Istrošeni seksualni koncept buržoaske želje i pristanka mogao bi nestati iz vidokruga kada bi naš jezik i naši životi shvatili značenje riječi jouissance (užitak), o kojem su pisale francuske feministkinje. Možda je ova riječ dugo traženi ključ za razjašnjenje konceptualnih prepreka između ličnog i političkog
Za feminističke aktivistkinje u liberalnim demokratijama „lično je političko“ postalo je mnogo više od slogana: to je naziv nove feminističke teorije u kojoj je istraživačka perspektiva proširena znanjem žena. Tretiranjem ličnog kao političkog uvažava se ženska realnost i traži se legitimitet za odgovarajuće metode objašnjenja te stvarnosti. „Lično je političko“ dovodi u pitanje univerzalnost u filozofiji, poeziji, jeziku i svim oblastima naučnog istraživanja. To je ozbiljan izazov na koji se mora odgovoriti i javno i privatno. Razdvajanje javnog od privatnog i identifikacija ovog prvog kao muškog, a drugog kao ženskog, temelj je života liberalne demokratije, kao što su to i niži status i stvarna ograničenja privatnog, a takođe i emancipatorski zahtjevi za prodorom žena u javnu sferu. Ako stvarni izvor nižeg statusa žena nije podjela javno/privatno, već polno specifična priroda kategorija, „rodno-neutralna, rodno-ravnoporavna“ podjela je utočište od bezosjećajnog svijeta bez „pedestalizacije“ žena. Drugo je ambiseksualni svijet „Lijeve ruke tame“ (Left Hand of Darkness) Ursule Le Gvin: u ovim konstruktima privatno se još uvijek može smatrati podređeno javnom, ali nema podređenosti žena muškarcima kao posljedice te podjele.
Kao što društveni odnos nazivamo privatnom svojinom, specifične rodne karakteristike se u liberalizmu tretiraju kao nužne i zadate, bilo da su viđene kao božanski određene ili naučno potvrđene. U feminističkoj teoriji, lični odnosi su politički ne samo zato što se mogu procijeniti „prema idealima javnog svijeta“, već i zato što su strukturisani tim idealima: „Upravo zato što je često sredstvo za izražavanje odnosa moći, seksualnost je, po samoj svojoj prirodi, predmet političkog istraživanja“. Čak i najograničenija definicija „političkog“ može se, što se tiče moći i raspodjele resursa, uspješno primijeniti na studiju ličnih odnosa. Ovakav pristup je konzervativan u tom smislu što je strukturna dinamika pojačana zaključcima koji često demonstriraju ličnu neadekvatnost. Feministička teorija mora ići dalje: potrebni su joj novi politički koncepti da bi se istražilo, a ne samo potvrdilo, ono što su žene tako bolno osjetile. Feministička teorija može istražiti zašto se lični problemi interpretiraju kao simptomi, ili efekti i slabosti pojedinca, i tragati za izvorom problema koji se tako percipira u rodno određenoj strukturi liberalnog društva.
Nema boljeg dokaza o aistorijskoj i konzervativnoj prirodi političke analize usredsređene isključivo na sferu javnog od demonstracija učinka privatno priznatog ponašanja u javnom životu. Koncept ljudske prirode koji je u 17. vijeku utvrdio Tomas Hobs, a kasnije potvrdio Džon Lok, ostaje model liberalnog građanina: struktura muškarac-grad/žena-dom je istorijski produkt Hobsove tehnike društvene organizacije. Hobs je vjerovao da je mehanizam društva koji on zagovara izveden iz „činjenica“ o ljudskoj prirodi. Njegova definicija te „prirode“ ostvarena je oblikovanjem rodno-specifičnih ličnih svojstava od strane rodno određenih institucija liberalnog društva. Za Hobsa je primarna ljudska motivacija želja za sticanjem, a razlog za njeno obuzdavanje strah. Prirodno stanje je haos neobuzdane želje za sticanjem i čistog straha za svoju imovinu i svoj život. U prirodnom stanju izvorni dominion je onaj majke nad djetetom. Hobs se kreće od sugestije da je ovo pravo izvedeno iz rađanja djeteta do tvrdnje da dominion majke zavisi od vaspitanja djeteta. On je tako uspio povezati materinski dominion „puke prirode“ sa očinskom vlašću u civilnom društvu. Javni „teror“ paradoksalno štiti privatno vaspitanje:
Jer sami zakoni prirode (kao što su pravda, pravednost, skromnost i milosrđe /u cjelini/, raditi drugima ono što želimo da se radi nama), bez straha od neke moći koja bi uzrokovala da se oni poštuju, suprotni su našim prirodnim nagonima .... (A)ko nema neke uzdignute moći .... svaki čovjek se može i hoće osloniti na sopstvenu snagu i vještinu, radi opreza prema svim drugim ljudima.
Ovdje Hobs u svoj model ljudskog ponašanja uvodi mehanizam rodne određenosti. Želja za sticanjem je i osnovna motivacija i legitimacija sputavajuće moći Levijatana: stoga se u građanskom društvu ovo „ljudsko“ svojstvo prisvaja kao muško. Paralele između Hobsa i Frojda nisu kuriozitet: Frojdove pretpostavke su Hobsove tvrdnje po kojima su žene određene kao druge – drugi objekti želje za sticanjem. To je građanska struktura, koja je u suprotnosti sa „neredom“ neograničene želje žena jednako kao i muškaraca u prirodnom stanju. Nema sumnje da želja u Hobsovoj litaniji „voljnih motiva“ uključuje seksualnu želju, a supresivni efekat nametanja građanskog zakona ženskoj želji je funkcija njegovog rezonovanja da superiorna snaga nosi autoritet.
Postoji još jedan učinak konstrukta građanskog svijeta u kome se društvene vrline njeguju privatno, a idealni vodeći način javnog ponašanja je proračunata razboritost, a ne ljubav prema dobroti. Kao što Elšten (Elshtain) tvrdi, Hobs preinačuje jezik politike: njegov vokabular je ispražnjen od javne moralne evaluacije, a moralni izrazi su potisnuti u privatnu arenu. Ovako podijeljeni diskurs je implicitno povezan sa podjelom želje unutar građanskog društva u kome je privilegovan muški segment.
Lokova ugovorna teorija vlasti izgrađena je na Hobsovim „činjenicama“: logika sticanja zahtijeva da se osigura bezbjednost imovine i lica, koju vlasti čuvaju ograničavanjem individualnih sloboda. Lokov ugovor je ugovor za imućne. Tretirajući rad kao imovinu, Lok je mogao da proširi ugovor na većinu muškaraca, ali ne u istoj mjeri i na žene, koje su ostale izvan javnog dogovora prema kojem se treba upravljati. Lokov pristanak tumačimo kao ulazak, po izboru, u građansko društvo. Izbor je važan problem jer su koncepti pristanka i ugovora upotrijebljeni u liberalnoj teoriji. Prepreka identifikacije pristanka u nedostatku izbora izbjegnuta je pretpostavkom pristanka, ignorisanjem ne-pristanka ili reinterpretacijom ne-pristanka kao pristanka. Posebne probleme za žene u liberalnoj teoriji i pravu diskutovala je Pateman; tretman submisivnosti kao pristanka zavisi od scenarija u kojem „'prirodno' superioran, aktivan i seksualno agresivan muškarac ima inicijativu, ili nudi ugovor na koji 'prirodno' potčinjena, pasivna žena 'pristaje'“. Iako Lok odbacuje opravdanje patrijarhata kao „prirodnog“ principa javne vladavine koje je ponudio Ser Robert Filmer, on preuzima ideju da je „prirodna“ pokorenost žena „kazna pripisana Evi“. Njegovo pribjegavanje „prirodnoj“ legitimnosti autoriteta primjenljivo je naročito na bračne odnose ukoliko je privatni domen odvojen od političkog svijeta.
Feministička kritika liberalne teorije predstavlja odgovor kako na žensko iskustvo društva izgrađenog na ovoj osnovi, tako i priznanje prepreka u objašnjenju ovog iskustva. U najkraćem, kritika je usmjerena na popravku raskola prije negoli na objašnjenje ženskog iskustva o tome. Ovaj emancipatorski pristup koristio je razjašnjenju prirode podjele liberalnog svijeta otkrivajući da je ženski put od privatnog ka javnom gušen i praćem preprekama. Ono što nije tako jasno pokazano je da je drugi put širom otvoren i dobro iskorišten: svakodnevno je kretanje muškaraca i snažna transmisija vrijednosti od javnog u privatni domen. Ova konverzija dvosmjernog puta, prepoznata kroz zahtjeve ženskih pokreta u 1960-tim i generaciju kasnije, istaknuta je kao odgovor reformističkog zakonodavstva.
Feministička teorija je sada preokupirana problemom objašnjenja iskustva žena: ne radi se samo o podijeljenom svijetu, već i podijeljenom diskursu i liberalizmu kao vitalnoj oblasti istraživanja. Potiskivanje žena kao „drugih“ usmjerilo je pažnju na društveno pripisivanje karakteristika koje to opravdavaju. Uvođenjem kategorije „pol“ za označavanje biološkog stanja muškarca ili žene i kategorije „rod“ kao uvećanja svojstava društveno pripisanih muškosti ili ženskosti u reformatorski modus, transcendiranje klase i rase povezano je sa transendiranjem roda. Ova ekološko/esencijalistička dihotomija, ukorijenjena u liberalističkom diskursu, neprestano je vraćala feminističku kritiku u diskurs podjele. Teoretizacija razlike uključuje radikalni slom ovog procesa. Fokus na specifičnost ženskog iskustva iziskuje prilagođavanje hobsovskog nepovjerenja u želju koja po falusnom pravu zahtijeva suzdržanost – suzdržanost na koju su, kako Lok tvrdi, svi pristali (mada su žene suočene sa negiranjem te želje). Fokus na značaju tjelesnog iskustva je taj koji otkriva procese potvrde ili negiranja seksualne želje kao hobsovske, te jačanje ili slabljenje privida valjanosti Lokovog pristanka. „Želja“ i „pristanak“ su ključni koncepti u proučavanju i privatnog kao i javnog liberalističkog života, a oba se odnose na političko ponašanje. Kada istražujemo institucije utemeljene na želji kao datoj, i pristanku kao nužoj melioraciji, mi proučavamo razvijenu dinamiku posesivnog individualizma, pogonskog goriva liberalne demokratije. Forme ovog javnog ponašanja su matrice naših analitičkih alatki – a politika se ispituje kao upotreba moći nad drugima, podjela resursa, permutacija izigravanja u društvu sa željom za sticanjem kao muškom i dominantnom. Koliko dobro su lični odnosi „objašnjeni“ koristeći iste alatke? Ovaj način objašnjenja liberalnih seksualnih odnosa zavisi od moći javnog ponašanja da prodre u domen privatnog, tako da političku prirodu seksualne želje i seksualnog pristanka možemo istražiti kao refleksije i pojačanja želje i pristanka u javnoj sferi.
Lok, poslije Hobsa, obrazlaže da je zakonom regulisana zaštita lica i imovine potrebna kada je neograničena želja za sticanjem osnovna ljudska motivacija. Društveni ugovor, a ne snaga Levijatana opravdava zakon sve dok on reguliše pristanak na ugovor. Koliko dobro ovaj konstrukt služi kao analitički okvir za seksualne odnose u liberalnom društvu? Muška seksualna želja se shvata kao sticajni i moćni pokretač; seksualni ugovor koji se naziva brakom obuzdava mušku želju i pruža sigurnost i zaštitu za žene – to je razmjena na koju svako mora pristati. Ovaj seksualni ugovor zasnovan je na pretpostavci da je muška seksualna želja mnogo veća od ženske, tako da je muškarac taj koji pribavlja seksualno zadovoljenje.
Ovaj konstrukt liberalnog braka istorijski je jasno prikazan u širokoj disjunkciji zamišljenog i tjelesnog iskustva. U svojoj „deromanticizaciji“ viktorijanskog braka, Karen Horney je povezala nametnuti zahtjev za monogamijom sa društvenim sankcijama protiv nevjerstva i ekonomskim sankcijama protiv ženske nezavisnosti. Ideja o čestitoj supruzi, poput „Marije“, bila je vrhunac suprotnosti seksualnoj „Evi“, tom lokusu strasti, „zaboravnosti na dužnost, mjesto i javnu obavezu“. Hobsova željna žena pripadala je stanju prirode, ne građanskom društvu; kod Makijavelija žena je bila u najboljem slučaju hirovita, u najgorem odvratna. I Ruso i Hegel su ustuknuli od razuzdane i nesređene figure „Eve“. Uzdizanjem stereotipa „Marije“ do statusa sveštenice u viktorijanskom društvu, kao i negiranjem prostitucije, uporno se odbacivala sumnja u moralnu superiornost žena i održavala ideja da su žene po prirodi skromne i čedne. Cijena je za žene bila znatna: bestrasnost je bila na drugoj strani novčića kojim se plaćao, tako da kažem, ženski pristup moralnoj jednakosti.
Literarna, ekonomska, pravna i socijalna dimenzija ovog uznesenja „anđela u kući“ dobro su poznate. Za muškarce, javni život je bio sticajni, konkurentski, tvrd, aktivan i individualistički. Muškarac je izdržavao hobsovsko utočište u kojem je žena služila u svom hramu dijeljenja, saosjećajnosti, njege i pasivnosti. Materijalne aspiracije supruga i opterećenje muževa kao „supstancijalnih ljudi“ jačali su strukturu rodnih odnosa i njihovu transmisiju širom svijeta, i to generacijama. Viktorijanske žene bile su više projekat državne nego „božje politike“ jer je seksualni ugovor na mnogo načina bio funkcionalan za ekonomiju industrijalizacije.
Seksualni odnosi podložni uticaju javnog ponašanja su mjesto koje ženama daje priliku da razotkriju nesklad između iskustva i objašnjenja. Liberalno društvo, čak ni na svom viktorijanskom vrhuncu, nikada nije uspjelo da dokaže Hobsov stav prema ženama, niti da osigura ženski univerzalni ili permanentni pristanak na seksualni ugovor. Viktorijanska porodica nije bila „škola simpatije“, kao što to nije ni moderni brak: to je institucija kojom muškarac daje ženi društveni identitet. Žena je uznapredovala od spremačice, „bivše gospođice X“, konzumirana transformišućom moći seksualnog odnosa sa muškarcem. Liberalni brak je institucija za penalizaciju žena: to nije simetrično partnerstvo, to je djelotvorna agencija kontrole – naročito u društvu gdje se kućni posao smatra javnom kaznom. Viktorijanske žene su snažno uzvratile feminističkim protestima protiv braka i pokretom „Bez tajni“/“No Secrets“, pretečom modernih grupa za podizanje svijesti. Dora Rasel, Stela Braun, Šarlota Perkins Gilman i Ema Goldman su među onim feministkinjama čije su moćne izjave razotkrile opresivnost „ugovora“ o braku, ali ti stavovi nisu mogli imati ozbiljnu političku snagu jer su intelektualnu agendu sastavljali muškarci. Iskustvo muškaraca je bilo javno, stoga su se žene u politici suočile sa izazovom da razgrade mušku konstrukciju ženskog iskustva seksualnosti, majčinstva i braka. Izostavljanje ovih značajnih iskustava žena iz liberalnog okvira bio je potencijalno mjesta loma.
Analiza uticaja kapitalističke proizvodnje u domaćoj i gradskoj arhitekturi, razvoju grada, pravu, zdravlju, obrazovanju i drugim javnim pojavama korisna je u ispitivanju procesa promjene porodice od sedamnaestog vijeka. Za takvu analizu važan je razvoj istraživanja efekata privatizacije, komodizacije i individualizma na lični život, ali to još uvijek nije dovoljna osnova za objašnjenje uloge žena u društvenom ili seksualnom ugovoru. Zašto su žene prihvatile isključenost iz sfere javnog? Kakvi su bili učinci ličnih stavova muškaraca prema ženama, i stavova donijetih iz javnog života kući, i prenijetih u krevet? Fragmente iskustava žena koje su se opirale i naša sopstvena iskustva u istim prilikama osvijetljava feministička kritika liberalizma koja se proteže izvan i marksističkog i psihoanalitičkog objašnjenja i sugeriše da je borba sa Hobsovom željom i Lokovim pristankom od centralne važnosti. Funkcija ovih koncepata ne samo da objašnjava javno lice posesivnog individualizma, već takođe razotkriva njegove privatne djelove u njihovom istorijskom obliku.
Liberalni seksualni odnos je žanr čije se vrste razlikuju prema upotrebi muške moći, bilo da je ona fizička, ekonomska ili institucionalizovana. Sve takve upotrebe moći su političke, mada neispitane u usko liberalnoj definiciji. Incest, seksualno maltretiranje i silovanje zasnovani su na superiornoj muškoj snazi, bez obzira na to da li se ona manifestuje. Tamo gdje je sila jedini faktor, nema Lokovog ugovora, i time koncept pristanka postaje (logično) irelevantan u nasilnoj seksualnoj upotrebi žena. Hobsov pojam obaveze pokoravanja superiornoj snazi bio bi mnogo prigodniji za razjašnjenje istorijske relevantnosti pristanka u identifikaciji silovanja. Kako pokazuje Pateman, u praksama prijetnji, uključujući one koje su prihvaćene kao interiorizovani teror, pravno se ne utvrđuje ne-pristanak. Hobsov legitimitet vlasti „terorom“ vrši neispitan ali moćan uticaj na takvo pravno rezonovanje. Taj uticaj je prenijet iz krivičnog prava na seksualno saznanje jer u feminističkoj analizi „silovanje je prikazano kao ekstreman izraz, ili produžetak prihvaćenog i 'prirodnog' odnosa između muškarca i žene.“ Muškarac ponekad može koristiti silu, ili navodno silovanje ili uznemiravanje žena, kada je žalba kršenja ugovora neartikulisana, ali kada žene nemaju moć da definišu pristanak, a ugovorna priroda društvenih odnosa je izvan okvira političke istrage, zakon ostaje slijep. Bez obzira da li je sila dio seksualnog maltretiranja ili nije, superioran javni položaj inicijatora suštinski je element. Šteta u ovim situacijama ne potiče od stvarnog tjelesnog uznemiravanja već od inicijalne propozicije koja viktimizuje svoj objekat. Na kraju krajeva, Hobs je opravdao superiornost liberalne muške pozicije i posljedicom „pomoćne“ pozicije žena rekonstruisane u liberalnom društvu i liberalnim seksualnim odnosima. Lokovi savremenici su često podvlačili analogiju između autoriteta u društvu i autoriteta muškarca u braku. U liberalnom modelu bračnog ugovora, muž pruža zaštitu i pristup imovini, a supruga pruža seksualne i druge lične usluge. Kada supruga nije ekonomski zavisna, model se u praksi mijenja, ali mnogo je važnije ako je ženska seksualna želja jednaka muškoj. Za ispitivanje ovog problema u libidinalnoj ekonomiji potrebna je analiza izvan političke ekonomije.
Dok je seksualna želja prepoznata kao muška i sticajna, seksualni odnosi su formulisani kao Hobsovi građanski odnosi i ojačani liberalnim institucijama, poput liberalnog braka. Nije samo naša slika o sebi, već su i naši najintimniji odnosi predmet oblikovanja, i služe kao podrška liberalnog društva. Privatni život je time povrijeđen od strane javnog: kuća može biti utočište za muškarce, ali to je univerzum iskustva za žene. Liberalni moment patrijarhata nije prošao kada su žene ušle u mušku sferu.
Brak „pomaže muškarcu i povređuje ženu“, ali nedostatak samopoštovanja i zavisnost mogli bi biti proizvod liberalnih seksualnih odnosa, a ne institucionalizovanog porodičnog života. Nisu samo društveni konstrukt ili ekonomsko nametanje rodnih uloga to što nas ograđuje, već su to procesi afirmacije, ili poricanje procesa negacije, u koje smo aktivno angažovani kao subjekti koji misle i osjećaju. U liberalnom društvu, seksualni odnosi su presudni za proces afirmacije/poricanja. Nije separacija javnog i privatnog, niti rodom određena priroda te separacije, već je prikriveno kršenje seksualnih odnosa racionalizovanim javnim ponašanjem ono što predstavlja vitalni efekat liberalne doktrine. Ovaj efekat može se redefinisti u feminističkoj teoriji ako se „činjenice“ o životu žena ne prikazuju kao „proizvodi“, ako se kontekst i tendencije ženskog iskustva ne tretiraju kao osvojeni ili pasivni. „Tiranija činjenica“ ima posebnu snagu kada se radi o rodnim ulogama. Što je najvažnije, trenuci potencijalne promjene se rasprše kada žene zamišljaju sebe kao nužno nemoćne, pristajući na navodno univerzalno shvatanje po kojem su njihovo znanje i biće marginalni. Žene opisane i objašnjene u okviru muških parametara su „druge“: negativne konotacije riječi za žene služile su pokoravanju žene i ženske seksualnosti.
Frojdovo shvatanje ženske želje, koju on pokušava da objasni kao ekvivalent penisu, strano je ženskoj seksualnosti; ono žene otuđuje od nje. Ali, ne nužno. „Objektivna“ društvena konstrukcija ženske seksualnosti je, sasvim logično, strana i otuđujuća, a Hobsov koncept želje nudi poricanje mogućnosti, a kamoli nužnosti ženskog subjekta u objašnjenju ženske seksualnosti kao autentičnu formu. Nije čudo da je strast bila cijena viktorijanske uvaženosti, da su ženska tijela bojna polja gdje se muška objašnjenja konfrontiraju sa ženskim iskustvima, jer „tijelo može i interveniše u potvrdi ili negiranju raznih društvenih značenja na način koji daje prizvuk neizbježnosti patrijarhalnih društvenih odnosa. Temeljna analiza konstrukcije specifičnosti ženskog iskustva, koja uzima u obzir žensko tijelo, ključna je da se rasprši ovaj 'prizvuk'“.
Važan element ženskog pisma je ekspresija ženske seksualnosti: ova afirmacija žene kao subjekta je bila dugo vitalna za otpore žena. Dominacija frojdovskih predrasuda u društvenom konstruktu ženske seksualnosti tokom 20. vijeka nije uništila vitalnu poruku ženskog pisanja ženama, iako je apsolutno odbacivanje ideje ženskog libida kod Frojda služilo da se žene odvoje od sopstvenih riječi i sopstvenog znanja. Izazov koji je Karen Horney uputila Frojdu ojačao je analizu funkcije kulture u psiho-seksualnom razvoju, i potvrdio princip ženske seksualnosti:
Istorijski odnosi polova mogu su ugrubo opisati kao odnosi gospodara i roba .... djevojka je od rođenja pa nadalje izložena sugestiji ... o njenoj inferiornosti, iskustvu koje konstantno stimuliše njen kompleks maskuliniteta.... Zahvaljujući dosadašnjem čisto muškom karakteru naše civilizacije .... čini mi se nemoguće procijeniti u kolikom stepenu su nesvjesni motivi bjekstva od ženskosti ojačani stvarnom društvenom podređenošću žena.
Odnos seksualnosti prema identitetu, i posebno značaj genitalne seksualnosti prema rodnoj identifikaciji muškaraca – prepoznati su u feminističkoj teoriji. Mogući uticaj ženskog monopola na brigu o djeci centralna je kontroverza koja je od vitalnog značaja za tezu o infantilnoj zavisnosti kao glavnom ograničenju seksualnog oslobođenja žena. Pa ipak, centralno mjesto nove feminističke teorije zauzima ideja o različitosti ženske seksualnosti: ova teoretizacija daje koherentnost svim prethodnim spisima, traganju i diskusijama o ženskoj želji. Objašnjenje i obnova integriteta zadovoljstva/znanja/značenja – tako bolno razloženog u cilju konstruisanja liberalnog društva, kontrole konstrukta, i analiziranje/ojačavanje kontrole – od neizmjerne je važnosti. Ništa manje nije bitno uništavanje privida jednakosti u seksualnom ugovoru afirmacijom, od strane žena, njihove seksualnosti i nadgledanjem argumenata usredsređenih na pristup žena kapitalu.
Društvena moć žena i njen pristup imovini povlači za sobom njeno saučesništvo u poricanju njene seksualnosti. Seksualni ugovor zasnovan na Hobsovoj želji i Lokovom pristanku produkuje ženskog evnuha, buržoasku varijantu stare teme. Jer žensku seksualnost ne karakteriše sticanje već pridruživanje (poricanje aproprijacije). U tom pogledu, seksualno zadovoljstvo žena ne može se proračunati: njegova difuzna priroda čini ga previše neuhvatljivim za seksualni ugovor. Zbog prirode subjektivnog ženskog iskustva – a ne zato što nije trebalo da žene iskuse želju, ili je trebalo da je iskuse u manjoj mjeri – žene u liberalnim odnosima mogle su da odbace svoju seksualnost. Jer, „posjedovanje i ispravnost nesumnjivo su strani svemu što je žensko. Barem u seksualnom smislu“.
Sve riječi koje su štitile ideju ženske seksualnosti i govorile o ženskom iskustvu, poput „Velike ljubavi“ Aleksandre Kolontaj, „Erotike kod žena“ Anais Nin, putovanja Edrijen Rič od „Fantoma muškarca koji bi razumio izgubljenog brata, blizanca“, probijajući se kroz patrijarhalnu stvarnost, do „Sna o zajedničkom jeziku“, sakupljene su sa „malih strukturisanih margina dominantne ideologije“. Istrošeni seksualni koncept buržoaske želje i pristanka mogao bi nestati iz vidokruga kada bi naš jezik i naši životi shvatili značenje riječi jouissance (užitak), o kojem su pisale francuske feministkinje. Možda je ova riječ dugo traženi ključ za razjašnjenje konceptualnih prepreka između ličnog i političkog.
Jouissance nominuje želju koja je kontrapunkt želji za sticanjem – osjećaj ljupkosti i divne igre u bebinom učenju i ljubavi odraslih. Obnavljanjem puta koji je Dekart obezvrijedio kao „nisku racionalnost“ i saznavanjem našim životima, a ne samo apstraktnim procesima mišljenja, prekida se veza liberalne želje, uz implikacije po naše političko ponašanje, i na ličnom i na javnom nivou. Slično tome, ukida se Lokov pristanak, koji se otkriva kao bijedna stvar, i gube opravdanje mnogi tzv. ugovori, kako lični, tako i javni. Dostupnost priznatog alternativnog postupka ključno je za Lokovu teoriju ugovora. Biti slobodan i jednak znači moći izabrati da prihvatiš ili odbiješ oblik građanskog ugovora, ili oblik seksualnog ugovora. Izražavanje želje je izraz te slobode, i garancija izbora jednom kada nadiđemo ograničenja liberalnog teoretiziranja.
U post-liberalnom razmatranju, kao sredstvo bavljenja političkim problemima izvan opsega liberalnih alatki istraživanja, rekonceptualizacija „želje“ i „pristanka“ je obećavajući pravac. Rad u ovom pravcu razoružava tradiciju znanja koja je služila – kroz rodno određenu podjelu privatno/javno, razdvajanjem „javnog“ razuma i „privatne“ strasti – ograničenju mogućnosti saznanja i iskustva.
Prevod: Lidija Nelević
Preuzeto iz: Feminist Challenges – Social and Political Theory; Northeastern University Press; 1986