GDJE SU NESTALE ZANIMLJIVE ŽENE?

Sve je tegobnije ući u krug zanimljivih žena prema kriterijumima Nine Pauer. Taj podvig sve je zahtjevniji i sve nelagodniji. Glasovi „kategoričkih“ ili, prosto rečeno, mislećih feministkinja počinju da liče na glasove u pustinji

Gdje su nestale zanimljive žene? – ovo pitanje postavila je Nina Pauer (Nina Power) u knjizi „Jednodimenzionalna žena“ (One Dimensional Woman). Bilo je to 2009. godine. Vrijeme koje je u međuvremnu proteklo nije ga pregazilo. Naprotiv, zanimljive žene sve ubrzanije nestaju sa vidika. Postaju, takoreći, rijetke zvjerke.

Ali, o kakvim je to „zanimljivim ženama“ pisala engleska filozofkinja, feministkinja i spisateljica Nina Pauer? O ženama koje pomjeraju planine, u prah mrve društvene konvencije, okreću svijet naglavačke? Ne, ništa nalik tome – gotovo je sa tim feminističkim romantičarskim fantazijama, ovo nije vijek feminističkih podviga takvog zamaha. Feministički podvig po mjeri 21. vijeka nešto je mnogo skromnije – dovoljno je da ne uzimamo zdravo za gotovo konfuzne i sumnjive ideje o ženskoj slobodi, sreći i svrsi ženskih života koje se nude na svakom ćošku i – eto nas u tom ženskom klubu. Žena koja je u stanju da kaže „ali“ sve brojnijim i sve luđim ponudama na tržištu brzih i optimističkih „feminističkih“ ideja automatski postaje kandidatkinja za status zanimljive žene prema kriterijumima Nine Pauer – sposobnost za višedimenzionalno mišljenje zapravo je ono što ženu čini uzbudljivom.

Samo, je li taj podvig baš tako skroman? Naslov knjige Nine Pauer ne liči slučajno na naslov knjige Herberta Markuzea „Čovjek jedne dimenzije“ (1964). U obije knjige imamo isti poziv upućen čovjeku da misli u više dimenzija i istu anti-kapitalističku ideološku platformu sa koje taj poziv stiže. Markuzeov čovjek jedne dimenzije poslušno reprodukuje i slijedi mejnstrim ideološke narative odbijajući da o njima misli – istina je ono što nam se kao takvo servira, i tačka. Nina Pauer na tom istom tragu piše o savremenim ženama koje odbijaju da pogledaju u šupljine neoliberalnih, konzumerističkih i mas-medijskih „feminističkih“ narativa žrtvujući ugodnosti potrebu da ih propuste kroz više dimenzija, to jest – kroz svoj mentalni aparat.

Postaje sve tegobnije ući u krug zanimljivih žena prema kriterijumima Nine Pauer. Taj podvig sve je zahtjevniji i nelagodniji. Glasovi „kategoričkih“ ili, prosto rečeno, mislećih feministkinja počinju da liče na glasove u pustinji. Za petnaestak godina koliko je proteklo otkad je objavljena knjiga „Jednodimenzionalna žena“ recepcija feminizma i njegov položaj na tržištu ideja značajno su se promijenili. Do juče još, feministkinje su bile zabrinute zbog narastajućeg anti-feminističkog raspoloženja, naročito među mladim ženama i bile spremne (barem neke od njih) da propitaju sopstvenu odgovornost za prekid komunikacije sa ženskom bazom. Lijevo orjentisane feministkinje poput Nensi Frejzer i drugih članica pokreta „Feminizam za 99 odsto“ počele su krajem protekle decenije da traže način da „popularizuju“ feminizam odbacivanjem njegove neoliberalne agende i obraćanjem potrebama deprivilegovanih žena širom svijeta. Ali, avaj – ni neoliberalni feminizam nije za to vrijeme sjedio skrštenih ruku. Ispostavilo se da njegovi populistički kapaciteti ne samo da nisu istrošeni, već da nismo mogli ni da naslutimo u koliko uproštene, besmislene, bizarne i dopadljive oblike feminizma je u stanju da mutira kada se udruži sa medijima masovne komunikacije. Teško da ijedna smislena feministička platforma može da konkuriše ovom „feminizmu“ u trci za žensku naklonost.

Čuli smo, dakle, jasno i glasno da novim generacijama žena treba soft, ženstvena, pozitivna, ugodna interpretacija feminizma od koje ne boli glava i koja će se lijepo i bezbolno uklopiti sa interesima neoliberalnog kapitalizma, imperativima tržišta i potrošnje. Ispostavilo se i da ima mnogo onih koji su spremni da ženama isporuče takvu feminističku robu. Elem, feminizam je postao pomodna stvar, spakovana u lajfstajl, nešto što se, kao i svaki identitet, može kupiti na tržištu, prelio se preko društvenih mreža, razvio se u najsumanutije „pokrete“ i „koncepte“ koji ni u najluđem snu ne mogu biti dovedeni u vezu sa feminizmom. Cijela stvar izmakla je kontroli. Još smo mogli artikulisano da diskutujemo o tome da li su karijerizam i kompetitivnost zaista legitiman cilj feminističke borbe ili da smisleno problematizujemo ženski self-made projekat, ali – kako da na temelju feminističkih argumenata raspravljamo o tome da su ples oko šipke, neobrijane pazušne jame i odlazak u teretanu vrhunac ženske slobode? Proliferacija pseudo-feminističkih narativa takva je da nas ostavlja bez teksta. Da li je više uopšte moguća smislena diskusija sa svim ovim mas-medijskim mutacijama neoliberalnog feminizma koji ni na kakvu smislenost ne polažu pravo?

Ponekad, čujemo da neke feministkinje razmišljaju o tome da bi u ovim uslovima najpametnije bilo odreći se pojma feminizam, onako kako su to, uostalom, mnoge od njih već učinile. Sama Nina Pauer takođe spominje tu mogućnost. Ako svako može po svojoj volji da definiše značenje ovog pojma, ako se pod okriljem feminističkih ideja (emancipacije žena u drugoj zemlji) vode ratovi, zagovara zabrana pobačaja, žene dodatno objektivizuju, eksploatišu, uvode u nove oblike konzumerističkog ropstva, možda bi zaista, kako predlaže Nina Pauer, „trebalo da prestanemo da koristimo taj termin“.

Da li će se to zaista dogoditi? Teško je povjerovati u jedan tako oportunistički scenario. Onda bi valjda, zajedno sa pojmom, i cjelokupno nasljeđe feminizma trebalo prepustiti slobodnom tržištu ideja. Ne, to bi zaista bilo suviše šašavo. Ali, problem ostaje, pa ostaje. I pitanje – kako ćemo dalje? Bitka za misleći, višedimenzionalni i zanimljivi feminizam vodiće se vjerovatno na istom frontu na kojem će se voditi i sve druge bitke za smislenost, za mišljenje, etičnost, višedimenzionalnost ljudskog iskustva, za sve ono na šta mislimo kada govorimo o humanističkoj paradigmi, a njen ishod zavisiće od ishoda te borbe. A od svega toga će, na kraju, zavisiti i opstanak zanimljivih žena. Ili njihov povratak.