Danas, imamo na djelu jedan populistički medijski anti-feministički diskurs preplavljen neznanjem i netačnostima, u kojem se feminizam pojavljuje kao bauk, krivac za sva zla koja nas snalaze, rušitelj sklada i ravnoteže
Da li to feminizam postaje bauk? Navikli smo na različite, manje ili više prikrivene anti-feminističke stavove u političkom i javnom prostoru, ali izgleda da sada imamo pred sobom nešto mnogo ozbiljnije – pravi pravcati antifeministički pokret globalnih razmjera. Na najvišim adresama se propagira anti-feminizam. Lideri političkih partija i crkveni vjerodostojnici kreću u obračun sa feminizmom. Tako je Narodna stranka desnog centra (PP) koja je na nedavno završenim parlamentarnim izborima u Španiji osvojila najviše glasova upravo borbu protiv feminizma istakla među svoje političke prioritete. A onda smo imali i regionalnu provalu otvorenog anti-feminističkog raspoloženja u reakcijama Srpske pravoslavne crkve na upotrebu rodno senzitivng jezika. Feministkinje su nazvane „bednicama“. Uslijedile su još neke akcije Sprske pravoslavne crkve, uključujući prizivanje lingvističkih autoriteta pod svoje okrilje, i sve je zaličilo na poziv na frontalni obračun sa feministkinjama i feminizmom.
Jasno je da se feminizmu ne piše dobro i da se oko njega steže obruč. Danas, sve više imamo razloga da govorimo o anti-feminizmu, na različitim nivoima. On zaposijeda diskurs „najserioznijih“ društvenih aktera, kao što su političke partije i crkvene institucije, ali je i ukupan javni i medijski diskurs sve više natopljen anti-feminističkim raspoloženjem. I to sve nije ostalo bez rezultata: istraživanja koja su sprovedena u nekim zemljama pokazuju da je sve više mladih žena koje odbijaju bilo kakvu povezanost sa feminizmom, ali i onih koje su spremne da se deklarišu kao anti-feministkinje.
Vjetar duva s desna
O čemu se zapravo radi? Da li je sve glasniji anti-feministički stav među mladim ženama rezultat jačanja uticaja desnih ideologija? Ili su za to, barem jednim dijelom, odgovorne i same feministkinje jer su dopustile da se feminizam toliko otuđi od realnih problema žena da „obične žene“ više ne mogu u njemu da prepoznaju svoj interes, kako to sugerišu neke samokritične feministkinje?
U eseju „Feminizam kao ružna riječ“, norveška teoretičarka književnosti Toril Moi, autorka čuvene knjige „Seksualna/tekstualna politika“ i profesorica na Duke Univerzitetu, upozorava da se od devedesetih godina 20. vijeka konstantno vode kampanje protiv feminizma i da njihov uticaj na aktuelno narastanje anti-feminističkog raspoloženja među mladim ženama ne bi trebalo potcijeniti. Takođe, ona skreće pažnju da su anti-feministički pokliči dolazili sa različitih adresa, da takve kampanje nisu vodile samo konzervativne partije, već da su anti-feminističkom raposloženju doprinijele i liberalne, čak i ljevičarske partije, a nekad i same feministkinje (ili „feministkinje“) koje su, slijedeći potrebu da skrenu na sebe pažnju „izdvojenim mišljenjem“, često promovisale anti-feminističke stereotipe i davale vjetar u leđa anti-feminizmu. S druge strane, Moi skreće pažnju na činjenicu da feministkinje nisu uspjele da se tim uticajima odupru. Trebalo je jednostavno da pokažu koliko je značajna uloga feminizma u svakodnevnom životu žena, ali one to nisu uradile. I zaista, nekad ne možemo da se otmemo utisku da je feminizam izgubio svoje uporište u „bazi“, a onda je logično očekivati da će biti sve manje žena koje se deklarišu kao feministkinje. Udubljene u probleme rodnih identiteta koji nam se ponekad čine suviše apstraktni, posvećene selektivno onim ženskim pravima koje nameću međunarodne agende poštovanja ženskih i ljudskih prava i međunarodni donatori – savremene feministkinje kao da postaju neka vrsta otuđene moći sa kojom „obične žene“ više nemaju ništa zajedničko.
Kao rezultat svih tih okolnosti, danas imamo na djelu jedan populistički medijski anti-feministički diskurs preplavljen neznanjem i netačnostima u kojem se feminizam pojavljuje kao bauk, krivac za sva zla koja nas snalaze, rušitelj sklada i ravnoteže. Influenser Endrju Tejt, danas naročito popularan među Gen Z, protiv koga je u Rumuniji podnijeta optužnica za silovanje, trgovinu ljudima i iskorišćavanje žena, mogao bi biti pravi reprezent toga diskursa. Kada ga je jednom prilikom novinarka BBC-a pitala da li su njegovi kontroverzni mizogini i antifeministički stavovi (među kojima se izdvojio onaj da su ženske genitalije vlasništvo njenog muškog partnera), štetni po mlade, on joj je odgovorio: „Ja sam sila dobra i činim dobra djela po uputstvima Boga“. Ispod ovakvih „bisera“ Endrjua Tejta na Jutjubu nižu se komentari odobravanja.
Istraživanja o stavovima o feminizmu pokazuju da su ovakve ideje pale na plodno tlo. Jedno od najnovijih istraživanja, koje su u trideset dvije zemlje, na uzorku od dvadeset dvije hiljade ljudi, sproveli IPSOS UK i Globalni institut za žensko liderstvo King’s Koledža u Londonu – pokazalo je da je među mladim ljudima najviše onih koji vjeruju da se sa ženskim pravima „otišlo predaleko“ i da su time narušena prava muškaraca. Ovo istraživanje takođe je pokazalo da više od polovine pripadnika generacije Z (52 odsto) i milenijalaca (53 odsto) vjeruju da je feminizam postao oruđe za diskriminaciju muškaraca. Naravno, u ovom žalu zbog „narušene ravnoteže“ između polova nije teško prepoznati uticaj ideja kako nekih političkih partija i crkvenih krugova tako i Endrjua Tejta i drugih sličnih glasnogovornika.
Feminizam bez feminizma
Desničarska anti-feministička ideologija dobro je oslonjena na interese neoliberalnog kapitalizma. Iako se može činiti da krajnje liberalni stavovi o ženskoj slobodi koje zagovara neoliberalna ideologija nemaju ama baš nikakve veze sa, na primjer, konzervativnim stavovima Srpske pravoslavne crkve, ove dvije sile, iako iz različitih pravaca, zapravo združeno jurišaju na feminizam.
Neoliberalno odvraćanje od političkog feminizma, generisanje stava da je ženska sloboda stvar ličnog izbora, a ne društvenih okolnosti koje zahtijevaju solidarnu političku intervenciju, forsiranje individualizma, konzumeristička interpretacija ciljeva feminističke borbe – sve to u osnovi uništava političnost feminizma, dovodi do njegovog pervertiranja (u obliku medijskog postfeminizma) i svodi se na anti-feminizam.
Anti-feministički, ili bi bilo bolje reći a-feministički stavovi koji su povezani sa ovom ideologijom veoma često se mogu čuti i među mladim ženama u Crnoj Gori. Takvi stavovi su zapravo najdominantniji među mladim ženama koje nisu vjernice i ne podržavaju konzervativne političke stavove. „Ja nemam nikakav odnos prema feminizmu“, kaže jedna mlada žena. „Ne smatram se feministkinjom, jer sve što potpada pod feminizam za mene je realnost i normalnost. Odrasla sam u porodici i društvu gdje nikad nijesam tretirana drugačije zato što sam žena, niti sam se osjetila ikad manje bitnom od muškaraca. Tako je u porodici i na poslu. Imam savremene roditelje i porodicu, takvo je i okruženje u kojem funkcionišem. Meni je normalno da smo svi isti. Podržavam borbu za prava žena, ali da sam feministkinja – nisam baš“.
U ovakvim stvovima čujemo odjek neoliberalno-postfeminističkih stavova o feminizmu kao „završenoj borbi“ i „ličnom izboru“. Prepoznajemo u ovom „feminizmu bez feminizma“ i ekstremni individualizam, i anti-političnost, i poricanje solidarnosti i potrebe da se feminizam pojavi kao politička snaga i da se bilo šta mijenja u uslovima u kojima žene žive. Tako su se neoliberalni postfeminizam koji propagira neograničenu žensku slobodu (?) i konzervativna ideologija našle na istom polu borbe protiv feminizma, ili tačnije onog istorijskog feminizma koji je bio i koji ostaje politička borba za promjenu društvenih uslova u kojima sve žene žive i za njihov dostojanstven život.
Anti-feministički stavovi među mladim ženama mogu se javiti u najrazličitijim oblicima. Najčešće, u njima nalazimo čudovišnu kombinaciju stereotipnih anti-feminističkih argumenata koji dolaze iz različitih ideoloških izvora, prepakovanu u medijskim kuhinjama. Tako saznajemo da feminizam nije potreban mladim ženama jer je „prevaziđen“, jer „one znaju kako da se same izbore za svoja prava“, jer „narušava prirodnu ravnotežu“, jer je „agresivan“, jer „feministkinje mrze muškarce“... Uglavnom, slušamo gomilu anti-feminističkih besmislica. Ali, to što su nakaradno artikulisane, ne znači su bezopasne.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu