Koga danas zastupaju dobrostojeće političarke, te žene od karijere koje feminističku borbu prilagođavaju svojim potrebama, koje nikada neće dovesti u pitanje ni svoje sopstvene pozicije, ni pozicije svoje partije, ni sigurnost neoliberalnih “vrijednosti”; koje će se zadovoljiti time da u tim malim nišama sopstvenog komfora samo ponavljaju opšta mjesta feminizma, svodeći feminističku borbu na puke fraze?
Borba za ravnopravno učešće žena u politici traje u Crnoj Gori već duže od dvije decenije. Veliki doprinos toj borbi dale su crnogorske aktivistkinje i feministkinje koje su vjerovale da je to jedan od puteva kojima ćemo stići do emancipacije.
Kako iz te aktivističke vizure i iz toga iskustva danas izgledaju postignuća te borbe? Da li smo postigle ono za šta smo se borile i čemu smo se nadale? Je li veće učešće žena u političkom odlučivanju doprinijelo ostvarenju ciljeva zbog kojih je prije više od dvije decenije započeta ta borba? Koliko se isplatio trud koji smo uložile da bismo primorale muškarce da žene puste u prostor političkog odlučivanja? Ovakva pitanja svaka aktivistkinja postavlja sebi kad god sazna da nema pravde za nasilnika koji je usmrtio ženu ili vidi kako neka od poslanica u Skupštini, rame uz rame sa svojim kolegama, zagovara desne politike ili stavove koji nemaju nikakve veze sa očekivanim političkim i ekonomskim promjenama.
“Nešto drugo”
Borba aktiviskinja za veću političku participaciju žena formalno je počela 2000. godine, kada se u Crnoj Gori, uz podršku koja je stizala sa strane, krenulo u razotkrivanje nasilja i nepravdi izazvanih nejednakim tretmanom žena i muškaraca. Tako se u jednom trenutku – kad se politička volja da se pristupi ovom pitanju počela stidljivo pojavljivati na marginama konzervativnih/tradicionalnih autoritarnih politika – pred institucije postavio zahtjev da uspostave mehanizme za postizanje rodne ravnopravnosti. Između ostalog, trebalo je i privoljeti muškarce da pripuste žene u političku utakmicu.
Ženske nevladine organizacije podržale su tada ovaj cilj smatrajući ga važnim i suštinski emancipatorskim. Tome nastojanju tada su pripomogli i međunarodni pritisci. Kvote za žene prihvaćene su kao afirmativni mehanizmi koji treba da omoguće ženama da se nađu u političkom prostoru. Borba je trajala dugo i znala je da bude vrlo teška. Aktivistkinje su davale svoj doprinos sjedjeći na sastancima na kojima se razgovaralo o ovoj temi, javno se oglašavajući sa zahtjevima da se ženama omogući ovo pravo, zalažući se pred međunarodnim organizacijama za veće učešće žena u politici.
Ta borba još nije završena. Izbori u oktobru ove godine to su jasno pokazali. Bez ikakvog problema su, naime, prošle liste koje nisu imale po uzusu raspoređene žene. Niko za to nije kažnjen iako zakon omogućava sankcionisanje takvog ponašanja. “Čuvari vrata” za ulazak na političku scenu gotovo su svuda političke partije jer je još uvijek glavni ključ kontrole procesa kandidovanja i nominacija u njihovim rukama.
Ipak, već možemo da procijenimo političke učinke većeg učešća žena u političkom odlučivanju. Konačno, ti učinici su nam od početka bili najvažniji. Željele smo, naravno, da omogućimo ženama da slobodno izaberu političku karijeru, ako je to ono što žele, ali smo kvote prije svega shvatale kao instrument koji će omogućiti da se dogodi “nešto drugo”.
Opšta mjesta feminizma
To “drugo” kojem smo se nadali bilo je političko djelovanje koje neće biti karijerističko, lukrativno, politički pragmatično, uronjeno u beskrajne kompromise pogubnih politika, već će biti direktno povezano sa potrebama građana/ki. Nadali smo se solidarnim i hrabrim ženskim politikama koje će praviti saveze sa svima koji žele istinsku emancipaciju i tražiti alternative postojećoj političkoj hijerahiji i modelima političkog odlučivanja.
Ništa od toga nismo dobili. Mehanizam afirmativne akcije poslužio je različitim političkim projektima njihovih lidera i partija, ali ne onome čemu je trebalo da posluži – stvaranju preduslova da se žene zalažu za politike koje će biti u direktnoj vezi sa potrebama građanki/a. Zato danas imamo razlog da se osjećam poraženo. Nekad smo pred sobom imale protivnike kojima je neznanje moglo da posluži kao izgovor. Danas, pred sobom imamo žene koje tvrde da razumiju o čemu se radi, koje su u međuvremenu naučile nešto o feminizmu, koje se (barem neke od njih) neće otvoreno distancirati od feminizma (zahvaljujući kojem su stigle tu gdje jesu), ali koje to znanje koriste samo za jačanje svojih pozicija, ličnu promociju i lukrativnu priliku (što je suštinska opstrukcija). Pred sobom imamo, dakle, političke karijeristkinje koje su i same postale dio političkih elita, i čije se političko djelovanje opravdano može nazvati politikom propuštanja prilika i izostajanja osmišljenih i odgovornih akcija.
Pitamo se – koga danas zastupaju dobrostojeće političarke, te žene od karijere koje feminističku borbu prilagođavaju svojim potrebama, koje zbog stanja u kojem se nalaze žene nikada neće dovesti u pitanje ni svoje sopstvene pozicije, ni pozicije svoje partije, ni sigurnost neoliberalnih “vrijednosti”; koje će se zadovoljiti time da u tim malim nišama sopstvenog komfora ponavljaju opšta mjesta feminizma, svodeći feminističku borbu na puke fraze? Mogu li te i takve političarke da zastupaju kolone žene koje su svakodnevno izložene nasilju u različitim oblicima, radnice u uslužnim djelatnostima koje nemaju stolicu na koju mogu da sjednu kad se umore, nebrojene žrtve post-tranzicijske politike, nevidljive žene sa invaliditetom, žene koje čekaju ispred šaltera po biroima za zapošljavanje, siromašne žene koje tumaraju po hodnicima javnih bolnica? Da li sve ove žene mogu očekivati solidarnost političarki, koja bi prevazilazila sažaljenje, ili bilo kakvu političku akciju koja će ih dovesi u konflikt sa njihovim partijskim liderima i interesima kapitala?
Propuštena prilika
Aktivistkinje kojima je na srcu promjena gubile su tokom posljednje dvije decenije jedno po jedno uporište. Propuštena je prilika da se u nekom mogućem pokretu za ženska prava prepozna platforma na kojoj bi se okupile sve žene, pa i političarke. Ženske organizacije zahtijevale su od političarki da iznesu na vidjelo temu nemogućnosti žena da rješavaju svoje problema u sudaru sa sistemom koji je u rukama političkih smutljivaca. Umjesto odgovora na ovu kritiku i spremnosti da preispitaju svoju ulogu i poziciju u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, političarke su odgovorile formiranjem Ženskog kluba u Skupštini (još jedna šansa koja se nudila kao inicijativa civilnog društva). Tako smo pored Odbora za rodnu ravnopravnost, tijela odgovornog za implementaciju politika rodne ravnopravnosti, dobile i Ženski klub kao još jedno, para-političko tijelo koje ne služi ničemu sem da političarkama omogući da ojačaju svoje pozicije simulirajući zabrinutost za stanje ženskih ljudskih prava.
Nisu na gubitku samo aktivistkinje. Svi smo na gubitku. Danas imamo sve manje alternative jačanju militarizma, nacionalizma i klerofašizma. Tonemo sve brže i sve dublje u maskulini pseudoneoliberalni koncept koji se temelji na izrabljivanju velike većine društvenih grupa, uz porast opresije na svim nivoima. Uporno izostaju organizovani pokreti koji bi ponudili alternativu. Tragovi toga poraza vode i ka političarkama kojima je alternativa nuđena, ali koje nisu željele da je iskoriste.