Na žene gerilke iz Trećeg svijeta smo romantičano gledale kao na modele ženskog oslobođenja: naše divljenje prema njima potaknulo je naš bijes prema sopstvenoj zemlji zbog akcija u Vijetnamu. U našim malim grupama studiozno smo čitali „Goldflower's Story“ („Priča Zlatnog cvijeta“) i raspravljali o ženama u Kini kao putokazu kako postići oslobađanje za žene u Sjedinjenim Američkim Državama
Socijalistički feminizam izrastao je iz jedinstva teorije i prakse početkom pokreta za oslobađanje žena. Budući da smo se od novih lijevih grupa odvojile onda kada su se one više okretale ka marksističkoj teoriji i nacionalno-oslobodilačkim pokretima Trećeg svijeta za intelektualno i političko vođstvo – socijalistički feminizam se razvio kroz teoretske konfrontacije sa marksizmom koje su bile isprepletene sa svakodnevnim konfrontacijama sa muškarcima socijalistima oko prakse.
Čak i kada smo prešle u autonomne ženske grupe i dalje smo mislile o sebi kao dijelu ljevice, a naša teorija i praksa su nastavile da se uporedo razvijaju. Sa nestankom socijalističko-feminističkih sindikata, socijalistički feminizam kao organizaciona forma je propadao, ali se odomaćio u akademskoj zajednici. Tamo je marksističko-feministička teorija evoluirala i postala sofisticiranija, ali je izgubila direktnu vezu sa političkom praksom.
Socijalističke feministkinje koje se bave naučnim radom u svojim djelima često zauzimaju eksplicitnu političku poziciju: one pišu sa namjerom da promijene svijet. I naučnice socijalističke feministkinje često podržavaju feminističke i demokratske socijalističke organizacije. Ali one socijalističke feministkinje koje su čvrsto ukorijenjene u akademskoj zajednici i pisanju marksističko-feminističkih analiza rijetko su one iste žene koje pokušavaju da razrade strategije za organizacije ili za ljevicu.
Razlozi za ovo često razilaženje teorije i prakse su raznovrsni i složeni, ali neki su očiti. Politički aktivizam je teško kombinovati sa naučnim poslom sa punim radnim vremenom. Mnoge naučnice socijalističke feministkinje su povezane sa programima ženskih studija koje se moraju konstantno braniti od političko-finansijskih napada. Dublji, i možda čak ozbiljniji razlog je stalno prisutna napetost na ljevici između „teoretičarki“ i „aktivistkinja“, napetost koja je često prerastala u otvoreno neprijateljstvo unutar ženskog pokreta, s obzirom na njegov početni anti-intelektualizam i tendenciju da teoretske ideje identifikuje kao „muške“.
Programi ženskih studija ponudili su nepotpuno utočište od destruktivnih efekata feminističkog anti-intelektualizma i marksističko-feminističke analize i teorije su od sredine 1970-tih u stvari silno procvjetale. Ali ako od te teorije treba bude direktne političke koristi, ona se mora odnositi na pitanja feminističke političke strategije. Marksističko-feminističke naučnice su stvorile vrijedne istorijske i teorijske radove na kojima se može graditi strategija, ali su rijetko činile iskorak da na osnovu sopstvenog rada načine strateški zaključak.
Prema tome, za one od nas koje su posvećene izgradnji istinske feminističke demokratske ljevice, zadatak je dvostruk: mi moramo inkorporirati najbolje i odbaciti najgore od postojeće marksističko-feminističke teorije i izgraditi snažnije veze između „stratega“ i „teoretičarki“ kako bismo obnovile jedinstvo socijalističko-feminističke teorije i prakse.
Razbijanje mita o funkcionalizmu
Socijalistički feminizam ubuduće mora odbaciti konceptualni prtljag marksističko-feminističkog funkcionalizma koji smo stekli u periodu „visoke ideologije“ 1970-tih. U toj funkcionalističkoj koncepciji, „kapitalizam“ i „patrijarhat“ su smatrani međusobno zavisnim i apstraktnim sistemima koji, svaki sa svojim neumoljivim potrebama, zajedno oblikuju besprekornu mrežu „kapitalističkog patrijarhata“. Vidjeli smo kako kapitalizam funkcioniše jačajući patrijarhat i dajući mu podršku, i kako patrijarhat jača kapitalizam i daje mu podršku, i to ne kao rezultat istorijske nepredvidivosti već nužnosti: logika kapitalizma zahtijevala je patrijarhalnu užu porodicu i besplatan rad domaćice.
Činilo se da je jedini izlaz iz ove funkcionalističke ravnoteže socijalistička revolucija. Na žene gerilke iz Trećeg svijeta smo romantičano gledale kao na modele ženskog oslobođenja: naše divljenje prema njima potaknulo je naš bijes prema sopstvenoj zemlji zbog akcija u Vijetnamu. U našim malim grupama studiozno smo čitali „Goldflower's Story“ („Priča Zlatnog cvijeta“) i raspravljali o ženama u Kini kao putokazu kako postići oslobađanje za žene u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ova funkcionalistička fantazija – koja opisuje patrijarhat/kapitalizam kao problem, a socijalizam/feminizam kao rješenje – loše nas je pripremila za političku stvarnost 1970-tih i 1980-tih. Uvidjeli smo da dodavanje feminizma lošem marksizmu ne poboljšava karakter ni jednog ni drugog: vulgarni marksizam se ne može iskupiti ljubavlju dobre žene. Nekritička podrška oslobodilačkim borbama mnoge od nas je izložila razočaranju dok smo sve više saznavale o tome što se događalo u raznim zemljama Trećeg svijeta i kako u ovim revolucijama žene nisu oslobođene u našem smislu. Mnoge od nas su reagovale iznenađeno, ponekad sa osjećanjem izdaje i gorčine. Neke socijalističke feministkinje su odbacile bilo kakvu identifikaciju sa postojećim socijalizmom i postale „radikalne feministkinje“ ili prosto „feministkinje“. Onima koje su ostale „socijalističke feministkinje“ ostalo je da se pitaju kako treba da razumiju šta se dešava ženama u društvima Trećeg svijeta.
Kriza vjerovanja navela je mnoge od nas da preispitaju svoje ideje. Odustale smo od povlačenja direktnih analogija između našeg iskustva i iskustva žena iz Trećeg svijeta. Međutim, još uvijek pokušavamo da analiziramo kakve su veze između njihove i naše opresije. Idemo dalje od nekritičkog prihvatanja spiska „feminističkog progresa“ i stavova vladajućih revolucionarnih partija da je „samo pitanje vremena“ kada će loša ideologija nestati. Umjesto toga, razvijamo strukturalne analize povezanosti i podjele rada unutar i izvan domaćinstva u revolucionarnim društvima, ispitujemo kako razni oblici revolucionarnog socijalizma i porodične strukture stvaraju, ili ne stvaraju, nove uslove koji bi mogli potaknuti dalju borbu za rodne odnose.
Uvijek je postojala opasnost da se ova više dijalektička perspektiva provuče kroz tkivo socijalističkog feminizma. Od ranih 1970-tih čuli su se povremeno različiti glasovi koji su isticali da je proces razvoja kapitalizma otvorio mogućnosti za feminističku, ali i socijalističku borbu. Dominantni diskurs je, međutim, bio funkcionalistički. Marširale smo iza transparenata na kojima je pisalo „Razbij porodicu“ – slogan koji je predstavljao ne samo strategiju za oslobađanje žena na „primarnom mjestu njihove potlačenosti“ (cilj koji nas je doveo u sretnu ali kratku podudarnost sa radikalnim feministkinjama), već i strategiju za razbijanje kapitalizma kojem je patrijarhalna uža porodica „trebala“ da bi preživio.
Pogriješili smo u pogledu navodnih potreba kapitalizma, ali naši slogani su zapravo bili prilično funkcionalni u ispunjavanju naših potreba. U tim prvim danima ženskog oslobađanja trebale su nam jake polemike i slogani. One su bile dinamit koji smo koristile da raznesemo i druge muške lijeve kategorije: bila nam je potrebna njihova moć da ojačamo našu riješenost tokom tih godina zajedljivog ismijavanja kako od strane naše „braće“ tako i onoga što smo zvali „svinjskom štampom“. Naša greška je bila što smo ove slogane pretvorile u teoriju i stvorili marksističko-feminističku teoriju koja je pretpostavljala funkcionalno uklapanje dva opredmećena subjekta – „kapitalizma“ i „patrijarhata“.
Ova neraskidiva veza kapitalizma i patrijarhata nasuprot feminizmu bila je najprivlačnija, i neko vrijeme utješna, greška marksističkog feminizma. Tokom rata u Vijetnamu i naše intenzivne predanosti nacionalno-oslobodilačkim pokretima nismo htjele da vidimo da iz kapitalizma dolazi bilo šta dobro. Čak i kada smo govorile o razvoju kapitalizma koji „otvara mogućnost za borbu“, naš naglasak je bio na tome kako je takav razvoj „produbio protivrečnosti“ u životima žena (bilo u buržoaziji devetnaestog vijeka ili 1950-tih) i tako isprovocirao feminističku borbu. Stoga smo bile sklone previdjeti ili podcijeniti načine na koje je napredni kapitalistički razvoj – koji se i sam odvijao kroz političke borbe radnika i poslodavaca, i žena i muškaraca – „razbijao“ onu porodicu koju smo često vidjeli kao tako neophodnu za opstanak američkog kapitalizma.
Do kasnih 1970-tih mnoge od nas prepoznale su značaj masovnog uključivanja novih kategorija žena – bijelih žena, žena iz srednje klase, majki male djece – u stalnu radnu snagu, kao i previranja u porodičnom životu koje je takvo uključivanje izazvalo. Ove promjene su nas natjerale da preispitamo ideju da je naš položaj kao žena utvrđen određenim sistemom sa određenim potrebama. Sada smo u boljem položaju da ne shvatimo feminizam kao odgovor na funkcionalno jedinstveni „kapitalistički patrijarhat“ ili kao alatku koji „monolitni kapitalizam“ koristi da izvuče ženski rad iz porodičnog domaćinstva. Umjesto toga, možemo ga shvatiti kao jednu od društvenih snaga u kontinuiranom istorijskom procesu restrukturiranja društva kroz političku borbu, dijalektičkom procesu u kojem unutrašnji sukobi i protvrječnosti generišu promjenu.
Unutar tog procesa, kao politički pokret koji dovodi u pitanje zakone, institucije i patrijarhalnu ideologiju, feminizam je izvor ali i učinak društvenih transformacija koje doživljavamo. On je kako odgovor na patnju koju je izazvalo razbijanje starih obrazaca društvene odgovornosti i anarhičnih odnosa koji postoje dok se novi obrasci odgovornosti (privremeno) uspostavljaju, tako i pokušaj realizacije oslobodilačkih mogućnosti stvorenih unutar te anarhije.
Dijelektička perspektiva nas može udaljiti od iskušenja da političke sukobe oko rodnih odnosa opisujemo u smislu jedinstva ili protivrječnosti apstraktnih kategorija „patrijarhata“ i „kapitalizma“, i umjesto toga nas pogurati da ispitamo kontradiktornu prirodu feminističkih ciljeva u okviru kapitalističkog društva kako bismo vidjeli, na primjer, kako se ciljevi feminizma mogu ponekad sukobiti, a ponekad preklapati sa interesima pojedinih sektora kapitala ili pojedinih sektora organizovanog rada.
Pitanje pobačaja ističe ovu kontradiktornu prirodu. Pravo na kontrolu sopstvenog tijela je postalo centrana odrednica feminizma u ovom društvu, što ukazuje na duboku povezanost feminizma sa liberalnom individualističkom ideologijom koja je dio kapitalizma. Odluka Vrhovnog suda iz 1973. godine kojom se legalizuje pobačaj odgovorila je na raspoloženje koje su stvorile feministkinje, iako je sud svoju odluku temeljio na ženinom „pravu na privatnost“, a ne na njenom „pravu da kontroliše sopstveno tijelo“. Od 1973. konzervativci pokušavaju poništiti odluku i u mnogim državama su uspjeli da siromašnim ženama uskrate pravo na pobačaj ukidajući savezno finansiranje. Ali nisu uspjeli da prevladaju feministički izazov patrijarhalnoj ideologiji: pobačaj je sada javno pitanje, a ne sramotna zakulisna tajna. Zašto?
Ne zato što je feminizam dovoljno jak da porazi monolitni „kapitalistički patrijarhat“ već zato što su nam unutrašnje podjele i sukobi interesa unutar savremenih Sjedinjenih Država olakšali da dobijemo neke djelove reproduktivne slobode koju želimo. Protivljenje finansijskih i moralnih konzervativaca pobačaju treba posmatrati kao reprezent samo nekih od mnogih kontradiktornih interesa unutar kapitalizma. Protjerivanje žena kući i prisilni porast stope fertiliteta bi učinilo žene manje dostupnim za najamni rad u uslužnom sektoru koji se razvija, što interese kapitalista u ovom sektoru dovodi u raskorak sa ciljevima konzervativaca. Konzervativni napadi na feminizam, međutim, potpiruju ideološku vatru koja pomaže da se održi polna podjela rada u domaćinstvu i polna segregacija na tržištu rada. To zauzvrat drži žene „na njihovom mjestu“ kao jeftinu, relativno poslušnu radnu snagu, od koje ti isti kapitalisti u uslužnom sektoru imaju koristi.
Zakoniti pobačaj, kontracepcija i sterilizacija – za razliku od autentične reproduktivne slobode – za žene u bilo kom društvu su problematični sve dok ostaju samo zakonska prava, a ne suštinska prava ugrađena u strukturu koja obezbjeđuje uporedive plate, radničku kontrolu nad svojim radnim mjestima, i ekonomsku dostupnost pobačaja svim ženama. Onakvi kakvi su sada, kontracepcija, pobačaj i sterilizacija isuviše lako mogu poslužiti interesima poslodavca za žene nadničarke, jer njihova zakonska raspoloživost može poslodavcima omogućiti veću kontrolu nad reproduktivnim izborom žena. S obzirom na trenutne uslove u ekonomiji, vjerovatnije je da će se ta kontrola koristiti za smanjenje, a ne jačanje uloge žena kao instrumenata reprodukcije. Stoga, gledano dugoročno, konzervativci koji se bore za pravo na pobačaj vjerovatno vode izgubljenu bitku protiv istorijske promjene: kako sve više žena prelazi u najamni rad, njihovi zahtjevi za autonomijom će rasti, a ne smanjivati se. Čak je vjerovatnije da će i „kontraprocesi“ kao što je automatizacija činovničkog posla stvoriti nove arene političke borbe, a ne potaknuti masovni egzodus žena sa najamnog rada.
Ako žena zavisi od svog posla da bi se izdržavala, kao što će sve više žena zavisiti, i ako zatrudni, šta će spriječiti poslodavca da traži da pobaci kako bi zadržala posao? Ili da se steriliše i trajno „riješi problem“? Kada je teško naći posao, poslodavac ne mora ništa zahtijevati. Neke radnice u American Cyanamide su se sterilisale iz straha da ne izgube posao jer je korporacija „izrazila zabrinutost da će plodna žena podnijeti tužbu ukoliko rodi nenormalno dijete.“ Koliko je drugih žena sterilisano, ili su imale abortus „prije nego je šef primijetio“?
Represovnost „kontrole populacije“ u Trećem svijetu nosi obilje upozorenja o upotrebi gdje se potencijalno oslobođajuća tehnologija može koristiti kada žene same ne postavljaju prioritete. Pravo na rađanje i podizanje djeteta bez žrtvovanja zdravlja, zdravog razuma ili posla, i bez potrebe da se bude supruga nekog muškarca, biće mnogo teže steći nego pravo da nemate dijete. Takav zahtjev prosijeca kapitalističku podjelu između posla i porodice i zahtijeva radikalne promjene u obije sfere, stavljajući feministkinje u sukob sa mnogo više društvenih snaga nego što to čini zahtjev za legalnim abortusom.
Fokusirajući se tokom ranog socijalističkog feminizma na „razbijanje (patrijarhalne uže) porodice“, previše vremena smo potrošile podgrijavajući opšta mjesta i prečesto govorile kako su brzi prelazak žena u najamni rad, rast i iznenadna vidljivost porodice sa dva posla, sve veći broj žena koje same odgajaju djecu („van patrijarhalne kontrole muškaraca“) bili direktni rezultati feminističkih kampanja i prelaska feminističkih ideja u mejnstrim. Bez ikakve analize strukturnih promjena, desnica i mnogi masovni mediji su feministkinje smatrali odgovornim za ova dešavanja, a nama je ponekad bilo primamljivo da vjerujemo u njihovu procjenu naše moći.
Ka socijalističko-feminističkoj strategiji
Sada možemo bolje analizirati transformacije posljednjih decenija i njihovo kontradiktorno značenje za žene. Možemo jasnije vidjeti ograničenja svojstvena oslobodilačkim mogućnostima koje smo stekli. Od 1960-te žene su tiho absorbovale mnoge protivrječnosti i dislokacije strukturne promjene kapitalizma. Kao nadničarke, mi smo direktno i indirektno pod pritiskom da nemamo djecu ili da „u slobodno vrijeme“ rješavamo potrebe djece koju već imamo. Radimo „dva posla“, nastavljajući da snosimo većinu odgovornosti za djecu i kućne poslove čak i kada radimo puno radno vrijeme. Postajući „drugi nadničar“ u porodici, mi absorbujemo većinu inflatornih troškova za radničku klasu: naše niže zarade na „ženskim poslovima“ su dovoljne da nadoknade inflaciju koja uništava porodična primanja – sve dok postoji „prvi“ nadničar. Međutim, kako su strukturna nezaposlenost i Reganomija ostavljali sve više muškaraca bez posla, skriveni troškovi su postali mnogo vidljiviji. Čak su i Newsweek i Time otkrili da zarada supruge ne može izdržavati porodicu nezaposlenog automobilskog radnika i da većina muškaraca, čak i kada su nezaposleni, ne preuzimaju bitniji dio kućnih poslova i brigu o djeci.
Još je gore za one žene koje same podižu djecu, rade plaćeni posao i bave se majčinstvom: za većinu samohranih majki cijena nezavisnosti je siromaštvo, direktan rezultat toga što svoju djecu moraju izdržavati od 59 posto plate muškaraca (54 posto za crnkinje) u društvu koje sve više prenosi troškove odgajanja djeteta na roditelje, što znači, u ovim slučajevima, prvenstveno na majke. Manje od 25 posto odsutnih očeva plaća redovnu alimentaciju, bilo zato što su nezaposleni, slabo plaćeni ili uhapšeni, ili – u slučaju bolje plaćenih (i pretežno bijelih) odsutnih očeva – zato što su odabrali da svoje zarade zadrže za sebe. Povećanje broja domaćinstava koje vode samohrane majke i starije žene stvorilo je ono što danas nazivamo „feminizacija siromaštva“.
Žena koja sama odgaja djecu najjasnije pokazuje kontradiktornu prirodu trenutnog restrukturiranja društva. Povećana dostupnost najamnog rada ženama i porast dobrobiti države, što je dio razvoja naprednog kapitalizma, omogućavaju ženama sa djecom da izaberu – ne lako, ali moguće – da napuste opresivne brakove, a neudatim ženama da izaberu da same imaju djecu. Ali uz slabljenje patrijarhalne kontrole ide i slabljenje muške odgovornosti. „Patrijarhalna“ poruka u padu plaćanja alimentacija je sasvim jasna: „Bez seksa i kućnih poslova, dušo, nema para. A ako nemam kontrolu nad svojom djecom, zašto bih plaćao?“ Sve ćešće „kapitalistička“ poruka glasi: „Nema posla, nema para. Ali, naravno, ako imaš više od četrdesetpet (četrdeset? tridesetpet?) ionako se ne možeš zaposliti. A ako ćeš uzimati slobodno vrijeme da se staraš o djeci, zaboravi“.
Osmisliti feminističke strategije za suočavanje sa takvim protivurječnim situacijama nije jednostavan zadatak, i nema sigurnih ili trajnih rješenja. U izradi strategije moramo imati na umu da su naši sadašnji društveni odnosi „trenutak“ u viševjekovnom procesu društvene promjene koju je kapitalizam indukovao ali koja nije kapitalizmom determinisana. Moramo se prisjetiti da ni „porazi“ ni „pobjede“ nisu permanentni, i da moramo biti u stanju da se podrugljivo smijemo ironijama i paradoksima feminističkog življenja u kapitalističkom društvu.
Kroz borbe među različitim sektorima kapitala i različitim kategorijama radnika, muškaraca i žena, kontinuirano se formiraju i reformišu rad i porodični život sve dok postoje „kapital“ i „radnici“. Kao socijalističke feministkinje, moramo se uključiti u ovaj proces kako organizaciono tako i ideološki, izgrađujući čvršće lične i organizacione veze između socijalističko-feminističkih naučnica (od kojih su neke aktivistkinje) i socijalističko-feministčkih aktivistkinja (od kojih su neke naučnice) kako bismo stvorili strategiju koja proističe i iz prakse i iz sofisticirane teorije. I najvažnije, tu strategiju moramo učiniti integralnim dijelom strategije ljevice. Iz gorkog iskustva nam je poznato da stvaranje dobre marksističko-feminističke teorije nije dovoljno da se ta teorija ugradi u diskurs demokratske ljevice kojom dominiraju muškarci. Za to je potrebna značajna politička borba, i za tu borbu smo potrebne jedna drugoj.
Feminizam kao politička snaga hrani i održava feminističku učenost, baš kao što o feministička učenost, nastavljajući borbu na ideološkom frontu, hrani i održava aktivistkinje. U ovom trenutku, međutim, one od nas koje pokušavaju stvoriti istinsku feminističku demokratsku ljevicu mogle bi koristiti malo direktniju podršku: trebale bi primijeniti više te naučne inteligencije na zadatak osmišljavanja socijalističko-feminističke strategije.
Moramo se okrenuti ka marksističko-feminističkim kategorijama analize koje onemogućavaju da se „misli ekonomski“ bez razmišljanja o rodnoj i rasnoj podjeli rada, kućnim poslovima, brizi o djeci, i izdržavanju djece; ili da se „razmišlja državno“, bez razmišljanja o rodnoj i rasnoj hijerarhiji, kontroli reprodukcije, sistemu sekundarnog socijalnog staranja i rodnom jazu. Onda trebamo iskoristiti kakav god uticaj možemo prikupiti da takvu analizu gurnemo ka središtu lijevog diskursa. Na kraju krajeva, da su naši muški drugovi pročitali, raspravljali, i internalizovali desetine najuticajnijih marksističko-feminističkih spisa iz 1970-tih, svi zajedno bismo mogli da se upustimo u raspravu o tome kako marksističko-feminističku teoriju učiniti više „dijalektičkom“ i kako je primijeniti na pitanja strategije.
Još uvijek treba da pređemo dio puta da bismo stigli do te tačke, ali feminizam je imao svoj učinak. Prešli smo dalek put od ljevice u kojoj su muškarci ženi govornici mogli vikati: „Skini je sa bine i jebi je!“ i pri tome ih drugi muškarci u gomili bodrili. Socijalistički feminizam je generalno uspio da utiša seksističke povike i smijeh; sada moramo pokušati da zamijenimo tolerantno, čak puno poštovanja, muško ćutanje zajedničkim govorom u ženskom i muškom lijevom diskursu koji je istinski socijalističko-feministički.
Prevod: Lidija Nelević
Tekst preuzet iz knjige „Women, Class and the Feminist Imagination“, Temple University Press, Philadelphia, 1990