Lijevi feministički pokreti, poput pokreta „Feminizam za 99 %“, insistiraju na stavu da bez socijalne jednakosti nema ni jednakog pristupa pravdi, da efekti svih normativnih intervencija i zalaganja za primjenu zakona koji štite ženska prava u neoliberalnim društvima nužno ostaju ogrančeni na socijalno privilegovane žene, dok većina njih ostaje bez feminističke podrške
Da li neoliberalne feminističke agende u obliku u kojem ih danas uglavnom poznajemo, koje insistiraju na normativnim rješenjima i identitetskim pitanjima, idu u susret interesima „većine žena“, to jest da li takve agende mogu amortizovati sve dublje socijalne razlike među ženama i biti jednako od koristi svim ženama, bez obzira na te razlike?
U ovom pitanju kao da čujemo odjek nekih starih glasova na feminističkoj ljevici, na primjer pitanja koje je još početkom prošlog vijeka postavila Ema Goldman – Šta će ženama zakoni koji im garantuju jednako pravo na vlasništvo ako većina žena nema nikakvog vlasništva, i ako oni mogu biti od koristi samo socijalno privilegovanim ženama?
Danas, ovakva pitanja ponovo se sve češće postavljaju. Ona uglavnom stižu sa feminističke ljevice koja postaje sve glasnija, u velikoj mjeri zahvaljujući i pokretu „Feminizam za 99 %“ koji je u drugoj polovini prošle decenije krenuo iz Sjedinjenih Američkih Država i raspirio stare nade marksističkih i socijalističkih feministkinja.
Ekskluzivna pravda
Pitanje slično onome koje je postavila Ema Goldman mogla bi i danas, na primjer, postaviti neka žena koja trpi nasilje – zašto bih prijavila nasilje, kada ionako „nemam kud“? Znamo šta to znači kad žena kaže da „nema kud“, da to znači da nema mogućnost da samostalno zarađuje za svoj i (često) život svoje djece, da nema svoj krov nad glavom niti bilo kakvu socijalnu potporu koja joj je potrebna da se odupre nasilju. Normativni aspekt, borba za zadovoljavajuće zakone i njihovu efikasnu primjenu nesumnjivo ima važnu ulogu u borbi protiv nasilja nad ženama. Ali, socijalni činioci kao faktori odvraćanja žena od suprotstavljanja nasilju nekad kao da se ignorišu, ili se minorizuju afirmisanjem stava da je „osnaživanje“ žena za otpor više moralno i psihološko nego socijalno pitanje. Iako mnoge analize pokazuju da se nasilje dešava u svim socijalnim slojevima, nemoguće je ignorisati uticaj siromaštva (i svega onoga što uz njega često ide: nezaposlenosti, neinformisanosti, isključenosti, slabe obrazovanosti, nesamostalnosti itd) na spremnost žena da se odupru nasilju. Da bi se pristupilo pravu i pravdi moraju biti zadovoljeni socijalni uslovi. Drugim riječima, čini se da ima smisla postaviti pitanje slično onome koje je postavila Ema Goldman – da li, na primjer, zakoni koji sankcionišu nasilje zaista imaju univerzalnu vrijednost, da li su oni jednako učinkoviti i dostupni svim ženama, bez obzira na to da li su siromašne ili imućne, zaposlene ili nezaspolene, obrazovane ili neobrazovane, samostalne ili nesamostalne, da li pripadaju nekoj marginalizovanoj ili većinskoj grupi? I ako nisu univerzalni, šta činiti da to postanu?
To je razlog zbog kojeg lijevi feministički pokreti insistiraju da bez socijalne jednakosti nema ni jednakog pristupa pravdi, i da efekti svih normativnih intervencija, zalaganja za primjenu zakona koji štite ženska prava u neoliberalnim društvima koja generišu socijalnu nejednakost ostaju ogrančeni samo na privilegovane grupe žena.
Ovakve feminističke ideje javljale su se mnogo puta tokom istorije i zapravo nikada nisu sasvim nestale sa feminističke teorijske i aktivističke scene. Ali, u nekoliko posljednjih godina primjećuje se jačanje lijevih feminističkih argumenata. Značajan doprinos tome dao je pokret „Feminizam za 99 %“ koji je iniciran u SAD. Ovaj pokret „antikapitalističkog feminizma“ izvršio je uticaj na jačanje lijeve feminističke platforme i povećao entuzijazam među onim feministkinjama koje borbu za prava žena vide kao integralni dio širokog anti-kapitalističkog fronta.
Osnovne ideje ovog pokreta artikulisane su u Manifestu „Feminizam za 99 %“ koji su 2018. sačinile feministkinje Cinzia Arruzza, Nancy Fraser i Tithi Bhattacharya. Autorke u ovom dokumentu sumiraju istoriju feminističke borbe, od prvog feminističkog talasa (1800-1920), koji je bio usmjeren na sticanje prava glasa, preko drugog talasa (od 60-ih do 80-ih godina prošlog vijeka), kada feministički pokret insistira ne samo na političkoj već i na socijalnoj i pravnoj jednakosti, i trećeg talasa (90-e godine), koji u fokusu ima kritiku tradicionalnih etičkih matrica, pa sve do četvrtog talasa feminizma (od 2010-ih) kada se akcenat premješta na dekonstrukciju stereotipa o muškosti i ženskosti. Ovoj istoriji autorke manifesta „Feminizam za 99 %“ suprotstavljaju svoj anti-kapitalistički feministički pristup koji je inspirisan „Komunističkim manifestom“ iz 1848. godine – i za njih je, naime, kapitalizam osnovni izvor različitih oblika opresije u savremenom društvu, pa tako i opresija koje se vrše nad ženama, tako da je pitanje ženske slobode neraskidivo povezano sa antikapitalističkim otporom.
Žene marširaju
Pokret Feminizam za 99% u Sjedinjenim Američkim Državama iskristalisao se u periodu od 2015. do 2018. godine. Finansijska kriza iz 2008. otkrila je da mala manjina živi u ogromnom bogatstvu gurajući sve veći broj ljudskih bića u bijedu. Uslijedio je pokret Occupy Wall Street 2011. godine sa sloganom „Mi smo 99%, vi ste 1%“. Ovi događaji su takođe otkrili, kako tvrde autorke, nemoć neoliberalnog feminizma da zakonskim rješenjima, u okviru protojećeg sistema, zaliječi duboku opresiranost žena koja je u velikoj mjeri bila povezana sa njihovim nepodnošljivim socijalnim položajem. Postalo je sve očiglednije da se rodna nejednakost ne može analizirati odvojeno od globalne nejednakosti koju je generisao kapitalizam.
Oko 2015. godine počela je snažna mobilizacija žena oko ovih ciljeva. U oktobru 2016. počeo je štrajk u kojem je preko 100 000 Poljakinja marširalo protiv zabrane pobačaja. Sa Maršom žena 2017. godine, Sjedinjene Američke Države postale su epicentar oživljavanja feminističkog pokreta koji je ovoga puta imao jasnu anti-kapitalističku orjentaciju. U Argentini su u istom periodu žene snažno reagovale na ubistvo Lucíe Pérez militantnim pokličem: „Nijedna više“ (Ni una menos). Talas pobune proširio se na Italiju, Španiju, Brazil, Tursku, Peru, SAD, Meksiko, Čile i mnoge druge zemlje. Počeo je na ulicama, ali se proširio i na radna mjesta i škole, da bi na kraju zahvatio i medije, svijet šou biznisa i politike. Slogani ovih pobuna snažno su odjeknuli širom planete: #MiŠtrajkujemo, #ŽelimoŽivjeti, #NijednaViše, #DostaJeBilo, #FeminizamZa99 (#NosotrasParamos, #WeStrike, #VivasNosQueremos, #NiUnaMenos, #TimesUp, #Feminism4the99).
Ovi događaji nagovijestili su mogućnost revitalizacije feminizma kao platforme koja može izraziti rastuće društveno nezadovoljstvo životom u kapitalističkom društvu, a ovaj entizijazam našao je svoj izraz u manifestu „Feminizam za 99 %“ koji je prevedan na mnoge jezike i postao globalno dostupan.
Pravo na pravdu
Manifest sadrži oštru kritiku neoliberalnog feminizma za koji se tvrdi da je „decenijama monopolizovao diskurs o rodnoj ravnopravnosti i da više nije u stanju da odgovori na probleme i zahtjeve većine žena“. Autorke manifesta se suprotstavljaju hegemoniji liberalnog, tehnokratskog feminizma, koji je „redefinisao borbu za emancipaciju kao evolutivni put ka pravnoj jednakosti – drugim riječima, kao potragu za proširenjem prava unutar kapitalističkih demokratija, što bi omogućilo meritokratski (individualni) napredak za nekoliko žena“. U Manifestu se takođe tvrdi i da je propagiranjem ideje da je dovoljno postaviti žene na pozicije moći unutar kapitalističkih demokratija, odnosno uključiti ih u upravljanje eksploatacijom, liberalni feminizam postao saučesnik kapitalističke ekspolatacije. Određena prava koja su postigle žene pred zakonom pokazala su se, kako se dalje tvrdi u Manifestu, kontradiktornim u poređenju sa svakodnevnom socijalnim nejednakošću sa kojom su se suočavale žene koje nijesu imale elementarne mogućnosti da koriste svoja prava.
Autorke Manifesta se zalažu za stav da je ugnjetavanje žena strukturalno unutar kapitalističkog sistema i da se stoga ono može okončati samo radikalnom i kolektivnom transformacijom društva. „U vakuumu koji je proizveo pad liberalizma, imamo priliku da izgradimo još jedan feminizam“, piše u ovom dokumentu. U različitim poglavljima, u formi teza, govori se o kapitalističkoj krizi, o strukturnom kapitalističkom nasilju, o neadekvatnosti kaznenih rješenja, kao i o normalizaciji i regulaciji seksualnosti u kapitalizmu i potrebi da se ona oslobodi. Manifest na kraju poziva na antiimperijalistički, eko-socijalistički i internacionalistički feminizam.
Možemo reći da se pokret Feminizam za 99% bavi svim onim problemima koji muče potlačene u savremenom društvu, ali i sve one koji ne znaju ili ne mogu da se izbore za sebe. Kako piše Laura Miletić za Kulturpunkt.hr, ovaj pokret „teži transformaciji društva, stoga prihvaća klasnu borbu i borbu protiv institucionalnog rasizma. On glasno odbija žrtvovati dobrobit većine s ciljem zaštite slobode nekolicine, i kao takav bori se za potrebe i prava mnogih, između ostalih, siromašnih žena i radnica, nebijelih i migrantskih žena“.
Zdravo za gotovo
Ovaj pokret nudi poželjnu perspektivu socijalne jednakosti i ženske slobode, ali ovdje ima puno nejasnih, zatamnjenih mjesta na kojima moramo da se zaustavimo.
Naročito je važno čuti kritike koje stižu sa same ljevice. Takve kritike su, između ostalih, još 2019. godine iznijeli Andrea D`Atri i Celeste Murillo u tekstu „Feminizam za 99 %: Debata o strategiji“ (https://www.leftvoice.org/feminism-for-the-99-a-debate-about-strategy/). U ovom tekstu autori kritikuju pokret zbog nedovoljne političke utemeljenosti; nerazumijevanja neophodnosti ozbiljnih strukturalnih promjena koje bi morale da prate ovu političku agendu i pristajanja na ideju da se imperijalizam može mijenjati iznutra (iako je neoliberalni kapitalizam već mnogo puta dokazao da ima snagu da pacifikuje i integriše sve opozicione pokrete koji dolaze iznutra). Oni kritikuju povjerenje autorki Manifesta u masovnu i globalnu „pobunu na širokoj osnovi“ kojim se previđa „moć kapitalističke države i njenih mahanizama za kooptiranje i asimilaciju opozicionih pokreta“. Takođe, autorke Manifesta, po mišljenju autora ovog teksta, ne prepoznaju prave političke partnere, odnosno zanemaruju neke ozbiljne partnere (sindikate) dok precjenjuju ulogu drugih; računaju na „narod“ (99%) kao apstraktni konstrukt i homogenu cjelinu koja će stati nasuprot kapitalu iako dobar procenat njih i sam učestvuje u eksploataciji, i takođe ignorišu činjenicu da „kapitalistička restauracija ne samo da je promijenila fizionomiju klase nadničara, već je i znatno proširila najamni rad širom svijeta“.
Ovim prigovorima mogli bi se pridružiti i oni koji polaze od feminističke argumentacije. Prije svega, sporna je sama ideja „ženske većine“ (99% žena), to jest očekivanje da bi sličnost u socijalnom statusu (čak i kada bi se mogla konstituisati tako široko postavljena klasa žena nasuprot kapitalu) mogla neutralisati sve druge razlike među ženama i homogenizovati ih u jedan jedinstveni ženski politički front.
Takođe, tu je i pitanje koje se uvijek može postaviti socijalističkim feministkinjama – čak i kada bi se uspostavilo društvo socijalne pravde, da li možemo biti sigurni da bi žene zaista bile oslobođene opresije i zar iskustvo sličnih političkih pokreta nije pokazalo da se feministička borbe ne može bez ostatka biti poistovjetiti sa borbom za socijalnu pravdu?
Na kraju, kada je riječ o kritici normativizma za koju se zalaže pokret, moramo postaviti i jedno možda oportunističko, ali vrlo racionalno i nezaobilazno pitanje – da li treba da sjedimo skrštenih ruku dok se ne uspostavi društvo u kojem će sve žene imati iste socijalne uslove za pristup zakonima, ili je ipak bolje da pokušavamo da zakonskim rješenjima popravljamo štete koje patrijarhat i kapitalizam udruženim snagama svakodnevno nanose ženama širom svijeta?
Mnogo je, dakle, pitanja koja se mogu postaviti. Ono što je očito jeste da se feminističko klatno koje se često pomjeralo sa desne na lijevu stranu i obrnuto, sada zaljuljalo ulijevo. Budućnost pokreta zavisiće od budućnosti lijevih političkih snaga koji su nužni partneri u toj borbi i, naravno, snage neoliberalnog kapitalizma da im se odupre. Ali, ono što već sada možemo da prepoznamo kao očiglednu dobit jeste mogućnost da neoliberalne ideje o rodnoj ravnopravnosti koje nam se serviraju kao dogme i samu ideju da se rješenje svih problema krije u dobrim zakonima i njihovoj primjeni sagledamo u širem političkom kontekstu, ne zadovoljavajući se time, tražeći još više od toga.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu