizam. Razgovor u kritičkoj teoriji“, koja je nastala u koautorstvu sa Rahel Džegi (Rahel Jaeggi) i koja je objavljena 2018. Tom prilikom i povodom objavljivanja ove knjige sa Nensi Frejzer je razgovarala Lara Montičeli (Lara Monticelli), suosnivačica istraživačke mreže „Alternatives to Capitalism“.
LM: Kao što je to jasno iz samog naslova, ključni protagonista vaše knjige je kapitalizam, a vaš cilj je da se vratite na ono što nazivate društvenom teorijom „velikog obima“, „velikog tipa“, kritičkoj teoriji kapitalizma koja eksplicitno ima za cilj da integriše marksističku kritiku sa ekološkim, feminističkim i postkolonijalnim kritikama. Za početak bih vas pitala – kada ste započeli ovaj novi intelektualni projekat? Da li je to prirodan nastavak vaše prethodne intelektualne produkcije ili ipak postoji zaokret u fokusu?
NF: U pravu ste kada kažete da je glavni junak ove knjige kapitalizam i da je njen cilj oživljavanje velikih društvenih teorija. U stvari, to za mene uopšte nije novo interesovanje. Moj pogled na svijet formirala je Nova ljevica, tako da sam imala čvrsto uvjerenje da je kapitalizam glavna kategorija ili okvirni koncept za sve ozbiljne društvene teorije još kada sam ulazila u akademski svijet. Ali kako su decenije prolazile, a etos Nove ljevice blijedio, počela sam da shvatam da ne dijele svi tu pretpostavku. Umjesto toga, zadata pozicija, barem u Sjedinjenim Američkim Državama, bio je (i još uvijek je) liberalizam ove ili one vrste, bilo lijevo-egalitaristički ili libertarijansko-individualistički. Kada sam došla do te spoznaje, uvidjela sam da je moje formativno iskustvo u Novoj ljevici bilo odstupanje, baš kao što su to 1930-e bile za prethodnu generaciju američkih radikala. To su bili periodi u kojima je strukturalna slabost čitavog društvenog sistema postala nadaleko očigledna, što je mnoge ljude navelo da radikalizuju svoje razmišljanje, da traže duboke korijene društvenih nedaća i identifikuju strukturne promjene koje su potrebne za njihovo prevazilaženje. Ali ti periodi bili su izuzetni. U „normalnim“ vremenima, gotovo svi Amerikanci, uključujući i one koji naginju ka ljevici, bili su fokusirani na reformu sistema i nastojanje da se unutar njega prošire prava i mogućnosti. Da budem jasna: ja se ne protivim svim takvim naporima, mogli bi postojati dobri taktički razlozi za sprovođenje određenih vrsta reformi u istorijski specifičnim situacijama. Ali kada reformizam postane standardna perspektiva kao efekat imamo skretanje pažnje s temeljnih struktura društvenog totaliteta. A to dugoročno mora biti politički i intelektualno frustrirajuće – prije svega u vremenima akutne krize, kakvu imamo u sadašnjosti.
U svakom slučaju, došao je trenutak kada sam uvidjela da u progresivnim krugovima jenjava interesovanje za strukturnu kritiku društvenog totaliteta. Kao odgovor, napravila sam seriju intervencija s ciljem razotkrivanja amnezije političke ekonomije kako bih pokazala kako je ona nestala iz feminističke i antirasističke kritike, iz kritičke teorije u svakom smislu, iz svih oblika egalitarne misli. Također sam tvrdila da se jednostrano fokusiranje na pitanja priznavanja ili politike identiteta uklapalo u proces neoliberalizacije koji je tada bio u toku i efektivno ga podržavalo. Dakle, od stava da je svima očigledno da je kapitalizam ključno pitanje za kritičko teoretisanje stigla sam do spoznaje da se ta tvrdnja mora argumentovati. U želji da se direktno suočim s tim pitanjem, počela sam da uvjeravam svoje čitaoce da preusmjere svoju pažnju na kapitalizam. Ta namjera je u središtu i ove knjige.
Knjiga je takođe pokušaj, kao što ste primijetili, da se najbolji uvidi marksizma integrišu sa uvidima feminističke i LGBTQ teorije, antiimperijalističke i kritičke teorije rase, demokratske i ekološke teorije – ukratko sa svim uvidima koje smo dobili 1960-ih. Ovaj proces, kako ja to vidim, nije dodavanje novih varijabli ili „sistema“ postojećim marksističkim paradigmama. Umjesto toga, on zahtijeva reviziju koncepta kapitalizma i drugačije razmišljanje o njemu.
LM: Knjigu započinjetete razgovorom sa Rahel Džegi (Rahel Jaeggi) postavljanjem ključnog pitanja – kako definisati kapitalizam? Karakteristike koje opisujete odražavaju vašu spremnost da u definiciju kapitalizma uključite ono što nazivate „pozadinskim uslovima mogućnosti“, koji su bili temeljna osnova kapitalističkog razvoja u posljednjih četiri stotine godina...
NF: Većina ljudi misli da je kapitalizam samo ekonomski sistem. To je stav mejnstrim ekonomista i korporativnih igrača. Tako takođe razmišlja većina takozvanih običnih ljudi, uključujući progresiste, pa čak i mnoge samoidentifikovane marksiste. Ali ovakav pogled na kapitalizam suviše je uzak. On zamagljuje neophodne pozadinske uslove za kapitalističku ekonomiju, stvari od kojih ta ekonomija zavisi, kojima se ona slobodno koristi, ali koje na kraju troši ne nadomještajući ih. Te uslove mogu konkretno izložiti za minut, ali prvo želim da kažem da sve što predstavlja neophodnu pretpostavku za kapitalističku ekonomiju treba direktno da se uklopi u našu definiciju kapitalizma. Daleko od toga da je puka „ekonomija“, kapitalizam je nešto mnogo veće: to je „institucionalizovani društveni poredak“ u rangu, na primer, feudalizma. Feudalizam nije bio ni samo ekonomski sistem, ni vojni sistem ni politički sistem, već širi društveni poredak koji je obuhvatao sve te stvari, a to isto važi i za kapitalizam. To je način organizovanja, ne samo ekonomske proizvodnje i razmjene, već i odnosa proizvodnje i razmjene u širokom spektru društvenih odnosa, aktivnosti i procesa, koji se smatraju neekonomskim, ali koji omogućavaju ekonomiju. U knjizi opisujem četiri takva neekonomska pozadinska uslova bez kojih kapitalistička ekonomija ne bi mogla da postoji.
Prvi je društvena reprodukcija ili, kako je mnogi sada nazivaju – „briga“. Ovdje su uključene sve aktivnosti koje stvaraju, njeguju, održavaju i nadopunjuju ljudska bića koja zauzimaju položaj u privredi. Ne možete imati kapitalističku ekonomiju bez „radnika“ koji proizvode robu pod okriljem profitnih preduzeća, ali ne možete imati ni radnike bez „skrbnika“ koji reprodukuju ljudska bića u okruženjima izvan službene ekonomije. „Briga“ uključuje trudnoću, porođaj, dojenje, hranjenje, kupanje, druženje, obrazovanje, liječenje, zaštitu, utjehu – ukratko, sve što je bitno za održavanje ljudskih bića koja su istovremeno biološka i društvena. Istorijski gledano, veliki dio ovih poslova bili su neplaćeni i obavljale su ih žene – često u domaćinstvima, ali i u zajednicama, četvrtima i selima; u udruženjima civilnog društva, agencijama javnog sektora i danas sve više u profitnim firmama, kao što su škole i starački domovi. Ali gde god da se obavlja, društvena reprodukcija je neophodan preduslov za ekonomsku proizvodnju – dakle, za ostvarivanje profita i akumulaciju kapitala. Ipak, kapital uveliko izbjegava plaćanje brige – ili ako u tome ne uspije, plaća je što je manje moguće. A ovdje počinju nevolje. Budući da kapitalistička društva podstiču poslove besplatne brige bez obaveze na nadoknadu, ona učvršćuju duboko ukorijenjenu tendenciju društveno-reproduktivne krize, kao i rodni poredak koji podređuje žene.
Drugi preduslov za kapitalističku ekonomiju je ekološki. Kao što zavisi od brige, kapitalitička ekonomija pretpostavlja i dostupnost energije za proizvodnju materijalnih supstrata, uključujući „sirovine“, i za transformaciju rada. Kapital se, ukratko, oslanja na „prirodu“ – prvo u smislu specifičnih supstanci koje se direktno koriste u proizvodnji, a onda i u smislu opštih uslova životne sredine koji su mu potrebni, kao što su vazduh za disanje, voda za piće, plodno tlo, relativno stabilan nivo mora, klima pogodna za život itd. Ali tu se javlja problem. Samim svojim dizajnom, kapitalističko društvo podstiče vlasnike da tretiraju prirodu kao beskrajnu riznicu „neekonomskog“ blaga, bez potrebe za nadoknadnom ili popravkom. I ovo je, kako smo konačno shvatili, recept za katastrofu. Kapitalistička društva institucionalizuju strukturnu tendenciju ekološke krize – kao i duboke razlike u ranjivosti kada su u pitanju posljedice.
Ti dispariteti ukazuju na treći uslov akumulacije kapitala – bogatstvo preuzeto od podaničkih populacija. Gotovo uvijek na rasnoj osnovi, takve populacije određene su za eksproprijaciju, za razliku od eksploatacije. Lišeni državne zaštite i prava na koja mogu računati, njihova zemlja i rad mogu se uzeti bez naknade i usmjeriti ka akumulaciji. Eksproprijacija se često posmatra kao rana karakteristika sistema koji gomila bogatstvo eksploatacijom (besplatnih) „radnika“ u fabrikama. Ali to je greška. Kapitalistička proizvodnja ne bi bila profitabilna bez stalnog priliva jeftinih inputa, uključujući prirodne resurse i neslobodan ili zavisan rad, konfiskovan od stanovništva koje je podvrgnuto osvajanju, porobljavanju, nejednakoj razmjeni, zatvaranju ili predatorskom dugu, i stoga nesposobno da uzvrati. Rečeno je da je iza Mančestera stajao Misisipi, što znači da je robovska radna snaga obezbjeđivala jeftinu sirovinu, pamuk koji je hranio legendarne tekstilne fabrike u zoru industrijalizacije. Ali isto to vrijedi i danas: iza Kupertina stoji Kinšasa, gdje se za iPhone jeftino kopa koltan, ponekad pomoću porobljene kongoanske djece. Uistinu, kapitalističko društvo je nužno imperijalističko: ono neprestano stvara bespomoćno stanovništvo za eksproprijaciju. Njegova ekonomija ne funkcioniše ako se svima isplaćuju plate koje pokrivaju njihove stvarne troškove reprodukcije. To ne funkcioniše bez globalne podjele populacije na onu koja se „samo“ može iskoristiti od one koja je potpuno eksproprijabilna. Institucionalizacijom te podjele kapitalizam takođe učvršćuje rasno-imperijalnu represiju i političke borbe koje ga okružuju.
Četvrti pozadinski uslov za kapitalističku ekonomiju je javna moć – paradigmatski, ali ne samo državna moć. Akumulacija se ne može odvijati bez takve moći u svom istorijskom jezgru, bez pravnih sistema koji garantuju privatnu svojinu i ugovornu razmjenu. Takođe su bitne represivne snage koje upravljaju neslaganjem, guše pobune i sprovode statusne hijerarhije koje omogućavaju korporacijama da ekspropriišu stanovništvo u zemlji i inostranstvu. Niti sistem, konačno, ne može funkcionisati bez javnih propisa i javnih dobara, uključujući infrastrukture raznih vrsta i stabilnu ponudu novca. Oni su neophodni za akumulaciju, ali se ne mogu obezbijediti preko tržišta. Umjesto toga, oni se mogu osigurati samo vršenjem javne vlasti. Kapitalu je, shodno tome, potrebna takva moć, ali je takođe pripremljen da je potkopa – izbjegavanjem poreza, slabljenjem propisa, offshoring operacijama ili zarobljavanjem javnih agencija. Kao rezultat imamo skup inherentnih tenzija između „ekonomskog“ i „političkog“ – i duboko ukorijenjene tendencije političke krize.
U sva četiri slučaja, dakle, kapitalistička društva uspostavljaju kontradiktorne odnose između svojih ekonomija i neekonomskih uslova koje ih omogućavaju. Ovi odnosi postaju vidljivi tek kada kapitalizam shvatimo šire – ne samo kao „puki“ ekonomski sistem, već kao institucionalizovani društveni poredak koji takođe uključuje društvenu reprodukciju, prirodu, bogatstvo eksproprisano od rasnog stanovništva i javnu moć – sve to je od suštinskog značaja za akumulaciju, ali je sve to iscrpljeno i destabilizovano. To je glavna poenta ove knjige: zamijeniti usku definiciju kapitalizma kao ekonomskog sistema proširenim pogledom na njega. Ovaj pristup proširuje naš pogled na kontradikcije kapitalizma i na taj način objašnjava zašto su kapitalistička društva jedinstveno i ne slučajno sklona sistemskim krizama – od kojih se neke čine „neekonomskim“. Takođe, on integriše dugogodišnje interese socijalista za eksploataciju sa brigama feministkinja, ekologa, antirasista, antiimperijalista i radikalnih demokrata.
LM: Argumentacija koju gradite sa Rahel Džegi počinje fokusiranjem na dijahronijsku logiku kapitalizma, odnosno evoluciju kapitalizma tokom vremena. Opisujete četiri „režima“ ili faze kapitalizma: merkantilni kapitalizam, liberalni kapitalizam, kapitalizam kojim upravlja država i savremeni, finansijski kapitalizam. Prihvatanje istorijskog pristupa proučavanju kapitalizma je nešto što su drugi društveni teoretičari, poput Imanuela Volerštajna (Immanuel Wallerstein) ili Volfganga Strika (Wolfgang Streeck), radili, ali jedinstvena karakteristika vaše analize je da svaku novu fazu kapitalizma tumačite kao reakciju, prilagođavanje kontradikcijama i tenzijama koje su nastale u prethodnoj fazi. U tom smislu, vaš pristup me podsjeća na teorije Boltanskog (Boltanski) i Čapela (Chiapell) o adaptivnom i kooptirajućem kapacitetu kapitalizma.
NF: Tenzije će se sigurno pojaviti u bilo kojem obliku kapitalističkog društva – bez obzira na to kako i gdje nastaje kolizija između proizvodnje i reprodukcije, ekonomije i politike, društva i prirode, eksploatacije i eksproprisanog rada. Te kolizije predstavljaju kvarove sistema, spojeve koji registruju njegove kontradikcije, dok kapital destabilizuje sopstvene uslove mogućnosti. Kapitalistička ekonomija je, kao što sam rekla, spremna da kanibalizuje brigu, prirodu, javnu moć, bogatstvo rasne populacije – i tako povremeno ugrozi dobrobit skoro svih neimovinskih ljudi. Bez obzira na to koliko dobro dati režim akumulacije uspijeva da fino poravna ove kontradikcije za neko vrijeme, nikada ne može u potpunosti ovladati njima. Na kraju se one ponovo pojavljuju, a režim počinje da se raspada. Ono što slijedi je interregnum, period neizvjesnosti između režima, kada sve iracionalnosti i nepravde sistema isplivavaju na vidjelo. U takvim trenucima, a bilo ih je samo nekoliko u više od 500 godina istorije kapitalizma, ono što se pojavljuje nije „samo“ sektorska kriza, već opšta kriza cjelokupnog društvenog poretka, koja potresa vladajući zdrav razum. A to otvara vrata divljijem javnom prostoru, gdje novoradikalizovani društveni akteri iznose široku lepezu suprotstavljenih ideja o tome šta bi trebalo da bude zamjena. U želji da izgrade kontrahegemoniju, oni se bore da sastave novi istorijski blok koji ima dovoljno snage da reorganizuje kapitalističko društvo – ne samo restrukturiranjem ekonomije, već i ponovnim mapiranjem odnosa potonjeg sa njegovim „neekonomskim“ uslovima mogućnosti. Rezultat svake takve situacije do danas bio je novi oblik kapitalizma, onaj koji se bar na neko vrijeme bavio protivrječnostima koje je proizveo prethodni režim, sve dok i sam ne bi takođe generisao kontradikcije i sam oslabio. Ovo je obrazac dosadašnjeg kapitalističkog razvoja: niz režima, isprekidanih razvojnim krizama. Stoga možemo razlikovati „normalnu politiku“, kada kritična masa ljudi prihvata uslove društvenog poretka kao date i bori se da u njemu postigne najbolju ponudu i „nenormalne“ politike, kada se cijeli poredak čini klimavim i dolazi u pitanje. Potonje situacije predstavljaju rijetke epizode relativno naglašene slobode, kada možemo razmišljati o promjeni pravila igre.
Nisam sigurna da li Boltanski i Čapel u potpunosti dijele perspektivu koju ovdje iznosim. Ali u pravu ste da je bilo i drugih pokušaja periodizacije kapitalizma. Na mene su posebno uticali „Dugi 20. vek“ Đovanija Ariđija (Giovanni Arrigi) i francuska škola regulacije. Slažem se s njihovom listom režima: merkantilistički ili komercijalni kapitalizam, laisser-faire ili liberalno-kolonijalni kapitalizam, državno organizovani ili socijaldemokratski kapitalizam i neoliberalni ili finansijski kapitalizam. Ali ja shvatam te režime drugačije. Ti mislioci su se fokusirali na odnose između država i tržišta, pokazujući kako je data podjela između njih bila osporena i revidirana. To je važno, da budemo jasni. Ali to je samo jedna od nekoliko linija zapleta jedne veće priče. Promjene režima obuhvataju više od promjena u odnosima ekonomije i politike: one takođe mijenjaju odnos proizvodnje prema reprodukciji, ekonomije prema prirodi, eksploatacije prema eksproprijaciji. Ovi drugi nizovi su zanemareni u većini prethodnih periodizacija. Ali, u mojoj oni su centralni. Kao što sam rekla, bavim se proširenjem našeg razumijevanja kapitalizma, tako da ono uključi rod, ekologiju, rasu i carstvo. A za to je potrebno unijeti ove zanemarene djelove priče u naše periodizacije.
LM: U knjizi opisujete različite vrste kritika koje su upućene kapitalizmu: funkcionalistička kritika, moralna kritika i etička kritika. Dodajete i četvrtu koju nazivate kritikom slobode...
NF: Poglavlje „Kritika kapitalizma” u velikoj mjeri se zasniva na radu moje koautorice Rahel Džegi. U prethodnim poglavljima („Konceptualizacija kapitalizma“ i „Istorizacija kapitalizma“) iznosim stavove koje sam ovdje iznijela, o tome šta je kapitalizam i kako bi trebalo razumjeti njegovu istoriju. Ali sljedeće pitanje je – šta (ako išta) nije u redu sa kapitalizmom? Kako to da kritikujemo?
Iz onoga što sam već rekla, vidimo da je jedan nedostatak kapitalizma njegova sklonost krizi – sklonost kanibalizaciji vlastitih pretpostavki i periodično stvaranje bijede velikih razmjera. Dakle, „krizna kritika“, čiji je cilj otkrivanje ugrađenih kontradikcija ili kriznih tendencija sistema, jedan je od glavnih žanrova kritike kapitalizma. Njegova snaga se sastoji u tome da pokaže da bijeda koja je usledila nije slučajna, već da je ona rezultat konstitutivne dinamike sistema. Posljednjih godina, međutim, i sama ova kritike je kritikovana i odbačena zajedno s marksizmom kao „funkcionalistička“, što ovdje znači ekonomsko-redukcionistička i deterministička. Ne bih poricala da neki oblici marksizma zaslužuju takve etikete, ali nemojmo izbaciti bebu sa vodom. Vremena u kojima živimo vape za kritikom duboko ukorijenjenih kriznih tendencija kapitalizma, čije su aktualizacije sada bolno očigledne. Zato sam pokušala da rekonstruišem kriznu kritiku u obliku koji nije podložan tim prigovorima. Stavljajući u prvi plan neekonomske krizne tendencije (ekološke, društvene, političke), klonila sam se ekonomskog redukcionizma. Naglašavajući otvorenost interregnumskih perioda, kada se hegemonija raspliće, a politička imaginacija i sloboda djelovanja šire, izbjegla sam determinizam.
Ali, kako Džegi naglašava, kapitalizam se takođe može kritikovati na normativnim osnovama. Za razliku od Marksa, ne bih oklijevala da upotrijebim moralno opterećen izraz „nepravedno“ da bih opisala društveni sistem koji učvršćuje višestruke oblike strukturalne dominacije kroz koje jedna grupa ljudi cvjeta zahvaljujući ugnjetavanju drugih. Marksov prikaz klasne dominacije, zasnovan na eksploataciji (dvostruko) slobodnih najamnih radnika od strane kapitalista na mjestu proizvodnje, primjer je za to. Ali iz onoga što sam ranije rekla o proizvodnji i reprodukciji, može se vidjeti da je rodna dominacija jednako ukorijenjena u kapitalističkom društvu. Isto važi i za rasno i imperijalno ugnjetavanje, s obzirom na ono što sam ranije rekla o eksploataciji i eksproprijaciji. Ove nepravde su jednako strukturalne kao i klasna dominacija; nijedna od njih nije sekundarna ili slučajna. Dakle, prošireni pogled na kapitalizam kao institucionalizirani društveni poredak podrazumijeva proširenu normativnu kritiku višestrukih inherentnih nepravdi sistema.
Konačno, Džegi istražuje potencijal etičke kritike kapitalizma. Ta vrsta kritike je takođe normativna, ali ne zato što se fokusira na nepravednost kapitalizma. Njen fokus je prije na „lošoj“ strani ovog sistema, njegovom ukorjenjivanju otuđenja i ostvarenja, što nas sprečava da živimo „dobrim“ životom. Drugim riječima: kapitalizam je loš oblik života – ne zato što neki ljudi otimaju od drugih, niti zato što jede svoj rep i uvijek se na kraju slomi, već zato što u kapitalizmu zakržljavamo i zato što on blokira našu sposobnost da živimo dobro. Naravno, notorno je teško objasniti šta to znači – i to na način koji nije tendenciozan ili sektaški, argumentima koji, na primjer, nisu eurocentrični. Džegi misli da je našla način da to učini. Lično, nisam baš sigurna u to, mada se slažem da treba da pokušamo. Bio bi veliki gubitak kada bismo bili primorani da napustimo kritiku kapitalističkog društva kao inherentno otuđujućeg, nametnutog lošeg načina života.
Kritika „slobode“ je način da se riješite ove brige bez pretpostavke konkretnog pogleda na dobar život. Ideja je da kapitalizam nužno učvršćuje heteronomiju i sprečava autonomiju jer je inherentno nedemokratski. Kapitalistička društva uklanjaju ogroman raspon fundamentalnih pitanja iz kolektivnog demokratskog odlučivanja. Prepuštaju kapitalu i onima koji posjeduju kapital ili su posvećeni njegovoj neograničenoj ekspanziji da odrede osnovnu gramatiku naših života. Ti momci odlučuju šta će se proizvoditi, koliko i od koga; na kojoj energetskoj osnovi i kroz kakve društvene odnose. Kao rezultat, određuju oblik odnosa između onih koji rade u proizvodnji i između njih i onih koji ne rade, uključujući njihove šefove, s jedne, i njihove porodice, s druge strane. Zatim, kapitalna ulaganja diktiraju odnose među porodicama, zajednicama, regijama, državama i kolektivnim udruženjima, kao i naš odnos prema neljudskoj prirodi i budućim generacijama. Sve ove stvari se skidaju sa dnevnog reda i rešavaju iza naših leđa. Prepuštajući ih kapitalistima i investitorima, kapitalizam institucionalizira heteronomiju. Uskraćuje nam kolektivnu sposobnost da oblikujemo svoje živote. Dakle, kritika slobode usmjerava našu pažnju na gramatiku života, uključujući i njegovu „lošu“ stranu u kapitalizmu. Ali izbjegava se upetljavanje u konkretno definisanje šta je dobro, a šta loše. Umjesto toga, to se ostavlja socijalističkim građanima da sami urade.
LM: Četvrto i završno poglavlje knjige naslovljeno je „Osporavanje kapitalizma“. Tu sa kritike kapitalizma prelazite na njegovo osporavanje. Ovdje nailazimo na potrebu da se krene dalje od kritike, da se zamisle emancipatorske strategije, subjekti i scenariji. U ovom poglavlju povezujete sve koncepte koje ste naveli u knjizi i „gurate loptu naprijed“. Prvi korak koji ćete preduzeti u ovom poglavlju je da se pozabavite pitanjem ko bi trebalo da bude novi emancipatorski subjekt i u koju vrstu borbe bi ovaj subjekat trebalo da se uključi.
NF: Da, ovo posljednje poglavlje mobiliše sav prethodni konceptualni rad za analizu sadašnje konjunkture. Njegov praktični cilj je da otkrije potencijale za emancipatorsku društvenu transformaciju u našoj situaciji. Dakle, ovo je kritičko teoretisanje u smislu mladog Marksa kao „samorazjašnjenje borbi i želja tog doba“. Zadatak je dijelom dijagnostikovati kontradikcije i poteškoće, ali i identifikovati one društvene snage koje bi se mogle udružiti oko kontrahegemonističkog projekta koji bi ih mogao prevladati. Poglavlje istražuje različite društvene borbe koje nas okružuju a koje imaju taj cilj.
Taj interes vodi moje razmišljanje o pitanju emancipatorskog subjekta. Za mene je pitanje kako najbolje uvući potencijalne učesnike u novi kontrahegemonistički blok i emancipatorski projekat. Sve što sam rekla do sada implicira da projekat mora biti antikapitalistički – u proširenom smislu. Budući da su borbe oko brige i prirode, rase i politike jednako duboko utemeljene u kapitalističkom društvu kao i borbe oko eksploatacije na mjestu proizvodnje, antikapitalistički blok mora artikulisati i povezati zabrinutost feministkinja, ekologa, antirasista, antiimperijalista i radikalnih demokrata sa zabrinutošću radničkog pokreta. Ali to i dalje ostavlja otvorenim pitanje kako interpelirati relevantne aktere. Koji način subjektivnog obraćanja bi ih najbolje pozvao da prihvate to razumijevanje i zajedno se bore za taj projekat?
Čini mi se da postoje dvije mogućnosti. Prva izbjegava ideju o jednom agentu emancipacije. Umjesto sveobuhvatnog subjekta koji jednostavno obuhvata različite sastavne djelove bloka, ona predviđa savez više agenata čije se primarne brige razlikuju, ali su ipak ukorijenjene u jednom te istom društvenom sistemu, koji niko od njih ne može riješiti sam. Ono što ih ujedinjuje nije zajednička subjektivna pozicija, već zajedničko razumijevanje kapitalističkog društva kao dubokog izvora njihovih različitih nevolja i kao njihovog zajedničkog neprijatelja. Ta dijagnoza podupire solidarnost i motiviše saradnju.
Ovaj pogled ima neke očigledne prednosti. Ne samo da je u skladu s raširenim ljevičarskim sumnjama u „lenjinizam“, već je relativno nezahtjevan i bezopasan: ne zahtijeva od društvenih aktera da mijenjaju svoje postojeće političke identitete, već samo njihove kognitivne dijagnoze. Pitam se, međutim, da li bi se to oslanjanje na kognitivno bez afektivnog „lijepka“ moglo pokazati kao slabost? Da li bi takva adresa bila dovoljno snažna da drži blok na okupu – posebno s obzirom na neizbježnost prokapitalističkih strategija podjela i slabljenja takvog bloka pametnom mješavinom primamljivih šargarepa i represivnih štapova?
Druga mogućnost bi mogla obezbijediti neki jači „lijepak“, ali bi se teže prodala. Ovdje se misli na isti skup društvenih snaga koje su upravo identifikovane, ali na nešto ujedinjeniji način: kao različito pozicionirane sastavnice proširene radničke klase. Ta ideja takođe slijedi iz proširenog pogleda na kapitalizam, koji otkriva strukturno oslanjanje kapitala na društveno-reproduktivni i eksproprisani rad, kao i na eksploatirani rad. Ako akumulacija zahtijeva sve tri vrste rada, onda sve tri vrste „radnika“ čine radničku klasu kapitalizma, što takođe uključuje veoma veliki broj ljudi koji obavljaju poslove više od jedne vrste. Gledano na ovaj način, radnička klasa je konstitutivno rodna i rasna, kao i inherentno globalna. Za razliku od standardnih pogleda na radničku klasu koja se usredsređuje na muškarce većinske etničke pripadnosti koji rade u fabrikama, rudnicima i građevinarstvu, proširena radnička klasa takođe uključuje ljude različite boje kože, žene i migrante, domaćice, seljake i uslužne radnike, one koji primaju platu i one koji ne primaju platu.
Ovdje je prednost politički subjekt koji može vjerodostojno tražiti mjeru jedinstva i opštosti, a da pritom ostane interno diferenciran i sposoban prihvatiti specifičnosti. Učinak bi mogao biti jačanje solidarne kohezije antikapitalističkog kontrahegemonijskog bloka. Ali ovaj pristup je znatno zahtjevniji – on traži kognitivno-afektivni skok koji je iznad trenutnog samorazumijevanja mnogih ljudi. Možda snažan nastup Bernija Sandersa u dvije američke predsjedničke kampanje pokazuje da takav skok nije nemoguć, barem pod relativno povoljnim uslovima.
Ali, naravno, nemoguće je predvidjeti da li će se i kako će se realizovati bilo koji od ova dva scenarija.
LM: Svjesni ste da nisu sve alternative trenutnom finansijskom kapitalizmu nužno emancipatorske, da one mogu biti i regresivne. Lako je naći primjere za to, od prošlog predsjednika SAD-a Donalda Trampa, preko etnonacionalizma Narendre Modija u Indiji do slučaja Orbana u Mađarskoj i Salvinija u Italiji. Fascinatna je vaša tvrdnja da čak i društveni pokreti koji izgledaju kao progresivni mogu biti regresivni. Koju vrstu „testiranja“ bi društveni pokreti trebalo uspješno da prođu da biste ih označili kao progresivne?
NF: Moram početi s napomenom da se sve ove intervencije, kako progresivne tako i regresivne, odvijaju u jednom hegemonističkom vakuumu. Dakle, političko polje nevjerovatno je zbrkano. Antonio Gramši je to stanje dobro opisao kada je rekao: „Staro umire, ali novo ne može da se rodi. U interregunumu se pojavljuju sve vrste morbidnih simptoma“. Ne možete tražiti bolju karakterizaciju trenutnog političkog pejzaža!
Sada, što se tiče direktno regresivne strane ovog pejzaža, želim da napravim dva jeretička zapažanja. Prvo, pristalice desničarskih pokreta i stranaka koje ste spomenuli traže od svojih država, odnosno od moćnika koji personifikuju njihove države, društvenu zaštitu od sila koje im uništavaju živote, koje ne razumiju ispravno ili u potpunosti. Dakle, ove stranke i pokreti, koliko god bili zabludjeli i autoritarni, oličavaju pobunu protiv neoliberalnog zdravog razuma – protiv mantre, koja se decenijama ponavlja ad nauseum, da nas samo tržište može osloboditi. Implicitno, dakle, čak i najstrašniji desničarski pokreti zahtijevaju revalorizaciju javne moći. A to je nešto na čemu bi se sofisticirana ljevica mogla graditi.
Drugo, nešto je šuplje u vezi Trampa, Bolsonarosa, Modisa, Erdogana, Salvinija i tako dalje. Ovi momci me podsjećaju na „čarobnjaka iz Oza“. Oni su poput šoumena koji šuškaju i šepure se ispred zavjese, iza koje se krije prava moć. Prava moć je, naravno, kapital: mega-korporacije, veliki investitori, banke i finansijske institucije čija neutaživa žeđ za profitom osuđuje milijarde ljudi širom svijeta na zakržljale i skraćene živote. Štaviše, šoumeni nemaju rješenja za probleme svojih navijača; oni su u krevetu sa samim silama koje su ih stvorile. Sve što mogu da urade je da odvrate pažnju vratolomijama i spektaklima. Kako je ćorsokak sve očigledniji, a njihova „rješenja“ ne uspijevaju da se materijalizuju, ovi šoumeni su primorani da dižu ulog sve bizarnijim lažima i opakim igrama žrtvenih jaraca. Ta dinamika će eskalirati sve dok neko ne povuče zavjesu i razotkrije laž.
A to je upravo ono što glavna progresivna opozicija nije uspjela. Umjesto da demaskiraju moći iza zavjese, dominantne struje „novih društvenih pokreta“ zaplele su se u njih. Mislim na liberalno-meritokratska krila feminizma, antirasizma, LGBTQ+prava, zaštite životne sredine itd, koja su mnogo godina djelovala kao mlađi partneri u „progresivnom neoliberalnom“ bloku koji je takođe uključivao „progresivno razmišljanje“ u sektorima globalnog kapitala (IT, finansije, mediji, zabava). Dakle, i oni su služili kao predvodnici, iako na drugačiji način – oblažući furnirom emancipatorske harizme grabežljivu političku ekonomiju neoliberalizma. U iskušenju sam da ovo nazovem „pranjem duge“ jer kombinuje „ružičasto pranje“ sa „zelenim pranjem“ i još mnogo toga.
Ali kako god to nazvali, rezultat nije bio emancipatorski. Ne „samo“ da je ovaj nečastivi savez poharao životne uslove velike većine i time stvorio tlo koje je hranilo desnicu: on je, osim toga, povezao feminizam, antirasizam itd. sa neoliberalizmom, omogućavajući tako da masa ljudi, kada brana konačno pukne, zajedno sa neoliberalizmom odbaci i ovo drugo. Glavni korisnik svega toga, barem do sada, bio je reakcionarni desni populizam. To je i razlog zašto smo sada zarobljeni u političkom ćorsokaku, uhvaćeni u lažnu diverzantsku bitku između dva skupa rivalskih frontmena, jednog regresivnog, drugog progresivnog, dok moćnici iza zavjese zgrću novac. Vraćajući se opet Gramšiju, rekla bih da se „novo ne može roditi“ dok ne strgnemo tu zavjesu i ne izgradimo ljevicu koja je potpuno antikapitalistička.
LM: Knjiga se završava pozivom na formiranje novog kontrahegemonističkog saveza, koji je opisan kao „strategija razdvajanja u službi prestrojavanja“. Vi to nazivate „progresivnim populizmom“. Šta podrazumijevate pod „strategijom razdvajanja“? I na koju vrstu prestrojavanja mislite?
NF: Vaše pitanje zahtijeva komentar tri ključna pojma: razdvajanje, prestrojavanje i populizam. Dozvolite mi da počnem sa razdvajanjem. Ja zapravo predlažem strategiju koja uključuje dvije podjele: jednu koja razbija progresivni neoliberalni savez koji sam upravo opisala i drugu koja razbija reakcionarni neoliberalni blok koji mu se protivi. Prvo razdvajanje zahtijeva odvajanje većine žena, obojenih ljudi, LGBTQ+ osoba i ekologa od liberalnih korporativnih snaga koje su ih decenijama držale kao taoce. Drugo podrazumijeva odvajanje onih djelova desničarske baze koji bi u principu mogli biti prebačeni na ljevicu. Otcijepljeni elementi s obije strane bi tada bili dostupni za novo poravnanje.
Naravno, i ova strategija je zasnovana na jeresi. Ona odbacuje vladajući liberalni zdrav razum koji kaže da su fašisti pred vratima, tako da ljevičari moraju odložiti svoje radikalne ambicije, preći u centar i zbližiti se s liberalima. Takođe, ona se suprotstavlja često ponavljanom stavu da su trenutne polarizacije toliko ukorijenjene da nema šanse da se na desnici mogu pridobiti glasači većinske radničke klase. Oba ova gledišta su pogrešna i kontraproduktivna. Prvo je taktika zastrašivanja koja je korištena u SAD-u prošle godine kako bi se Berni Sanders izbacio iz predsjedničkih izbora. Drugi je samoisključenje, recept za poraz. Kako ja to vidim, ovo je vrijeme za podjele, a ne za jedinstvo, jer fašisti zapravo nisu pred vratima, a jedini način da ih odvratite od toga je da ponudite svojim pristalicama radničke klase progresivnu antikapitalističku alternativu. Isto tako, trenutna usklađivanja nisu baš uklesana u kamen. Naprotiv, birači su veoma nestabilni; oni isprobavaju različite političke položaje da vide šta funkcioniše. U SAD, na primjer, veliki dio onih koji su glasali za Trampa 2016. ranije su glasali za Obamu i/ili Sandersa, da bi se vratili Demoktarskoj stranci 2020. U Brazilu su, isto tako, mnoge Bolsonarove pristalice ranije glasale za Lulu i Dilmu Rusev i spremni su da ponovo glasaju za Lulu. Analogne putanje su se odvijale u Britaniji, Francuskoj i Italiji. Nasuprot progresivno-neoliberalnoj ideologiji, dakle, mnogi desničarski glasači nisu „principijelni“ rasisti, već samo „oportunistički“ rasisti: oni će glasati za rasistu kada im niko drugi ne nudi platformu za radničku klasu, ali su inače potencijalno u igri. Bio bi vrhunac gluposti otpisati ih kao „jadnike“ umjesto da im se udvaraš.
To me dovodi do prestrojavanja. Pretpostavimo da su ključne komponente svakog novog političkog bloka upravo opisani otcijepljeni elementi. Šta bi ih moglo potaknuti da se udruže? Gdje je „lijepak“ koji je dovoljno jak da prevaziđe intenzivan animozitet koji ih sada dijeli?
Jedna mogućnost, na koju se u knjizi poziva, jeste ljevičarski populizam. Ali moje razumijevanje ljevičarskog populizma razlikuje se od razumijevanja nekih drugih mislilaca, uključujući Šantal Muf (Chantal Mouffe). Za mene populizam nije ni inherentna karakteristika politike kao takve niti poželjan politički cilj: to je prije tranzicijska formacija koja se često pojavljuje u situacijama hegemonističke krize. On je usredsređen na odbacivanje vladajućih elita i može poprimiti dva glavna oblika. Desničarski populizam kombinuje suprotstavljanje elitama sa demonizacijom prezrene niže klase, dok valorizuje „narod“ koji je između njih uhvaćen u sredini. Ljevičarski populizam trenira paljbu na vrhu društvene ljestvice, uzdržavajući se od žrtvovanja ljudi na njenom dnu i definiše „narod“ inkluzivno, tako da obuhvati i sredinu i dno. To je jedna ogromna razlika između ove dvije varijante. Druga je da desničarski populizam svoje neprijatelje identifikuje u konkretnim identitetskim terminima – kao, na primjer, Muslimane, Meksikance, crnce ili Jevreje, dok levičarski populizam svoje neprijatelje definiše brojčano – kao, na primer, 1% ili klasu milijardera. U oba aspekta, ljevičarski populizam je mnogo poželjniji od svog desničarskog pandana. Ali to nije analitički precizno. Da biste zaista razumjeli šta se dešava, potrebna vam je mnogo rafiniranija analiza klasa; potreban vam je koncept kapitala i prošireni pogled na kapitalističko društvo.
Za mene, dakle, ljevičarski populizam nosi u sebi i mogućnosti i ograničenja. On ima ponekad mogućnost da posluži kao tranzicijska formacija koja osvaja pobjede, širi svoj domet, produbljuje svoju društvenu kritiku i postaje radikalnija. Ali, može li on obrazovati ljude u toku borbe, razjasniti sistem protiv kojeg se bore i objasniti kako je taj sistem „namješten“? Pretpostavljam da lijevi populizam nudi pristupačnu ulaznu tačku u klasnu borbu. Manje sam sigurna da može uspjeti u generisanju istinskog uvida u to kako sistem zaista funkcioniše i šta zaista treba učiniti da bi se on promijenio.
Zato sam sada sklona da razmišljam o izgledima za formaciju nasljednika lijevog populizma – onih čija je perspektiva „analitički preciznija“ i politički zahtjevnija. Jedna takva perspektiva, koju neki u SAD nazivaju „demokratskim socijalizmom“, poziva potencijalne učesnike da sebe vide kao pripadnike proširene radničke klase u smislu koji sam ranije definisala. Trik bi bio da se zadovolje dva imperativa koji se često međusobno suprotstavljaju kao nekompatibilni, ali koji se moraju prihvatiti istovremeno: prvi je potreba da se njeguje snažan osećaj zajedničkog pripadanja klasi, zasnovanog na zajedničkom sistemskom neprijatelju, a drugi se odnosi na potrebu da se prizna realnost unutrašnje klasne diferencijacije – posebno duž ose roda, rase i nacije. To zvuči teško, ali nije nemoguće – zahvaljujući proširenom pogledu na kapitalizam koji sam ovdje razradila. To gledište postavlja jedinstveni društveni sistem koji se hrani podjelama koje je on stvorio među eksploatisanima, eksproprisanima i pripitomljenima – i raznim njihovim kombinacijama. Prestrojavanje zasnovano na tom shvatanju bilo bi moćna sila za emancipatorsku transformaciju.
U svakom slučaju, moj trenutni stav je da je ljevičarski populizam relativno spontan odgovor na krizu. Sa njim se, kao takvim, može i treba raditi. Ali on se najbolje može shvatiti kao prelazna stanica na putu ka radikalnijem emancipatorskom projektu koji, smatram, treba da bude antikapitalistički u proširenom smislu.
Prevela Marija Pešić
Tekst je objavljen u „Emancipations: A Journal of Critical Social Analysis“ (Volume 1 Issue 1 Article 2) u septembru 2021. Riječ je o skraćenom i uređenom izvodu razgovora koji je sa Nensi Frejzer (Nancy Frejzer) vodila Lara Montičeli (Lara Monticelli), docent na odsjeku za menadžment, politiku i filozofiju na Copenhagen Business School i suosnivačicom istraživačke mreže „Alternatives to Capitalism“.
Tekst je preveden u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu