Žedna pravednosti

Flora Tristan je bila prva žena koja je razumjela da je emancipacija žena duboko povezana sa emancipacijom društva koja bi dovela do solidarnosti i socijalne pravde, i koja je bila u stanju da konceptualizuje tu političku ideju

Žena je proleter među proleterima – ova rečenica iz „Radničkog sindikata“ u cjelini određuje politički život Flore Tristan, njenu duboku zabrinutost nad položajem žena i siromašnih radnika i uvjerenje da borbe protiv tih oblika tlačenja moraju biti jedna jedinstvena borba.

Flora Tristan (1803-1844) je zagovarala svoje feminističke i socijalističko-utopističke ideje u godinama nakon Francuske revolucije: Olimpija de Guž (1748-1793) već je bila napisala svoju „Povelju o pravima žene i građanke“ (1792), pitanja ženske slobode već su bila stavljena na sto. Ali, Flora Tristan je prva žena koja je pitanje ženske slobode dovela u vezu sa pitanjem socijalne nejednakosti i kojoj je uspjelo da artikuliše tu povezanost. Ideje za koje se zalagala snažno će odjeknuti u revolucionarnim potresima, poznatim kao Proljeće naroda (1948-49), koji će zahvatiti Evropu samo nekoliko godina nakon njene smrti.

Putovanje u Peru

U svim biografijama Flore Tristan posebno markantno mjesto zauzima njeno putovanje u Peru 1833. godine. Iako u njemu nije bilo ničega avanturističkog (otišla je na taj daleki put da bi osigurala egzistenciju za sebe i svoju djecu), ovo putovanje potcrtava izuzetnost ove žene. Njena spremnost da se otisne preko Atlantika u vrijeme kada Evropljanke nigdje nisu putovale same kao da baca posebnu svjetlost na njenu izuzetnu političku odvažnost.

Iako je njen boravak u Peruu dao snažan podstrek njenim kritičkim stavovima o položaju žena i radničke klase, Flora Tristan nije krenula na taj put kao naivna mlada žena. Već tada je za sobom imala gorko iskustvo vanbračne kćeri koja je lišena nasledstva i mlade žene koja je bila prinuđena da trpi bračno nasilje bez prava na razvod, kao i iskustvo nadničarskog rada i teškog siromaštva. Znala je i prije nego što je otputovala za Peru kako je to biti parija (ovu riječ iskoristiće za naslov svoje knjige o putovanju u Peru), poniženo i potpuno obespravljeno ljudsko biće.

Flora Tristan rođena je u Bordou 1803. godine. Njen otac bio je španski oficir peruanskog aristokratskog porijekla, dok joj je majka bila Francuskinja i buržujka. Kao nezakonito rođeno dijete, zajedno sa svojom majkom je finansijski zavisila od oca. Kada je on umro, nedugo nakon njenog rođenja, našla se u teškoj situaciji. Takve okolnosti prinudile su je da se sa sedamnaest godina uda za Andrea Šazala, gravera za kojeg je radila. Ubrzo se ispostavilo da je to vrlo nesrećan brak, iako je u njemu rođeno troje djece, od kojih je dvoje doživjelo punoljetnost (njena kći Alin postaće majka slikara Pola Gogena).

Godine 1825. Flora je napustila svoga muža, bez zakonske mogućnosti da se od njega formalno razvede. Kako bi izdržavala svoju djecu, počela je da radi kao sluškinja. To iskustvo će pripremiti teren za njene kasnije političke stavove. Godine 1827. za Gazette des Femmes (Ženski časopis) piše tekst u kojem se zalaže za pravo na razvod, koje žene tada nisu imale.

Napustila je Pariz 1833. godine i zaputila se u Peru da bi pokušala da kod porodice svoga oca ipak izdejstvuje nasljeđe. U knjizi Peregrinations of a Pariah 1833-1834 (Putešestvije jednog parije 1833-34), koja je nastala nakon povratka u Evropu (zbog ove knjige porodica Tristan uskratiće joj skromnu pomoć koju je uspjela od njih da izmoli), opisala je dugo i mučno putovanje u Arekipu, mjesto u kojem je živjela porodica njenog oca, ali i društvenu nepravdu sa kojom se srela u Peruu, duboki jaz između bogatih i siromašnih, muškaraca i žena, Peruanaca španskog porijekla, domorodaca i Afro-Peruanaca, kao i ropstvo u kojem su živjele žene u Peruu kao i u Francuskoj. Ova knjiga, puna gorkih spoznaja o patnjama uzrokovanim društvenim hijerarhijama, najavila je sve veće političko angažovanje Flore Tristan nakon povratka u Evropu.

Bratstvo potlačenih

Flora Tristan nikada nije prestala da se zalaže za pravo žena na razvod. Godine 1837. objavila je „Peticiju za pravo na razvod“ u kojoj je opisala tragične posljedice koje trpe žene kojima je to pravo uskraćeno. Iste godine je u Journal du Peuple (Narodne novine) objavljenja njena „Peticija za ukidanje smrtne kazne“, u kojoj je napisala da nepravedno društvo nužno reprodukuje nepravdu i stvara ljude koji čine nasilje. Ovoj ideji o teškim posljedicama društvenih nepravdi na ljudski život kasnije će se stalno vraćati u svojim razmišljanjima.

Flora Tristan je dva puta putovala u Veliku  Britaniju nakon povratka iz Perua (1836. i 1839. godine). Nakon svoje druge posjete Britaniji napisala je Promenades dans Londres (Promenade u Londonu), tekst u kojem je upozorila radničku klasu na opasnost koju za njih predstavlja industrijska revolucija.

U svom vjerovatno najpoznatijem djelu L’Union Ouvrière (Radnički sindikat), objavljenom 1843, Flora Tristan je napisala da je oslobođenje radničke klasa duboko povezano sa oslobođenjem žena. Ona ovdje predlaže osnivanje Univerzalnog radničkog sindikata u koji bi ušli svi pripadnici radničke klase bez obzira na razlike u pogledu profesije ili pola. Kako bi promovisala ovu socijalističko-utopijsku ideju, odlučila je da krene na putovanje po Francuskoj i ovu poruku neposredno prenese radnicima. Ali, već na početku turneje, u novembru 1844. godina, dobila je tifusnu groznicu i umrla u Bordou u 41. godini. Više od 1500 radnika odalo joj je počast na pogrebu.

Flora Tristan je vjerovatno najromantičnija heroina u istoriji socijalističkog feminizma: u njenom socijalističkom utopizmu i feminizmu ima strasti koja nije zgasla ni nakon gotovo dva vijeka od njene smrti. Ona je svakako prva žena koja je razumjela da je emancipacija žena duboko povezana sa emancipacijom društva koja bi dovela do solidarnosti i socijalne pravde, i koja je bila u stanju da konceptualizuje tu političku ideju. Ista ova ideja kasnije će se pojaviti u djelima marksističkih teoretičara, a ponavljaće je i mnoge druge socijalističke feministkinje, uključujući i jugoslovenske komunistkinje u vrijeme jugoslovenskog socijalizma.

Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu