ŽENSKA RADNA PRAVA U STAKLENOM KAVEZU

Kršenje radnih prava širom svijeta sve je nemilosrdnije. Snage koje bi tome trebalo da stanu na put sve su slabije, manje povezane i sve manje spremne za otpor. Žene koje su i same dio tržišta rada dijele sudbinu sa svima ostalima koji ne uspijevaju da nađu način da se odupru eksploataciji u uslovima ekspanzije globalnog kapitala. Uz to, one su izložene i posebnim, rodno zasnovanim oblicima diskriminacije i ugrožavanja radnih prava.  

Kako se izboriti sa tim višestrukim ugrožavanjem radnih prava žena? Da li je moguće boriti se ekskluzivno protiv tih specifičnih, rodno zasnovanim oblika diskriminacije kojima su izložene žene na tržištu rada, ili ta borba mora da bude dio neke šire borbe za stvaranje uslova za dostojanstven rad svih?

Žene na pločnicima

S obzirom na postojanje bioloških razloga (manja fizička snaga, trudnoća itd) za njihovu zaštitu, žene su u različitim društvenim sistemima manje ili više mogle da računaju na poseban tretman u pogledu poštovanja radnih prava. Takve zaštitne norme postojale su i u doba socijalizma i SFRJ. Ipak, žene su tada tretirane kao integralni dio radničke klase i nije se smatralo da postoji potreba za posebnim sindikalnim organizovanjem žena: ovaj sistem nije, naime, dopuštao mogućnost postojanja rodne diskriminacije radnica koja bi zahtijevala posebne intervencije ženskih sindikalnih organizacija. Nezavisno od tačnosti te procjene, nesumnjivo je da je taj sistem daleko efikasnije štitio žene na radu. U tom društveno-ekonomskom poretku država je pružala glavni ili veliki dio usluga socijalne zaštite, a radna prava su uvažavana mnogo više nego danas.   

Posebno insistiranje na ženskim radnim pravima unutar korpusa univerzalnih radnih prava tekovina je političkih reformi koje su zahvatile Crnu Goru krajem 90-tih godina prošlog vijeka. Kroz proces pridruživanja Crne Gore EU tada je započela i transformacija socijalističkog modela sindikalnog organizovanja. Kroz ovaj proces nastao je Savez sindikata Crne Gore (1998) koji je uspostavio vezu sa Međunarodnom organizacijom rada (MOR) nastojeći da preuzme zapadno sindikalno iskustvo i modele organizovanja. U okviru toga procesa postavilo se i pitanja posebnih sindikalnih interesa i potreba žena i preuzimanja zapadnjačkih praksi ženskog sindikalizma. Tako dolazi do formiranja ženskih sekcija unutar sindikalnih organizacija u Crnoj Gori. Njihov osnovni zadatak bio je da štite ona radna prava žena koja su ugrožena različitim oblicima rodne diskriminacije. Pri novoformiranom Savezu sindikata Crne Gore formirana je Ženska sindikalna mreža koju su činile ženske sindikalne podružnice u okviru opštinskih sindikata, a zatim i granskih sindikalnih organizacija u okviru opštinskih sindikalnih organizacija. 

Vrijeme transformacije socijalističkog sindikalnog organizovanja bilo je, međutim, i vrijeme najmasovnijih kršenja radnih prava. To je vrijeme gašenje fabrika, uključujući i nekadašnje privredne gigante sa velikim brojem zaposlenih, i javnih preduzeća: njihova privatizacija i prodaja ostavila je veliki broje ljudi bez bilo kakve socijalne sigurnosti. Veliki broj radnica/ka bili su prepušteni sami sebi, bez mogućnosti sa se zaposle, ostvare prava iz radnog odnosa i ispune uslove za penzionisanje. Istu sudbinu doživjele su i neke od fabrika koje su dominantno zapošljavale žene (ove fabrike su formirane u socijalizmu kao socijalno rješenje za radno angažovanje niže kvalifikovane ženske radne snage), kao što su “Lenka”, „Vunko“, “Titex” ili “Košuta”. Među zaposlenima koji su tada proglašeni tehnološkim viškom najviše je bilo žena. Naročito u periodu od 1995. do 1997. godine nestao je veliki broj fabrika koje su dominantno zapošljavale žensku radnu snagu (proizvodnja tekstila i obuće) i veliki broj žena ostao je bez posla. Takođe, žene su prve izgubile posao i u nekim drugim granama privrede. Proces privatizacije donio je nova masovna kršenja njihovih radnih prava. Novi vlasnici postavljali su ženama uslove (prekvalifikacija, promjena radnog mjesta itd) koje one nisu mogle da prihvate, a naročito su bile ugrožene žene koje su radile sezonske poslove (hotelijerstvo, prikupljanje bilja itd). Istovremeno, veliki broj žena prešao je u uslužne djelatnosti, uglavnom trgovinu i ugostiteljstvo i utopio se u sivo tržište, gdje se i danas nalaze, odričući se prava na dostojanstven rad da bi osigurale elementarne uslove za život.

Devedesete godine 20. vijeka bile su vrijeme gubitka socijalne sigurnosti za ogroman broj žena. Fotografije na kojima vidimo žene koje sjede ili stoje na pločnicima moleći da se njihova radna prava ispoštuju obilježile su period tranzicije u Crnoj Gori. Ovu socijalnu katastrofu transformisani sindikati mogli su samo da posmatraju sa strane i neznatno ublažavaju.       

Podsjetnik nedeljom

Zahvaljujući transformaciji sindikata koja je sprovedena 90-tih godina prošlog vijeka danas smo ipak mnogo senzibilisaniji za različite oblike rodno zasnovanog kršenja radnih prava žena, kao što su: seksualno uznemiravanje, mobing zasnovan na rodnoj pripadnosti, kršenje radnih prava žena usljed trudnoće, onemogućavanje napredovanja žena itd. Svjesniji smo, dakle, da osim univerzalnih kršenja radnih prava postoje i kršenja koja se specifično odnose na žene. Ipak, budući da u Crnoj Gori nema rodno zasnovane statistike koja se odnosi na tržište rada, i dalje nije lako doći do preciznih podataka o diskriminaciji žena na radu.     

Povremeno, međutim, dobijamo podatke o srazmjerama rodno zasnovanog kršenja radnih prava žena. Istraživanje Centra za ženska prava iz 2019. godine pokazuje da je gotovo svaka druga žena u Crnoj Gori bila žrtva rodne diskriminacije na radnom mjestu. Od ukupnog broja ispitanica njih 77 odsto ipak nije prijavilo diskriminaciju zbog straha od gubitka posla, nepovjerenja u institucije sistema ili nepoznavanja svojih prava. Takođe, tokom intervjua sa poslodavcem svakoj ispitanici bilo je  postavljeno pitanje o bračnom statusu, broju djece, planovima u vezi sa rađanjem. Od ukupnog broja ispitanica koje su bile trudne barem jednom u posljednjih deset godina njih 35 odsto nisu bile plaćene tokom porodiljskog odsustva, a čak njih 42 odsto se nisu vratile na isto radno mjesto nakon porođaja (bile su raspoređene na neko drugo radno mjesto). Iz drugih izvora saznajemo i za druge oblike rodne diskriminacije, kao što su razlike u visini zarada (u periodu od 2017. do 2021. godine 13,9 odsto u korist muškaraca) ili nemogućnost napredovanja žena.  

“Imamo loše regulisano tržište rada koje se već decenijama oblikuje prema potrebama i zahtjevima poslodavaca, a na štetu radnika i radnica” – kaže Sonja Dragović, arhitektinja, feministkinja i rodna aktivistkinja. Ona kaže da se to jasno vidi po tome koliko je rijedak i teško dostižan postao stalni radni odnos, u kojem su radna prava zaštićena mnogo bolje nego u radnom odnosu zaključenom na određeno vrijeme. “Ovakvo stanje na tržištu rada naročito ugrožava žene, koje većinom rade u trgovini i uslužnim djelatnostima u kojima su poslovi često sezonski, fizički naporni i potplaćeni. Čak i kada rade u bolje plaćenim sektorima, žene su izložene rodnoj diskriminaciji: njihova posvećenost poslu konstantno se dovodi u pitanje jer tradicionalne rodne uloge nameću brigu o porodici kao dominantnu žensku preokupaciju” – kaže Dragović. Glavne poteškoće na koje se radnice najčešće žale su, kako kaže naša sagovornica, neisplaćivanje plata/beneficija, starosna diskriminacija, gubitak posla zbog trudnoće, maltretiranje i mobing, kao i “notorna sporost sudova u donošenju presuda”. “Koliko su teško ostvariva i nezaštićena ženska radna prva u Crnoj Gori možemo da iskusimo doslovno svake nedjelje kada su prodavnice zatvorene jer država ne može da osigura fer ugovore i poštovanje tih ugovora za dominantno žensku radnu snagu u sektoru maloprodaje. Neradna nedjelja je dobar podsjetnik na to kako sve može da stane ako žene ne dođu na posao i odličan pokazatelj potencijalne snage ženskog radničkog organizovanja u Crnoj Gori” – zaključuje Sonja Dragović.  

Ko treba da brine o ženskim pravima?  

Istraživanja poput onog koje je sproveo Centar za ženska prava 2019. godine pokazuju da trasformisani sindikati ni nakon više od dvije decenije od formiranja ženskih sindikalnih sekcija ipak nisu u stanju da zaštite žene od specifičnih oblika diskriminaicije i ugrožavanja ženskih radnih prava.

Neke sindikalke to objašnjavaju nezadovoljavajućom sindikalnom motivisanošću žema. Bojana Laković Konatar, stručna saradnica za istraživanja i projekte u Sindikatu medija Crne Gore, smatra da poboljšanje radnih prava žena počinje njihovim većim učešćem u radu sindikata. Ona smatra da ključni problem predstavlja nezainteresovanost samih žena za sindikalno organizovanje. “Uglavnom imamo problem da percipiramo koje sve probleme imaju koleginice, recimo u pojedinim privatnim medijima, jer su uglavnom zaposleni u njima u strahu od eventualnih posljedica koje bi imalo njihovo sindikalno organizovanje” – kaže Laković Konatar.  

Milica Lupšor iz Udruženja za radna prava žena ROZA (Zrenjanin) takođe smatra da je veće učešće žena ključno za povećanje uticaja sindikata. Ona, međutim, smatra da organizovanje ženskih sekcija unutar sindikalnih organizacija nije dobro rješenje jer one nemaju moć da rješavaju probleme sa kojima se suočavaju žene. „Potrebno je da se cjelokupno članstvo sindikata angažuje na rješavanju problema kao što su izjednačavanje muških i ženskih zarada, zaštita žena od otkaza zbog porodiljskog odsustva, iste mogućnosti za napredovanje jer se ovi problemi ne tiču samo žena već i muškaraca, to jest svih članova sindikata“ – kaže Lupšor.

Kako dalje?   

Danas, suočeni smo sa kršenjem radnih prava, ne samo žena, u svjetskim razmjerama, kao i sa nestajanjem spremnosti na otpor interesima kapitala kroz sindikalno organizovanje i djelovanje.

Neki autori nastoje da objasne kako je do toga došlo. Oni nas podsjećaju da živimo u periodu kad se prekarni rad i globalno definiše – poslovi su sve nesigurniji, radnice/i su za njih minimalno plaćeni, rad je privremen ili povremen, a radna prava su skoro potpuno nezaštićena. Britanski ekonomista Gaj Standing, vodeći teoretičar „prekarijata”, smatra da je ova vrsta nestabilnosti danas srž globalnog kapitalizma. Uzroke te pojave on vidi u prihvatanju stavova grupe neoliberalnih zapadnih ekonomista koji su krajem 1970-ih afirmisali ideju da država svojim planiranjem i regulativom sputava ekonomiju, i da se zato, naročito u Evropi, moraju demontirati elementi „socijalne države” (uvedeni nakon II svjetskog rata) i tako omogućiti  ekonomiji da dobije novi zamah. Jedna od njihovih preporuka bila je i uvođenje - „fleksibilnog tržišta rada”.

Na drugoj strani, danas svjedočimo krizi sindikalizma. „Nakon tri decenije kontinuiranog opadanja društvene snage sindikata, njihov generalno anemičan odgovor na svjetsku ekonomsku krizu ne može se prećutati“ – piše Sem Gindin u studiji „Ponovno promišljanje sindikata – Mapiranje socijaizma“ (Centar za politike emancipacije, Beograd). Ljevica se danas, kako piše ovaj autor, „suočava s jednim neugodnim pitanjem: da li je regeneracija sindikata i dalje moguća, odnosno da li su sindikati danas prevaziđeni kao efektivna istorijska formacija kroz koju se radni narod organizuje?“ Iako će sindikati, kako kaže Gindin, nastaviti „svoju slabašnu borbu i ponekad iz nje izlaziti kao heroji“, u obliku u kojem danas postoje sindikati se „ne čine sposobnim da adekvatno odgovore na niz problema s kojima se radnička klasa suočava – bez obzira na to da li je poprište borbe radno mesto, pregovarački sto, lokalna zajednica, izborna politika ili ideološka debata“.

Ovakve okolnosti otvaraju složena pitanja. U uslovima globalne krize poštovanja radnih prava i krize samog sinidikalizma kao potencijalnog odgovora na kršenje radnih prava ne čini se realno da se ženska radna prava mogu ugurati u stakleni kavez i rješavati izolovano, sa isključivim fokusom na one oblike ugrožavanja tih prava koja su rodno zasnovana. Potreban je, kako kaže Milica Lupšor iz udruženja „Roza“, snažniji zamah sindikata, kao i integrisanje ženskih radnih prava u korpus radnih prava, naravno bez njihovog ignorisanja – iskustvo nam govori da žene imaju razloga da budu na oprezu i ističu svoje posebne zahtjeve kada je o ovoj temi riječ. Žene su na tržištu rada eksploatisane i kao žene i kao pripadnice radničke klase i ta kršenja su međusobno povezana. Ono što im je potrebno su novi  ili, kako kaže Gindin, „iznova promišljeni“ oblici radničkog organizovanja koji bi integrisali i posebne zahtjeve i interese žena i dali snagu i širi politički okvir njihovom otporu. 

* Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu