Očekuje nas velika borba kako bismo obezbijedili da svaka žena po svojoj želji postane ili ne postane majka, kao što nas očekuje i borba da sačuvamo majčinstvo kako od desničarskih bioloških redukcija (majčinstvo kao „prirodna“ uloga žene), tako i od kapitalističkog nasilja, i da ga iznova definišemo.
Pitanje prava na slobodan prekid trudnoće aktualizovano je u Crnoj Gori u maju prošle godine kad je ovu temu, za koju smo vjerovali da je odavno zatvorena, u prvi plan svojim izjavama gurnuo tada tek ustoličeni mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Joanikije. Ubrzo nakon toga na RTCG emitovana je emisija „Naglas“ u kojoj je ova tema bila artikulisana na takav način da su neki građani/ke to mogli shvatiti kao poziv da se ovo pitanje ponovo stavi na sto, čemu je doprinijelo i učešće predstavnika SPC kao sagovornika. Uslijedile su reakcije feministkinja, ali i mnogih građana/ki koji smatraju da je riječ o „stečenom pravu“ i da ovo pitanje ne može biti predmet diskusije sa crkvenim institucijama i njihovim predstavnicima.
Uvećavanje straha
Aktualizacija ovog pitanja u Crnoj Gori nije bila slučajna. Ona je nastala kao posljedica narastanja uticaja kako domaćih, tako i međunarodnih konzervativnih ili otvoreno desničarskih političkih snaga koje su u sprezi sa crkvenim institucijama. Kada su se ti uticaji poklopili, pojavio se razumljiv strah da je prijetnja sa kojom se suočavamo možda veća nego što nam se to činilo.
Podsjetimo da je na globalnom planu panika krenula iz SAD povodom slučaja ukidanja Roe v. Wade presude putem novog presedana u slučaju Dobbs v. Jackson Women's Health Organization. Nakon donošenja ove presude, odriješene ruke u regulisanju prava na abortus, u smislu njegovog ukidanja ili ograničavanja prava, dobile su čak 24 od ukupno 50 saveznih država SAD. U američkom društvu ovo nije novi problem. Prijetnja legalizaciji abortusa postoji još od ranije pomenutog Roe v. Wade slučaja. Nakon početnog uznemirenja zbog ove sudske presude, dok Kongres još odlaže da ovo pitanje uvede u zakonske okvire, interesovanje javnosti za ovu temu počinje da opada. Demokrate i ljevičari/ke, izuzev malog broja aktivistkinja, ovu temu kao da počinju da zaboravljaju. S druge strane, Republikanci u ukidanje presude vide ostvarenje veoma bitnog cilja. Glavne vojnike u borbi protiv prava na abortus oni su pronašli u katoličkim i evangelističkim sveštenicima i aktivistima motovišući na taj način konzervativce da izađu na izbore. I dok su Demokrate, zadovoljne pobjedom, smanjili značaj prava na abortus u svojim političkim agendama, Republikancima je za vrijeme Donalda Trampa pošlo za rukom da ostvare nezamislivo. Za vrijeme Trampovog mandata, naime, čak tri od devet mjesta u Vrhovnom sudu su upražnjena, na ta mjesta Tramp je postavio konzervativne sudije sa anti-abortus stavovima i na taj način omogućio većinu za ukidanje Roe v. Wade presude.
Ovaj događaj izazvao je lančanu reakciju u mnogim državama svijeta. Desničari „preko bare“ bili su ohrabreni da ovo pitanje pokrenu i u svojim zemljama. U Crnoj Gori ova tema takođe je pala na izorano tlo. Danas, možemo da pratimo kako se to tlo postepeno pripremalo za ovakve ideje tokom proteklih decenija. Još 2000. godine kada je Miomir Maroš za Javni servis intervjuisao mitropolita Amfilohija Radovića (nakon što je Sveti arhijerejski sinod SPC zatražio od sveštenstva zabranu pričešća i rezanja slavskog kolača ljekarima i babicama koji su vršili abortuse), moglo nam je biti jasno šta se sprema: mitroplit se tada nije libio da sve one koji učestvuju u vršenju abortusa nazove „ubicama“ i izjednači ih sa ubicama „zrelih ljudi“. Tada samo čuli i da „čovjek nastaje u trenutku začeća“, dakle ono isto što danas mogu da čuju građani Sjedinjenih Američkih Država. Takođe, još tokom rasprava o nacrtu Ustava nakon referenduma 2006, mitropolit Amfilohije je „upozoravao“ da pravo na abortus ne smije biti dio istog, da bi kasnije, jednom drugom prilikom, žene nazvao „čedomorkama“ i indirektno ih okrivio za nedaće cijelog naroda, postavljajući pitanje – kako u tim uslovima kao narod možemo da očekujemo Božji blagoslov? Takođe, često povezivanje ove teme sa temom istopolnog partnerstva nije slučajno. Naprotiv, ono je jasan pokazatelj da u okvirima Crkve žena jedino vrijedi kada rađa i da individua ne predstavlja ništa ukoliko ne ispunjava reproduktivnu ulogu.
Imali smo, dakle, i ranije razloga da strepimo, ali je ono što se dogodilo u SAD povećalo strah – da li je ipak moguće da se i u Crnoj Gori dogodi nešto slično, ma koliko nam se to činilo nezamislivo?
Različite tradicije legalizacije abortusa
Pravo na prekid trudnoće u Crnoj Gori nije postsocijalistička tekovina, kako to možda neki misle. Naprotiv, ovo pravo prvi put je legalizovano upravo u periodu socijalizma.
Tema legalizacije abortusa na našim prostorima počinje da se otvara između dva svjetska rata. Još 1929. godine u Kraljevini Jugoslaviji legalizovani su prekidi trudnoće iz medicinski opravdanih razloga. Nekoliko godina kasnije (1935) na Sedamnaestom kongresu jugoslovenskih ljekara moglo se čuti da se u cijeloj državi godišnje izvrši 300 000 legalnih i ilegalnih abortusa. Suočeni sa podacima o velikom broju ilegalnih abortusa, jugoslovenski ljekari zatražili su njegovu legalizaciju. Ovaj zahtjev nije prihvaćen, između ostalog i zbog protivljenja Srpske pravoslavne crkve. Na sljedeći korak moralo se čekati sve do promjene političkog sistema, to jest uvođenja socijalizma.
U socijalističkoj Jugoslaviji tema abortusa došla je na dnevni red 1951. godine kada je on dekriminalizovan da bi postepeno, do 70-ih godina prošlog vijeka, bio u potpunosti legalizovan. Usvajanjem federalnog Ustava 1974. godine pravo na prekid trudnoće postao je ustavno pravo. U zemljama bivšeg socijalizma pitanju legalizacije abortusa pristupalo se u okviru rješavanja tzv. ženskog pitanja, koje se podvodilo pod klasno pitanje: oslobođenje žene bilo je suštinski povezano sa klasnom borbom i oslobođenjem žena od klasne eksploatacije. Novim socijalističkim društvima za nastavak klasne borbe bile su potrebne „drugarice“ koje neće samo sjedjeti kući i podizati djecu, već će rame u rame sa muškarcima moći da grade društvo socijalne pravde. Podređivanje žene materinstvu smatrano je jednim od oblika eksploatacije žene kojoj se moralo stati na put.
Na drugoj strani, u liberalno-individualističkoj tradiciji, oslanjenoj na nasljeđe zapadnjačkih feminističkih borbi, ovo pitanje tretirano je kao pitanje individualnih prava svake žene da slobodno odlučuje o svom tijelu, što je uključivalo i njeno pravo da suvereno donosi odluku o tome da li želi da rodi dijete koje je začeto u njenom tijelu.
Dakle, nasuprot crkvenim politikama koje su principijelno restriktivne kada je u pitanju pravo na legalizovan prekid trudnoće, stoje dvije ideološki različite tradicije uvažavanja prava na prekid trudnoće – socijalistička i individualističko-liberalna. Ovi različiti ideološki odgovori na pitanje ženskog prava na legalan pobačaj imali su, međutim, i svoje „tamne mrlje“. Kada je riječ o istorijskom socijalizmu, danas znamo da je otvoren stav prema legalizaciji abortusa u socijalističkim zemljama često bio krajnje pragmatičan: u ovim zemljama, kao i u Jugoslaviji, mnogo žena je umiralo zbog posljedica nelegalnih pobačaja, a takvo stanje nove države nisu smjele sebi da dopuste. Takođe, znamo da ove politike u zemljama socijalizma nisu uvijek bile tako „progresivne“ kako se to može činiti na prvi pogled i da socijalistička društva, uprkos spremnosti da legalizuju abortus, zapravo nikad nisu raščistila sa patrijarhatom i idejom da je uloga žene prije svega da bude majka. Na drugoj strani, liberalna tradicija ima svoje sopstvene „sjenke“ koje su povezane sa klasnim privilegovanjem prava na prekid trudnoće (mogućnost ukidanja toga prava još će više izoštriri taj klasni aspekt budući da će jedino žene iz viših klasa moći da prekinu trudnoću odlazeći u zemlje u kojima je abortus legalan) i dubokim miješanjem interesa kapitala u politike materinstva.
U temeljima svake ideologije
Danas, moramo da postavimo pitanje da li su nam dvije tradicije uvažavanja prava žene na prekid trudnoće, socijalistička i liberalna, zauvijek zagarantovale poštovanje toga prava i naoružale nas za borbu sa sve većim uticajem crkve i političkih snaga koje to pravo nastoje da uskrate.
Događaji povezani sa emitovanjem emisije na Javnom servisu u maju prošle godine pokazali su da ima mnogo onih koji smatraju da je pravo na abortus „stečeno“, da je to sekularno pitanje oko kojeg nema pregovaranja sa crkvom. Ali, pitanje liberalizacije abortusa upleteno je u same temelje svake ideologije, a to znači da će ono uvijek, sa svakom promjenom ideoloških okvira, iznova biti postavljeno. Tema abortusa tiče se reprodukcija ljudi, kao i uloge žene u zajednici, a oba ta pitanja su od krucijalnog ideološkog značaja. Na to upozoravaju i neke socijalističke feministkinje, poput Silvije Federiči na primjer, koje se zalažu za razlikovanje „majčinstva“ kao ženskog iskustva od „materinstva“ koje je postalo institucija jer „svako društvo zasnovano na eksploataciji rada neminovno pretvara materinstvo u instituciju i uvodi regulaciju u oblike kontrole nad reprodukcijom žene i subordinira njihove reproduktivne kapacitete ciljevima države“. Kapitalizam u tom pogledu nije izuzetak: riječ je o sistemu koji više nego bilo koji drugi ekonomski sistem „ima potrebu da reguliše prokreaciju jer je za kapitalizam rad glavni izvor bogatstva“.
Očekuje nas, dakle, velika borba kako bismo obezbijedili da svaka žena po svojoj želji postane ili ne postane majka, kao što nas očekuje i borba da sačuvamo majčinstvo kako od desničarskih bioloških redukcija (majčinstvo kao „prirodna“ uloga žene), tako i od kapitalističkog nasilja, i da ga iznova definišemo. Ali, u pitanju je ogroman politički i ekonomski ulog. Zato je naivno vjerovati da su prava na legalan abortus „stečena“ jednom za sva vremena i očekivati da više nikad neće biti potrebe da se ona brane. To se, naravno, odnosi i na Crnu Goru.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Tekst je napisan uz mentorsku podršku Nele Radoičić i Nataše Nelević.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu