Razgovori o novoj ljevici danas se vode među mnogim mladim ljudima u Crnoj Gori. Možda i sve češće. A to svjedoči o jednoj stvari – da glad za društvenšću postoji i da se ruka ipak ne može odsjeći, a da to ne zaboli cijelo tijelo
To bi bilo kao kad biste čovjeku odsjekli ruku, a on bi vam rekao: To ne boli mene nego ruku – ovako je hrvatski filozof Boris Buden u jednom intervjuu (za Danas) opisao nestajanje „društvenosti“ u savremenom dobu. Ostaje nam da se složimo sa njim: „društvenost“ o kojoj on govori, koja ovdje označava sposobnost zajednice da kao cjelina osjeti „socijalnu patnju“ svojih različitih „organa“ (pojedinaca i grupa) i „kondenzuje socijalnu pobunu“ zaista nestaje.
Ovako shvaćena „društvenost“ potiče iz registra lijevih političkih ideja. Te „socijalne patnje“ koje bi cijela zajednica trebalo da osjeti kao svoje sopstvene tiču se onih iskustava uskraćenosti koja imaju zajedničke uzroke u ekspanziji neoliberalnog kapitalizma. „Nova ljevica“ kao politički pokret trebalo bi da artikuliše sva ta srodna socijalna nezadovoljstva i politički ih organizuje. Osim stare, klasne ugnjetenosti, kojom je bila zaokupljena dvadesetovjekovna ljevica, nova ljevica uočava i erozivno dejstvo neolibaralnog kapitalizma u različitim oblicima urušavanja zajedničkih društvenih i prirodnih dobara. Otud se novi lijevi pokreti formiraju kao široke koalicije različitih nevladinih udruženja, lokalnih, mirovnih, ekoloških, studentskih, feminističkih i drugih pokreta i inicijativa, intelektualnih i neformalnih grupa, političkih partija itd. U tom smislu, „društvenost“ možemo shvatiti i kao sposobnost svih ovih aktera da se udružuju i nastupaju zajedno.
U izolovanim nišama
Prije nego što se osvrnem na neka objašnjenja razloga za nestajanje društvenosti, želim da opišem kako to izgleda iskustveno. Čini nam se ponekad da smo se već navikli da različiti društveni akteri koji zagovaraju emancipatorske politike rade „svako za sebe“, u svojim izolovanim nišama, i da nas tu više ništa ne može iznenaditi. Ali, ponekad taj izostanak zajedništva zna naglo da nas probudi iz dremeža i tada nam se mnogi napori koje ulažemo kako bismo svijet učinili pravednijim i boljim mjestom mogu učiniti besmislenim.
Imala sam jedno takvo „buđenje“ iz dremeža prije nekoliko godina kad sam se zatekla na konferenciji koju je organizovala jedna ugledna NVO. Govorilo se o kršenju ljudskih prava pripadnika romske i egipćanske zajednice. Bilo je korisno naći se tamo, mogle su se čuti mnoge zanimljive stvari. A onda sam, u jednom trenutku, pogledala oko sebe i ustanovila da nema nijednog jedinog aktiviste iz te zajednice. Naravno da je onda bilo iluzorno nadati se da će „socijalna patnja“ ove manjine doprijeti do šire zajednice i isprovocirati onu vrstu „društvenosti“ o kojoj je bilo riječi na početku teksta. A onda više nisam mogla da se otmem utisku da je sve što dešava oko mene puka formalnost, da smo tu samo zato da bismo udarili štrik na još jednu aktivnost u nekom projektu koji finansira Evropska unija (EU) i da ne osjetim da sve to nema nikakve svrhe.
Ovakva iskustva nepovezanosti često dovodimo u vezu sa djelovanjem nevladinih organizacija, kao što je to ovdje bio slučaj. Ima u tome logike: nevladine organizacije trebalo bi da budu važni činioci društvenosti i možemo ih smatrati odgovornim ukoliko ona izistane. Oko pitanja realne uloga nevladinih organizacija u mobilisanju emancipatorske političke energije postoje, međutim, oprečna mišljenja. Brojni politikolozi i sociolozi ističu sposobnost nevladinih organizacija da grade saveze protiv neoliberalizma, naročito u kriznim vremenima. Na drugoj strani su njihovi takođe brojni kritičari poput, na primjer, doktorke društvenih i komparativnih studija u obrazovanju na Univerzitetu Masačusets Amherst Sangeete Kamat koja tvrdi da su nevladine organizacije zaprvo „favorizovane institucionalne forme neoliberalnih država“. Mogu se čuti i stavovi da je prelivanja lijeve političke energije u nevladin sektor, to jest njena NVO-izacija dovela do pacifikovanja političkog otpora, to jest da su nevladine organizacije, zbog načina svoga finansiranja i rada, prinuđene da budu defanzivne, ideološki potčinjene međunarodnim i domaćim centrima moći i ograničene samo na one oblike ugroženosti koji ne dovode direktno u pitanje interese kapitala. Takođe, kritika je usmjerena i na profesionalizaciju, konkurentski odnos i kompetitivnost nevladinih organizacija, što ih sve, naravno, osuđuje na „ne-društvenost“. Najoštriji kritičare i kritičarke, poput spisateljice Arundati Roj, na primjer, smatraju da nevladine organizacije „ispunjavaju vakuum koji za sobom ostavlja država kada se povuče“, i da je njihov stvarni doprinos to što „smiruju politički bijes i pod etiketom pomoći i dobročinstva dijele ono što bi ljudima po pravu trebalo da pripada“.
Ove različite i često suprotne ocjene uloge nevladinih organizacija zahtijevaju oprez. Naravno da je teško osporiti doprinos koji nevladine organizacije daju zajednici, ali je teško i ignorisati argumente onih koji uočavaju negativne aspekte tzv. nvo-izacije lijeve političke scene naročito u kontekstu pitanja koje ovdje postavljamo – zašto društveni akteri koji bi skupa možda mogli pružiti efikasniji otpor različitim oblicima nasilja i uzurpacije koje dovodimo u vezu sa neoliberalnim kapitalizmom (i njegovim perfernim tranzicijskim varijantama) tako uporno ostaju nepovezani?
Rušenje barijera
Ali, da li su nevladine organizacije zaista prepreka da se društvenost desi? Teško je u to povjerovati. Svi imamo iskustva koja nam govore da je teško naći saveznika za bilo koji oblik borbe za socijalnu pravdu, jednakost, bilo šta što predstavlja opšte dobro. Kriza društvenosti prevazilazi okvir kritike nevladinih organizacija. Zapravo se čini da su ograničenje nevladinih organizacija, njihov individualizam, konkurentski odnos i profesionalizam koji ponekad stavlja u drugi plan njihovu izvornu misiju samo simptom fragmentiranosti i individualizma koji se uvećava pod uticajem neoliberalnih ideologija i masovnih medija.
Čini se da za društvenost nema mnogo nade. Ali ponekad, barem na kratko, ona zna da trijumfuje i izrodi političku snagu. Neke od takvih primjera imali smo u Regionu. Široke koalicije lijevo orjentisanih aktera u Srbiji i Hrvatskoj, na primjer, pokazale su da postoji mogućnost da se barijere između njih ipak sruše. Njihov politički uspjeh, uprkos krizama koje su ih pratile, dao je nadu i ohrabrio neke političke teoretičare koji sada otvoreno govore o „novoj balkanskoj ljevici“.
U susret parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, ostaje nam da razmišljamo o tome šta bi se dogodilo da neki naši akteri imaju više volje za saradnju i da li bi predizborni politički pejzaž izgledao barem malo drugačije da je bilo više udruživanja između različitih pokreta, inicijativa i organizacija koje se bore protiv logike kapitala na različitim frontovima, bilo da je riječ o borbi za socijalnu pravdu, poštovanje radničkih prava, očuvanju prirodnih resursa, dostupnost zdravstvenih usluga, kvalitetno obrazovanje ili ljudska prava diskriminisanih grupa.
Na crnogorskoj političkoj sceni nemamo nikoga ko bi artikulisao društvenost na način koji bi nam pomogao da nađemo odgovore na ipak zbunjujuća pitanja „nove ljevice“. Nedavno, vodila sam o tome razgovor sa jednim svojim prijateljem koji je tvrdio da ljevica nije moguća izvan marksističkog nasljeđa i kategorije društvene klase. Pokušala sam da objasnim svoje stavove, onako kako sam to uradila u ovom tekstu. Nismo, naravno, došli do odgovora na mnoga pitanja. Ali, važno je znati da se slični razgovori danas vode među mnogim mladim ljudima u Crnoj Gori. Možda i sve češće. A to svjedoče o jednoj stvari – da glad za društvenšću postoji i da se ruka ipak ne može odsjeći, a da to ne zaboli cijelo tijelo.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu