Rješavanjem zahtjeva bivših radnica „Košute“ možda bi se stavila
tačka na mučno istorijsko poglavlje o tranzicijskom ponižavanju radnica
socijalističke „ženske industrije“, ali ne i na priču o političkoj smrti „običnih
žena“ – ta priča daleko je od kraja
„Čekate
li da pomremo?” – ovo cinično pitanje, postavljeno Vladi Crne Gore i premijeru
Milojku Spajiću, nedavno se našlo na jednom od transparenata sa kojima su bivše
radnice (i poneki radnik) „Košute“ stigle u mjesto Kruševo ždrijelo, tamo gdje
već četiri mjeseca povremeno zaustavljaju saobraćaj na relaciji
Cetinje-Podgorica da bi skrenule pažnju na sebe i izboksovale plate koje im se
odavno duguju.
Mi koji
duže pamtimo odmah prepoznajemo ovaj brutalni, neumiveni, narodski politički
glas prevarenih radnica koje su se od devedesetih godina prošlog vijeka očajnički
opirale tranzicijskim gilipterima koji su ih metaforički i doslovno izbacivali
na ulicu; glas iz kojeg izbijaju endemsko nepovjerenje prema elitama, u koje kao
da se slilo vjekovno iskustvo poniženih i uvrijeđenih, i tvrda, očajnička vjera
u dostojanstvo rada, zaostala iz vremena kada smo u školskim horovima pjevali „Internacionalu”
– Tražimo zarađeno, a ne milostinju! Sve je, zapravo, uvijek slično kad stvarnoj,
većinskoj ženi prekipi, a prekipi joj samo onda kad mora da prekipi, kad ostane
bez igdje ičega, ili dobije šamar u lice – uvijek su tu ta slična, uglavnom majčinska
tijela, sa otečenim nogama u papučama, izrascima neofarbane kose, cigaretama među
zubima, rasuta po prašnjavim pločnicima, koji im ne priliče, na kojima nikada
ne bi trebalo da traže ne samo ono što su zaradile, već ni sve ono bez čega se
život ne može nazvati dostojanstvenim.
Finale u Kruševom ždrijelu
Moguće
je da je protest u Kruševom ždrijelu posljednja, već odocnjela epizoda turobne tranzicijske
socijalne sapunice na temu ponižavanja crnogorskih radnica zaposlenih u socijalističkim
„ženskim fabrikama“. Zato i pitanje sa transparenta možda uopšte i nije
cinično: mnoge bivše radnice tih fabrika u međuvremenu su zaista umrle sa istim
osjećanjem nepravde koje je i bivše radnice „Košute“ dovelo u Kruševo ždrijelo.
Rješavanjem
zahtjeva bivših radnica „Košute“ možda bi se stavila tačka na mučno istorijsko poglavlje
o tranzicijskom ponižavanju radnica socijalističke ženske industrije, ali ne i
na priču o političkoj smrti „običnih žena“ – ta priča daleko je od kraja, trenutka
kad više neće biti razloga da se postavlja isto pitanje – Čekate li da pomremo?
„Običnim“
ženama, dakle, ne prijeti samo biološki nestanak koji bi, kako stvari stoje, lako
mogao preduhitriti pravdu. Ženskoj većini, hiljadama običnih žena u Crnoj Gori prijeti
još jedna – politička smrt. Njihove potrebe, one koje se tiču materijalnih
uslovnosti njihovih života, više nemaju politički okvir u kojem mogu biti
artikulisane kao politički legitimni zahtjevi. Protest u Kruševom ždrijelu liči
na očajnički, usamljenički gest jer ove žene nemaju ni političku platformu ni političke
saveznike. Lijevih političkih partija, koje bi im bile prirodni saveznici, nema
nigdje na vidiku. Borkinja za prava žena, koje su njihov drugi, ili možda prvi
prirodni saveznik, ima na vidiku, ali kao da ih nema – njihove političke agende
zatrpane se drugim pitanjima, za ovakve ženske potrebe u njima nema mjesta.
Realno ili simboličko žensko
Ono
što savremene borkinje za prava žena (uglavnom) prepoznaju kao legitimna ženska
pitanja korespondira sa logikom noliberalnog kapitalizma i njegovim interesima
u odnosu na žene. Tu neoliberalnu feminističku logiku lijeve feministkinje nekad
opisuju kao poricanje ženskog Realnog i trijumf ženskog Simoličkog. O tome,
između ostalih, piše i britanska feministkinja i spisateljica Nina Pauer u
knjizi „Jednodimenzionalna žena“ (2009): vrijeme u kojem živimo ona ovdje opisuje
kao – „vrijeme žena simbola“.
Zvuči komplikovano,
ali zapravo je jednostavno za shvatiti. Ideja je sljedeća: žene se varaju ako
misle da su im najvažniji pristojni životni uslovi i socijalna briga države,
ako ne mogu same da ih stvore – ne, ono što im je najpotrebnije su simboličke
intervencije, promjena simboličkih, označiteljskih poredaka i uklanjanje rodnih
kulturnih barijera. Kada se njih oslobode, za njih više nema zime.
Pristajanje
na ovakvu ideju traži visoku sposobnost za poricanje realnosti i odsustvo
elementarnog osjećanja pravednosti. U crnogorskom kontekstu, to bi, otprilike,
izgledalo ovako… Materijalni uslovi života običnih žena ne spadaju u korpus ženskih
pitanja i zato ne moraju da zanimaju političarke, ali politička participacija
žena mora da zanima obične žene, i to ne zato što će se političarke založiti za
njih, već zato što će one svojim ulaskom u politiku „promijeniti svijest“ i simbolički
„ohrabriti“ obične žene za sličan poduhvat, iako je jasno kao na dlanu da će od
te „promjene svijesti“ najverovatnije profitirati samo i inače privilegovane
žene, dok će za njih same političke i ostale visoke karijere (ako ih uopšte zanimaju)
ostati dostupne koliko i vrh Mont Everesta; kao što je potpuno jasno i to da su
političarke zapravo žene koje ganjaju svoje privatne karijere predstavljajući se
kao predstavnice „svih žena“ koje, međutim, niko nikad nije pitao da li im je
važno da žene sjede u Parlamentu i drugim političkim tijelima i tamo zarađuju
plate o kojima one mogu samo da sanjaju.
Totalni obrt
Za samo nekoliko decenija, tranzitirajući od materijalističkog i socijalističkog u neoliberalni kulturno-identitetski feminizam, napravili smo totalni zaokret u pogledu razumijevanja sadržaja borbe za rodnu jednakost. Ulazak na međunarodni, zapadno-feministički i demokratski politički i rodno-politički kolosjek platili smo odbacivanjem ženskog Realnog, odricanjem od solidarnosti i poricanjem očiglednih istina o klasnim, obrazovnim, zdravstvenim, starosnim i ko zna još kakvim ograničenjima koja mnoge žene čini nužno zavisnim od podrške države. Ovdje, u ovom vozu u koji smo se ukrcali ponekad moramo da suspendujemo zdrav razum – kako bismo drugačije mogli da povjerujemo u takve besmislice kakve su tvrdnje da sve žene imaju jednake šanse u „tržišnoj utakmici“, ili da su običnim ženama od pristojnih i sigurnih plata, socijalne zbrinutosti, institucionalne pomoći oko podizanja djece ili zdravstvene zaštite zapravo važniji rodno korektan jezik, kulturno-identitetska pitanja i sve ono što se odnosi na tzv. politiku priznanja, način na koji je žena vidljiva u kulturnom označiteljskom poretku.