Ljupka Kovačević, feministkinja, aktivistkinja, članica ANIMA Centra za žensko mirovno obrazovanje iz Kotora u svojoj knjizi „Glas sa pločnika – Borba majki sa troje i više djece protiv ukidanja ostvarenog prava, decembar 2016 – maj 2018“ (u izdanju ANIME Centra za žensko i mirovno obrazovanje i Žena u crnom) piše iscrpno o političkom kontekstu, događajima i protestima koji su obilježili borbu majki troje i više djece da sačuvaju prava na doživotnu naknadu po osnovu rođenje troje ili više djece. Knjiga obuhvata period od jula 2015. godine, kada im je zakonom to pravo priznato, do marta 2018. godine kada je Ustavni sud Crne Gore proglasio neustavnim zakonsko rješenje po kome su to pravo stekle.
Ljupka Kovačević je sve vrijeme podržavala borbu ovih žena da sačuvaju pravo koje im je priznato. Činila je to u javnim istupima, ali i učešćem u njihovom protestima i štrajkovima glađu. Knjiga „Glas sa pločnika“ nastala je iz njenog ubjeđenja da će ova masovna pobunu žena ostati nevidljiva i „da se u njoj neće prepoznati ženski politički aktivizam“, ako o njoj ne bude svjedočila neka od učesnica“, i da „ovaj događaj može biti koristan u razmatranju različitih načina organizovanja žena u pokret, kao i u razmatranju mogućnosti alternativnog djelovanja“.
Prenosimo poglavlje „Dnevnik sa pločnika“ u kojem autorka bilježi događaje i iskustva žena koje su od 14. do 27. marta 2018 – u vrijeme kada je Ustavni sud proglasio neustavnim zakonsko rješenje na osnovu koga su stekle pravo na naknade – štrajkovale glađu na platou ispred Skupštine Crne Gore.
DNEVNIK SA PLOČNIKA
(Od 14. do 27. marta 2018)
Štrajk glađu korisnica naknade nije unaprijed planiran, već je nastao kao reakcija na uporno odbijanje predstavnika vladajućih institucija da uđu u ozbiljan dijalog sa majkama i nađu rješenje za nastalu situaciju nakon svakodnevnih i danonoćnih protesta u Podgorici. Žene su se uključile spontano, cijeneći da je takav vid pritiska opravdan i da mogu izdržati tu situaciju. Uključila sam se računajući da mogu biti od koristi. Nisam u potpunosti imala sliku svog djelovanja i uloge, pa će ovi zapisi u mnogo čemu biti manjkavi. Uprkos tome, odlučila sam da ih podjelim sa drugima, jer pretpostavljam da bi mogli biti potrebni nekome ko se odluči za ovakav vid borbe. Zapisivala sam utiske koliko su mi vrijeme i koncentracija dozvoljavali, a tokom štrajka sam se dosjetila da snimim razmišljanja žena o značaju naknade za njih, motivima za štrajk, emocijama i stavovima tokom štrajka tako da ću i to predstaviti u ovom poglavlju po temama razgovora.
Kao i ostale žene – učila sam hodajući.
U hodu sam naučila:
- što je sve potrebno da bi se sa manje nelagode održavala lična higijena;
- kako da se sjedanje i spavanje na pločniku učini manje bolnim;
- kako da se umanji osjećaj gladi, iako zbog odluke da štrajk ne bude apsolutan (samo voda), provokacija nije bila suviše velika. Ipak, neke žene su se borile (naročito mlađe) sa tegobama koje su se javile zbog neuzimanja hrane naročito prvih dana štrajka;
- da je značajan uticaj emocija koje se javljaju kao odgovor na reakcije okoline u ovoj situaciji tj. ono što „pomaže“ i „odmaže“ istrajnosti u štrajku, ali ne najznačajniji.
Ono što emocionalno „pomaže“ je:
- dobro raspoloženje u grupi – održava se kroz šale, humor, pjesmu, igru;
- ljudi koji podržavaju - izazivaju radost, zahvalnost, nježnost i smanjuju sumnju i usamljenost;
- pažnja i umjerena briga bliskih osoba manifestovana kroz tehničku podršku - „logistiku“;
- ignorisanje od osoba zaposlenih u institucijama i odgovornih kada izaziva bijes.
Ono što emocionalno „odmaže“ je:
- potencirana briga bliskih osoba - stvara ambivalentna osjećanja – sa jedne strane ljutnju, a sa druge brigu za one koji brinu;
- neprihvatanje štrajka od strane bliskih osoba iako u nekim slučajevima izaziva i dodatan „prkos“ i dodatnu motivaciju da se pokaže izdržljivost;
- ohrabrivanje istomišljenika – stvara ambivalentna osjećanja jer čini dodatni pritisak, ali i doživljaj da ta osoba ne razumije napor koji se ulaže u štrajk;
- ignorisanje i agresija od strane okoline - visok stepen nelagode, osjećanje napuštenosti, tuge ili ljutnje;
- ignorisanje od strane osoba zaposlenih u institucijama i odgovornih kada izaziva nesigurnost.
Shvatila sam da emocije jesu važan faktor u štrajku, ali je doživljaj nepravde, ubijeđenost u ispravnost cilja i mogućnost ostvarenja dominantniji motivišući faktor.
Jaka unutrašnja podrška je kada se smisao štrajka nađe u širem društveno – političkom kontekstu i pripiše mu se mogućnost koja nije vezana samo za ostvarenje cilja već za neke više ciljeve, na primjer pravednije društvo, humanije društvo, stvaranje slobode, smjenjivanje vlasti itd.
Naučila sam, takođe, da je „estetski momenat“ (kako me učila moja drugarica Staša) važan aspekt u podržavanju odlučnosti i smanjenju tegoba. Podstiče kreativnost, pojačava zajedništvo i stvara dobro raspoloženje koje utiče na grupu izunutra, ali i na ljude izvana koji podržavaju štrajk. I jedni i drugi imaju doživljaj „kontrolisane situacije“ što smanjuje brigu i strah. Ovaj momenat unutar grupe na ciljan način podstiče i razvijanje komunikacije unutar grupe i uzajamno povezivanje i osnaživanje.
U ovoj grupi distanca žena koje su činile Koordinacioni odbor i ostalih je bila mala, ali u trenucima kada su donošene odluke u odboru, dobro je bilo da i velika grupa ima neke svoje teme tj. preokupacije. U nekoliko situacija kada je grupa bila izložena vanjskim pritiscima (organizovan dolazak mitropolita crnogorsko-primorskog, dolazak političara-lidera), povjerenje unutar grupe je održano zahvaljujući Koordinacionom odboru jer su stvarale utisak da različita vjerska i politička opredjeljenja ne utiču na proces i cilj štrajka, ali važno je i to da je stepen tolerancije žena u grupi bio visok. Značajnu stabilnost, sigurnost i mir pružale su žene koje su svakodnevno dolazile i noćile na bini, a nisu štrajkovale glađu, kao i žene koje su svakodnevno donosile prirodne sokove i značajno „osiromašile“ svoje porodične zalihe. Solidarnost te dvije grupe žena činila je da se žene koje štrajkuju nisu osjećale usamljeno i napušteno, a bile su i samopouzdanije.
Muzika i pjesma (naročito pjesme koje su stvarale žene koje su štrajkovale) održavale su raspoloženje, kao i igranje kola koje je uvijek donosilo energiju zajedništva bez obzira što su žene koje štrajkuju imale različite ukuse što se tiče muzike i igranja kola.
Dakle, iznosim moj skroman dnevnički zapis o atmosferi, ne kao svjedočanstvo svih mojih razmišljanja, uvida i osjećanja. Bilo ih je puno tokom dana i povodom raznih situacija, ali kad bih se u tom ambijentu suočila sa olovkom i papirom, izostajala je koncentracija (pojačavala autocenzura) da sve to pretočim u riječi, pa bi vrlo malo ostalo na papiru.
Svjesna sam da su zapisi nedostatni, fragmentirani, kratki, da propuštaju „važne uvide i analize“, ali je i to važno znati da nakon dana provedenog na ulici, u zajednici, sa malo od ranije bliskih ljudi, bez aktivnosti (izuzev razgovora), bez rituala vezanih za hranu, isključene od svakodnevne rutine, i vrijeme i misli imaju drugačiji tok nego kada zamišljamo ovakvu situaciju. Sve je nekako fragmentirano i izolovano i bezgranično. Najzanimljivije mi je što su dani i noći prolazili brzo i bili ispunjeni „dešavanjima“ gdje se granica za individualno i intimno gubila, pa je djelovalo da smo jedan harmoničan organizam bez jasne svjesti o svom značaju i granicama. Čak i slabosti žena (tegobe), koje su se povremeno (naročito na početku i pred kraj) dešavale, pri- 142 hvatane su sa pažnjom i brigom, ali sa manje dramatičnosti nego u normalnim uslovima.
Upoznavale smo se lagano, više posmatranjem nego razgovorom (osim one žene koje su se od ranije poznavale), a razišle smo se sa osjećanjem povezanosti, bliskosti, solidarnosti koje je ostalo snažno. Važno je i povjerenje. Ovo osjećanje povjerenja me navodi da publikaciji dodam ovaj Dnevnički zapis sa pločnika uprkos nelagodi jer pretpostavljam da neće zadovoljiti očekivanja učesnica, ali je to ono što je tada zapisano. Mislim da bi ovo poglavlje, kao i čitava publikacija, moglo da podupre solidarnost, održi dobro raspoloženje jedne prema drugoj i poveća odgovornosti da prisustvujemo protestima koji su se i još uvijek se održavaju.
14. mart – prvi dan
Sa bine koja je smještena naspram Skupštine Crne Gore53 majke iz Koordinacionog odbora se obraćaju prisutnima. Dio ulice između bine i Skupštine Crne Gore je pun ljudi. Većina su žene koje su mi poznate jer skoro mjesec dana uporno dolaze na proteste iz različitih gradova Crne Gore. One često ostaju da prenoće na ulici, na bini, gdje se stvara izuzetna bliskost među ženama u teškim vremenskim uslovima (hladnoća, kiša, vjetar). Noć se provodi „tijelom uz tijelo“, sa pjesmom i humorom kako bi bilo podnošljivije, a i da noć brže prođe. Uporne su i hrabre, govore u zanosu. Pokazuju zavidan nivo upoznatosti sa društvenom i političkom situacijom. Govore o svojim životima. O patnji, trpnji i borbi. Prisutna sam i ne znam šta će se dalje dešavati.
Ovako je počelo – dok su trajala obraćanja žena sa bine, nekoliko žena, neupadljivo, uzima prostirke (velike kartone) i dekice (ispod bine spremljene za one koje ostaju noću) i vuče ih preko ulice do platoa ispred Skupštine. Postavljaju na pločnik i sijedaju. Policija ne shvata šta rade kao ni okupljeni/e učesnici/e protesta. U grupi koja sijeda je moja drugarica Maja. Razumijem da je počelo. Svi/e smo prilično zbunjeni/e. Ne znamo šta nam je činiti. Žene i ostali spontano se okupljaju oko njih. Niko ništa ne govori. Žene su sjele, tridesetak žena. Ostale/i su oko njih osim u dijelu koji se nalazi neposredno ispred vrata tj. stepeništa Skupštine gdje je kordon policije. Policajci stoje, žene sjede ispred njih. Štrajk glađu i ostajanje ispred Skupštine je proglašeno u neobičnoj tišini.
Uzbuđena sam i uznemirena. Crta je postavljena, nema uzmaka. Mislim - ova bitka se mora dobiti! Ostajem. Mojim drugaricama iz Anime sam najavila da, ako majke izaberu taj put, solidarisaću se sa njima. Ćutale su, znala sam da razumiju. (Aktivistkinje Anime su uglavnom svjesne politika DPS, a i mogućnosti opozicionih partija. Solidarnost sa majkama u ovom slučaju ne proističe iz patrijarhalnog diskursa majčinstva, već iz otpora bezočnoj manipulaciji koju su vladajuće partije napravile uprkos upozoravanja ŽNVO da je primarni zakon diskriminativan u odnosu na druge majke i očeve, a i da po logici stvari nije usmjeren na proklamovani cilj povećenja nataliteta) Moje ostajanje proističe i iz otpora propagandi DPS koja je protest majki etiketirala „instruiranim od DF“ i na taj način pokušava da oduzme pravo ženama da misle i djeluju u odnosu na svoj konkretan interes. Proističe i iz ubjeđenja da je donekle socijalna pravda zadovoljena ovim zakonom jer su veliki broj žena koje su primale naknadu činile gubitnice tranzicije koje su u kontinuitetu trpjele višestruko nasilje (ekonomsko, radno, porodično, društveno), dok su odgajale djecu i činile sve da održe elementarnu funkcionalnost svoje porodice. Proističe i iz znanja, ubjeđenja i pretpostvaki da je važno vrijeme u štrajku glađu provesti u dobrom raspoloženju i da moje profesionalno znanje može biti od koristi u tom procesu sa neizvjesnim ishodom po psihičko i fizičko zdravlje štrajkačica.
Nisam odmah sjela sa njima i ostala. Odlučila sam da odem na sastanak sa predstavnicima/cama Evropske unije. Sastanak je organizovan u prostorijama EU Info centra. Na sastanku je Maja Raičević pokrenula temu protesta i odnosa prema ženama koje protestuju i koje su stupile u štrajk glađu ispred Skupštine. Izaslanice Evropske unije su pokazale interesovanje uprkos već definisanom planu i, što je rijetko, bile su zainteresovane da čuju o ovoj situaciji, ne relativizujući stanje riječima „svuda se dešava“ i ne upućuju na „pozitivne promjene“. Nakon sastanka, koji u cjelini nije bio optimističan, otišla sam kod žena ispred Skupštine i ostala sa njima.
Osjetila sam blagi talas nepovjerenja. Razumjela sam to kao realan odgovor na percepiju nekoga ko ulazi u grupu a ne ispunjava uslove (nema troje djece ni naknadu), a uz to je aktivistkinja iz NVO o kojima se uobičajeno u Crnoj Gori nema dobro mišljenje. Nisam dozvolila nelagodi da me savlada. Bila sam ubijeđena da je važno da tu budem, da bude neko ko nije „isti“. Nadala sam se da će moje prisustvo pomoći drugima koji nisu „isti“ da reaguju, da će omekšati granice različitosti. Vjerovala sam da mogu da budem korisna ako bude potrebe za psihološkom pomoći, nisam o tome govorila. Bila sam potpuno prisutna.
Majke se šale, pjevaju - tridesetak ih je. Ima dovoljno kartona, dekica, a i vreća za spavanje. Izgleda da se nikome ne spava. Šok prve noći ispred budnih specijalaca (smjenjuju se svaki sat) i pod vedrim nebom.
Ne biram mjesto, sjela sam i postavila stvari gdje je bilo „slobodno“. Ne poznajem nikoga oko sebe. Moje drugarice su na drugoj strani platoa, ali se dobro osjećam sa ženama oko sebe. Prva noć spavanja pod vedrim nebom me ne brine. Brine me način obavljanja higijenskih navika. Dva poljska WC-a koji su smješteni u parku su u užasnom stanju nakon cjelodnevnih i višednevnih protesta. Odgovorna služba (komunalna) u Podgorici ne smatra da treba da pojača aktivnosti i efikasno održava čistoću iako znaju da veliki broj ljudi tokom dana boravi ispred Skupštine (obično nekoliko stotina). Mislim o toj neodgovornosti institucija i o nebrizi za prostor, za predivan park i rijeku u centru grada. Pada mi na pamet da je to još jedan pritisak na majke kako bi ih optužili za izostanak brige za higijenu i za „zagađivanje okoline“. Ljuta sam.
15. mart – drugi dan
U 1 sat ujutro se budim. Hladno je. Duva neki neobičan vjetar. Majke mirne, sve tiho. Policija na svom mjestu. Kao da sanjam. Ulična sijalica dobro osvjetljava mjesto. Zašto sam tu? Unutrašnji glas mi govori da sam dobro uradila, a imam dileme. Mislim da mi je lakše da budem tu nego da posmatram iz kuće. Osjećam se odgovornom za ono što nismo uradile, a i za ovo što radimo. Nisam uključena u dogovore. Prihvatam tu poziciju. Razmišljam, postavljam sebi pitanja... Možda se nisam dovoljno dobro pripremila? Da li se na ovakvu situaciju može pripremiti ili je uvijek iznenađenje? Koliko mogu da izdržim? Da li se od mene očekuje više nego od drugih? Očekujem. Žene su ušuškane oko mene, vide se samo umotana tijela u dekice. Da li spavaju ili samo ćute i miruju? Šta misle?
Ne mogu da spavam. Izgledam sebi komplikovanija nego one, čini mi se da su jednostavnije prihvatile situaciju. Ne mogu da pretpostavim kako će da izgleda sjutrašnji dan. Mislim da neće biti odgovora institucija. Uprkos sumnjama i dilemama unutar sebe - osjećam čudan mir. Dobro mi je ovdje. Da li sam mogla drugačije? Da djelujem kreativnije, više motivišuće izvana? Šta bi se moglo drugačije odraditi? Možda bi trebalo drugačije da govorim. Nedostaju mi jednostavne riječi, žene ih lakše nalaze... Neprimjerena mi je uobičajena metodologija rada sa ljudima. Zašto? Zbunjena sam. Hladno je. Kako ćemo se sjutra probuditi? Problem će biti wc, već je problem. Mislim da je svima nelagoda, ali neke žene to mnogo jednostavnije prihvataju ili im priča o tome izaziva više nelagode, pa ćute i o tome ne pirčaju... Alternativa je gradski toalet koji prilično udaljen. Neke žene hrču. Ulično osvjetljenje je dobro. Pokušaću da spavam.
16. mart – treći dan
Ujutro su me boljeli kukovi. Noć je bila hladna i vlažna, svi pokrivači su bili mokri i nedovoljni. Sunce ih je kasnije osušilo. Brine me dug dan bez odgovora iz institucija. Predlažem ženama da radimo radionice, neke prihvataju, a neke su sumnjičave. Biram, prvo, da se upoznamo pričom o svojim životima. Počinjemo od prezimena i promjene prezimena. Dijelimo zanimljive priče o načinima udaje i načinu 146 života. Slušamo neke ozbiljne i teške priče o godinama njihove borbe, na poslu u porodici. Njihova energija me ohrabruje. Predstavljamo se jedna drugoj na neuobičajene načine, smijemo se i jutro brzo prolazi. Mislim o njihovim životima... Hrabre, uporne i preduzimljive žene, okupirane patrijarhatom u različitom stepenu. Kako sa tom matricom u štrajk glađu, u proteste?
Gužva počinje oko nas tj. ispred nas i traje čitav dan. Govore, prolaze, sijedaju sa nama različite žene, različite priče. Sve isto siromaštvo. Puno smijeha, nade, nedoumice. Traje dok ne zaspim.
17. mart – četvrti dan
Znam da sam utonula u san uprkos glasnom razgovoru, pjesmi i smijehu. Spavala sam dobro... Bilo mi u neko doba vruće. Gledam u papir i nemam ništa za napisati. Sve izgleda nebitno osim naše izolovanosti na ulici. Dobro mi je sa ženama. Poštujem njihove napore i pažnju koju ukazuju jedna drugoj. Usmjerena sam na elementarno funkcionisanje, slažem svoje stvari (kao i druge), predstoji jutarnja toaleta i toalet (problem od prethodnog dana nije riješen uprkos mojih apela i upozorenja preko TV-a). Rješenje nalazimo u gradskom toaletu, iako do njega treba preći veliki dio ulice. Postoji opasnost da to proizvede optužbe da kršimo štrajk glađu i tajno uzimamo hranu. Grupi je sve manje stalo što o tome misle ljudi „izvana“, jer je nama vidljivo da se sve pridržavamo dogovora.
Jasna je i granica između nas i žena koje nas dnevno obilaze. One su sve pažljivije i zabrinutije. Mi ne odustajemo od gradskog toaleta, to nam je dobro mjesto, zaštićenija intima i ima vode za umiti se. Punimo flaše hladnom vodom i održavamo higijenu tijela. Mlađe žene imaju više teškoće i nelagode. Neki dobar čovjek dozvoljava da se presvučemo u odijeljenom prostoru, dirnute smo i zahvalne. Žene se šale.
Kažu da će popodne biti zaključan i gradski toalet i da ne možemo da ga koristimo, navodno, zbog neke opravke. Smatram da su to perfidni pritisci na nas od strane zaposlenih u institucijama koji se trude da zadovolje moćnike i iskažu bijes prema ženama. Ne smiju da razumiju, a još manje da se solidarišu sa nama, pa čak i ne rade 147 svoj posao ukoliko cijene da bi to bilo olakšanje za nas. Osjećam bijes i gađenje prema toj vrsti ljudskog ponašanja koje dovodi druge u ponižavajuću situaciju. Neodgovorni su i prema gradu. I ne samo ljudi u odgovornim institucijama za čistoću grada nego i značajan dio građanstva neće da podrži, hoće da ponizi... Razumijem da smo mi u Podgorici – neželjeni i neplanirani gosti, ali bi odgovorni ljudi, iako ne podržavaju naš protest, morali brinuti o svom poslu. Ovo razočarava žene, čudi ih. Vrijeme teče... Na prostoru ispred Skupštine izvan realnosti, izolovane od svakodnevnice i od dnevne rutine, u čekanju i ne pričamo o protestima i štrajku.
Veliki broj prolaznika nastoji da nas ne pogleda, žure, zaobilaze. Zaposleni u Skupštini požuruju stepeništem i ne okreću glavu prema nama. Njihova garderoba, kao manekenima/kama na pisti, odudara od našeg stanja. Nekada ih žene kritikuju, ali najčešće ćute. Vrijeme brzo prolazi. Žene se šale. Pjevaju kada je teško. Čude se bezosjećajnosti zaposlenih u Skupštini. Prizivaju boga i svetost majčinstva kao argument. Tako su ih učili, tako vjeruju, ne sumnjaju, ne problematizuju.
Vrućina. Povremena uznemirenost. Pozlilo je jednoj ženi... A onda još jednoj, pa još jednoj. Sve brinu o njima i čekaju šta će dalje biti. Dolaze kola hitne pomoći, odvode ih... Jedna žena zbog zdravstvenih teškoća mora da odustane. Opire se. Željka upozorava žene da prestanu sa štrajkom ukoliko imaju nekih zdravstvenih problema... Žena koja se vratila iz hitne službe kaže kako su je ismijavali i vrijeđali u bolnici.” Što će ti to? Uzmi da jedeš i neće ti biti slabo“, „Bi li malo ćevapa da ti bude bolje“ i u tom stilu... Kaže da nije mogla da vjeruje, očekivala je podršku od zdravstvenih radnika, a ne nasilje. Diskutujemo, a onda ponovo ćutimo.
Mislim na mladića koji me jutros probudio. Želio je da pomogne u ime svoje majke. Bio je ljut na svoje prijatelje, vršnjake, koji nemaju razumijevanja i koje ovaj štrajk glađu ne interesuje. Žene se, ipak, najviše ljute što ne dolaze druge žene koje primaju naknadu, što ih nema više. Ja mislim da ih ima dovoljno. Više su ljute na njih nego na vlast i institucije. Žao mi je zbog te osude žena od strane žena i načina kako žene usmjeravaju svoj bijes prema drugim ženama. Prilika je da im govorim o patrijarhatu i o poziciji žena, o tome kako se teško buniti 148 protiv moćnika iz te pozicije, prvo u svojoj kući, pa dalje. Slušaju.
Nisam gladna, pijem vodu u malim gutljajima i pijem prirodne sokove koje nam je donijela neka žena iz Podgorice. Ona brine i podržava. Ne govorimo da je teško bez hrane. O hrani ne pričamo ni u šali.
Postajem svjesna brige i podrške žena koje dolaze iz svojih mjesta, putuju po nekoliko sati, preko dana protestuju ulicom, sjede sa nama, razgovaraju, a noću u smjenama ostaju da spavaju na bini ili se vraćaju kući. Ne štrajkuju glađu, ali stalno pružaju podršku. Ta spontana solidarnost me ushićuje. One tokom noći brinu o nama, pokrivaju nas čak i svojim ćebadima. Kuvaju jutarnju kafu ili čaj, po želji. A preko dana - kafa u raznim varijantama, izvanredno. Tuširanje mi nedostaje, voda... U iščekivanju i stalnoj komunikaciji dan brzo prolazi. Mislim o radionicama koje ćemo raditi i to mi je kao zadati zadatak za sjutra.
18. mart – peti dan
Problem sa toaletom nije riješen i problem traje. Imam probleme sa stomakom, a i druge žene, ali više ne govorimo ni o tome. Iscrpljivanje se nastavlja. Sinoć tokom noći razmišljala sam da je vrhunac aktivizma tj. adekvatnog odgovora ovoj vrsti nasilja iz institucija i slobode u javnom prostoru - popiškiti se na pločniku ispred policajca u znak protesta. Mislila sam dugo o toj ideji i o razlozima koji mi ne dozvoljavaju realizaciju. Bila bi to moja lična revolucija i eksces, adekvatan odgovor institucionalnoj nebrizi o potrebama ljudi i čistoti grada. Nemam hrabrosti ni slobode za taj čin. Nije u pitanju briga o drugima nego unutrašnja zabrana. Vaspitanje je definitivno naš zatvor.
Svako jutro na povratku iz WCa kupujem tri novine (Dan, Vijesti, Pobjedu), žene ih čitaju. Ja prelistam, nemam koncentracije da im se posvetim. Osjećam nerazumijevanje i izdaju od strane medija, nedostatak kapaciteta da razumiju širi kontekst, da se odlijepe od političkih autoriteta i politikantstva. Možda je u pitanju samo mizoginija, pa i oni misle da žene nisu sposobne da misle o svojim interesima i o svojim pravima. Nemam ni želje da znam što se dešava mimo ovog mjesta. Je li lakše bez tog saznanja? Hoću da mislim da su ljudi uznemireni našim štrajkom. Atmosfera u grupi je dobra. Žene su se povezale i nema više malih ostrvaca tj. grupica žena, postajemo bli- 149 ska zajednica, a svaka na svom prostoru. Žene pomažu jedna drugoj, pažljive su. Neke još imaju energije da ih naša situacija uznemirava, da ih ljuti izolacija, komentari prolaznika/ca i osuda su im nerazumljivi. Opominju, pitaju se, protestuju... Nekima dolaze porodice i borave sa njima duži period. Neke su utihnule i u svom su svijetu.
Večeras sam tražeći zajedničku temu za razgovor pitala žene kojem horoskopskom znaku pripadaju, pa da analiziramo takav horoskop grupe, da procijenimo da li smo pobjednička grupa tj. da li će se situacija riješiti u našu korist. Zaključile smo da imamo „dobre potencijale“. Dominiraju „jarice“, slijede „djevice“, „vage“, „vodolije“... Odlične karakteristike za grupu. Zaključujemo (slijedeći klarakteristike horoskopskih znakova) da je grupa - jaka, ambiciozna, analitična, uravnotežena i ne vuče unazad. Dobitna kombinacija. Nepoznanica je na drugoj strani. Bilo je vrlo veselo. Zaspah sa tim mislima.
Razgovor sa sinom uznemirava, njegova briga i osjećanje nemoći da me zaštiti čini da se bavim našim odnosom. Ćerka, mislim, prihvata i pomaže kroz svakodnevne posjete i logistiku za mene. Koliko samo detalja o kojima se ne misli a potrebno je – maramice, vlažne maramice, veš, peškiri, jastuk, vreća, papir. Kako bih bez svega toga? Kako bih bez tih pomagala? Verica, svakodnevno prisutna, donosi udobnije jastuke, vreće, ćebad, brine. Postajem svjesna kako lična imovina čini problem i kako nas navike na komforne uslove omekšavaju.
Tek sam se jutros sjetila šire porodice, pa im poslah fotografiju i jutarnji izvještaj. Raznježih se. Uznemirenost porodice me uznemirava, mislim kako uznemirava i druge žene i kako bi o tome trebalo govoriti. Govorimo o tome. Neke žene učestvuju, a neke izbjegavaju da govore. Teško je. Mislim da neko ko nije bio u ovoj situaciji ne može da razumije te unutrašnje razgovore o kojima će se nakon štrajka ćutati. Da li će se zaboraviti?
19. mart – šesti dan
Sanjala sam neobičan san. Vidjela sam na nebu ogromnu rukavicu u duginim bojama, u snu je pokazujem ljudima, a oni nikako da vide. Pričamo u grupi o snu i o njihovim snovima. Mnoge od 150 njih ne sanjaju ovih dana. Jedna od žena je sanjala da se nalazi u nekoj neobičnoj kući gdje hoće majku da joj napastvuju, ona je brani i izvlači iz sobe dok u sobi ostaje neka stara žena i one bježe dok ih ne uhvate neke ogromne dugačke ruke. Zajedno tumačimo onako kako bismo željele da se situacija razriješi da nam neke „ruke“ pomognu i riješe situaciju. Prolazi jutro.
Osjećam pritisak u lijevom dijelu grudi, teško dišem, žedna sam.
Sinoć je došao Amfilohije da pozdravi žene. Iznenadih se, nevjerovatna poniznost, žene mu tu na pločniku ljube ruku. Neke od njih se sa nelagodom čude kako nas nekoliko ne ustajemo i ne pokazujemo interesovanje, poštovanje. Ne komentarišu i ne traže od nas da se pomjerimo. Sinoć su i neke nekrštene žene željele da se pričeste. Osjećam nemoć mojih uvjerenja. Govorim o zloupotrebi vjere. Većina žena su vjernice. Nekoliko njih objašnjava da poste i da je sjutra neki vjerski praznik. Mislim da je dolazak Amfilohija manipulacija, ali ne raspravljamo o tome. Prihvatam različita uvjerenja dok zajedno radimo na istoj stvari. To me čini opreznom, znam da je to argument u rukama DPS protiv štrajka i ohrabruje ih u ukidanju naknada. Svaki dolazak predstavnika partija ili crkve ne razumijem kao solidarnosti nego kao ugrožavanje i ljuti me. Govorim o tome u grupi i to znači podršku onim ženama koje se, kao ja, plaše manipulacije. Jutros, u zoru, od nas 26 samo 8 nije otišlo da se pričesti u parku.
Mala grupa koja je ostala spavala je ili se pravila da spava. Kasnije umirujem žene govoreći da to nije važno za našu stvar iako znam da će DPS imati „argumente“ da štrajk dodatno proglasi instruiranim. Znam, takođe, da molitva i vjera u ovakvim situacijama pomažu da se izdrži lišavanje. Žene, naizgled lagodno, prihvataju ovu različitost i dan se nastavlja uobičajeno, u harmoniji.
Procjenjujemo sadašnje šanse, žene se hrabre inatom, pravdom i Bogom. Tužna sam.
Dolaze Ervina i Verica. Danas mi to posebno znači. Tužnoj, vrlo tužnoj zbog svega, još tužnijoj. Liči na posjete u bolnici. Mislim na bolnice. Nerazumijevanje i usamljenost. Da li su obale naših uvjerenja predaleko i neprelazne? Gubim poentu.
Sinoć je Marko Milačić sa svojom grupom napravio skup podrške majkama. Majke su bile dirnute i zahvalne. To je jedina masovna akci- 151 ja solidarnosti. Međutim, meni su ostale nelagoda i tuga. Iza scene iskazali su visok stepen nesenzitivnosti prema ženama koje štrajkuju, izgledalo je kao da je važno da se oni slikaju, a ne da žene osjete podršku. Njihova pratnja fotoreportera sve vrijeme je bila okrenuta leđima ženama na pločniku tako da nisu ni mogle ni da vide ni da čuju govornike koje su toliki fotoreporteri fotografisali. Kakvo je to vrijeme zloupotrebe koje dolazi? U interesu lidera? Mora im se priznati inicijativnost i samostalni doprinos ovom protestu, ali i nesenzitivnost. Sličan vid podrške od drugih organizovanih grupa i partija je izostao. Vođe partija su posjećivali proteste i žene koje štrajkuju, ali je njihova podrška bila beznačajna u odnosu na one ambicije koje imaju na političkoj sceni i koje su žene dovele u ovu poziciju.
Kada svi odu, žene se odmaraju, smiruju se. Onda se smijemo i slušamo viceve žene iz Bijelog Polja (drage prijateljice Milice koja je tu svakodnevno sa svojim izvanrednim smislom za humor, prava performerka i umjetnica). Nezaobilazna priča o seksu i politici.
20. mart – sedmi dan
Bolovi u stomaku se ponavljaju. Dobro spavanje, rano buđenje. Sve na nama mokro. ”Umivene rosom“, kaže Vera, naša kreativna drugarica. Iniciramo i sa njom pišemo transparente na papiru A4. Prvo „bijeli veš“ sa porukama na štrik, nakon toga „šareni veš“ na štrik. Ervina je obezbijedila materijal - papir, bojice, flomastere. Sa porukama prostor ima smisao protesta, nisu tu samo onemoćala tijela.
Danas je važan dan. Trebalo bi danas da odlučuje Ustavni sud. Premijer zaključuje da ta tema nije prioritetna. Šta razgovarati sa ženama?
Nedostaje mi voda, nedostaje mi kupanje. Ne ustaje mi se... Ne ide mi se do toaleta, postaje sve dalji i put do njega teže savladiv. Nemam nikakvih potreba. Osjećam da sam u službi potreba drugih žena i to mi odgovara. Ništa ne mislim samo djelujem. Ponekad pomislim – koliko će ovo da traje, koliko će žene da izdrže, a koliko ja? Ne žale se. Čini mi se da je moje priustvo važno (profesija i godine), da ih ohrabruje, a i mene samu to ohrabruje, to povjerenje i odlučnost grupe.
Sve većem broju žena treba medicinska pomoć. Zaboravljam što se dešava van ovog prostora. Potpuno sam tu. Povremeno mi se ćuti, treba mi samoće. Žene su dobrog raspoloženja i dobre energije. Vole da postavljam pitanja, a pitaju i one mene ponešto. Pitam - koji bi bio simbol ovog protesta? Nemamo konsenzus.
Razmišljam o spontanim krugovima podrške, iznenađena sam i oduševljena kako se žene samoorganizuju, kako koordinacioni tim djeluje neautoritativno, a vrlo jasno i odgovorno, kako Željka kao najodgovornija drži kontrolu, distancu i bliskost, kako se neupadljivo i sa malo riječi drži čitava organizacija, kako svaka žena ima svoj glas sa bine - autentičan.
Krugovi podrške:
- krug – Žene koje dolaze iz raznih gradova svakodnevno i vraćaju se predveče;
- krug – Žene koje ostaju tokom noći na bini, ne štrajkuju glađu, od pomoći su ženama koje štrajkuju glađu - pjesmom, razgovorom, kafom, čajem;
- krug – Žene iz Podgorice koje svakog jutra, u podne i predveče donose svježe sokove i održavaju vitalnost i energiju nas koje štrajkujemo glađu tako da uopšte ne koristimo industrijske sokove, samo vodu;
- krug – Uzajamna podrška žena koje štrajkuju glađu da održe dobro raspoloženje, toleranciju i razvijaju povjerenje iako su u mnogo čemu različite, slične samo po statusu u društvu i po jakoj motivaciji da se izbore za svoje pravo;
- krug – Političke drugarice iz nevladinih organizacija i partija koje daju podršku, javno djeluju, savjetuju.
21. mart – osmi dan
Sve duže spavamo. Neke žene leže skoro čitavog dana. Inače je uobičajena rutina: kafa(čaj), odlazak do toaleta, novine, doručak – jutarnji sokovi, priča o zdravstvenim tegobama, protestna šetnja (sve više bez nas) posjete, ručak - sokovi, odmor, razgovor, večera – sokovi, poneka štura informacija, ponekad sastanak koordinacionog tima, 153 pjesme, šale... Svaki dan tako. Na oko 20 kvadrata tridesetak žena... Ne brojimo se.
San – vidim dijete na ivici simsa, dječak je. Na krovu smo sami... Penje se i pada, gledam kako se hvata za ivicu, vičem - „ne mrdaj“ i zovem pomoć bez glasa. Dijete je spašeno, ja dišem. Drugarice tumače da će i za sve nas biti spasa, optimistična verzija. Drugi san o kojem ne pričam nakon buđenja – Nalazim se ispred nekog lifta i stavljam u usta plazma keks. Kako sam ušla u lift, sjetim se da štrajkujem glađu i ispljunem hranu u ruke, budim se. Razumijem da u mojoj podsvijesti postoji potreba za hranom, ali je tokom dana nisam svjesna. Od prvog dana do danas nisam osjetila glad ni želju da nešto pojedem.
Volim u rano jutro da držim oči zatvorene da slušam žene kako se bude, da naslućujem njihovo raspoloženje za dan. Dobro se osjećam, želim da budem korisna. Danas počinjem da brinem o obavezama koje me čekaju, vanjski svijet ima svoje zahtjeve i ja odgovornost prema njemu, tek danas mi je to u mislima. Ne znam kada i kako će se ovaj štrajk završiti. Da li će ga radikalizovati i ko bi bio u tome? Procjenjujem da je nemoguće da učestvuju sve žene koje su ovdje. Kako bi to izgledalo? Moralo bi se nešto uraditi, jer se ova situacija već normalizuje u javnosti.
Danas je dan od većeg iščekivanja, čeka se neki glas iz institucija ili neki znak iz „drugog svijeta“, kao u bolnici – znak poboljšanja stanja ili pogoršanja?
Ovaj život na pločniku ne liči nimalo na svakodnevnicu, lica dobijaju drugu boju, tamne od života na ulici. Dan i dani prolaze brzo. Ne znam kako je onima koji vode uobičajen, svakodnevni život, da li ih ovaj štrajk dodiruje? Da li ovo stanje dugo traje?
Mislim na predlog kojim bi se pravično riješila situacija i razrađujem tu ideju u mislima:
- da majke nastave da dobijaju naknadu doživotno, sve koje su je već dobile;
- da se promijeni zakon o radu i socijalnom staranju u kojem bi se razdvojilo stimulisanje nataliteta od socijalnih potreba za buduće korisnice;
- da se utvrdi ko je odgovoran za nastalu situaciju (usvajanje, sprovođenje, mijenjanje) i da se adresiraju odgovornost i sankcije, od parlamentaraca do službenika u zavodima za zapošljavanje;
- da se adresira posebna odgovornost Vladi i Ustavnom sudu koji su najviše odgovorni;
- Razmisliti čak o referendumu jer su sredstva iz budžeta građanstva, možda bi prihvatili da ih i dalje izdvajaju uprkos preporukama MMF i odluke Vlade.
Sa jasnim zahtjevima imalo bi smisla radikalizovati štrajku glađu. Ostala bih u tome do kraja. Što je kraj? Mislim o ovoj mogućnosti iako nisam u situaciji odlučivanja.
U 18 sati je zakazan veliki skup. Pozvani su i političari i članovi partija i predstavnici institucija i studenti i penzioneri i umjetnici i sve žene. Ova činjenica stvara dobro raspoloženje u grupi. Čitav dan kao da se spremamo za večernji izlazak, sa uzbuđenjem i anksioznošću. Očekujemo veliku gužvu. Ima i brige i straha. Ima i nade da će političke partije pozvati članstvo da dođe na skup. Komentarišu - „mora nešto biti“, „mora se nešto desiti“, „što oni misle, mora se odlučiti“, „oće li nas pustiti ovdje da umremo“...
Govoriće predstavnici/e političkih partija i ja želim da govorim.
Nekoliko crtica za govor:
- Učim se solidarnosti, dostojanstvu i autonomiji.
- Što god ko mislio o ovom štrajku, čak i same njegove učesnice, ovo je model feminističke borbe za pravdu, drugačije politike
- odgovorne politike, politike koja vodi nenasilju.
- Ko je odgovoran za ovu situaciju?
- Nesposobna, korumpirana, kriminalna vlast.
- Važno za reći - Svi koji govore da je ovaj skup instruiran od strane DF, u biti oduzimaju pravo ženama da misle, da odlučuju, da imaju potrebe, da misle svojom glavom... Utrkuju se režimski ljudi u interpretacijama i zloupotrebama štrajka, opozicija im nedostatkom autonomnih inicijativa pomaže! - Ne zaboraviti upozorenje političarima da se ne bore preko naših tijela što stalno i svuda rade.“ Vodite vaše borbe, ali ne preko naših tijela!“
Pozvati građane/ke Podgorice da nam se pridruže, ukazati da bi na taj način saobraćaj (gužve u saobraćaju su razlog „dobrom građanstvu“ da optuži majke za nered koji prave) bio regulisan tokom jednog dana. Pod pritiskom velikog broja ljudi vlast bi morala da donese pravičnu odluku- Pozvati građane/ke Podgorice da nam se pridruže, ukazati da bi na taj način saobraćaj (gužve u saobraćaju su razlog „dobrom građanstvu“ da optuži majke za nered koji prave) bio regulisan tokom jednog dana. Pod pritiskom velikog broja ljudi vlast bi morala da donese pravičnu odluku.
Nakon skupa sve žene zadovoljne a najviše zadovoljne govorima žena koje štrajkuju. Razočaravaju ih političarke i političari koji kažu da izdrže, a onda idu svojoj kući na mirno spavanje. Očekuju da ćute ako ne mogu više da urade, da ne tješe i ne pohvaljuju. Neke političarke su ostajale sa nama preko noći (PZP, RP, Demokrate) i to je bilo značajno za žene. Smanjivalo je osjećanje izolovanosti, potcijenjenosti i neuvaženosti, a to je neminovno kada spavate na pločniku dok odluke donose oni koji su vas tu doveli iako vi činom štrajka preuzimate kontrolu, to nije sigurno jer nema pozitivnih primjera.
Majke u obraćanju sa bine, a i u međusobnoj komunikaciji sve više koriste vjerski diskurs, smatram da je to izraz sve ozbiljnijeg osjećanja bespomoćnosti. Brinem, nemam ideju kako da utičem. Ostvarenje cilja bi moglo da utiče.
I večeras je ovaj skup završen sa narodnim kolom uz narodne pjesme. Žene rado igraju. Svaki skup se završava kolom što posebno inspiriše podržavaoce vlasti na komentare i kritike. Fascinira energija žena koje igraju, svih doba, uprkos umoru. Ne znam da igram kolo i to je dobro.
Umorna sam i prazna, potpuno prazna. Neće politička borba uzeti maha i ne vjerujem da će se radikalizovati štrajk jer bi takav (do smrti) morao imati jasan politički cilj – ostavke odgovornih iz Vlade i vraćanje naknada ili smrt na pločniku. Treba do toga dorasti političkom zrelošću, a žene izbjegavaju i negiraju političnost ovog protesta, plaše se da bi to negativno uticalo na njihov cilj. Ne žele politički govor za politički cilj. Više vjeruju da ih emocionalni i patrijarhalni govor može dovesti do ostvarenja prava. Griješe. Glorifikacija majke i vjera u boga su nam lanci na nogama u ovoj suštinski političkoj borbi.
NADA, USAMLJENOST, KOLEKTIV
Nakon završetka skupa pitam žene šta misle kako je bilo na skupu?
Anka – Dobro, uliva neku nadu da moramo doći do pobjede.
Vera – Bilo je divno večeras.
Budimirka Buda – Moj utisak je bio, što se tiče ovog skupa, lijep, moglo je bolje. Poslije skupa se osjećam nekako prazno. Svaki put dođu i pođu, jedu, piju kod svojih su porodica, a mi ovdje ostajemo ostavljene.
Emina - Skromno. Nadam se da će se probuditi svijest još mnogo žena. I nadam se da će da se probude ovi iz ove zgrade (Skupštine).
Vesna K - Nisam ni pozitivna ni negativna. Bile ste mi sjajne govornice.
Jelena, Bela – Oduševila sam se sa svim govorima, pogotovo govorima žena iz našeg kolektiva što štrajkuju glađu. Nadam se.
Vesna R - Pozitivni su utisci, zadovoljna sam noćas, očekujem sjutra konačan odgovor.
Zorica – Dosta se naroda okupilo. Ali što da kažem, svi oni otišli, a mi ostale.
Goca - Nešto sam razočarana, očekivala sam nešto bolje, da će još neko doći da se izjasni u tom smislu da nam pomogne.
Slavica – Zadovoljna sam, lepo je bilo. Bile ste odlicne. Mislim da je bilo i dobro posećeno.
Biserka - Utisci su pozitivni, dosta je naroda došlo, odazvalo se na naš poziv i dalo nam podršku. Slavojka – Ja sam oduševljena jer volim te velike mase kada nas podržavaju, to mi baš prija.
Nataša - Oduševljena sam i voljela bih ovako da bude i naredna dva-tri dana da se završi, da idemo svojim kućama. Sedam noći i dana na same sokove teško je zaista.
Veselinka – Mene je noćas ovo oduševilo, nemam riječi, baš ovoliki skup, ovo je trebalo odavno da se skupi, a ne da se čeka u zadnji momenat. Vidjećemo, ne znam ništa ne mogu da predvidim.
Dunja – Imam utisak da će se desiti najbolje - da povratimo to što nam je uzeto.
Rosa – Večeras je bilo najviše naroda do sada, više i od 8. marta. Mislim da mora biti pozitivna odluka.
Marina – Pozitivno se osjećam i toliko je bilo divno sve. Veliku snagu mi daje ovoliki narod što je došao i ovoliko finih govora svih vas koje ste pričale.
Maja – Osjećaji su mi uzburkani u iščekivanju nečega čemu ne vidim lice. Uopšte ne vidim nikakvu viziju za rješavanje problema.
Olja – Slabi su utisci, očekivala sam više naroda, a i da će više reći. Odlučiti nešto. Od toga ništa. Ništa me nije pomjerilo.
Rosanda, Lola – I dalje mislim da smo mi žrtve sistema i da niko nema hrabrosti da se suprotstavi ovoj vlasti. Govorili su da mi budemo hrabre, da mi budemo istrajne, valjda da bi se oni ohrabrili uz nas. Branka – Oduševljena sam večerašnjim izlaskom žena. Oni moraju da sjednu i da se dogovore što je dobro za narod svoj i da se to poštuje. Ljudi gube povjerenje u bilo koga jer nemoguće je da se to dešava u jednoj demokratskoj zemlji. Kakvu mi sliku šaljemo vani? Kako mi živimo? Nebitno kojoj stranci pripadaju, nebitno koje zvanje imaju, da li su oni predsjednici ili su ministri. Oni moraju da budu odgovorni prema narodu jer taj narod ih je izabrao na ta mjesta.
ERVINA I ŽELJKA SU GOSTOVALE NA TV VIJESTI
Ervina – Užasni su mi utisci. Bila je neka težina sve do jednog trenutka kada smo podivljale nas dvije kod pitanja ko je kriv. Uopšte nas ne zanima ko je kriv. Neka se riješi situacija i išlo je nekako drugim tokom. Poslali su Gorana (treći red odgovornih), a onda je Damjanović bio na granici. Nisam htjela da odvlačim oko populacione politike, samo sam rekla da je diskriminatorno i onda je on skočio da bi Andrija na kraju ustao i rekao - tu jeste diskriminacija. Važno je ono što se moralo čuti, a to je rečeno na kraju da Duško Marković rješava ovu situaciju noćas. Jedna emisija neće promijeniti ništa, ali nekakva poruka se poslala.
Željka – Žao mi je bilo što sam napustila ovaj skup da odem na onaj (sa skupa ispred Skupštine pošla direktno u studio), to mi je bilo 158 najžalije. Očigledno su svi uznemireni, svi su shvatili da su pogriješili i sad treba da shvate kako da isprave tu grešku. Shvatili su, to je bilo očigledno. Na kraju su to shvatili...
22. mart – deveti dan
Osjećam jake bolove u kukovima, bol me budi iz sna. Velika rosa, sve je mokro, čak i kosa. Uobičajena maršruta za jutarnju toaletu, pa novine, pa ostalo... Sve više žena ima neke tegobe. Sve sam usporenija i mnogo rađe sjedim ili ležim nego hodam. Razgovaram sa ženama o tome šta osjećaju. Imaju tegobe i gube elan. Ulazi tuga. Počinju da sumnjaju u rezultat. Više se ne ljute, ne bune se i ne čude nehumanom ponašanju parlamentaraca i zaposlenih u Skupštini.
Raznježuje me obilazak prijatelja i prijateljica. Teško podnosim neinicijativnost.
Zapisujem imena žena koje nam svakodnevno donose sokove, treba ih se stalno sjećati i pamtiti: Biljana Meštar, Milanka Bulatović, Rada Knažević, Milica ?, Rada?, Željka Strugar, Jasmina?, Bela Baošić.
UMIRENOST, OPTIMIZAM, „ODLIČNO i ODLUČNO“
Na kraju dana pitam žene kako se osjećaju i uprkos vidljive fizičke iscrpljenosti i mog utiska, odgovori ne zvuče tako.
Slavica – Čarobno. Vera – Možda malo rasterećenije, ne znam. Anka – Umorno. Buda – Neodređeno. Gorica – Loše i napeto. Emina - Sada sam u društvo lijepih dama, osjećam se božanstveno i rekla sam da, neka se ovo završi fino, ja ću da ostanem ovdje i dalje sa vama. Vesna – Odlično (smijeh). Olja – Odlično. Zorica – Ni dobro ni loše. Ana – Nekako drukčije nego na početku. Slavojka – Savršeno. Biserka – Bolje nego jutros. Veselinka – Malo uznemireno, jedva čekam petak. Branka – Zdravstveno, tako-tako, a psihički toliko jako da bih mogla sada da skočim da se sa nekim potučem. Rajka – Nešto bez veze. Olja - Isto kao i prvog dana, odlično i odlučno. Rosa – Fino, dobro mi je ovdje. Maja – Fino sa dobrom nadom u novo sjutra. Marina – Na kraju dana odlično. Željka – Nevjerovatno. Dunja – Bila sam tužna, ali nekako poslije sam se i raspoložila, poče muzika, poče igra, sa ovim ženama fino se družimo i meni će nedostajati ovo.
23. mart – deseti dan
Budim se rano... Petak je dan D. Mislim o obavezama koje me čekaju van štrajka. Ne znam što će se desiti u petak. Sumnjam. Ne znam što će žene odlučiti. Ne osjećam se iscrpljenom. Ne mogu da vjerujem koliko se dobro osjećam fizički i psihički. Prezentacija Ženskog suda u Nikšiću je zakazana. Put za Zagreb je rezervisan. Što mi je raditi ako u petak ne bude pozitivan odgovor? Još mi je teže što žene o ovome ne razgovaraju, indirektno iniciram razgovor, ali se ne „hvataju“. Iščekuju. Očekujemo inicijativu koordinacionog tima, a one tajanstveno i zatvoreno izgledaju. Velika je to odgovornost. Da li je sva odgovornost prebačena na jednu? Da li su jedinstvene? Želim da znam. Žene iščekuju umorne i postaju uznemirenije. Nudim radionicu koja donekle uspijeva da ih odvuče od straha da će odgovor biti negativan. Ovog jutra su, u odnosu na jučerašnji optimizam, prisutnije briga i čežnja za porodicom. Nedostaju djeca. Poslovi čekaju. Gubi se realnost van ovog kruga, sva je neprepoznatljiva. Kako funkcionišu porodice bez njih? Do ove situacije, bez njih nisu mogle?
Razmišljam da ovoj vlasti dizanje tenzija i sukobi odgovaraju samo da ne uradi nešto u korist većine. Opozicija je bez kreacije i akcije, ili su nadobudni nekritični ili se klanjaju neoliberalizmu i sugestijama MMF. Podrška je samo kroz formu šetanja lidera na protestima i obilazak majki. Neke partije pomažu još i u logistici. Malo je to za pobjedu. Činjenica je da su zajedno ove žene doveli u zabludu. Neće zajednički dogovor za rješenje. Važnije im je održavanje nacionalne netrpeljivosti nego ova situacija sa majkama. U štrajku glađu na pločniku nacionalna i vjerska osjećanja su dio ostavljene porodične priče. Ovdje su samo majke sa svojim zahtjevom povezane u trpnji, kao žene povezane. Nažalost, sadašnje političke elite ne prepoznaju žene kao ljudska i politička bića. Ne prepoznaju žensku trpnju, a prava žena su im jednostavno hir žena. 160 U ovom slučaju ne pokazuju otvorenu mizoginiju, jer ih to što su u pitanju „majke“ sprečava da pokažu sav svoj prezir i nadmenost patrijarhatom zadojenog muškarca.
Scenario konferencije za štampu pred sjutrašnju odluku
- Dvije recitacije djevojčica o majci,
- Pozdrav majkama,
- Obraćanje majki iz raznih gradova,
- Poziv svim građanima/kama, političkim partijama, sindikatima, nevladinim organizacijama, intelektualcima - da dođu da podrže majke,
- Obraćanje majki koje štrajkuju glađu,
- Pjesme žena koje štrajkuju glađu,
- Djeca recituju.
Iako mislim da djeca ne treba da budu na političkim skupovima, odlučujem da ću u ovom kontekstu to da podnesem. Sviđaju mi se i scenariji „konferencija za štampu“ koji, sigurna sam, jako uznemiruju nadobudne novinare/ke.
Žene su večeras mnogo boljeg raspoloženja nego inače. Sjutra se očekuje pozitivan odgovor Ustavnog suda. Ja hoću da vjerujem njihovoj nadi iako nisam optimistična.
Hladno je i leđa me bole.
ISCRPLJENOST, IŠČEKIVANJE, TUGA - za odluku DILEMA i NADA i OPTIMIZAM
Pitala sam ujutru, nakon kafe (čaja), obavljene toalete, radionice i sređenog prostora, kako se osjećaju psihički i fizički? Kakva očekivanja imaju za sjutra kada bi trebalo da zasijeda Ustavni sud?
Bela – Umorno, iscrpljeno, fizički – pa mogu još malo.
Emina – Psihički božanstveno, fizički ne baš dobro, ali dobro sam spavala, proći će samo da sjutrašnji dan bude pozitivan.
Slavojka – Mene izgleda prehlada hvata i virusi, prehlađena sam kompletno, ne mogu da trpim... Noću ne mogu da pokrijem glavu, dišem tu vlagu koja direktno ulazi u nos i vjerovatno je odatle krenulo grlo i uhvatilo drugo. Ali nije to ništa strašno, strašnije je ovo što se ovuda dešava.
Vesna R. – Dobro se osjećam i psihički i fizički, spavala sam dobro iako je bilo kvasno od rose, ali osušiće se. Osušila sam se.
Anka – (nije mogla da učestvuje u radionici) Osjećam se tužno, šta smo sve doživjeli, plakala bih i plakala i kišu zvala da opere ove suze naše ovakve... Odjednom nismo kao juče, počele smo da se budimo i imam neko uznemirenje. Zdravstveno sam jutros dobro, ali nekako su me emocije uvatile. Kako smo juče bile spokojnije, čekamo taj petak, a danas je četvrtak i bojim se da će petak biti još teži nego danas.
Maja – Osjećam malaksalost jutros (u crvenoj košulji dobro izgleda, primjećujem). Ja to malo da popravim, znam da crvena boja budi energiju i zato sam je namjerno obukla. Prirodna energija koju ne dobijam fali, htjela sam malo da pospješim ovom košuljom. Ona me asocira na radost. Što se tiče sjutra, ja im ne vjerujem, spremna sam na zamku i čuvam snagu za poslije.
Biserka – Još uvijek se osjećam stabilno i psihički i fizički, malkice osjećam malaksalost, ali to nije ništa što pojedine žene osjećaju koje su slabijeg zdravlja (- Ti si jutros uzela metlu i mela si ovaj prostor oko nas). – Jesam, upravo sam htjela da im pokažem koliko im je prljavo ispred vrata i očistila sam im mnogo prljavštine, nadam se da ćemo im očistiti sve. Pred sjutra sam uzbuđena, očekujem pozitivan odgovor, a trema me drma. U slučaju da ne dobijemo, pozitivan odgovor ne znam što se može desiti...
Slavica – Fizički se osjećam super, baš sam u nekoj kondiciji i osjećam neko veličanstvo što nikada, čini mi se, nisam osjećala, neku uzvišenost, ali nekako i tužno. Pjesma o majkama (pustli su je jutros sa bine) me rastužila (plače), jer sam mislila o mojoj majci koja već pet godina nije živa. Očekujem pozitivan ishod i to mi daje volju i snagu još veću. Znači nastavljam, ne odustajem.
Veselinka – Umorno bogomi, nisam u formi, nešto sam jutros bez veze, ne mogu ništa (juče joj je bilo loše i bila u hitnoj).
Dunja – Nisam loše fizički, ali baš tužna. Nekako me ova pjesma podsjeti na majku koju sam izgubila i rastužila me skroz, ali opet imam nešto podsvjesno da će biti pozitivno, da će sjutra biti bolje.
Branka – Jača nego ikad. Ova pjesma me podsjetila na moje djetinjstvo, na snagu moje majke da izdrži sve i ja se tako sad osjećam. Majka mi je umrla prije osam godina, želim da plačem cijeli dan za njom jer sam srećna, a ne tužna, srećna sam što me rodila. Na sjutra ne mislim u ovom trenutku. Voljela bih da mi je majka živa, mogu cijeli dan da razmišljam o njoj i mogu vam reći da je moja majka bila jedna snažna žena, a i ja sam takva.
Rajka – Izmoreno, iscrpljeno, ali još uvijek sigurno na nogama. Sjutra očekujem sve najbolje i očekujem da odem zadovoljna kući.
Snežana – Sada se osjećam onako, „mocavo“, ali dobro, vidjećemo kasnije kada ovo sunce upekne... Sjutra se nadam da će sud riješiti onako kako treba po zakonu, da će biti u našu korist i da ćemo se odavde razići i otići svojim kućama.
Marina – (ima upalu pljuća i uzima ljekove, ali ne odlazi) Ostajem sve dok mogu da stojim na nogama jer ovo je borba svih nas. Teško stojim zaista, ali izdržaću. Kada budem pala, tek onda mogu da idem kući jer moramo da se izborimo... Ja, iako ima raznih dojava, rekao je ovaj ovo i onaj ono, neću da uzmem ništa loše, gajim samo pozitivnu energiju i vjerujem da će to biti sve u redu, što znam.
Rosanda – S obzirom na to da mi je juče bilo jako loše, danas sam bolje i morala sam da se odmorim. Danas mi je bolje, imam više snage... Bilo mi je teško kada sam došla i vidjela kako žene izgledaju lošije nego kad sam ih ostavila. Sada smo sve zajedno i nadam se da će ovaj dan proći... Okupala sam se i dobila sam malo snage vise. Imam pozitivan osjećaj. Želim da to bude onako kako smo mi planirale i da odemo kući zadovoljne.
Buda – Osjećam se loše, osjećam umor, nervozu, utrnulost neku, hladnoću... Ne mogu da objasnim. (- Juče ti je bilo loše) – Jeste, ali malo je sada bolje. Sjutra osjećam da će biti pravda zadovoljena i, pošto je pravda na našoj strani, da ćemo ići kući.
Bela – Nije da kažem dobro, malo sam iznemogla, ali guraćemo dalje i to mi daje snagu jer se nadam pozitivnom ishodu. Zorica – Za razliku od juče, danas sam dobro. Uzela sama knjigu da čitam da ne bih mislila na neke ružne stvari jer sam se jutros probudila sa nekom nadom da će se ovo sjutra završiti pozitivno. Čitala sam novine ali nisam ništa registrovala i čitav dan ću da se trudim da 163 ništa ne registrujem do sjutra.
Goca – (leži i kao da spava) Ne spava mi se nego samo žmurim, odmaram, spremam se za sjutra ako ostvarimo ovo za što se borimo. Sve u svemu dobro se osjećam. Lakše mi je da ležim jer nema dovoljno stolica da sjedim. Iscrpljene smo, pa ne bih bas stojala, ali imam u sebi neku snagu i mislim da će sjutra biti nešto od ovoga.
Rosa – Dobro, pozitivno, „vedro bez padavina“, za sjutra mislim da će biti pozitivno, rekla sam ti i juče i to ne mijenjam.
Vesna K. – Ja mislim kako mi je majka rekla – ne daj, sine, na sebe, budi uvijek svoj čovjek, nešto u tom smislu.
Dan je prolazio uglavnom u tišini i omamljujućoj apatičnoj atmosferi.
VODA, ČEŽNJA ZA PORODICOM I PARTNEROM
Pitala sam uveče da bih podržala optimističko raspoloženje - Šta ćeš prvo uraditi sjutra kada dođeš kući ako bude pozitivna odluka?
Buda – Ne znam koga ću da nađem kući sjutra kada dođem? Pošto su mi svako na svoju stranu (smijeh). Zorica – Prvo ću da izljubim Raca i đecu. To ću da uradim. Rosanda – Uzeću da jedem. Marina – Ja ću se izljubiti sa mužem. Goca - Prvo ću izljubiti moga Vasilija, pa onda druge i, naravno, muža (smijeh). Olja – Okupaću se. Marina – Prvo ću se pomoliti pred ikonom, a onda trčeći u kadu. Branka – Prvo ću da izljubim moga muža. Slavojka – Ići ću pravo u kupatilo. Bela –Poljubiću muža i da ga zagrlim. Rajka – Ista stvar, pa u kupatilo, pravo glavački. Veselinka – Da sjednem da se odmorim, da se pitam sa mužem, da popijemo kafu zajedno, da se istuširam, da pojedem nešto da...Nataša – Da vrištim od sreće i da pjevam...Vesna K. – Prvo ću da svratim neđe u restoran da se dobro najedem, da se tuširam kući i pravo u krevet. Emina – Istuširam se i seks... (smijeh). Anka – Ako muž dođe, da me povede kući. Prvo da mi se skuva kafa bez šećera. Vera – Da se okupam. Bisera – Vjerovatno da se okupam. Bela – Zavisi od odgovora, a ako bude pozitivan odgovor, napiću se (smijeh). Slavica – Prvo ću da sednem, da legnem da se opustim, ne znam, uzeću da popijem čašu vina, crnog vina, upaliću TV, pregledaću te emisije o nama, neću jesti...
Odgovori su popravili atmosferu u grupi i pokazali kako je njihova vezanost sa partnerima i sa porodicom vrlo jaka. Unijeli su radost, ljubav, čežnju i potrebu za vodom (kupanjem) u grupu, kao i nadu u pozitivan ishod.
24. mart – jedanaesti dan
Uobičajeno jutro, mirno, ista rutina. Sve usporene i blijede. Dan je D, odluka Ustavnog suda se očekuje.
UZNEMIRENJE, IŠČEKIVANJE, SLABOST, NOSTALGIJA
Željela sam da znam kako se žene osjećaju fizički i psihički pred odlukom Ustavnog suda, pa sam ih o tome pitala.
Zora – Osećam se pomiješano, i mislim da će biti dobro i mislim da neće biti dobro ovo što čekamo. Fizički sam dobro, ali sam nervozna.
Olja – Loše i psihički i fizički, loše sam spavala, a psihički još se držim. A što se tiče poruke, ne znam, nešto se nadam i ne nadam, i pozitivno i negativno.
Goca – Pa nije mi sve na potaman, nervoza i nostalgija za porodicom...
Buda – Fizički se osjećam premoreno, baš nikako, a psihički se osjećam odlično zato što sam dio ovoga i što sam postala jača i ponosnija.
Ana – Umorno psihički, nisam naspavana. Svašta razmišljam „ovamo-onamo“, ali opet dobro je.
Lola – Baš loše, nekako nikako, jedva sam ustala i jedva sam se probudila, nešto mi se kosti raspadaju i nešto sam jutros kao kiseli kvasac bila, i nešto mi opet nije dobro, brinem da opet ne bih kolabirala. Čim mi dođe teško, ja zapalim cigaretu.
Vera – Jutros sam orna za kreaciju i napisala sam poruku sa pločnika koju ću vam pročitati. Nadahnuto...
Slavica - Čarobno se osjećam, svako jutro čarobno – sve se bolje osjećam (smijeh).
Bela – Malo umorno, malo iscrpljeno, a psihički pokolebljivo. U jednom momentu se nadam, u drugom se plašim da neće biti pozitivno kako smo htjele. To sve u momentima.
Anka – Fizički i psihički ugroženo i tužno se osjećam, ali i imam nade, neđe postoji jedan zračak da ima nade.
Emina – Fizički se nešto slabo osjećam jutros, psihički jače, nadam se da će sve ovo da bude u korist nas, a ako se kojim slučajem ne desi danas da budemo jake, da ne pokleknemo, da se borimo i stalno da se borimo za naša prava, da ne stanemo...
Vesna – Osjećam se savršeno. Slavojka – Odavde mi se ne ustaje, sve se plašim završiće se.
Nataša – Čekam da bude ishod povoljan i sva sam u neku strepnju, daj bože da uspijemo da budemo složne, a ako ne uspijemo, idemo dalje, nastavljamo.
Veselinka – Sva sam pod nekim stresom, čekamo odluku Ustavnog suda, pa ćemo da vidimo šta će biti...
Biserka – Osjećam se dobro i psihički i fizički, mi smo žene kao stijene... (komentari da ih grije policija, još da čujete uveče kako komentarišu...) Bez obzira na komentare, mi smo dobro i nismo pesimisti nego optimisti. Ako se slučajno desi naša pobjeda, dočekaćemo je srećno, a ako se desi nešto drugo, nećemo pokleknuti. Ja to kažem svakoj ženi - ne smijemo da pokažemo da smo slabe.
Dunja – Osjećam se kao da nešto treperim, u nekom iščekivanju kao da sam se prepala, tresem se sva.
Marina (loše joj je danima, sinoć je imala temperaturu) - I sada imam temperaturu, ostajem čekam odluku... Zdravstveno sam loše, ali meni je bitna psiha. Ima malo nervoze, ali više prevladava pozitiva. Ne znam što će odlučiti i ne znam zašto se osjećam pozitivno, ali se tako osjećam. Prvi put da je nešto rizično i kriza, a da se ja osjećam pozitivno i dalje i voljela bih da mi neko objasni šta je to...
Branka – Tijelo mi je jako jako umorno, ali psiha mi ne dozvoljava da klonem. Zbog onoga zbog čega sam ovdje - nadam se da će pozitivno završiti tako da idem da odmorim ovo staro tijelo, a ako se ne desi onako kako bi trebalo, još se nadam da ti ljudi imaju grama časti i poštovanja prava, pa da idemo svi kući da odmaramo, slegnemo utiske, ali će za ovo trebati vremena. Ljudi moraju ispravljati svoje greške jer ovom narodu je dovoljno grešaka iz prošlosti jer ja lično, kao majka, kao žena i kao baba, ne vidim budućnost za našu đecu, za našu unučad ako se bude radilo kao što se sada radi.
Maja – Stabilno, nemam nikakve promjene alarmantne.
Rosa – Ja ne znam što je ovo sa mnom, ja umjesto da klonem, ja sam jača i jača.
Snežana – Od jutros se dobro osjećam i u tijelu, nadam se da će ovo dobro da se razvija po nas i da idemo kući.
Bile su prisutne i dvije članice Anime.
Tanja Crepulja – Provela noć jesam, spavala nisam, osjećam se znatiželjno. Nemam visoka očekivanja od institucija ovog sistema odavno i trudim se da to ne govorim pred ženama koje štrajkuju glađu, čak ućutkavam one koji izražavaju sumnju. Voljela bih da me jednom crnogorski sistem pozitivno iznenadi. Voljela bih da vidim ove policajce da štitove ostave, ali razmišljala sam kako to više ne očekujem ni od koje instance crnogorskog sistema. Sistem je potpuno uništen, potpuno zarobljen, da je potpuno u službi jedne grupe ljudi koji su radili na uništenju naših života 30 godina. Mislim da je, ne samo naš današnji trenutak nego i naša budućnost, uništena, to mislim. Znatiželjna sam i divim se ovim ženama koje otprilike dijele isto osjećanje prema sistemu, a opet se nadaju. Interesantno mi je to i pitam se otkud... One su vjernice, a ja nisam, vjerovatno otuda crpe tu nadu da će pravda pobijediti. Nemam utočište u religiji, ja imam neku drugu vrstu vjere, ja vjerujem u pojedince i u njihovu zajedničku akciju, ali bojim se da neće dati rezultate.
Ervina Dabižinović – Ja ne mogu da se otmem utisku, da li su me oni tako ubijedili da danas neće uraditi u korist ovih žena... Ili je iskustvo koje godinama imam takvo da se ja samo danas mogu iznenaditi ako oni ovo riješe pozitivno da ove žene odu kući.
Željka – PORUKA - Nadamo se da će biti po zakonima Crne Gore, nikako drugačije. Kakvu god odluku oni donijeli, ne želim da niko ide na institucije. Zašto? Zato što ne želim da neko uradi nešto loše jer oni ne zaslužuju da njima prljamo ruke... I zato ćete čekati kakvu će odluku Koordinacioni odbor donijeti sa majkama koje ovdje štrajkuju. Kako donesu odluku, tako ćemo postupiti i molim svakog pojedinačno da ne krene put institucija zato što one nisu zaslužne već da danas krenemo kući... Ako budemo kretali, zakazaćemo poseban skup da ih skidamo. A sada se opustite, poštujte ono zbog čega ste dolazile ovdje svaki dan... Ako se ikada ova vlast smijeni, to će biti mirnim putem. Nećemo dozvoliti da od nas prave divljake, jer su ovdje svi oni pošteni građani koji žele da odbrane Ustav, a oni koji su ih glasali i još uvijek ih glasaju, brane svoje sitne interese kući, zato i nijesu ovdje i zato budimo mirni i sačekajte dok vas otpratimo sa ove bine...
NAKON ODLUKE USTAVNOG SUDA – NEVJERICA, RAZOČARENJE, LJUTNJA
Ustavni sud je donio odluku protiv interesa žena. Nastaje tišina u kojoj žene ne mogu da progovore. Toliko je velika nevjerica da ne vidim ni znakove ljutnje. Pitam ih kako se osjećaju.
Mnoge ne uspijevaju ništa da kažu. Niz odgovora uglas – istrošeno, razočarano (neki neprimjereni za napisati).
Buda – Osjećam se izdanom. Razočaranom, ali i ponosnom, nešto mi je sve mješavina. Zorica – Bijesno. Lola – Grozno. Marina – Ja, ipak, pozitivno mislim. Dunja – Nikako ja nemam više snage, baš mi je loše. Nataša – Nemam komentar, grizla bih, ujedala, rastrgla bih nekoga, to je moj komentar. Slavojka – Šta da kažem, da sam osoba od mira i nade. Bisera - Navijamo za mir, a bog će nam dati pobjedu. Emina – Izdano i prodano kao uvijek od vlastodržaca. Rosa - Uz veliku moju optimističnost, izgubila sam neku nadu što se tiče morala... Malo ima kod ljudi morala. Da daju neko objašnjenje, bilo bi nam možda lakše. Kao što se daje djeci odgovor. Nadala sam se tome, ali od toga nije bilo ništa i mislim da neće biti. Oni su rekli neka ih mirne su, neće ništa lomiti... Da ja lomim, ne mogu. Da kunem ne mogu. Neka svako nosi sa sobom i ono što je dobro i ono što je loše. I što se ne radi i što se ovako bahato radi, neko može da ima veliko bogatstvo, a neko da živi u bijedi. To je veliki grijeh, to je sramota za našu državu i ne samo za našu državu nego i za cijelu planetu. Anka – Može biti i gore. Slavica – Ne znam šta da kažem, od njih sam ovo očekivala, ali, ipak, nadala sam se da će pravda da pobijedi, a nije... Ali i ponosno što sam bila dio ove ekipe i što smo se borile, tužno što se nije drugačije odlučilo. Jelena – Loše, razočarana odlukom, a opet odavde ću ponijeti sjećanje na jedno lijepo druženje i žene i kontakte kada odem kući. Branka – Ne mogu da vjerujem da se neko igra ljudskim životom, da nešto što smo zakonom ostvarile više nemamo. Ovaj sud je morao da bude ozbiljniji kada su ove majke u pitanju. Ja sam malo odlučila da odspavam jer je sve ovo sprdnja, dječja igra, ovo bi đeca u srednju školu bolje uradila, a ne fakultetski obrazovani zreli ljudi, e ne mogu da vjerujem...
Vesna Kljajić je uzela diktafon iz mojih ruku, pita me:
Provela si ovo vrijeme sa nama, koje je tvoje mišljenje i šta bi trebalo dalje uraditi? I šta bi savjetovala ženama koje su štrajkovale 11 dana?
Ljupka – Trenutno mi se čini da su žene pod šokom, a i ja sam zatečena iako mi se čini da sam bila realnija od većine žena ovdje u odnosu na to kakva je ova vlast i kako se ponašala do sada, pa sam manje razočarana. Nadala sam se, najviše zahvaljujući vašoj energiji, entuzijazmu i nekom vašem neiskustvu (tako bih rekla), kao da niste osjetile odbijanje i beskrupuloznost ove vlasti, da će ovog puta to pozitivno uticati. Nadala sam se da će vaša upornost i vjera napraviti pozitivan uticaj i da će to dovesti do odgovornosti, ali nije. Način kako je vođen protest i kako je ta energija tekla, nenasilno, koliko je tu bilo pjesme, koliko je radosti bilo, pažljivosti i bliskosti među ženama - primjer je kako se treba voditi otpor. Drugačije je bilo od onoga što ja poznajem iz teorija i drugačije od onoga što sam ja zamišljala da će biti. Potpuno drugačije, ali mi se sviđa kako je vođeno, bez vidljive hijerarhije, koordinacioni tim je bio neupadljiv. Sada mislim da, i u praktičnom i u teorijskom smislu, ovako treba da se vode protesti bez obzira na ovaj ishod... Mislim da je ova vlast toliko ogrezla u brutalnosti i nehumanosti da ovaj način borbe nije za njih adekvatan. Potrebna je veća sila, nažalost, nasilnija akcija da se oni pomjere. Čak da nekoliko žena radikalizuje protest, ne bi njih pomjerilo. Oni su 169 izgubili kontakt sa ljudima, a nisam više sigurna da bi naši preplašeni „građani“ reagovali adekvatno. To ostaje kao dilema.
Pitala sam za mišljenje i savjet ovim ženama, konkretno, a ne analizu.
Ljupka – Savjet ženama je da ovo uzmu za sebe, kao bogatstvo u svom životu, i da sa tim iskustvom nastave da budu aktivne.
Predlažeš da nastavimo sa štrajkom?
Ljupka – Predložila bih da se ne povučemo nego da se akcije nastave. Ne bih predložila radikalizaciju štrajka jer mi se čini da sada nema energije. Možda bi bilo dobro da ovaj prostor koji je „zauzet“ ostane i da tu dolaze žene iz noći u noć da se mijenjaju. Mislim da je to idealna varijanta i da je u našim uslovima teško izvodljiva jer su i žene koje danima dolaze, iscrpljene i razočarane, a iz Podgorice ih nije dovoljno. Mislim da bi trebalo nastaviti proteste u kontinuitetu sve dok se uslovi ne ispune ili promijeni vlast. Istog dana u isto vrijeme to bi na primjer bila moja „izlazna strategija“, kako kažu stranci, iz ove situacije bez obzira koliko žena dolazi, možda samo nekoliko. Ne bi trebalo da žene odu bez nekog plana, jer kada odu sa ovog mjesta, mislim da će se osjećati prilično prazno... Sve ćemo se osjećati tužno jer smo ogromnu energiju uložile i trenutno je naš doživljaj da nema efekta. Ako neki ljudi od kredibiliteta u Ustavnom sudu (tako su glasali) smatraju da ste u pravu, to u našim uslovima znači da ste vi potpuno u pravu, da je pravda na vašoj strani, ali da su partijske (DPS) direktive suviše moćne, pa većina u tom sudu nije uvažila struku.
Da li si boraveći sa nama preskočilia „profesionalnost“ i koji su razlozi bili da budeš ovdje sa nama?
Ljupka – Nisam mogla drugačije. Bila sam uključena od samog početka, pisala sam o tome, govorila sam o tome. Bila sam odgovorna da nešto uradim. Mislila sam da moje prisustvo može da pokaže širu sliku važnosti ovog protesta (nisu samo korisnice tu), a i da budem od konkretne pomoći ako bude trebalo. Bio je to izazov. Nije mi se sviđalo kako ovaj protest hoće da pripišu DF i da ga zloupotrebe, a činilo mi se da, kada je tu aktivistkinja iz NVO, to teže mogu da rade. Nažalost, ni mediji ni niko to nije primijetio ili nije htio da primijeti. Mislila sam da će biti važna i ta objektivnija slika o tome što se ovdje dešava. Bio je to moj promišljeni izbor iako sam imala i imam mnoge dileme... Ne znam, možda je uticalo i to što sam sa Lolom i Majom od ranije u dugom procesu, ali sigurno, nije presudno. Cijenim što ste se na ovakav način suprotstavile i što se borite da ne budete zloupotrebljene, meni se to sviđa... Ova završnica za mene je samo još jedna situacija koja govori o karakteru vlasti, dovodi me do bijesa i daje mi energije da se dalje borim. Znam da ću o ovome govoriti, svjedočiti. Sebi zamjeram što od prvog dana nisam bila bolje fokusirana, zapisivala sva vaša razmišljanja, svjedočenja o životu, govore žena sa bine. Želim istaći važnost ovog protesta kao borkinja za ženska prava. Svjedočiti o pobuni žena koje su se organizovale oko borbe za konkretno pravo i dostojanstvo. Znam da ove žene u Crnoj Gori nikada neće dobiti adekvatno priznanje, ali se nadam da će promijeniti stereotip o ženama iz Crne Gore za koje važi da su one koje slušaju, koje ne znaju da kažu ni da ni ne, da se povinuju muškarcima. Ovi protesti govore drugačije. Žene jesu one koje trpe. One jesu potlačene, ali ne zbog toga što nemaju vlastito mišljenje nego je sila suviše velika. Zadivljena sam političkim govorom ovih žena iako toga nisu svjesne. Spontanom i efikasnom organizacijom. Životnom mudrošću i osjećanjem za pravdu... Odlazim sa zadovoljstvom jer znam da malo fali da tas bude na ovoj strani. Danas da je još jedan čovjek u Ustavnom sudu glasao drugačije, ovo bi bila pobjeda, samo jedan čovjek! Treba doći do tog dana.
SVE ZAJEDNO DONOSIMO ODLUKU VEĆINOM PRISUTNIH (bilo je i drugačijih mišljenja) DA SE PRESTANE SA ŠTRAJKOM GLAĐU I DA SE PROTESTI NASTAVE NA DRUGI NAČIN, U KONTINUITETU DO POBJEDE!