Majčinstvo se mora izvući iz romantičarske aure i smjestiti u realan socijalni i politički kontekst, koliko god to bilo neprihvatljivo zagovornicima majčinstva po svaku cijenu i u svim mogućim uslovima. Socijalni uslovi utiču na odluku o majčinstvu i vjerovatno je da će u budućnosti taj uticaj biti još veći. Pitanje je do kada će neprivilegovane majke htjeti da rađaju djecu ne tražeći za to podršku
Postoji nešto što se ne mijenja kroz istoriju: savremena društva su jednako kao i arhaična zainteresovana za ljudsku reprodukciju. Taj interes postoji i onda kada iz njih stižu otvoreno retradicionalistički glasovi kojima se žene pozivaju da rađajući djecu izvrše svoju „prirodnu i nacionalnu dužnost“, ali i onda kada se majčinstvo naizgled ignoriše kao društvena tema: uvijek postoji nada da će se žene, slijedeći svoj „majčinski instinkt“, na kraju same sa tim izboriti, podići djecu bez roptanja i, naravno, bez utroška društvenih resursa.
Danas, sve je manje resursa koje su države spremne da ulože u „proizvodnju ljudi“. Majčinstvo kao da više nije tema savremenih kapitalističkih društava. Ono nije tema čak ni za feministkinje, koje su morale da je gurnu u drugi plan da bi predstavile ženu kao potpuno konkurentnu na tržištu rada. Drame kroz koje prolaze mnoge žene koje u nemogućim uslovima rađaju i podižu djecu malo koga zanimaju. Kao da postoji očekivanje da će ta „majčinska inercija“ trajati u nedogled. Ali, da li je zaista tako?
Usamljenost o kojoj se ćuti
„Kad sam ostala trudna sa mlađim sinom, otišla sam na bolovanje. Tada mi je stariji sin punio godinu dana. Toga dana kad je trebalo da se vratim na posao, dobila sam otkaz. Rekli su mi da sa dvoje djece 'teško mogu da se uklopim'“, kaže za portal ROZA Hana (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta) iz Podgorice koja je radila u jednoj poznatoj kompaniji koja trguje građevinskim materijalima i robom za opremanje domaćinstva.
Osjećala se beznadežno. „Nijesu razmišljali o tome kako ću dalje sa dvoje djece“, kaže naša sagovornica. „Htjela sam da ih tužim, ali su me svi ubjeđivali da je to uzaludna borba i da, u pravnom smislu, imam male šanse da se zaštitim. Nijesam ništa znala o svojim pravima i tako sam odustala. To je bio užasan period u mom životu“.
Ona i njen muž tada su bili podstanari. Snalazili su se, radili različite poslove, štedjeli novac. Njihovi roditelji, koji su živjeli na selu, nijesu bili u mogućnosti da im pomognu. ,,Nijesam imala nikoga na koga sam mogla da se oslonim osim muža, što je privilegija jer mnoge žene nemaju ni taj oslonac“, kaže ona. „Poslije porođaja, počeli su problemi sa zdravljem. Jedva da sam mogla da se brinem o djeci. Prijatelji su se lagano udaljili, a ostaloj rodbini nijesmo mogli da se obratimo, svako od njih imao je svoje brige. Bila sam strašno usamljena, a o toj strani majčinstva vrlo se malo priča“.
Naša sagovornica je kao pomoć od države dobila samo jednokratnu novčanu naknadu za novorođenče. Radilo se, kako kaže, o par stotina eura, kojima je mogla da kupi nekoliko pakovanja pelena i još neke osnovne potrepštine za bebu. ,,Brzo su otišle te pare“, kaže ona. „Za kolica, krevetac, hranilicu, sjedište za kola dovijali smo se kako smo znali. Nešto smo kupili s mukom, a nešto su nam pozajmili poznanici“.
Bez sigurne zone
Naknade na koje je mogla da računa naša sagovornica ostvaruju se kroz jedan od osam programa socijalne politike koji se odnose na materijalna davanja za podršku siromašnim, ranjivim i osobama s invaliditetom, na koje majke u Crnoj Gori mogu da računaju. Tu su materijalno obezbjeđenje, dodatak za djecu, lična invalidnina, dodatak za njegu i pomoć, troškovi ishrane u predškolskim ustanovama, naknada za novorođeno dijete, naknada za roditeljsko odsustvo za registrovane zaposlene i jednokratna novčana pomoć.
Međutim, da bi ostvarile pravo na neku od tih pomoći, žene moraju da ispunjavaju brojne uslove. Mnoge od njih, naročito one u ruralnim sredinama, često nijesu ni upoznate sa tim šta im sve zakonski pripada, a često i ne ispunjavaju sve uslove koji se traže. Za njih nema mjera zaštite. O njima niko ni ne misli. To ignorisanje njihovih potreba jasno se ogleda u dugogodišnjem djelovanju crnogorskih vlasti u pogledu populacione politike. Valja se tako prisjetiti odluke Skupštine Crne Gore 2016. da se uvedu mjesečne naknade za majke sa troje ili više djece. Ne ulazeći u neupitno diskriminacioni karakter Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kojim su te naknade uvedene, i te su žene na kraju ostavljene na (ne)milost države, tako da su višegodišnjim protestima morale da se bore da zadrže pravo koje im je tim zakonom dato. Njihova primanja do danas su ostala ista, a ona su manja od prosječne zarade i penzije. Već je bilo najava da će majke, makar one koje to mogu, iskoristiti svoje ustavno pravo i zatražiti penzije.
Kada djeca malo odrastu, država obezbjeđuje besplatne udžbenike i prevoz do škole, ali to sve zavisi od političke volje. Osnovno obrazovanje nije baš besplatno, iako Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju kaže drugačije. Kada još malo odrastu i krenu u srednje škole ili na fakultet, kreće i potraga za raznoraznim stipendijama. I to je otprilike to što se tiče mjera populacione politike u Crnoj Gori.
Ove godine NVO Poligon za žensku izuzetnost - Sofija obilježio je Dan žena kampanjom pod sloganom „Može svakoj da se desi, a nije sramota“. Cilj je bio da se ukaže na mehanizme podrške koje porodilja i trudnica treba da ostvari u crnogorskom društvu, ali i na posljedice postporođajne depresije. Iz ove NVO sproveli su interno istraživanje koje se odnosilo na posjete patronažnih sestara, naročito u ruralnim mjestima na sjeveru Crne Gore. Rezultati su bili poražavajući. ,,Po deset ispitanica iz Rožaja, Petnjice, Plava i Andrijevice su potvrdile ono čega smo se i plašile, a to je da ih nikad niko po izlasku iz porodilišta nije posjetio. Ta činjenica najbolje govori o sistemima podrške koji postoje isključivo na papiru“, kaže za ROZU izvršna direktorica ove organizacije Rebeka Čilović. Ako pogledamo medijski sadržaj, navodi Čilović, rijetko će se pronaći emisije koje se bave mentalnim zdravljem žena u Crnoj Gori. ,,Nemamo ni debata, foruma ili javnih rasprava na teme koje neminovno pogađaju majke, a koje se tiču iskustava koja ostaju (plašim se trajno) zakopana u onoj narodnoj – Bog na nebu, doktor na zemlji“, kaže Čilović. „Mi stvarno i suštinski ne živimo jednakost i naša sigurna zona je samo ona koju same stvorimo, udružujući se sa drugim ženama“.
Neugodna odluka
Uprkos svemu tome, na romantično prikazivanje majčinstva, kojim se maskira surovost uslova u kojima mnoge žene postaju majke, nailazimo na svakom koraku. Uporno se ignoriše činjenica koju je konstatovala i feministkinja i kritičarka Elejn Reping u svom tekstu „Budućnost majčinstva“ – da sve žene majčinstvo ne doživljavaju kao čisti blagoslov. Ona upućuje na to da nemaju sve žene „materijalne prednosti mnogih bijelih feministkinja, koje dopuštaju da se rađanje i roditeljstvo doživi u tako neoromantičnim uslovima“.
Konačno, odbijanje majčinstva nesumnjivo se može dovesti u vezu i sa uslovima u kojima žene rađaju i podižu djecu, koliko god neki odbijali takvo gledište uz argumente tipa da „siromašne žene rađaju najviše djece“. Takvim tvrdnjama poriče se racionalnost žena. Takođe, time se demantuje realnost i smanjenje stope nataliteta.
„Žene se ponekad odlučuju da ne rađaju djecu i zato što znaju da se od njih očekuje sve“, kaže Hana. ,,Možda je i najiritantnija rečenica – sve se može, kad se hoće. Možeš da budeš zaposlena, preduzetnica, posvećena majka, dobra supruga, društveno ispunjena, zadovoljna žena – samo ako se dobro organizuješ. Možda se to i može, ali se kad-tad pukne i nešto ispašta. Obično zdravlje“. Ona smatra da priče o majčinstvu iz prošlosti treba tamo i ostaviti, jer je situacija sada mnogo drugačija. „Ranije su žene imale makar neku pomoć, obično od drugih žena iz porodice“, kaže ona, „ali danas to nije slučaj, više ne živimo u istim zajednicama, u istom sistemu“.
U savremenim društvima najveći broj žena žele da imaju preduslove da bi uopšte planirale majčinstvo. Žele da imaju posao i pristojnu platu, da (po mogućnosti) budu stambeno obezbijeđene, da imaju vremena da se posvete djetetu. Ali, žene su često i dalje u ropstvu – ekonomskom. Za usluge zdravstvene njege, jaslica, vrtića, produženog boravka, školovanja, svih onih institucija na koje mora da se osloni, savremena žena mora papreno i da plati. Pored ovih materijalnih problema, tu su i emotivna praznina, brige o djetetu, limitirano društveno i političko djelovanje: sve to čini da pitanje majčinstva za mnoge žene postaje, najblaže rečeno – neugodno.
Crvena lampica
Majčinstvo se mora izvući iz romantičarske aure i smjestiti u realan socijalni i politički kontekst, koliko god to bilo neprihvatljivo zagovornicima majčinstva po svaku cijenu i u svim mogućim uslovima. Socijalni uslovi utiču na odluku o majčinstvu i vjerovatno je da će u budućnosti taj uticaj biti još veći. Pitanje je do kada će neprivilegovane majke htjeti da rađaju djecu ne tražeći nikakvu podršku.
U „Budućnosti majčinstva“ posebno je zanimljiv osrvt na surogat majčinstvo, odnosno na izbor žena da „iznajme svoje materice“. Riping sugeriše da bilo kakva socijalističko-feministička diskusija o tome, kao i o prostituciji, mora uzeti u obzir stvarnost kapitalizma i njegov uticaj na većinu žena i njihove izbore. Surogat majčinstvo je, navodi ona, zasigurno ekonomski izrabljivačka praksa, ali je nekim ženama ona blagodet.
Slično je i kada se radi o abortusu, pravu koje malo-malo neko krene da osporava, uglavnom iz nacionalističkih pobuda. A kada trpi akušersko nasilje, dužnost žene je da o tome ćuti i da svojim lošim iskustvom ne plaši druge žene. Finansijski obezbijeđenim ženama je dostupna najbolja usluga prilikom vođenja trudnoće i porođaja, pa su one u mogućnosti da rade prenatalne testove (od kojih je najjeftiniji skuplji od trenutne minimalne plate u Crnoj Gori) i tako odluče o eventualnom nastavku trudnoće ukoliko fetus nije „savršen“. Siromašne žene, žene trećeg svijeta ili žene drugačije seksualne orjentacije, piše Riping, nemaju jednak pristup ovim tehnologijama.
Ukoliko ne žele da rode dijete, žene prvo moraju da se izbore (finansijski) za abortus ili da ga sprovedu krišom da ne bi bile stigmatizovane, a ukoliko se odluče da rode, onda su obavezne da skrivaju nasilje, da se raduju sitnoj pomoći države, da se nadaju da neće popiti otkaz i ostati bez sredstava za normalno podizanje djeteta – i to sve kako bi državi sjutra podarile nove moderne neonacionalističko-kapitalističke robove koji će uredno raditi, plaćati poreze i, naravno, glasati.
Feministkinje su svoju borbu započele pobijanjem patrijarhalnih stavova o seksualnosti i porodici. Tražile su kontrolu nad sopstvenim tijelom i umom, i svoju slobodu. Umjesto hijerarhijske strukture, podsjeća Riping, zahtijevale su demokratske institucije pred kojima je svako jednako važan. Ali, ističe ona, „biti politički realan znači suočiti se sa činjenicom da su pojmovi kakvi su porodica i majka izgubili svoje tradicionalno značenje“. Ali, koje je novo značenje majčinstva? Pogotovo u uslovima razvoja savremnih reproduktivnih tehnologija čini se da je posljednji čas da se ovo pitanje postavi. Ono se, međutim, ne postavlja iako je crvena lampica već upaljena i sve očiglednija činjenica da su nam neophodne populacione i socijalne politike koje su okrenute potrebama žena i da romantične predstave o majčinstvu koje će se beskonačno reprodukovati iz čiste ljubavi žena prema potomstvu više ne piju vodu.