Žena i rad – pčela i med

Koji je to rad koji bi savremenoj ženi vratio doživljaj svrhovitosti, koji ne bi, dakle, obavljala sa osjećanjem da udovoljava bilo kojoj ideologiji, patrijarhatu ili kapitalizmu, koji bi iz njenog bića proizilazio spontano, onako kako pčela proizvodi med, i kako je to opisivao K. Marks?

Od svih aktivnosti koje žena obavi svakog dana, koliko je onih koje joj donose doživljaj ispunjenosti i istinskog zadovoljstva? Sigurno je da među nama nema mnogo onih koje bi se time mogle pohvaliti. Najveći dio svakodnevnih aktivnosti i rada koji ulažemo doživljavamo kao nešto što „mora da se odradi“, što je povezano sa ekonomskom ili kulturnom prinudom i samim tim odvojeno od našeg bića. Može to izgledati kao ne tako ozbiljan problem, naročito u poređenju sa problemima kakvi su, na primjer, nasilje i siromaštvo, ali je istina da nas iskustvo otuđenosti od sopstvenog bića kroz permanentnu otuđenost od našeg rada iscrpljuje i da ono predstavlja stalni izvor tjeskobe.

Zarobljene u kapitalizmu

Kapitalizam, kao što znamo, nudi savršene uslove za iskustvo samootuđenja pozivajući nas da žrtvujemo sve one bezinteresne segmente svojih života u kojima nalazimo slobodu i doživljaj ispunjenja u zamjenu za uspješnost, kompetitivnost i efikasno učešće u tržišnoj utakmici. Napadnuti su oni aspekti ženskih života koji su povezani sa odsustvom jasnog ekonomskog interesa, ambicije i imperativa uspješnosti. Kapitalistička ideologija mijenja percepciju ženskih života i pokušava da utiče na dožvljaj ženske ispunjenosti, sreće ili samo-ostvarenja. I u tome često uspijeva – mnoge savremene žene ne mogu da nađu „isunjenje“ izvan kapitalističke logike koliko god ih ona umarala i iznutra lomila.

Kapitalistička logika ženske ispunjenosti toliko je dominantna da čak i oni oblici angažovanja koji bi po svojoj suštini morali biti bezinteresni postaju njome zaraženi. Upravo sa takvim iskustvom sam se suočila prije nekoliko mjeseci kada sam otputovala u Prištinu da bih prisustvovala regionalnoj konferenciji povodom Dana žena koja je tamo bila organizovana. Imala sam sve uslove da se osjetim „bezinteresno“ ispunjenom ovim povodom: veoma mi je stalo do vrijednosti koje ovaj praznik označava i iskreno želim da o toj temi razgovaram sa drugim novinarkama Zapadnog Balkana. Pa ipak, to se nije desilo – cijeli događaj protekao je u znaku zamora i poslovnog duha umjesto u znaku zadovoljstva.

U Prištinu sam stigla već icrpljena, a onda sam ostala u hotelskoj sobi da bih pripremala govor. Kad sam završila, „natraćkala“ sam se korektorom da prikrijem podočnjake i pošla da nađem ostale učesnice konferencije. Kroz pola sata sam, već pomalo pripito, ćaskala sa njima. Razmjenjivale smo kontakte, pričale o poslu, o tome šta bismo mogle zajedno da radimo i od kojih fondova bismo mogle da „ćapimo“ pare. I one su, isto kao i ja, svoj dolazak u Prištinu doživljavale kao profesionalni zadatak. Bile smo slika i prilika kapitalizma koji uspijeva da izvrne svaku vrijednost koja nije usmjerena na materijalni interes – praznik koji slavi borbu naših pretkinja za ravnopravnost postao je povod za sklapanje poslova i planiranje fundrajzinga. Idućeg dana, čim sam završila svoj panel, diskretno sam se izgubila iz sale uz grižu savjesti i stid zbog takvog svog pristupa ovim temama. Sigurno je da nisam bila jedina, ali teško je reći da li to cijelu stvar čini boljom ili gorom.

Marksistički podsjetnik

Od početka 19. vijeka, otkad su žene počele masovnije da se uključuju u proizvodnju, feministkinje analiziraju ženski rad i društvenu reprodukciju kao jedan od činilaca diskriminacije i emancipacije žena. Svakako, danas možemo da tvrdimo da je ogroman feministički trud uložen u ravnopravno uključivanje žena u kapitalističke proizvodne odnose, i da je to dalo rezultate – nesporno je da su žene postale važan činilac kapitalističkog društva.

Ali, za mnoge savremene žene (kao i muškarce, uostalom) kapitalistička ideologija u međuvremenu je postala izvor nelagode. Ispostavlja se da se mnoge među nama ne osjećaju dobro u svijetu u kojem je svaki oblik ljudske aktivnosti već unaprijed zaronjen u kapitalističku logiku obaveznog profita. Pitanje mogućnosti da se oslobodimo ekonomske prisile postaje krucijalno važno sa stanovišta naše potrebe da svoj život doživimo kao svrhovit, što je uvijek povezano sa osjećanjem slobode i izostankom ekonomske svrhe i prinude.

Savremene feministkinje marksističke provenijencije ponekad nas podsjećaju da je ovaj doživljaj otuđenosti rada od ljudske svrhe u kapitalističkom društvu imao svoju naučnu, teorijsku artikulaciju i zasnovanost u učenjima klasika markisizma K. Marksa i F. Engelsa. Podsjećanje na te teoretizacije može biti uzbudljivo iskustvo naročito za nas koje smo sazijevale u društvima u kojima se sve alternative individualizmu i kapitalizmu unaprijed proglašavaju apsurdnim ili utopističkim. Podsjetimo ovdje ukratko da je Karl Marks teoretizirao o društvu čiji će glavni cilj biti slobodno razvijanje čovjekovih darova i sposobnosti na tragu renesansnog ideala uomo universale, a ne profit i vlasništvo, i da je takvu humanističku projekciju nudio kao alternativu „onečovječenju“ čovjeka koje se nužno događa u kapitalizmu. U izvornom, neotuđenom obliku, rad je, kako je pisao Marks, „životna aktivnost, produktivni život“, što znači da sam život nikako ne bi smio postati sredstvo za život, kao što se ni rad koji predstavlja smisao ljudskog života ne smije otuđiti od čovjeka, postati mu nešto izvanjsko.

Idealni vojnici kapitalizma

Marksova teorija otuđenja rada od čovjeka nije rodno označena. Njegova je pretpostavka da to otuđenje u uslovima kapitalizma pogađa oba pola bez razlike.

Pa ipak, ima osnova da postavimo sljedeće pitanje – da li su žene više izložene iskustvu otuđenosti svoga rada od muškaraca? Svjesni smo da nas tako postavljeno pitanje približava rodnim sterotipima i da moramo biti oprezni (moguće je, na primjer, da „otuđenje“ ženskog rada skreće veću pažnju zbog uvjerenja da to nije u skladu sa neegoističnom „prirodom“ žene). Pa ipak, ima teoretičara koji tvrde da žene jesu više pogođene i objašnjavaju to jednostavnim argumentom da su žene u svom nastojanju da se ravnopravno uklope u kapitalističke društvene odnose bile primorane na još snažniju integraciju, koja je tupila kritičku oštricu i smanjivala distancu.

To je otprilike ono što tvrdi i francuski filozof Alan Badju u tekstu „Dolazak nepoznate djevojke“. Svoju kritičku oštricu on okreće ka neoliberalnom feminizmu koji, kako kaže u ovom tekstu, podstiče integraciju žena u kapitalizam. Forsirajući žene da ulaze u konkurentski odnos sa muškarcima u kapitalističkom svijetu, savremeni feminizam, kako piše Badju, pretvara žene u „rezervnu vojsku za pobjednički kapitalizam“. On takođe tvrdi da su žene zarad dokazivanja svoje društvene vrijednosti u kapitalizmu bile primorane da se takmiče sa muškarcima, kojima su tokom istorije pozicije moći podrazumijevano pripadale, dok su, sa druge strane, bile pozvane da odbace stare ideale ženstvenosti, što nije u potpunosti ni moguće ni prirodno. Zbog ovih kontradiktornih pritisaka i zahtjeva, žene su, kako kaže Badju, postale „idealni vojnici kapitalizma“.

Dolazak nove žene

„Prirodna ženstvenost“ koju Badju predlaže kao alternativu zaronjensti žena u kapitalizam nas, naravno, poziva na oprez. Ženski „rad iz ljubavi“ (briga o djeci i porodici) predstavlja privlačnu alternativu jer taj vid aktivnosti, kako nam se čini, ne može biti inficiran kapitalističkom ekonomskom logikom i samim tim predstavlja bezinteresnu slobodnu aktivnost koja bi ženama mogla da vrati doživljaj svrhovitosti života.

Ali, moramo imati u vidu da ženski rad iz ljubavi nije slobodan, to jest da se on takođe odvija pod prinudom patrijarhata (ali i kapitalizma koji profitira od neplaćenog repoduktivnog rada žena) i da je u tom smislu teško govoriti o „prirodnosti“ ili „nesvrhovitosti“ ženskog rada iz ljubavi.

Badju je, naravno, svjestan ovih izazova kada se zalaže za kraj tradicionalnog patrijarhalnog uslovljavanja žene, ali i za odbacivanje ideje o ženama kao „rezervnoj vojsci kapitalizma“, odnosno o neoliberalno osnaženoj „boss-girl“. Ono što ostaje kada se odbace ove alternative jeste, kako on tvrdi, nada u spremnost savremene žene da se preobrazi u „novu ženu“ koja će iznova definisati sebe izvan ovih ideoloških zadatosti. Ono za šta se Badju zalaže jeste novo promišljanje ženstvenosti kao „filosofski gest, odnosno gest povezan sa avanturama filozofije i stvaranja novih značenja, nakon čega poimanje žene više neće biti povezano sa služenjem, ni muškarcima, ni kapitalističkom sistemu“.

Na tragu svih ovih ideja možda treba tražiti odgovor na pitanje ženskog osjećanja samoispunjenosti i zadovljstva životom. Koji je to rad koji bi savremenoj ženi vratio doživljaj svrhovitosti, koji ne bi, dakle, obavljala sa osjećanjem da udovoljava bilo kojoj ideologiji, patrijarahatu ili kapitalizmu, koji bi proizilazio spontano iz njenog bića, onako kako pčela proizvodi med i kako to opisuje K.Marks?

Odgovor na to pitanje nemamo.