I ruže i hleb

Čuveni slogan „I hleb i ruže“ koji je nastao početkom 20. vijeka do danas prati istoriju lijevih feminističkih borbi, pojavljuje se u nazivima feminističkih časopisa, na transparentima štrajkačica i borkinja za prava žena, izvikuje se na osmomartovskim marševima. Te ruže koje su zajedno sa hlebom prvo zatražile američke sufražetkinje i borkinje za radna prava žena tokom 20. vijeka su se preselile u istoriju lijevih feminističkih borbi širom svijeta, postali neki drugi cvjetovi poput, na primjer, karanfila u jugoslovenskom nasljeđu ženskih antifašističkih i emancipatorskih borbi. Poruka se međutim, nije mijenjala: ženama je potrebno da dostojanstveno rade i žive od svoga rada, potrebna im je socijalna pravda, ali to nije sve – na kraju, ono što žele je da žive punim životom i koriste sve svoje ljudske potencijale. Ruže su od početka bile tu da označe konačna, najplemenitija stremljenja svih ženskih borbi za jednaka prava i njihovu neodvojivost od prava na dostojanstvene uslove rada i života.

Prvi put se „hleb i ruže“ spominju u tekstu koji je 1911. godine u „Američkom magazinu“ (The American magazine) objavila američka aktivistkinja i borkinja za prava žena Helen Tod (Helen Todd). U ovom članku, koji izvještava o tome kako su 1910. godine žene iz Čikaškog ženskog kluba vodile kampanju za glasačko pravo žena u automobilskoj industriji, autorka teksta citira jednu djevojku koja je, komentarišući govore žena koje je čula, rekla: „Govorilo se o tome da žene treba da glasaju, pa će onda svi imati hleba, i cvijeća takođe."

Slogan „Hoćemo hleb i ruže!“ je, međutim, već bio u upotrebi i prije objavljivanja ovog teksta. Viđen je na transparentima koje su 1910. nosile radnice u tekstinoj industriji u Čikagu, koji je predvodila Ženska sindikalna liga iz Čikaga, a 1911. godine slogan „Hleb za sve, i ruže takođe“ pojavio se i tokom kampanje za pravo glasa žena u Kaliforniji.

Slogan američkih aktivistkinja postao je inspiracija za pjesmu „Hleb i ruže“ Džejmsa Openhajma (James Oppenheim) koja je prvi put objavljena 1911. godine u „Američkom Magazinu“ da bi potom doživjela brojna nova izdanja i, u muzičkoj obradi, postala neka vrsta himne američkih ženskih sindikalnih i radničkih borbi.

Ipak, danas ovaj slogan najčešće vežemo za štrajk tekstilnih radnika u Lorensu, državi Masačusets, 1912. godine koji je ujedinio desetine imigrantskih zajednica, a koji je upamćen kao „štrajk hleba i ruža“.

Godine 1912. Rouz Šnajderman (Rose Schneiderman) iz Ženske sindikalne lige Njujorka u svom govoru koji je održala u Klivlendu u znak podrške kampanji žena u Ohaju za pravo glasa izjavila je: „Ono što žena koja radi traži je pravo na život, ne samo postojanje – pravo na život koje imaju bogate žene, pravo na život, sunce, muziku i umjetnost“.