ŽENE – TO SAM JA

Da li je jedini cilj povećanja ženskih kvota u Crnoj Gori povećanje simboličke ženske moći kojom možemo da pariramo muškarcima, ili će ipak, na neki volšeban način, kvantitet prerasti u kvalitet, pa ćemo u nekom trenutku vidjeti i feminističku političku brižnost na djelu?

Nedavno smo saznali da će ženska politička kvota u Crnoj Gori biti povećana na 40 odsto, što znači da bismo u narednom sazivu Parlamenta mogli da očekujemo toliki postotak žena u skupštinskim klupama.

Već smo čuli od samih političarki i drugih emancipatorski nastrojenih društvenih aktera/ki da je to veliki uspjeh za demokratiju i politiku rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori. To je, naravno, tačno. Ali, da li svi naši zahtjevi u vezi sa političkom ulogom žena treba da prestanu sa ispunjenjem određenog procenta njihove zastupljenosti? Ovih dana, dok slušamo trijumfalne izjave povodom povećanja ženske političke kvote, stiče se utisak da je upravo to ono što se želi sugerisati drugim ženama – da treba da budu zadovoljne što ima sve više predstavnica njihovog pola u Skupštini. Ali, o tome kako nas predstavljaju nema ni jedne jedine riječi.

Kao da nisu žene

Često slušamo različite zamjerke na račun žena u politici. Ono što žene uglavnom zamjeraju ženama koje su „ušle u politku“ u Crnoj Gori (moguće i da je svuda slična situacija) svodi se na sljedeći prigovor – kada „uđu u politiku“, žene jednostavno „zaborave da su žene“.

Uprvo taj argument isplivao je i u nekim ženskim medijskim reagovanjima na način na koji je Zdenka Popović, potpredsjednica Skupštine Crne Gore i članica Demokrata, prokomentarisala javno izrečenu kritiku izvršne direktorica Akcije za ljudska prava Tee Gorjanc Prelević na račun određenih postupaka njene partije. U tim komentarima (koje je potpredsjednica Skupštine sama izazvala neosnovano preusmjeravajući jednu u osnovi političku diskusiju na rodni plan, i identifikujući sebe kao žrtvu ženske nesolidarnosti), mogla se pročitati upravo ta sumnja – Da li je Zdenka Popović uopšte žena (budući da se tako ne ponaša)?

Mnogo je argumenata protiv političkog ponašanja žena koje je, naravno, lako odbaciti kao patrijarhalne ili mizogine (žene su inferiorne, predodređene za kućne poslove itd). Ali, ovaj argument koji je usmjeren na „nedovoljno žensko“ ponašanje političarki, u kojem jasno odzvanja žensko razočaranje zbog odustajanja političarki od „ženskog principa“ – nije lako odbaciti, koliko god bio kontroverzan i tražio dodatna pojašnjenja.

Zar opet brižne

Kad od političarki tražimo da se „ponašaju kao žene“, to uglavnom znači da od njih očekujemo da budu socijalno osjetljive, solidarne (u prvom redu sa ženama, ali i sa svima koji su ranjivi) i zainteresovane za očuvanje zajedničkih društvenih i prirodnih resursa. Očekujemo da budu manje individualistički i egoistički, a više altruistički i kolektivistički nastojene. Jednom riječju – da budu humanije, bolje i brižnije od političara.

Postavljati ovakve zahtjeve ženama u politici u feminističkom pogledu, međutim, može biti sporno. Daleko od toga da se nalazimo na sigurnom feminističkom terenu kad takva očekivanja isporučujemo političarkama. Čak bismo se lako mogli naći na udaru optužbi da na taj način žene ponovo guramo u patrijarhat.

Dobar dio feminističke borbe u vjekovima iza nas bio je posvećen upravo osporavanju ideje da je brižnost (u odnosu na članove porodice prvenstveno) svojstvo koje je ženama „urođeno“, to jest da su žene „po definiciji“ brižne. Ta esencijalizacija ženske brižnosti je, kako su tvrdile mnoge feministkinje, korišćena za eksploataciju ogromnog ženskog kućnog, reproduktivnog rada koji, budući da se obavljao „iz ljubavi“, nije morao biti plaćen i prepoznat kao rad.

Život žene u patrijarhatu ima svrhu jedino kad je posvećen brizi o drugome. Znamo kako je to izgledalo u tradicionalnom crnogorskom društvu u kojem je dominirao upravo diskurs da su žene „po prirodi“ brižnije, da su „ženska djeca uvijek tu za roditelje“ itd. I danas slavimo odricanja crnogorskih majki, sestara i žena, njihovu patnju i žrtve, što može djelovati emocionalno snažno, ali je u političkom smislu pogrešno. Na taj način, naime, brižnost se redukuje na pasivnost i žrtvovanje umjesto da se sagleda kao aktivna sposobnost i rad – žena, dakle, čak ni u tom, za nju navodno prirodnom stanju, nije agensna. Takođe, ovakav koncept ženske brižnosti je apolitičan jer se njime održava status quo – ako je briga „prirodna“, čak i „plemenita“, društvo ne mora da je nagrađuje, a još manje podstiče kod svojih ostalih članova. U krajnjem, na taj se način individualizuje „moralna“ odgovornost, žene se uče da je njihova „dužnost“ da brinu, dok se svako legitimno postavljanje granice tumači kao sramota.

Uložen je, dakle, ogroman trud da bi se ženama priznalo da nisu ni u kavoj koliziji sa svojom „ženskom prirodom“ ako, na primjer, pretpostavljaju svoje interese tuđima. Zato može izgledati kao da žene koje su se napokon oslobodile tih stereotipa i ušle u politiku želimo da vratimo unazad tražeći od njih ponovo da brinu o interesima drugih. Da li je to u redu? Smijemo li ženama da uskraćujemo pravo da budu jednake sa muškarcima u svemu, uključujući pravo da budu jednako egoistične ili, na primjer, karijeristički i individualistički orjentisane?

Nova etika brige

Kao da se nalazimo u slijepoj ulici – dok s jedne strane ponavljamo da je sporno političarkama postavljati takve zahtjeve, na drugoj stranu se ne odričemo nade da će upravo žene humanizovati politiku i uvjerenja da ipak imamo pravo da se tome nadamo. Ima li izlaza iz te situacije? Je li, drugim riječima, feministički očekivati od političarki da budu brižne i solidarne?

Na ovo pitanje mnoge savremene feministkinje odgovaraju afirmativno. One nastoje da žensku brigu očiste od natruha patrijarhata, prije svega da je oslobode od ideje o njenoj „prirodnosti“, i da je rekonceptualizuju kako bi postala politički upotrebljiva. To je uglavnom ono što je sadržano u pojmu „feministička etika brige“. Radi se o feminističkom nastojanju da se brižnost, kao svojstvo koje su žene stekle živeći vjekovima u patrijarhatu, prepozna kao zajednički moralni i politički resurs. Zagovornice feminističke etike brige tako ističu da su tradicionalne teorije, principi, praktikovanja i stavovi o moralu nedovoljni jer umanjuju, ignorišu i omalovažavaju vrijednosti i vrline koje se kulturološki dovode u vezu sa ženama i da ta situacija mora da se mijenja.

Ipak promjene

Naravno da to da li će političarke na kraju biti socijalno brižne ne zavisi samo od feminističkih kapaciteta da se ta ideja teorijski odbrani. To je samo jedan, teorijski i feministički značajan, ali u praktičnom i političkom pogledu svakako ne čak ni najvažniji dio ove priče.

Ženska politička brižnost će u velikoj mjeri, naravno, zavisiti od političkog i ideološkog konteksta kojemu su institucionalizovane rodne politike prilagođene. Drugim riječima, kada sa uzbuđenjem čitamo o tome kako je predsjednica Meksika Klaudija Šejnbaum uspostavila mrežu centara za rani odgoj i brigu, koja će majkama omogućiti da se vrate na tržište rada, ili „programe za dobrobit“ kojima će se, kako je najavljeno, 30 miliona meksičkih porodica podržati kroz penzije, stipendije i pomoć u zdravstvenoj njezi – moramo imati u vidu da političko uređenje Meksika predviđa značajna davanja za socijalnu brigu države, što nije slučaj u mnogim drugim državama.

Ipak, izgleda da feministička etika brige funkcioniše u različitim političkim kontekstima i da žene, samo ako to žele, uvijek nađu prostor da ispolje svoju „brižnost“. Istraživanja pokazuju da je veće učešće žena u politici u mnogim zapadnim državama ipak uticalo na povećanje socijalne odgovornosti, kao i odgovornosti prema prirodnim resursima. Tako je, na primjer, na Novom Zelandu prošireno plaćeno roditeljsko odsustvo i takođe je uveden „wellbeing“ budžet koji stavljaju socijalnu reprodukciju i brigu u središte javne politike; u Kanadi je lansiran plan za jeftiniji, univerzalniji vrtić, što već sada smanjuje troškove za roditelje i stvara nova radna mjesta u sektoru brige, dok su u Njemačkoj „Elterngeld“ i politika kompenzacije prihoda omogućile roditeljima finansijsku sigurnost tokom odsustva.

Žene – to sam ja

Nažalost, mi u Crnoj Gori nemamo ovakva iskustva sa političarkama. Njihovo angažovanje da se osigura isplata alimentacija je vjerovatno jedina akcija toga tipa koje možemo odmah da se sjetimo.

Čini se da se naše političarke češće oglašavaju povodom mizoginih nasrtaja na njihov ženski politički lik i djelo nego povodom bilo kakvih potreba drugih žena. U tom smislu one su, čini se, pravi (tranzicijski) produkt liberalnog feminizma i one ideologije ženske emancipacije koja od žena u politici očekuje da budu samo „uspješni primjeri“ koji će (navodno) poslužiti drugim ženama da i one ostvare neke slične karijere. Od političarke se, naime, u rodnom smislu ne očekuje ništa osim da „znači“ (da žene mogu da budu u politici). One ništa ne duguju ženskoj bazi. Očekivan ishod takvog shvatanja uloge političarki jeste i njihovo neobično shvatanje ženske solidarnosti. Kako smo to vidjeli i u slučaju Zdenke Popović, crnogorske političarke sopstvenu ugroženost identifikuju kao ugroženost svih žena i nemaju problem da pozovu žene na solidarnost, dok obrnuto, naravno, ne važi – mnogi oblici ugroženosti drugih žena, naročito oni koji se tiču realne, materijalne uslovnosti života žena, političarke uopšte ne zanimaju.

Da li je jedini cilj povećanja ženskih kvota u Crnoj Gori povećanje simboličke ženske moći kojom možemo da pariramo muškarcima, ili će ipak, na neki volšeban način, kvantitet prerasti u kvalitet, pa ćemo u nekom trenutku vidjeti i feminističku političku brižnost na djelu? To je pitanje za milion dolara. Moguće je, iako za sada nema nagovještaja da osim procenta bilo koga išta drugo zanima.