Koliko od žena koje žive u stanju socijalne isključenosti uopšte možemo da očekujemo da imaju kapacitete da koriste mehanizme zaštite od nasilja, čak i kada bi oni bili efikasni? A ako ne možemo – šta onda?
Kada je Viši sud u Podgorici u decembru prošle godine na dvanaest godina zatvora osudio nevjenčanog muža Zumrete Nerda, koji ju je u januaru 2022. pretukao do smrti, opet smo čuli iste žalbe na disfunkcionalnost države koja nije u stanju da zaštiti, prevenira ili, pak, zakonski uredi oblasti koje se tiču rodne ravnopravnosti ili osnovnih ljudskih prava i poštovanja uredbi koje je donijela. Javni prostor uvijek se ispuni istim pitanjima nakon ovako zastrašujućih zločina čije su žrtve žene – da li su kazne za ova nedjela preblage, da li bi ih trebalo pooštriti, jesu li institucionalni mehanizmi zakazali, šta da uradimo da postanu efikasniji?
Ali tada, dok smo se prisjećali ovog užasnog događaja u svijetlu njegovog sudskog epiloga, odnekud su opet iskrsli snimci naselja i kuće u barskom naselju Sokolana, u kojoj je Zumreta, tada u drugom stanju, ubijena u prisustvu troje djece. Nemoguće je ne demoralisati se pred tim prizorima oskudice u kojoj je proticao njen život– koliko od žena koje žive u takvom okruženju uopšte možemo da očekujemo da imaju kapacitete da koriste mehanizme zaštite od nasilja, čak i kada bi oni bili efikasni? A ako ne možemo – šta onda?
Nasilje kao sudbina
Kritičarke feminističkog normativizma, koji insistira na dobrim zakonima kao ključnom činiocu borbe protiv rodno zasnovane diskriminacije, smatraju da institucionalni modeli pravde zapravo samo reprodukuju nasilje. Moguće je da nam jednom zaista neće trebati kazne da bismo zaustavili nasilje, ali to je za sada samo utopija. Dobri zakoni nam, dakle, trebaju, kao što nam treba i njihova efikasna primjena.
Ali, takođe nam je potrebno da uvijek budemo svjesni činjenice da zakoni, čak i kada su dobri i efikasno se primjenjuju – nisu jednako dostupni svim ženama. Znamo da nasilje nad ženama nije klasno određeno i da i socijalno privilegovane žene takođe trpe nasilje, ali pitanje elementarne pravde je da se svim ženama omogući da imaju jednak pristup tim mehanizmima i da se prizna da to sada nije slučaj.
Postoje, tu oko nas, žene koje nemaju uslova da koriste čak ni one, često krhke mehanizme zaštite od nasilja koji nam stoje na raspolaganju. Nemaju ih jer su siromašne, neobrazovane, nezaposlene, ekonomski zavisne, možda bolesne ili opterećene brigom o brojnoj djeci, često usamljene, izolovane, lišene socijalnih veza. U takvim uslovima nasilje lako postaje sudbina žene koja nema ni samopuzdanja ni kapaciteta da traži pomoć.
Siromaštvo, i više od toga
Iako se termin „socijalna isključenost“ nerijetko koristi kao sinonim za siromaštvo, riječ je o višeslojnom pojmu koji nam može pomoći da shvatimo šta sve zapostavljamo i zaboravljamo kada govorimo o ubistvima ili nasilju nad ženama koja živi u uslovima koje ovaj pojam opisuje.
„Socijalna isključenost“ prepoznaje demokratsko-pravni sistem kao nefunkcionalan. Žena koja je socijalno isključena nerijetko nije uključena ni u osnovne političke procese, niti upoznata sa javnim politikama koje bi trebalo da je zaštite. Moguće je da uopšte ne poznaje zakonska rješenja koja su u njenom interesu i da ne zna kome da se obrati ukoliko je njeno pravo narušeno, povrijeđeno, ili postoji rizik da se to desi. Ukoliko i zna, vjerovatno je da će drugi nefunkcionalni socio-ekonomski djelovi države uticati na to da nema povjerenje, snagu ili uslove da se institucionalno zaštiti.
Takođe, „socijalna isključenost“ kao nefunkcionalan prepoznaje i radno-tržišni sistem. Ženi koja živi u stanju socijalne isključenosti zaposlenje je otežano ili onemogućeno zbog drugih socijalnih problema koji se javljaju u kombinaciji sa privatnim patrijarhatom (narativ da žena treba da čuva djecu kod kuće, dok muškarac ekonomski privređuje, na primjer), pri čemu žena ne ostvaruje ekonomsku samostalnost, ili je zbog javnog patrijarhata u inferiornom položaju, na lošije plaćenim radnim mjestima ili sa manjom platom od one koju zarađuju muškarci na istim pozicijama.
Nefunkcionalan je i sistem socijalne zaštite u kojem žena koja živi u stanju socijalne isključenosti ne može da ostvari pretpostavljena prava, a često joj nije dostupan ni obrazovni sistem. Socijalna isključenost je, dakle, mnogo više od siromaštva, iako ga obuhvata: ona je kombinacija nefunkcionalnosti društveno-državno-ekonomskih institucija, a u slučaju žene koja živi u stanju socijalne isključenosti i snažnog uticaja patrijarhata. Ženama koje žive u stanju socijalne isključenosti nijesu dostupni servisi i usluge niti saznanja i informacije koje su dostupne ženama koje nisu u takvom položaju.
Osim što je izložena institucionalnom nasilju od strane države, žena koja je socijalno isključena izloženija je raznim oblicima porodičnog nasilja – od psihičkog preko ekonomskog i fizičkog do seksualnog. U ovim uslovima, pomoć joj nije nadomak ruke: ona ili ne zna kako da traži pomoć, ili nema resurse, ili se plaši dodatne isključenosti koju sa sobom nosi stigma žrtve partnerskog ili porodičnog nasilja.
Suštinski, iz socijalne isključenosti nije se jednostavno izvući, niti je lako napraviti prvi korak ka uključenju: socijalna isključenost se i opisuje kao dinamički proces naniže – nepovoljne okolnosti vode ka isključenosti, koja zatim stvara još više nepovoljnih okolnosti i sve veću isključenost. Ovaj proces često završava višestruko deprivirajućim okolnostima, pa ženi ostaju potpuno nedostupni resursi kakvi su zaposlenje, zdravstvene usluge, obrazovanje, društveni i politički život.
Nismo sve iste
Koliko u Crnoj Gori ima žena koje su u takvom položaju, za koje možemo pretpostaviti da neće imati kapacitete da se institucionalno zaštite u slučaju nasilja?
Prema podacima Monstata, stopa rizika od siromaštva za žene u 2022. godini iznosila je 20,6 odsto. Iako je procenat žena koje su u riziku od socijalne isključenosti bio u opadanju tokom prethodnih godina (2015. godine je iznosio 44,9 odsto), on je i dalje visok.
Sve koji se zalažu za život žena u Crnoj Gori bez nasilja ovi podaci mogu obeshrabiti: socijalno integrisanje žena koje žive na marginama zahtijevlo bi ozbiljne intervencije države i solidarne socijalne politike kojih nema na vidiku.
Ono što je, međutim, važno je ne pristati na neoliberalne rodno-političke stavove da su sve žene ravnopravne u pogledu pristupa pravdi i da je samo njihov izbor da li će ili neće koristiti raspoložive institucionalne mehanizme jer se takvim stavom zapravo maskiraju velike socijalne razlike između žena, odgovornost za siromaštvo se svaljuje na leđa tih istih žena, solidarnost se guši, a podstiče kompetitivnost i egoizam, i na kraju – time se odriče bilo kakva potreba da država interveniše i pomogne onim ženama kojima je ta pomoć neophodna da bi se mogle izjednačiti sa drugim ženama u pogledu pristupa svojim pravima.