Ono
što se iznad svega mora potvrditi, bilo da ste muškarac ili žena, jesta da se
žensko pitanje, u mjeri u kojoj uopšte postoji, ne može odrediti zahtjevima
savremenih kapitalističkih društava. Treba da izaberemo potpuno eksterno
polazište. A vjerovatno zbog ovoga, po prvi put, nema bjekstva od činjenice da
je ženstveno, kako je skorije razjašnjeno, povezano sa filozofskim gestom
Savremeni kapitalizam
za sada podstiče, ali će na kraju zahtijevati od žene da preuzme novi oblik
Jednoga konzumerističkog, konkurentskog individualizma koje će zamijeniti Jedno
kao simbolički autoritet, legitimni, vjerski autoritet U–Ime–Oca. Mladići predstavljaju
slabu, adolescentsku, frivolnu, bespravnu, ili čak graničnu kriminalnu verziju
ovog individualizma. Djevojka–žena se podstiče da pruži čvrstu, zrelu, ozbiljnu,
legalnu i kaznenu verziju konkurentskog, konzumerističkog individualizma. Zbog
toga postoji cijela jedna buržoaska, autoritarna vrsta feminizma. On ne poziva
na stvaranje drugačijeg svijeta, već traži da se svijet, onakav kakav jeste,
prepusti ženskoj moći. Ovaj feminizam zahtijeva da žene budu sutkinje, vojni
generali, bankarke, generalne direktorice, članice parlamenta, ministarke u
vladi i predsjednice, i čak da za žene koje nijesu ništa od ovoga – a to su skoro
sve žene – upravo to bude norma ženske ravnopravnosti i njihove društvene
vrijednosti. U tom smislu, žene se smatraju rezervnom vojskom za pobjednički
kapitalizam. Dakle, daleko od toga da bude dio procesa koji stvara nešto
drugačije od Jednog, koji stvara Dvoje i prolaz–između– Dvoje – žena postaje
model novog Jednog koje stoji hrabro i drsko pred konkurentskim tržištem, i
njegov je i sluga i gospodar.
Savremena žena biće
simbol novog Jednog, podignutog na ruševinama U–Ime–Oca. Usljed toga, nestaće tri
drevne predstave ženskosti: opasno zavođenje, ljubavni dar, i mistično
uzvišeno. Da bude
jasno, žena–Jedno je prirodna, jer zavođenje je glavno oružje konkurencije. Žene bankari i predsjednice odbora ponose se svojom
sposobnošću da ostanu žene, upravo u smislu zavodljivosti. Opasnost koju takvo
zavođenje predstavlja, međutim, jedno je od oružja Jednog; ono nikako nije
njegov dvojnik ili prijetnja za njega. Zavođenje je u službi moći. Zbog toga ono
ne smije biti povezano sa samonapuštanjem ljubavi, što je slabost i vrsta
otuđenja. Žena–Jedno je slobodna, ona je čvrst borac, i ako odluči da uđe u
vezu, to će biti zasnovano na ugovoru sa uzajamnim pogodnostima. Ljubav postaje
egzistencijalna forma ugovora; to je samo ugovor među drugima. I konačno, žena–Jedno
ne može manje mariti za mistično uzvišeno. Ona bi radije vodila realne
organizacije.
U osnovi, ideja je da
žene ne samo da mogu da rade sve što rade muškarci, već da one, u uslovima
kapitalizma, to mogu da rade bolje od njih. One će biti realističnije od
muškaraca, neumoljivije i upornije. Zašto? Upravo zato što djevojke ne moraju
više biti žene kakve već jesu, dok momci ne znaju kako da postanu muškarci
kakvi nisu. Tako da je Jedno individualizma jače kod žena nego muškaraca.
Ako se malo prepustimo
naučnoj fantastici, možda bismo prosto mogli predvidjeti izumiranje muškog
roda. Samo bi trebalo zamrznuti spermu nekoliko desetina miliona muškaraca, što
bi prestavljalo milijarde genetskih mogućnosti. Reprodukcija bi tako bila
zagarantovana vještačkim osjemenjivanjem. Svi muškarci bi onda mogli biti
iskorijenjeni. I baš kao kod pčela i mrava, čovječanstvo bi se sastojalo samo
od žena, koje bi sve dobro radile, s obzirom da bi simbolični poredak bio
minimalan, budući da je to jedini poredak koji zahtijeva aktuelna situacija
kapitalizma.
Uostalom, ono što
kapitalizam zahtijeva je život koji se sastoji od rada, potreba i
zadovoljstava. Život životinja, ukratko. A dokazano je su ženke ono što je
napotrebnije u životu životinja, dok mužjaci postoje samo radi reprodukcije.
Ali, čovječanstvo je savršeno ovladalo vještačkom reprodukcijom, bez potrebe za
parenjem, to jest za mužjacima. Dakle, po prvi put u ljudskoj istoriji, kraj
muškog roda je realna mogućnost.
Koliko god ova
perspektiva može djelovati kao fiktivna, ona jasno pokazuje da je srž svega
reprodukcija ljudske rase, njenih modaliteta i simbolizma. Ovo je drugi problem
savremene ženskosti. Rekao sam da likovima Zavodnice, Ljubavnice i Svetice direktno
prijeti izumiranje. Ali šta je sa ženom kao Sluškinjom? Ovdje je problem to što
ako prihvatimo da žene mogu raditi sve što i muškarci, obrnuto, za sada, nije
tačno. Ima jedna stvar koju muškarci apsolutno ne mogu da rade, a to je – da rađaju
djecu. Shodno tome, žena ostaje sluškinja, naravno ne jednog muškarca, već
cijele ljudske rase. Ako bi se, poput muškarca, ali iz ličnih razloga,
proglasila nesposobnom za reprodukciju, za rađanje, ljudska rasa bi tada morala
očekivati da bude istrijebljena. U tom smislu, za sada, čak i žena–Jedno
kapitalizma ostaje Sluškinja – Sluškinja ljudske rase. Zato je danas razgovor
tako često fokusiran na ovu temu: rađanje, to jest reprodukcija. Ovo su sve takozvana
„društvena“ pitanja o kojima konstantno slušamo: abortus, čedomorstvo, odgovornost
za staranje o djeci, seksualni pristanak, homoseksualni parovi, surogat majke,
i tako dalje. To je i razlog zašto buržoaski feminizam ispoljava neku vrstu
neprijateljstva prema majčinstvu, posljednjem utočištu stare figure Sluškinje.
Ovo se može vidjeti, na primjer, u pisanju Elisabeth Badinter, koja traži da stavimo
tačku na ideju „majčinskog instinkta“ i potvrdimo da žena postoji potpuno i u
cjelosti čak i ako nema djecu i ne želi da ih ima. Ova pozicija je savršeno
konzistentna sa savremenom djevojkom– ženom, jer ako je djevojka već žena, obratno
je takođe tačno: svaka žena može biti djevojka, bez želje za djecom. To može
biti popuno legitimna opcija. Ali morate prihvatiti da ne može biti pravilo, jer kada formulišete pravilo javlja
se problem, kako je to naveo Kant, što se posljedice njegove univerzalizacije moraju
razmotriti. Međutim, univerzalizacija odbijanja da se rađaju djeca svodi se,
sasvim prosto, na kraj ljudske rase. Ovo je tako mračna perspektiva da svako,
naravno, na kraju preferira da žene ostanu sluškinje čovječanstva. Još jednom,
ovo dijeli Jedno kapitalističkog ženskog na kreativni dualitet i time pred
njega postavlja veoma težak subjektivni problem.
U ovom trenutku želim
da kažem sljedeće: neka se savremena kapitalistička društva sama pozabave ovim
problemom jer su ga, na kraju krajeva, ona
stvorila. Moj još uvijek nejasan stav je da moramo i prihvatiti kraj
tradicionalnih likova i odbaciti lik žene– Jedne kao rezervne vojske
kapitalizma. Žene će se probijati, već su se često probijale, iz imaginarnog i
simboličnog kruga koji čine četiri figure: Sluškinje, Zavodnice, Ljubavnice i
Svetice. Ali mnoge od njih se ni na koji način ne mire, na osnovu ove negativne
slobode, sa suprotnom sudbinom žene kao Jednog kapitalizma. One znaju da ova
savremena figura uništava kapacitet Dvoje i zamjenjuje ga apstraktim jedinstvom
sluganstva. One znaju, dakle, da će rađanje djeteta, odvojeno od snažne
simbolizacije, opstati samo kao nesvodiva domaća usluga, kao kreativnost bez
ikakve slave. One vide da bi perspektiva izumiranja muškaraca, čak ako je samo
fantazija, njih zauvijek načinila robinjama samih sebe i oslobodila njihovu
latentnu žestinu. Ono što se iznad svega mora potvrditi, bilo da ste muškarac
ili žena, jesta da se žensko pitanje, u mjeri u kojoj uopšte postoji, ne može
odrediti zahtjevima savremenih kapitalističkih društava. Treba da izaberemo
potpuno eksterno polazište. A vjerovatno zbog ovoga, po prvi put, nema bjekstva
od činjenice da je ženstveno, kako je skorije razjašnjeno, povezano sa
filozofskim gestom. Jer novo polazište ne može biti ni biološko, ni društveno, ni
pravno. Ono samo može biti misaoni gest povezan sa stvaranjem simbola. Gest
povezan, prema tome, sa avanturama filozofije, i to onima sve novijim s obzirom
da će ovo žensko stvaranje simbola morati da obuhvati rađanje u dimenziji koja
je različita od reproduktivne animalnosti.
Pretpostavimo da red
stvaranja simbola, ili red Zakona, nije više apsolutno zavistan od U-Ime-Oca. Onda
bi morali razmišljati o istini oslobođenoj od sve transcedencije. Bog je mrtav.
A kako je Bog mrtav, apsolutno Jedno muške zatvorenosti ne može više upravljati cijelim poretkom simboličkog i
filozofskog upravljanja. Seksuacija ovog razmišljanja je neizbježna. Kako,
onda, ova seksuacija funkcioniše u realnim domenima ovih istina bez Boga, bez očinske
garancije? Ima pitanja sa kojima treba da počnemo. Konkretno: šta je to žena
koja se bavi politikom emancipacije? Šta je to žena umjetnica, muzičarka,
slikarka ili pjesnikinja? Žena koja je briljantna u matematici ili fizici? Žena
koja, umjesto da bude neka misteriozna boginja, preuzima jednaku odgovornost za
razmišljanja i djelovanje u ljubavnom odnosu? Šta je žena filozofkinja? I, s
druge strane, šta postaju kreativne politike, poezija, muzika, film, matematika
ili ljubav – šta postaje filozofija – kada jednom riječ „žena“ odzvoni u njima
u skladu sa moći jednakosti koja stvara simbole?
Na ovim pitanjima se
radi, jer žene rade na njima, u novom međuprostoru koji se ne može opisati ni
kao Tradicija ni kao dominantno Savremeno. Žene će proći između njih i srušiti
Jedno koje se podstiču da postanu. Ovo je jedinstvena tenzija. Zaista, žene bi
danas trebalo da budu mnogo opreznije u odnosu na to šta im kapitalizam nudi na
putu oslobađanja nego u odnosu prema muškarcima. Ne znam šta će žene smisliti,
s obzirom na nepriliku u kojoj su se našle. Ali, ja im apsolutno vjerujem. Ono
u što sam siguran, a da pritom ne znam zašto, jeste da će izmisliti novu
djevojku. To će biti djevojka koja je odlučna da postane nova žena – žena kakve
žene nisu, a moraju postati, koja je potpuno uključena u stvaranje simbola i
koja će u to uključiti i rađanje. Žena koja će navesti muškarce da u potpunosti
dijele sve posljedice reprodukcije, od sada univerzalno simbolizovane. Dakle,
rađati i starati se o djeci više nikada neće značiti biti sluškinja. Muškarci i
žene će dijeliti novu univerzalnu simbolizaciju rođenja i svih njegovih
posljedica. Ova djevojka, još uvijek nepoznata, ali koja će doći, moći će da
objavi, i vjerovatno već negdje objavljuje, da nebo nema Boga:
Predivno nebo, pravo nebo, vidi kako se mijenjam!
Prevod: Lidija Nelević
Izvod
iz predavanja „About the Fate of Contemporary Girls“ koje je održao Alen Badju
(Alain Badiou)
Preuzeto
sa https://ordett.wordpress.com, objavljeno 16. jula 2017.