Feministički pristup pravdi predlaže nam kao rješenje ne samo ženske sudove, već i druge prakse zaštite, oblike samoodbrane zajednice, modele uspostavljanja pravde, edukaciju, konkretna iskustva koja nam pokazuju da je pravda koja se ne zasniva isključivo na kaznama, zatvorima i represiji ipak moguća
Sa punih dvadeset šest godina tek nedavno sam čula za ženski sud i feministički pristup pravdi. Bilo je to za mene uzbudljivo otkriće ne samo činjenica o kojima nisam ništa znala, već i jednog novog lica feminizma, otvorenog i toliko različitog od onog njegovog dogmatičnog i strogog lica sa kojim se ponekad srećem. Feminizam na koji nailazim u tekstovima o feminističkom pristupu pravdi poziva na zamah društvene imaginacije u čijem središtu je ideja pravde drugačija od one koja nam je poznata, koju vezujemo za pravosudne institucije, vizija jednog novog društva i poziv na humanost kojemu je teško odoljeti.
Ali, o čemu se zapravo radi? Kakva je to feministička pravda koja se praktikuje na ženskim sudovima?
Tražeći odgovor na to pitanje, nailazim na publikaciju „Ženski sudovi – feministički pristup pravdi“ (Centar za žensko mirovno obrazovanje – ANIMA i „Žene u crnom“, 2011). Na osnovu njenog sadržaja, kao i ideja o feminističkoj teoriji nasilja koje je iznijela francuska politikološkinja i aktivistkinja Fransoaz Veržes („Feministička teorija nasilja“, FMK Beograd, 2021), sklapam ovu „početničku“ sliku o feminističkoj potrazi za pravdom koja je puna otvorenih pitanja i uzbudljivih obećanja.
Mreže odgovornosti
Ženski sudovi nastali su, dakle, kao feministički odgovor na očiglednu nemogućnost ili odbijanje savremenih institucionalnih pravnih sistema da zadovolje pravdu u brojnim slučajevima nasilja nad ženama. Ovi sudovi organizovani su povodom masovnog nasilja ili zločina nad ženama koji nisu bili sankcionisani ili su čak ostali zataškani. Od 1992. godine do danas održano je oko 40 ženskih sudova, najviše u Aziji i Africi – u Indiji, Japanu, Kini, Egiptu, Nepalu, Libanu, Keniji, Novom Zelandu, Maroku, Južnoafričkoj Republici, Kubi itd. Prvi ženski sud nije organizovan u nekoj zapadnoj zemlji, kako bi se to možda očekivalo, već u Pakistanu. Bilo je to 1992. godine, nakon završetka Zalivskog rata, kada su se u toj zemlji počele osjećati vojne napetosti u odnosima sa Indijom. S obzirom na oštre klasne razlike i vjerske i etničke podjele u Pakistanu, prilika da se čuju glasovi žena koje su bile izložene nasilju i nepravdama do tada gotovo da nije bilo. Na ovom sudu učestvovale su žene iz deset azijskih zemalja koje su svjedočile o zlostavljanju djece, eksploataciji na radnom mjestu, silovanjima i prisilnoj prostituciji, spaljivanju žena kiselinom, ubistvima žena u ime običajnog prava itd. Ustanovljeno je da žene nijesu bile samo žrtve rodno zasnovanog i politički motivisanog nasilja, već i tlačiteljskih ekonomskih politika velikih međunarodnih finansijskih institucija (Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i brojnih drugih) koje su nametnute nerazvijenim zemljama. U Egiptu se na Ženskom sudu 1994. godine svjedočilo o lažnim analizama koje su se pojavile u brojnim arapskim zemljama, koje su upućivale na zaključak da je glavni uzrok siromaštva i uništenja životne sredine – visoka stopa nataliteta u nerazvijenim zemljama. Ženski međunarodni sud u Japanu bio je posvećen uspostavljanju pravde za „djevojke za utjehu“, to jest za oko 100 000 (taj broj nije utvrđen) Koreanki i Kineskinja koje su japanski vojnici koristili kao seksualno roblje na okupiranim teritorijama od 1932. do 1945. godine. Ženski sud u Nepalu (1995) bio je fokusiran na trgovinu ženama, a na Novom Zelandu (1999) žene su svjedočile o nasilju čiji su uzroci kolonijalizam, militarizacija i nuklearno naoružanje. U Evropi je prvi ženski sud održan 2015. godine u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu. Pripreme za Ženski sud za bivšu Jugoslaviju trajale su gotovo pet godina, a u njima je učestvovalo deset ženskih organizacija sa prostora bivše Jugoslavije, među kojima je bila i ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora. Svojim svjedočenjima o ratnim zločinima kojima su bile izložene, žene sa postjugoslovenih prostora tada su doprinijele da se sklopi mozaik krvavog raspada jedne zemlje i posljedica tog procesa.
Ženske sudove možemo opisati kao neformalni prostor za svjedočenja žena o ličnim iskustvima nasilja i nepravdi pretrpljenih u bilo kojim životnim okolnostima: u ratu, miru, siromaštvu, bolesti, radnom okruženju, porodici, you name it. Korin Kumar, žena koja je organizovala brojne ženske sudove, opisuje ih kao alternativni politički prostor u kojem se teži ka povezivanju subjektivnog i objektivnog doživljaja pravde (svjedočenja i konteksta u kojem su zločini počinjeni). Drugim riječima, ženski sudovi zahvataju pitanje odgovornosti za zločine mnogo šire od konvencionalnih sudova. Iako i ženski sudovi traže efikasnost sudskih instanci i neselektivnu primjenu zakona, oni se ne zadovoljavaju samo identifikovanjem neposrednih vinovnika i njihovim kažnjavanjem. Naprotiv, oni zahtijevaju odgovornost svih društvenih struktura koje omogućavaju, tolerišu i podstiču nasilje. Tako su na odgovornost za zločine nad ženama na tlu bivše Jugoslavije osim samih nasilnika i zločinaca pozvani i ratni profiteri, državni službenici, političari, kao i međunarodna zajednica koja nije učinila sve što je mogla da zaštiti nedužne.
Feministički pristup pravdi možemo primijeniti i u slučajevima nasilja nad ženama sa kojim se srećemo u svom okruženju. Sjetimo se samo ubistva Šejle Bakije, devetnaestogodišnjakinje koju je prvo zlostavljao, a potom i usmrtio njen partner Ilir Đokaj 2021. godine. Ona nije ćutala na nasilje koje je trpjela, tražila je od države da je zaštiti od prijetnji, ali uzalud: dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici, koji je sa time bio upoznat, izjasnio se da u događajima o kojima je Bakija svjedočila nema elemenata krivičnog djela. Neadekvatnost zakonskih rješenja i neefikasnost u njihovom sprovođenju samo su jedan dio problema. Čak i kada bi se kaznene mjere spovodile efikasno i kada bi one bile dovoljno stroge, feministički pristup zahtijevao bi da i u ovom slučaju postavimo pitanje odgovornosti ne samo institucija već i svih drugih društvenih struktura koje reprodukuju i podstiču nasilje kao oblik društvenog ponašanja. Feministički pristup pravdi ne zaustavlja se, dakle, na „zasluženoj kazni“, već ide i dalje, širi mrežu odgovornosti za nasilje i poziva na otpor i političku promjenu.
„Suđenje“ kao otpor
Nalazim i detaljne opise samog procesa „suđenja“ u publikaciji „Ženski sudovi – feministički pristup pravdi“, i tu me opet čekaju nova iznenađenja. Znam samo za jedan način dokazivanja krivice i suđenja, koji se uvijek završava oslobađajućom presudom ili proglašenjem krivice koja uvijek ima odgovarajuću sankciju. Nakon toga stavlja se tačka.
Na ženskim sudovima sve je drugačije. Svjedočenje o pretrpjenom nasilju ne služi samo dokazivanju krivice radi odgovarajuće sankcije. U igri su empatija i povjerenje kao put do zacjeljenja. Na ženskim sudovima važnu ulogu ima performativni dio – svjedočenju prethode slike, prizori, inscenacije iskustava nasilja (ples, muzika, filmovi, performansi…). Zašto? U Kolumbiji se, na primjer (uprkos činjenici da ovdje postoji snažan ženski pokret) pokazalo da je silovanim ženama ipak teško da govore o tim iskustvima: zato su one na ženskom sudu o tim traumama svjedočile koristeći se pozorištem sa maskama.
Nakon svjedočenja, slijede analize ekspertkinja i eksperata koji kontekstualizuju zločine i nasilje. Za razliku od konvencionalnih sudova koji krivicu tretiraju kao individualnu, ženski sudovi insistiraju na razotkrivanju političkog konteksta koji ohrabruje nasilje i na razumijevanju te povezanosti: samo tako možemo uvidjeti da je nasilje strukturno i da se protiv njega možemo boriti samo političkim sredstvima.
Porotu ženskih sudova čine osobe od ugleda, bilo da su to građani/ke, aktivisti/kinje, osobe iz akademske zajednice, advokature, svijeta politike. One povezuju svjedočenja i kontekst, a potom saopštavaju svoje zaključke. Ženski sudovi ne izriču presude, već javne osude. Oni vrše pritisak na nacionalne i međunarodne institucije kako bi slučajevi nasilja dobili zaslužene epiloge, donose preporuke ili postavljaju zahtjeve nacionalnim ili međunarodnim sudovima u okviru zvaničnog pravnog sistema, ali njihov krajnji cilj je stvaranje drugačijeg – nenasilnog društva. U tom smislu, epilog ženskog suda se nikada ne ogleda u nečijem uznemirujućem iskustvu, već isključivo u poruci otpora protiv struktura koje reprodukuju nasilje.
Oslobađena imaginacija
Ženski sudovi oslanjaju se na feministički pristup pravdi i feminističku teoriju nasilja. Riječ je o smjelim teorijama koje se ne plaše da dovedu u pitanje dominantni koncept pravde, uključujući i ideju pravde za koje se zalažu same feministkinje. Tako francuska politikološkinja i aktivistkinja Fransoaz Veržes smatra da brojne feminističke agende koje se tiču ostvarivanja pravde treba problematizovati jer su one, u najkraćem, politički promašene i u emancipatorskom smislu neodržive. Ona tako kritikuje civilizatorske feminizme (kaznene ili zatvorske feminizme), odnosno one feminističke politike koje su usmjerene na saradnju sa državnim institucijama u cilju pooštravanja i povećanja efikasnosti kaznenih mjera protiv onih koji vrše nasilje nad ženama. Veržes smatra da su kazneni feminizmi prepuni dubokih protivrječnosti jer se oslanjaju na opresivnu moć država: oni legitimišu pravo državnih sistema da kontrolišu nasilje tako što će ga same sprovoditi. Na ovaj način pravda se prepušta insistucijama koje su zapravo i same utemeljene na nasilju. Prosto rečeno – to je kao da vuku stado jagnjadi ostavite na čuvanje. Na ovaj način, kako Veržes upozorava, žene postaju najveće žrtve kaznenog feminizma jer postaju slaba karika koju država treba da štiti. Ono što nam treba je, međutim, promjena društvenih struktura koje se baziraju na potčinjavanju, nasilju, nadziranju, disciplinovanju i kažnjavanju.
Završavam ovo kratko razmatranje pitanjem koje se ovdje ne može zaobići – da li je ovo samo jedna utopija ili ipak nije?
Feministički pristup pravdi predlaže nam kao rješenje ne samo ženske sudove, već i druge prakse zaštite, oblike samoodbrane zajednice, modele uspostavljanja pravde, edukaciju, konkretna iskustva koja nam pokazuju da je pravda koja se ne zasniva isključivo na kaznama, zatvorima i represiji ipak moguća. Ali, ono što predstavlja osnovni uslov jeste dekolonijzcija naše političke imaginacije – moramo, jednom riječju, dopustiti sebi da mislimo takvu pravdu, biti u stanju da se odupemo idejama da je svijet u kojem živimo jedini koji je moguć, da osim pravde koja nam se nudi ne postoji nijedna druga. Feministički pristup pravdi, kako nas upozoravaju neke feministkinje, zahtijeva „dekolonizaciju naših struktura, naših umova i naše mašte“.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu