Argumenti sa kojima se Ema Goldman suprotstavljala sufražetkinjama i biračkom pravu žena nestali su sa političke scene. Zajedno sa cijelim anarhističkim i anarho-feminističkim nasljeđem, njeni radikalni stavovi u međuvremenu su stigmatizovani reprodukovanjem ideja o anarhizmu kao „proizvodnji haosa“ i o „crvenoj Emi“ koja može biti inspiracija za neki film ili roman ali nikako i za političku praksu
Izborno pravo žena danas smatramo jednim od najvećih dostignuća borbe za prava žena i nespornom civilizacijskom tekovinom. Sufražetski pokret koji se zalagao za biračko pravo žena u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. vijeka, naročito u SAD i Velikoj Britaniji, zato ima tako istaknuto mjesto u istoriji feminističkog pokreta i feminističkom sjećanju. Čini se, dakle, da više nije moguće dovoditi u pitanje značaj ovog postignuća i da bi se čak i najkonzervativniji društveni akteri teško odvažilili da javno kažu da ženama to pravo treba uskratiti. Još teže je zamisliti da oko jedne tako razumne i progresivne stvari kao što je pravo žena da biraju i budu birane ne postoji konsenzus među samim borkinjama za prava žena.
Pa ipak, istina je da u vrijeme sufražetskog pokreta među borkinjama za prava žena nije postojala opšta saglasnost oko ženskog izbornog prava. Neke feministkinje, koje su dolazile sa radikalne, anarho-feminističke ljevice, ne samo da su osporavale korist koju žene (i zajednica) mogu imati od ženskog biračkog prava, već su stajale na stanovištu da žensko biračko pravo samo služi održanju kapitalističkih društvenih hijerahija i nepravdi. Danas, te ideje su nam uglavnom poznate preko stavova Eme Goldman (1869-1940), najprominentnije anarho-feministkinje iz prve polovine 20. vijeka.
Božanstvo 20. vijeka
U vrijeme kada je vođena, početkom 20. vijeka, diskusija koju je Ema Goldman vodila sa sufražetkinjama nije bila nimalo beznačajna (kao što ne bi bila ni danas). Ona se nije ticala samo različitih pogleda na žensko biračko pravo, već i različitih stajališta o tome koji su konačni ciljevi ženskog pokreta i političke borbe generalno. Ema Goldman je bila spremna da oda poštovanje hrabosti nekih sufražetkinja, ali za nju je borba za biračko pravo žena u osnovi bila potpuno pogrešna. Ona sama se zalagala za revolucionarnu promjenu društva u kojoj će žene, zajedno sa svim drugim grupama i pojedincima, moći da ostvaruju svoje interese i potrebe potpuno slobodno, bez posredovanja države i njenih institucija.
U članku Žensko pravo glasa (objavljenom prvi put u Anarhism and Other Essays, Mother Earth Publications, 1910) Goldman je kritikovala zalaganje sufražetkinja za univerzalno pravo glasa koje je nazvala „modernim fetišem“ i „božanstvom 20. vijeka“ kojem su žene spremne da se priklone nasuprot svojim interesima. Za nju je insistiranje sufražetkinja na jednakom pravu glasa bilo samo „sredstvo za učvršćivanje svemoći onih Bogova kojima žene odvajkada služe“. Boreći se za pravo glasa, sufražetkinje su, kako je smatrala Goldman, tjerale žene da daju legitimitet sistemu koji ih potčinjava, pritom bez ikakvih šansi da taj sistem učine boljim. „Da li mi treba da pretpostavimo da će otrov koji inherentno postoji u politici postati manje otrovan ako žene uđu u političku arenu?“, pita Goldman u ovom tekstu i sama odgovara da „vjerovatno ni najvatrenija pobornica izbornog prava žena ne bi tvrdila takvu glupost“.
Goldman nastoji da empirijski dokaže svoje tvrdnje postavljajući jednostavno pitanje – Da li su u zemljama u kojima su već stekle biračko pravo žene zaista manje siromašne, tlačene i nesrećne? „Istina je da su u državama u kojima imaju pravo glasa, ženama garantovana jednaka prava na imovinu, ali od kakve koristi je to pravo masi žena koje ne posjeduju imovinu, hiljadama radnica koji rade za nadnicu, koje žive od danas do sjutra?“, piše Goldman podsjećajući na izvještaj Dr. Sumner (sufražetkinje iz Lige za jednako pravo glasa) o stanju u Koloradu (državi u kojoj su žene imale pravo glasa još od 1894) u kojem ona sama konstatuje da je žensko pravo glasa vrlo malo uticalo na ekonomski položaj žena i da su žene za isti rad bile manje plaćene. Takođe, ovaj izvještaj je, kako navodi Goldman, potvrdio da glasačko pravo žena u Koloradu nije uticalo ni na položaj drugih ranjivih grupa, tako da je, na primjer, popis u Denveru pokazao da u ovom gradu 15000 hendikeprane djece živi u nezavidnim uslovima iako su uglavnom žene bile zaposlene u sektoru koji je bio odgovoran za brigu o djeci. „Gdje je tu onaj superiorni osjećaj za pravdu koji bi trebalo da žene uvede u politiku?”, pita Ema Goldman. „Gde je bio taj osećaj 1903. kada su vlasnici rudnika pokrenuli gerilski rat protiv Zapadnog Rudarskog Sindikata; kada je general Bel uspostavio vladavinu terora; kada su ljudi izvlačeni iz kreveta noću, odvođeni preko granice, bacani u štale sa bikovima, kada je on izjavio – Dođavola sa Ustavom, motka je ustav? Gde su tada bile žene političarke i zašto nisu tada iskoristile svoje pravo glasa?“ Ideju da će „žene očistiti politiku“ Ema Goldman odbacuje kao nerealnu. Za nju, to je samo mit koji na svakom koraku demantuju ženski politički kukavičluk, konformizam, egoizam i „sužena vizura“ sa kojom žene ulaze u politiku.
U ovom članku ona oštro kritikuje žene, njihovu političku nezrelost i nespremnost da se bore sa ozbiljnim izazovima, ali ovdje je prije svega u pitanju nešto drugo – činjenica da kapitalistički sistem ne može biti promijenjen iznutra, bilo kakvim intervencijama koje ga ostavljaju netaknutim. Kao anarhistkinja, Goldman se zalaže za radikalnu promjenu, „podruštvavljanje države“ koja bi morala neposredno, bez posredovanja institucija i izabranih predstavnika, da uvaži svako individualno, pojedinačno iskustvo građana. Budući da u društvu postoje samo pojedinci, društvenost u svom autentičnom obliku ne može biti ostvarena putem zakona ili bilo kog vida uniformnosti; ona je moguća samo kao „organski proces“ u kome postoje samo prava koja su singularna i koja zato ne mogu biti prenijeta na drugoga. Ljudima, kako smatra Goldman, ne smije biti oduzeto, naročito ne u ime demokratije, ono što oni sami neposredno mogu da učine i ostvare. Ono za šta se ona zalaže je zajednica solidarnih, slobododnih i jednakih ljudi koji sami upravljaju svojim životima.
Nasuprot ovoj anarhističkoj ideji društvenosti, predstavničke institucije, smatra Goldman, samo služe reprodukovanju siromaštva, nejednakosti i nasilja. Politički i egzistencijalni interesi ljudi u društvima u kojima postoji ogroman socijalni jaz toliko su različiti da ne mogu biti „ispeglani“ nekim pretpostavljenim (a realno nepostojećim) zajedničkim interesima ili formalno pravnom jednakošću koja, dakle, nije moguća dokle god su odnosi moći i raspodjela bogatstva u društvu tako nesrazmjerni. Drugim riječima, načelo jednakih prava nužno postaje formalno i bezvrijedno ako se ona apstrahuju od materijalnih uslova života. Na osnovu tih pretpostavki Ema Goldman kritikovala je sufražetkinje i njihov stav da će žensko pravo glasa doprinijeti poboljšanju položaja žena i unapređenju društvenog života.
Upravo iz tih razloga, borba za žensko pravo glasa za Emu Goldman mogla je biti samo bitka koja će donijeti privilegije samo ženama koje su i inače društveno privilegovane. „Sufražetkinjama nedostaje sposobnost razlučivanja stvarne jednakosti“, piše Goldman. „Kako drugačije da se gleda na ogroman, gigantski napor da se pokrenu hrabri borci za jedan mali zakonski predlog koji treba da koristi šačica imućnih dama bez ikakve vajde za ogromnu masu žena koje rade? Istina, kao političarke one moraju biti oportunisti, moraju preduzimati polumjere ako već ne mogu dobiti sve. Ali kao inteligentne i liberalne žene trebalo bi da shvate da, ako je glasački listić oružje, onima koje su razbaštinjene treba više nego ekonomski superiornoj klasi i da ove potonje već uživaju previše moći zahvaljujući svojoj ekonomskoj superiornosti“.
Bez alternative
Pitanja koja je postavljala Ema Goldman ni poslije jednog vijeka nisu izgubila na aktuelnosti. To su ista pitanja koja postavljamo i mi danas, kad god se otvori tema političke participacije žena. I mi takođe opažamo da učešće žena u politici nije ni „očistilo politiku“ ni spasilo mnoge žene od socijalne bijede i različitih oblika obespravljenosti, kao što primjećujemo i da je za mnoge žene politika samo sredstvo uspona na društvenoj hijerarhiji.
Ipak, anarhističke pozicije sa kojih je Ema Goldman odbacivala političko angažovanje žena danas su nam gotovo nemislive (treba reći da se sa njenim odbacivanjem birčakog prava žena nisu slagale ni marksističke feministkinje, uključujući Rozu Luksembug). Argumenti sa kojima se Ema Goldman suprotstavljala sufražetkinjama i biračkom pravu žena nestali su sa političke scene. Zajedno sa cijelim anarhističkim i anarho-feminističkim nasljeđem, njeni radikalni stavovi u međuvremenu su stigmatizovani reprodukovanjem ideja o anarhizmu kao „proizvodnji haosa“ i o „crvenoj Emi“ koja može biti inspiracija za neki film ili roman ali nikako i za političku praksu.
Ostali smo sa sufražetskim nasljeđem koje, za razliku od anarho-feminističkog, dobro korespondira sa savremenim diskursom rodne ravnopravnosti o ostvarenju ženskih prava bez dovođenja u pitanje ekonomskih i poltičkih načela društvenog poretka, a time i sa interesima neoliberalnog kapitalističkog poretka. Nekada smo svjesni da smo s tim nasljeđem stigli u ćorsokak, da sa političkom participacijom žena nešto nije u redu, da smo željeli nešto drugo, ali više kao da nemamo nikakvu alternativu niti bilo kakvih uslova za diskusiju o tome.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu