Kakvi su izgledi da u Crnoj Gori postanu uticajnije feminističke ideje i politike koje se oslanjaju na nasljeđe i program socijalističkog feminizma? Šta bi to donijelo ženama, a šta zajednici? Kakve oblike bi taj aktivizam mogao da ima u uslovima nepostojanja lijevih političkih platformi i opšteg konsenzusa da nam je kapitalističko društvo (uz izvjesne korekcije na lokalu) vše nego potrebno?
Sopstveno nasljeđe
Ovo su neka od pitanja koja su mogla da nam se nametnu tokom i nakon tribine „Feminizam i ljevica“, koja je održana u Podgorici 16. januara ove godine (201 – engaging space) u okviru programa „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ koji NOVA sprovodi u saradnji sa NVU „Žuta kornjača“.
Gošća tribine, feministička aktivistkinja, teoretičarka i književna kritičarka Nađa Bobičić je tom prilikom, između ostalog, potvrdila ono što smo i sami mogli da zaključimo – da se u zemljama bivše Jugoslavije sve češće pojavljuju feminističke inicijative koje se oslanjaju na ideje i nasljeđe socijalističkog feminizma, i da se one umrežavaju kako bi povećale svoj uticaj. Samo organizovanje ove tribine u Crnoj Gori takođe bi se moglo razumjeti i kao potvrda da se i među ovdašnjim feministkinjama javlja potreba da se redefiniše ideološko polje feminističkih politika.
Na tribini se nije razgovaralo o razlozima zbog kojih se post-jugoslovenske feministkinje sve češće okreću sopstvenom nasljeđu socijalističkog feminizma (političkom programu emancipacije žena iz doba jugoslovenskog socijalizma) i pokušavaju da na tim temeljima redefinišu svoje politike. Možemo pretpostaviti da je riječ kako o globalnim, tako i o lokalnim procesima koji u svojoj osnovi svakako imaju uvjerenje da sa liberalno-individualističkim rodnim politikama ipak nismo daleko stigli, da je u uslovima ekspanzije globalnog kapitalizma potreban drugačiji feministički politički odgovor koji bi u razmatranje položaja žena uključio i pitanje klase i materijalne uslovljenosti života žena i da feministička borba treba da bude dio šire borbe za uspostavljanje društva socijalne pravde, humanosti i solidarnosti.
Obnova starog saveza
Taj razlog svakako bi mogao da važi i za crnogorske feministkinje koje su takođe tokom protekle dvije decenije imale priliku da se uvjere u ograničenja onih politika rodne ravnopravnosti koje to pitanje tretiraju isključivo kao stvar patrijarhalne kulture, ne dovodeći ga u vezu sa opresivnom strukturom kapitalizma.
Socijalističke feministkinje u mnogim postignućima feminističkih borbi (ekonomsko osnaživanje žena, insistiranje na većoj zaposlenosti žena itd) danas prepoznaju politike koje zapravo podržavaju neoliberalne agende promovišući meritokratiju, individualizam, socijalno raslojavanje među samim ženama i njihovo sve veće siromaštvo. One podsjećaju da su ideje solidarosti i socijalne pravde nerazdovojno povezane sa feminističkom borbom i lijevim politikama i zahtijevaju da se taj savez obnovi.
Naravno da se „na terenu“ suočavamo sa pitanjima koja komplikuju stvari na relaciji – kulturni/identitetski i socijalistički feminizam. Kao što nije moguće odbaciti postignuća feminističkih borbi koja su ostvarena uz pristajanje na neoliberalnu agendu, nije moguće ni prihvatiti ideju o „rušenju kapitalizma“ kao rešenju za rodno zasnovanu opresiju. Iskustvo borbe za emancipaciju žena u socijalizmu nas upravo podsjeća na činjenicu da savezi lijevih i feminističkih politika ne teku uvijek glatko i da se klasno i rodno pitanje ipak moraju posmatrati odvojeno.
Da li će, dakle, crnogorske feministkinje prepoznati tu narastajuću potrebu da se polje feminističkog djelovanja proširi uvođenjem u diskusiju novih tema koje neće biti tolerantne prema kapitalističkim hijerarhijama i odnosima moći? To bi svakako zahtijevalo ne samo novu političku artikulaciju već i problematizovanje sopstvenih pozicija, ukljućujući politička ograničenja koja nameće djelovanje unutar civilnog sektora, kao i spremnost za neke druge vrste političkog otpora.