MATRIJARHAT OPET

Pozivanje na prošlost glavni je argument na koji se pozivaju savremene zagovornice „povratka matrijarhata“: ako se to jednom dogodilo, zašto se ne bi moglo ponoviti? Ali, stvari su ipak mnogo komplikovanije i kada je riječ o razumijevanju samog matrijarhata kao oblika društvenog uređenja i kada je riječ o mogućnosti njegovog „povratka“.

Vratite matrijarhat! – ovaj i njemu slični zahtjevi sve češće se javljaju na protestima protiv ugnjetavanja žena u svijetu. Pokret čije predstavnice ovakve zahtjeve najglasnije postavljaju upravo se tako i zove – Bring Back Matriarchy. Sve češće se matrijarhat priziva kao rješenje za neravnopravnost žena, ali i druge oblike ugnjetavanja i uspostavljanje srećnog i harmoničnog društva. Formula koju nude ovakvi pokreti čini se krajnje jednostavna i logična: patrijarhat – koji se tretira kao homogen, monolitan model zlostavljanja i marginalizovanja žena, LGBT+ ljudi, pripadnika nacionalnih manjina i raznih drugih ranjivih grupa – treba jednostavno zamijeniti matrijarhatom koji će riješiti rodne i sve druge nepravde.

Zvuči zavodljivo, ali – kakvu realnu korist od ovakvih zahtjeva mogu imati žene i društvo u cjelini? Da li je, dakle, riječ o ozbiljnom političkom zahtjevu ili je u pitanju još jedna postfeministička mantra koja nam odvraća pažnju od teških, komplikovanih pitanja koja ne uspijeva da riješi savremeni feminizam?

Ako se jednom dogodilo…

Pozivanje na prošlost glavni je argument na koji se pozivaju savremene zagovornice „povratka matrijarhata“: ako se to jednom dogodilo, zašto se ne bi moglo ponoviti? Ali, stvari su ipak mnogo komplikovanije i kada je riječ o razumijevanju samog matrijarhata kao oblika društvenog uređenja i kada je riječ o mogućnosti njegovog „povratka“.

Tačno je da rodne uloge nisu uvijek bile podijeljene na način na koji one to danas uglavnom jesu i da reproduktivne sposobnosti žena nisu uvijek nužno podrazumijevale i njihovu inferiornost u porodici ili isključivanje iz sfere javnog odlučivanja. Danas sa dosta samopouzdanja možemo da tvrdimo da je ljudsko društvo bilo matrijarhalno od paleolitske ere, prije oko milion i po do dva miliona godina, pa sve do tri hiljade godina prije nove ere.

Među feministkinjama starije generacije koje su dale podsticaj razmišljanjima o „ginokratiji“ ističe se Glorija Stajnem, jedna od liderki drugog feminističkog talasa u SAD u kasnim 1960-im i ranim 1970-im godinama. Preispitujući porijeklo patrijahata, Stajnem je čitalačkoj publici feminističkog časopisa „Wonder Woman“ tada ispričala priču o „ginokratskom dobu“, hipotetičkom periodu ženske dominacije u društvu. Riječ „ginokratija“ tada je skovana od dvije grčke riječi: gine (žena) i kratos (vladavina ili moć). Ova feministkinja je tvrdila da su „mnoge kulture nastajale u doba ginokratije, kada su žene smatrane superiornijima, a muškarci zamjenljivim radnicima i obožavaocima ženskog principa života“. Takođe je zapisala i da je „otkriće očinstva bilo jednako kataklizmično za društvo kao, recimo, otkriće vatre ili razbijanje atoma“, i da sa ovim otkrićem zapravo otpočinje postepeno gubljenje ženskog prava na slobodu, misteriju koja ih je oduvijek okruživala, ali i na dobar položaj u zajednici.

Profesorka religije na Univerzitetu Klermont Sintija Eler opisala je svoj prvi susret sa saznanjem da je praistorija bila matrijarhalna 1979. godine, na času na kojem je slušala predavanje o minojskoj i mikenskoj Grčkoj. Njen profesor, arheolog koji je istraživao nalazišta u Knososu, ispričao je studentima da na Kritu postoje artefakti koji pouzdano dokazuju da je minojsko društvo bilo matrijarhalno. To je, kako se prisjeća Eler, izazvalo smijeh studenata, među kojima je bilo i onih koji su podrugljivo i sumnjičavo preispitivali upravljačku sposobnost žena. „Muškarci su sigurno morali da stave tačku na to“, kazao je jedan od njih. Uostalom, upravo tako se i završilo: istorijski zapisi, kako kaže Eler, pokazuju da su, očigledno patrijarhalni Mikenci izmjestili civilizaciju minojskog Krita i na osnovu minojske kulture stvorili svoju – mikensku i patrijarhalnu. Eler dalje piše o tome da se ponovo susrela sa tezom o praistorijskom matrijarhatu tek na postdiplomskim studijama na kojima je istraživala obožavanje boginja iz feminističke perspektive. Tada je, kako kaže, shvatila da matrijarhat nije postojao samo na Kritu, već da je riječ o društvenom ustrojstvu koje je postojalo u raznim epohama, društvima i kulturama.

Klizav politički teren

Činjenica je takođe da i danas postoje matrijarhalno, matrilokalno i matrilinearno uređene zajednice u svijetu. Uglavnom, radi se o plemenima na prostoru Centralne Amerike, Afrike, Azije i Okeanije. Žene Bribri plemena u Kostariki odgovorne su, recimo, za rituale i ceremonije, i očuvanje kulture i tradicije. Žene iz plemena Kuna iz Paname su hraniteljke porodice. I narod Akan u Gani živi prema matrijarhalnim načelim društvene organizacije – majka je „glava“ porodice u koju dolazi mladoženja. U plemenu Mosuo u Kini, jednom od najpoznatijih matrijarhalnih društava, nasljeđe se prenosi preko majčinske linije, a žene donose ključne odluke u domaćinstvu. Tradicionalni brak ne postoji, već se praktikuje „hodajući brak“ u kom partneri žive odvojeno, a djeca ostaju kod majke. U Minankabu zajednici u Indoneziji koja, sa nekoliko miliona svojih pripadnika, predstavlja najveće matrilinearno društvo na svijetu, prezime se prenosi putem ženske linije. Iako i muškarci mogu imati političke funkcije, društvom i porodicom upravljaju žene.

Na osnovu nekih činjenica, zaključujemo da je matrijarhat povezan sa seksualnom egalitarnošću, mirovnim politikama i harmoničnim odnosom sa prirodom. Uglavnom tako i vidimo matrijarhat i to je razlog zbog kojeg ga priželjkujemo. Ali, ozbiljne istraživačice i dalje su oprezne u zaključcima. I sama Eler smatra da narativ o matrijarhalnoj harmoniji treba uzeti sa rezervom i da je najvjerovatnije riječ o utopijskom mitu kojim se želi objasniti porijeklo seksizma.

To, međutim, ne smeta sve većoj popularnosti slogana tipa „Matrijarhat sad“ ili „Vratite matrijarhat“. Osim pokreta Bring Back Matriarchy, tu su i drugi pokreti koji polažu sve nade u matrijarhat. U okviru nekih indigenih zajednica u Sjevernoj Americi, u kojima se ističe uloga žene kao čuvarke kulture, postoje feminističke frakcije koje zagovaraju vraćanje „matrijarhalnih vrijednosti“. Neki novi duhovni pokreti oslanjaju se na matrijarhalnu mitologiju afirmišući boginje kao simbole moći i mudrosti. Ovi pokreti često uključuju i rituale i prakse koje slave žensku energiju.

Ali, kako bi zapravo izgledao savremeni obnovljeni matrijarhat, kakvi politički procesi bi morali da prethode njegovom uspostavljanju i kakva bi bila dobit za žene? O tome nam se ništa ne kaže. Nerijetko nam se čak učini da su ovakva feministička učenja u koliziji sa nasljeđem feminističke borbe i da se ovakvim zahtjevima širom otvaraju vrata patrijarhatu i rodnim stereotipima. Esencijalizam, pretpostavka o postojanju neke „ženske suštine“, koja je nazaobilazan sastojak ovih pro-matrijarhalnih učenja, uvijek nas vodi na klizav politički teren, bez obzira da li ćemo ispred nje staviti plus ili minus, to jest smatrati tu „žensku esenciju“ superiornom ili inferiornom. Nije potrebno da detaljno poznajemo istoriju feminizma da bismo shvatili da nećemo daleko stići mašući transparentima na kojim piše „Vratite matrijarhat“ i da to ne može biti ozbiljan politički stav, barem ne uz ovakva obrazloženja.

U budućnost bez prošlosti

Neke feministkinje, među kojima je i Eler, smatrale su da je ideja o povratku matrijarhata bila podsticajna za ženski pokret prije svega zato što im je ona nudila alternativu. One su, dakle, smatrale da je važno znati da patrijathat nije neka neuništiva tvrđava koja postoji od iskona i da je mit o matrijarhatu ženskom pokretu nudio to znanje. Svjest o postojanju izbora zaista je važna. Najopasniji produkt tlačenja je gubitak vjere u postojanje alternative. To je nauk svih ranijih borbi između klasa, pa i rasa – u feudalnim sistemima u srednjem vijeku, Francuskoj pod vladavinom Luja XIV, pod Hitlerovom diktaturom, u Sovjetskom Savezu pod Staljinom, aparthejdu u Južnoj Africi ili Čileu tokom diktature Pinočea, pa i savremenom kapitalizmu…

Ali, da li su nam mitovi o prošlosti nužni da bismo mijenjali sadašnjost? Savremeni britansko-američki filozof i pisac afričkog porijekla Kvame Entoni Apija, koji se bavi političkom filozofijom i etikom, u jednom od svojih brojnih eseja postavio je pitanje – Zašto ljudi imaju potrebu da vjeruju u ravnopravniju prošlost da bi zamislili ravnopravniju budućnost? Drugim riječima – Zašto nam je uopšte potreban mit o ravnopravnosti žena ili njihovoj superiornosti u davnoj prošlosti da bismo danas tražili pravo da budemo jednake?

Plašim se da nećemo daleko stići ako zarad potvrđivanja ispravnosti političkog stava, što feminizam jeste, čeprkamo po prošlosti nadajući se da ćemo u njoj naći alternative za trenutak koji živimo. Možda na taj način samo negiramo svoju sposobnost da razvijemo ideje i ponudimo jednu istinsku alternativu patrijarhatu, o kojoj maštamo.