Ključna ideja „divine feminine“ pokreta je da žena ima određeni tjelesni sklop koji, upravo zato što je takav kakav jeste, reflektuje određenu vrstu „energije“. Radioničarke tako postaju prenositeljke nekog tajnog, mističnog ženskog znanja od kojeg „običnu“ ženu dijeli samo par klikova i broj kartice, pod uslovom da na istoj ima dovoljno novca
,,Ja ne kontam žensku energiju. Pročitala sam članke, slušala sam šta ljudi pričaju... i kao okej znači – prepakovani patrijarhat“ – ovaj komentar objavljen na Instagram postu rodne aktivistkinje Milice (koja stoji iza profila Draga devojčice) otvorio je diskusiju u komentarima povodom trenda „ženske energije“ ili „divine feminine energy“.
Nakon njenog posta, snažno sam i sama osvijestila šta je to što me već neko vrijeme žulja u vezi s brojnim profilima na društvenim mrežama koji mi, na najrazličitije moguće načine, nude da postanem ženstvenija, ljepša i zdravija uz pomoć praksi koje se kreću od onih rizičnih i bizarnih, poput „naparavanja materice“, do onih koje mi i samoj zvuče prijatno i oslobađajuće. Ovaj trend postoji kako širom svijeta, tako i kod nas, a vlasnice profila se nude da prenesu svoje znanje u obliku radionica (uživo i onlajn) koje obuhvataju plesanje, povezivanje žena u tzv. ženske krugove, zajednički boravak žena u prirodi...
Cilj većina ovih radionica i radioničarki je da „ženu vrate sebi“, njenoj „ženskoj energiji“ ili, kako tvrde, njenoj „suštini“ koju je zaboravila živeći u neoliberalnom kapitalizmu u kojem, da bi opstala, mora da usvoji „muške obrasce“, odnosno da postane eminent „muške energije“ umjesto svoje sopstvene, dakle – ženske.
Lepršavo, tečno, protočno...
Možemo jednostavno odmahnuti glavom na te ideje uz tvrdnju da pokret promoviše patrijarhalno ustrojene rodne stereotipe, ali njegova popularnost ipak svjedoči da su njegove kreatorke i promoterke nagazile na neke važne i kompleksne potrebe savremene žene.
Evidentna je potreba pokreta da se žensko tijelo prizna kao takvo. Žensko tijelo koje menstruira, koje rađa, ulazi u menopauzu, koje mora da bude prisutno na poslu, tokom bolnih i pospanih dana menstruacije, koje je uglavnom dodatno iznureno teretom kućnih poslova i majčinstva. Moguće je da savremena žena ima osjećaj da njeno tijelo trpi i postaje žrtva svih (prividnih) sloboda koje je ostvarila, i da ona sama postaje robinja rastrzana beskonačnim brojem obaveza koje joj savremeni način života nameće.
Interesantno bi bilo analizirati među kojim klasnim grupama žena je ovaj pokret najpopularniji. Imam utisak da on najveću popularnost uživa među onim ženama koje imaju dovoljno novca da plate radionice, a koje novac zarađuju radeći iscrpljujuće mentalne poslove, nakon kojih ih čekaju djeca i kućne obaveze. Vjerujem da je pokret najpopularniji među pripadnicama generacije „milenijalaca“ (rođenih tokom osamdesetih i do sredine devedesetih) koja upravo prolazi kroz poslovno i porodično najzahtjevniju fazu svoga života. Bez obzira na to koliko zarađuju, tempo kapitalizma je stresan i ne dozvoljava pauzu. U takvom svijetu, ono što „divine feminine“ radionice nude kao povratak ženskom (pravom) sopstvu može predstavljati još jedan oblik eskapizma, bjekstvo od svih tih zamornih patrijarhalnih očekivanja.
Ključna ideja pokreta je da žena ima određeni tjelesni sklop koji, zato što je takav kakav jeste, reflektuje određenu vrstu „energije“. Radioničarke tako postaju prenositeljke nekog tajnog, mističnog ženskog znanja od kojeg „običnu“ ženu dijeli samo par klikova i broj kartice, pod uslovom da na istoj ima dovoljno novca. „Kao da u mojoj materici postoji neka mistična sila, a ne sluzokoža“ – kaže Milica u svojoj objavi ukazujući na banalnost onog što ove floskule prodaju.
Jer, prenositeljke tajnih znanja o ženskoj energiji uglavnom ne nude ništa više od stereotipa. Žene se pozivaju da se povežu sa svojom intuitivnošću, saosjećajnošću i nježnošću, nerijetko zato da bi privukle prave muškarce, koji su, logično, otelotvorenje „muške energije“ – logike, čvrstine, organizacijskih i liderskih sposobnost, kojima žena samo treba da se prepusti…
Na drugoj strani, „žensko“ se povezuje sa „lepršavim“, „tečnim“, „protočnim“, „prijemčivim“ i drugim atributima koje ženama pripisuje patrijarhalna kultura. Koristi se sijaset asocijacija kojima se „ženski princip“ dovodi u vezu sa „vodenim“, „mekanim“, „pokornim“ ili „misterioznim“. Voditeljke radionica se pozivaju na stare mitove i arhetipove i koriste poretke nastale u drevnim kulturama i religijama da bi argumentovale svoja „učenja“ ne obazirući se na činjenicu da su ove drevne kulture bile nepogrešivo patrijarhalne i da je ključna uloga žene u njima bila da rađa, tj. da bude plodna.
Ipak, koliko god te ideje u osnovi bile patrijarhalne i neprihvatljive u savremenosti, a povratak u stare kulture suštinski nemoguć, savremenoj ženi ta ideja o nekadašnjem životu u kojem je sve teklo „prirodno“, bez teškoća sa kojima danas mora da se nosi – može djelovati kao utočište.
Rodne dihotomije i arhetipovi, iako ne moraju sami po sebi biti loši, nepogrešivo su oblikovani kulturama u kojima nastaju, to jest one nisu posljedica neke unutrašnje „ženske“ ili „muške“ suštine, već patrijarhalnih očekivanja od žene, prije svega u pogledu kontrole ženske seksualne želje i potrebe da se žena veže za reprodukciju. Zasigurno ne postoji nešto što je biološki data suština žene ili muškarca, niti neka posebna energija kojom u skladu sa tim „zrače“.
U eseju „Džaba me ubjeđuješ da sam nenasilna“, pjesnikinja Frida Šarar kaže da tek kada bude postojalo društvo koje će da izgubi sjećanje na patrijarhat možda možemo pokušati da zaključimo nešto o ženskoj prirodi. Ona smatra da govoriti o ženskoj prirodi na stereotipan način znači „oprati patrijarhat od odgovornosti za gušenje ženske slobode“.
Elizabet Gros, američka filosofkinja i teoretičarka feminizma, u knjizi „Promenjljiva tela“ ukazuje na jedan apsurd: dok se žensko tijelo kroz istoriju toliko mistifikovalo, pisalo se o njemu i diskutovalo, o muškoj spermi, bez koje takođe nema oplodnje, maltene nije bilo riječi. Sperma je predstavljena kao puki pratilac muškog seksualnog zadovoljstva, ali ne i nešto što ima stvaralačku moć, nešto krhko što može biti objekat želje i uzimanja (od strane žene). Ona objašnjava da je problem što sperma sama po sebi budi asocijacije koje se u patrijarhatu smatraju „ženskim“. Ona se pita da li postoji istorijski, kulturološki nametnut imperativ muškaraca da se distanciraju od ove „vrste telesnosti – nekontrolisane, prekomerne, ekspanzivne, isprekidane, iracionalne, kakvu su pripisivali ženama“.
Kako objašnjava, sperma čini muško tijelo „propusnim, onim koje prenosi u kruženju, koje se radije otvara nego što se zapečaćuje, koje je isto tako spremno da odgovori kao i da inicira, koje ne otkriva svoju muškost“, a ovakvo tijelo „zahtijeva potpuno različito ponovno promišljanje muške seksualne morfologije“.
Utopija na klik
Sa jedne strane, način na koji se ovaj pokret prodaje čini da se on suštinski mnogo ne razlikuje od sijaset promotera postfeminističke kulture koji već decenijama plasiraju ženama načine kako da se poboljšaju, uljepšaju, da još jednom dobro skeniraju šta im sve fali i zbog čega nisu dovoljno ženstvene, privlačne i „ispravne“, nudeći im da popravku – kupe. Samo se sada umjesto krema, tretmana oklagijanja celulita i bolnog bockanja lica nudi duboko disanje, zagrljaji, masaža materice...
Jedna od važnih praksi „divine feminine“ pokreta je „povratak prirodi“ koji treba da bude i „povratak sebi“. Iako boravak u prirodi sa grupom koja praktikuje različite opuštajuće aktivnosti može biti prijatan, ovaj pokret ne može vratiti žene nikakvoj „suštini“ niti boljem i smislenijem životu, a pogotovo ne može to učiniti ukoliko podstiče rodne stereotipe i uči da žene kao grupa posjeduju određene kvalitete koji su različiti od muških.
Zasigurno da autentična potreba žene nije da se neka određena „energija“ vezuje za njeno tijelo. Ženama je, kao i muškarcima i svim ne-cis osobama uostalom, potrebno da jednostavno odmore od brutalnog tempa neoliberalne mašinerije koja satire njihovu životnu energiju, kreativnost, spontanost, opuštenost, a sve to nema nikakve veze sa tajnim „ženskim moćima“.
Takođe, ženama je potrebno da se udruže. Udruživanje žena i ženski pokreti donijeli su ženama globalno mnoga dobra, ali ukoliko će tema njhovog udruživanja biti – kako biti nježan prema sebi – teško da će od toga iko imati koristi.
Ženama se ne smije oduzimati pravo da posjeduju tradicionalno „muške“ osobine, da izraze agresiju, ljutnju, da preuzmu inicijativu, da posjeduju čvrstinu. Sve to im je vjekovima oduzimano u patrijarhalnim društvima, i žene treba da budu podstaknute (i od drugih žena prvenstveno) da to izraze. Sa druge strane, i žene i muškarci treba da prigrle empatiju, nježnost, saosjećajnost, intuitivnost, sve ono što se tradicionalno smatralo ženskim.
Ali, nekad je lakše napraviti pičvajz targetiranjem različitih potreba savremenog čovjeka i ciljanim brkanjem lončića, obećati ženama novu i drugačiju utopiju i bjekstvo od savremenog života, i upakovati sve to u blještave asocijacije koje će se dobro prodati ciljnoj grupi. Tako „povratak“, „priroda“, „žensko“, „nježno“, „lako“, „sporo“ ili „uzemljujuće“ postaju proizvodi koje će žena bez prevelikog preispitivanja kupiti, vjerujući da konačno kupuje trajnu promjenu svog života. Do sljedećeg radnog dana i naredne instagram utopije.