Posljednjih godina vidjeli smo povratak lova na vještice u Africi, Indiji i drugim područjima, i postoji valjan razlog da vjerujemo da su ti novi progoni povezani sa ekspanzijom kapitalističkih odnosa u ovim područjima“
Prije nekoliko godina pročitala sam zbirku eseja Silvije Federiči o reproduktivnom radu i kućnim poslovima „Revolucija na nultoj tački“. Ovi eseji ljutito i jasno artikulišu ono što smo ja i druge žene iz moje generacije počele, zamuckujući, da shvatamo: da masovno uvođenje žena u plaćenu radnu snagu nije promijenilo činjenicu da su žene, i pored plaćenog posla, nastavile i dalje da obavljaju kućne poslove, kao ni činjenicu da je taj posao ostao nevidljiv ili, ako se uopšte vidi, sasvim obezvrijeđen.
Federiči, koja je rođena 1942 godine u Parmi u Italiji, pisala je o ovim temama skoro pedeset godina. Bila je jedna od osnivačica kampanje „Plata za kućni rad“ 1970-tih, međunarodne inicijative kojom se željela skrenuti pažnja na neplaćeni kućni rad žena. Nakon što se preselila u Bruklin, gdje je predavala na Univerzitetu Hofstra na Long Ajlendu, angažovana je u Odboru za plate za kućni rad u Njujorku. Detaljno je opisala istoriju te organizacije u knjizi „Plate za kućne poslove: Njujorški odbor 1972–1977 – Istorija, teorija, dokumenti“ (2017), o čemu je takođe riječ i u njenom pamfletu „Plate spram kućnih poslova“ iz 1975, čuvenom po provokativnim uvodnim rečenicama – „Kažu da je to ljubav. Mi kažemo da je to neplaćeni rad“.
Do mene su teorijska razmatranja Silvije Federiči doprla kasno, ali kada sam ih jednom pronašla, njenim tekstovima sam se bavila što sam više mogla. Zbirka eseja „Revolucija na nultoj tački“ obuhvata njene rane spise o feminizmu i kućnim poslovima, kao i kasnije radove o uticaju globalizacije na društvenu reprodukciju, to jest na reprodukciju svakodnevnog života – preraspodjelu kućnih poslova na pleća imigrantkinja, i o ulozi opšteg dobra u savremenom društvu.
Stavovi Silvije Federiči o kapitalističkom ratu protiv ženskih tijela sažet je u dvije knjige o lovu na vještice: „Kaliban i vještica“ (2004), u kojoj tvrdi da je eksploatisanje žena središnji događaj prelaska iz feudalizma u kapitalizam, i „Vještice, lov na vještice i žene“ (2018)“, u kojoj se ponovo, nakon što je lov na vještice ponovo oživio u mnogim zemljama, bavi ovom temom.
Njeno skorije istraživanje opšteg dobra u „Ponovno opčinjavanje svijeta: Feminizam i politika zajedništva“ (2019) optimistički sugeriše da usred našeg trenutnog ekonomskog i ekološkog kolapsa ipak postoje pokreti koji se bore za stvaranje i održavanje zajedničkih resursa i svijet izvan kapitalizma.
Naš razgovor je počeo putem e-mejla u februaru 2019. i trajao je nekoliko mjeseci. Još jednom smo razgovarale u aprilu 2021, na vrhuncu pandemije. Bila je velikodušna i ljubazna tokom intervjua, dok smo razgovarale o feminizmu, kućnim poslovima, nužnosti da žene traže strukture izvan kapitalizma, kao i njenom sopstvenom političkom sazrijevanju.
THE WHITE REVIEW: Vaše proučavanje feminizma, kapitalizma i marksizma imalo je ogroman uticaj, kao i vaša višedecenijska posvećenost političkom organizovanju oko ovih pitanja. Koja su glavna iskustva koja su vas politički i lično oblikovala?
S. FEDERIČI: Mnoga iskustva su me formirala politički. Rođena sam 1942. i tih prvih godina svog života sam odrastala na farmi jer je Parma – grad u kojem sam rođena, koji je u blizini rijeke Po – bombardovana svake noći. Prve godine života sam, dakle, provela na farmi, što mislim da je bilo veoma dobro jer je to oblikovalo moju ljubav prema prirodi i životinjama, ali jedino o čemu su moji roditelji govorili godinama i godinama bio je rat. Majka mi je rekla da je bila trudna sa mojom sestrom kada je čula da je Musolini objavio rat i da ćemo se pridružiti nacističkoj Njemačkoj. Noću je grad bombardovan, bježali su sa djecom, nikad se ne svlačeći: moj otac je jednom izgubio cipele, htio je da se vrati po njih, ali je moja majka rekla – „Ne“, jer je padalo toliko bombi da bi sigurno bio ubijek da se vratio. Mog oca je 1943. zaustavio nacistički odred. Stavili su ga uza zid. Pitali su ga šta je po struci, on je rekao da je profesor filozofije i oni su ga pustili. Mislim da sam do svoje 10. godine znala da nisam u dobrom svijetu.
Parma je bila jedan od centara antifašističke borbe u Italiji. U avgustu 1922. u gradu su se tri dana vodile borbe kako bi se fašistima onemogućilo da uđu u grad i slome otpor. Mnoge ulice u gradu nose imena ljudi koji su tada masakrirani. Godine 1943, tokom nacističke okupacije, mnogo ljudi je ubijeno i mučeno. Mislim da je taj vrlo snažan duh otpora fašizmu i nacističkoj okupaciji izvršio jedan od najvećih uticaja na moj život. Jedan od mojih profesora u srednjoj školi bio je komunista, i bio je veoma snažna ličnost. Predavao nam je italijansku književnost. Sjećam se njegovih časova. Mogla se čuti muva.
Fašizam je bio vrlo, vrlo anti-ženski, veoma mizogin, veoma patrijarhalan, veoma militaristički, i to su stvari preko kojih ne možete preći. Fašizam je ionako izrastao iz patrijarhalnog društva. U periodu adolescencije borila sam se sa ocem oko ograničenja, morala sam lagati gdje idem, o tome da imam mladića. A onda je uslijedila borba sa mladićem, ljubomora... Bilo mi je 19 godine, a borila sam se sa muškim svijetom. Kada sam 1967. došla u SAD već sam bila prirodni buntovnik.
THE WHITE REVIEW: Zašto ste otišli u SAD?
S. FEDERIČI: Htjela sam da pobjegnem iz Italije. Željela sam da izađem u svijet. Diplomirala sam savremene jezike i književnost, ali sam znala da će proći mnogo vremena prije nego što budem mogla da predajem u srednjoj školi i podučavam književnost. Tako sam upisala filozofiju, ali nisam mogla samu sebe da izdržavam. Predavala sam, ali bez stalnog angažmana i malo sam zarađivala. Dakle, živjela sam sa svojom porodicom, uz sva patrijarhalna ograničenja. A željela sam slobodu. Prijavila sam se za puno stipendija. Onda sam u ljeto 1966. dobila stipendiju za odlazak na ljetnju školu književnosti u Edinburgu u Škotskoj. Upoznala sam puno američkih studenata. Neki su mi rekli da se prijavim na Univerzitet u Bufalu, koji je bio vrlo poznat po filozofiji. Dakle, prijavila sam se za Fulbrajtov program, i stvari su se posložile. Otišla sam u Bufalo. Imala sam službeni razlog – istraživanje za moju novu disertaciju. Ali pravi razlog je bio taj što sam željela otići. Došla sam u SAD na vrhuncu pokreta protiv rata u Vijetnamu, i nedugo nakon pobune crnačkih zajednica u Detroitu. U SAD sam takođe otkrila svoj feminizam, koji je, kako sam rekla, narastao još od kada sam bila dijete.
THE WHITE REVIEW: Da li ste u to vrijeme otišli za Meksiko?
S. FEDERIČI: Prvi put sam u Meksiko otišla 1968. To je bila značajna godina. Bilo je to mjesec dana nakon masakra na Plaza de Las Tres Culturas, kada su meksičke oružane snage ubile studente pred Olimpijadu. (Procjene o tome koliko ljudi je ubijeno variraju, ali masakr u Tlatelolco, Meksiko Siti, 2. oktobra 1968, ostaje jedan od najgorih incidenata masovnog ubistva u meksičkoj istoriji.) Čula sam za to ali nisam imala pojma da je to bilo tako strašno dok tamo nisam otišla. Putovala sam sa jednom Engleskinjom, prijateljicom koju sam upoznala u kampusu u SAD. Kada smo stigle, raspakovale smo se i rekle: „Idemo u kampus“, i odmah smo na ulici vidjele stražare sa puškama. Ugledale smo autobuse ofarbane u bijelo da bi se prekrile protestne parole koje su na njima bile ispisane. Vidjele smo militarizovano mjesto. Kampus je bio beživotan, ali u kafeteriji u blizini kampusa srele smo grupu mladića koji su nas pozvali na zabavu, a na toj zabavi su bili neki ljudi iz Nacionalnog savjeta La Raza (grupa sa bazom u SAD koja je podržavala Latino-Amerikance, sada poznata kao UnidosUS). Rekli su nam: „OK, ako želite da znate šta se desilo, sjutra ćemo vam dati nešto“. I dali su nam časopis koji se zvao „Proseco“ (ljevičarski meksički časopis koji izlazi u Meksiko Sitiju). U to vrijeme časopis je izlazio tajno. U njemu su bile fotografije trudnica na zemlji i vrlo detaljan opis onoga što se desilo. Demonstracije su počele na Plaza de Las Tres Culturas, koji ima tri avenije, koje su sve bile blokirane, a onda su počeli da pucaju, sa zemlje i sa vrhova zgrada. Danima poslije toga bilo mi je mučno. Svoj prvi članak na engleskom sam napisala za časopis „Town Crier“, radikalno glasilo. Sjećam se da sam plakala dok sam pisala, bilo je tako užasno. U Meksiku smo ostali mjesec dana. Nakon toga radila sam za „Telos“, časopis za radikalnu filozofiji koji izdaju diplomci Univerziteta u Bufalu. Radila sam i sa „Town Crier“. To je bilo do 1970. kada sam došla u Njujork.
THE WHITE REVIEW: Kako je počeo pokret Plate za kućne poslove i kako ste vi bili uključeni?
S.FEDERIČI: Moj feminizam je započeo već u Bufalu, jer su feminističke grupe formirane 1970 – 71. U to vrijeme sam pročitala „Žene i subverzija zajednice“ (1971) od Mariarosa Dalla Costa, tekst koji je postao temeljni dokument kampanje „Plate za kućne poslove“. Pokret je počeo 1972. na skupu održanom u Padovi, u Italiji, gdje su se okupile žene raznih zemalja, a najviše iz Italije. To su bile žene koje su radile u feminističkoj organizaciji „Lotta Femminista“. Bila sam uključena u to od početka pa sve do 1977. Bila sam u Bruklinu ali smo bili internacionalno organizovani, tako da sam održavala kontakte sa grupama u Italiji, Engleskoj, Kanadi. Nakon dvodnevne rasprave osnovali smo organizaciju koju smo nazvale „Međunarodni feministički kolektiv“, čiji zadatak je bio da u našim zemljama pokrene kampanju „Plate za kućne poslove“. Ono što nas je povezalo bilo je naše učestvovanje u mreži aktivista iz Padove, Milana, Torina, Londona i Detroita, koji su 1960-tih razvijali alternative politici tradicionalnih komunističkih stranaka, nadahnute borbom industrijskih radnika kao i antikolonijalnih pokreta. Ova zajednička politička pozadina nas je navela da tražimo klasno utemeljen feminizam drugačiji od onog koji su prigrlile socijalističko-feminističke organizacije. U ljeto 1972. počela sam sa pokušajima organizovanja u Njujorku, ali ideja o platama za kućne poslove bila je prilično nepopularna. Radila sam sa grupom žena, ali njih nisu zanimale plate za kućne poslove. Analiza reprodukcije – to da, ali ne i ideja o plaćenim kućnim poslovima. Naprotiv, mislim da nas je puno žena mrzjelo. Za njih, feminizam je bio reći da smo dobre kao i muškarci, a plaćeni kućni poslovi su nas vraćali u kuhinju. Znate, to je bilo nešto poput: „Želite da ženama dodijelite tu degradaciju“. Mi smo prihvatale svoju degradaciju.
THE WHITE REVIEW: Pročitala sam da ste u to vrijeme smatrali da su žene uključene u pokret „Plate za kućni posao“ bile pionirke, ali da ste kasnije shvatili da su plate za kućne poslove zapravo već bile uvedene u feminističku agendu krajem 19. vijeka u SAD-u i drugdje.
S.FEDERIČI: Da, između 1880. i 1930. to je bila jedna od strategija koje su feministkinje u SAD usvojile u okviru onoga što je Dolores Hajden nazvala „velikom domaćom revolucijom“ (u svojoj knjizi „Velika domaća revolucija: istorija feminističkog dizajna za američke domove, komšiluk i gradove“, iz 1981). Hajden je napisala da su ove feministkinje „dovele u pitanje dvije karakteristike industrijskog kapitalizma: fizičko odvajanje prostora domaćinstva od javnog prostora i odvajanje domaće ekonomije od političke ekonomije“. Ove prve podrške otvorile su put ka priznanju da je domaćica radnica i tako sama po sebi pripadnica radničke klase. Teško je reći koliko je bio raširen takav zahtjev ali uvodnik „Njujork Tajmsa“ od 10. avgusta 1876, u kojem se kritikuje žena iz Kentakija koja je od svog muža zahtijevala platu za kućne poslove, ukazuje da to nije bilo ograničeno na nekoliko radikalnih krugova. Međutim, duboka je razlika između perspektive pristalica plate za kućne poslove iz 19. vijeka i naše kampanje. One su prihvatile postojanje zasebne sfere ženske aktivnosti, ali su željele da se ona reorganizuje na manje izolovan način. Naš stav je bio više u skladu sa onim stavom za koji se zalagala Meri Inman, na čiji rad sam naišla tek prije tri ili četiri godine dok sam radila na knjizi o njujorškom Odboru za plate za kućne poslove. Inman je objavila „U odbranu žene“ 1939. godine i tu je napisala da su žene radnika bile jednako ključne za proces proizvodnje kao i njihovi muževi i da dom nikada nije prestao biti mjesto proizvodnje jer se „najvrednija od svih roba – radna snaga još uvijek tu proizvodi“.
THE WHITE REVIEW: U „Plate za kućne poslove: Njujorški odbor 1972–1977“ (2017) pišete da ste u jesen 1975. u Bruklinu otvorili prostor gdje ste mogli lakše da sretnete žene do kojih ste htjeli da doprete.
S.FEDERIČI: Dobili smo jadnu malu sobicu, ali je bila odlična. Bila je to prostorija sa velikim izlogom ka ulici. Tipično za Njujork. Soba je bila mala, ali mi smo je ispunili posterima. Kad god je bilo moguće, vrata su bila otvorena kako bi žene mogle da uđu, uzmu letak, a povremeno smo održavali sastanke i to objavljivali. To je bio način izdavanja informacija. Njujork je tada bio stvarno jeftin. Plaćala sam 200 dolara mjesečno za dvoetažni apartman sa malom baštom u veoma jeftinom kvartu. Ali u ljeto 1975. Njujork Siti je proglasio bankrot i ubrzo su nam, zbog režima štednje kojem smo bili podvrgnuti, smanjeni dostupni prostor i resursi: lako nađeni honorarni poslovi, jeftine stanarine, prilagodljivo radno vrijeme. Dvije godine nakon početka ekonomske krize u Njujorku, njujorški Odbor za plate za kućne poslove odlučio je da se raziđe.
Ali te tri godine, između 1974. i 1976. godine bili smo zaista snažni. Uspjeli smo da promijenimo shvatanje kućnih poslova, mislim da je to ono najvažnije što je tokom tog perioda postignuto. Rekla bih da sada postoji svijest o tome da je ono što zovemo kućnim radom proizvodnja radne snage. A to je dalo materijalnu osnovu za radikalnu feminističku analizu polnih i ličnih odnosa, ideji da je lično političko, jer je ono što se dešava kući povezano sa širom organizacijom rada. Privatizacija doma zapravo skriva eksploataciju. Takođe, tu je analiza plate kao načina strukturisanja hijerarhije, strukturisanja nejednakosti, kao načina skrivanja, prikrivanja, naturalizacije eksploatacije – mislim da je sve to postalo pitanje zdravog razuma.
Moglo se više postići da je feministički pokret bio na istoj strani. Na primjer, u to vrijeme žene su se borile za socijalno staranje – na udaru je bio program pomoći porodicama sa izdržavanom djecom koji je postojao od 1930-tih do 1970-tih; žene su neprestano bile klevetane u štampi, od političara svih vrsta, kao prevarantkinje i paraziti. Mi smo podržali njihovu borbu. Ali feministički pokret nije podržao ove žene na način na koji to uradio u slučaju pobačaja. Borba u feminističkom pokretu se uvijek vodila oko toga da se nemaju djeca, nikada oko toga da se imaju resursi da se djeca imaju, što je dovelo do raskoraka sa crnim ženama koje su se borile protiv uskraćivanja materinstva, od ropstva pa nadalje. One su se morale boriti protiv sterilizacije, nedostatka novca, kućnih poslova koje su uvijek morale obavljati, ali u tuđim domovima.
U feminističkom pokretu se radilo o karijeri, učlanjenju u sindikat, izlasku iz kuće. Danas većina žena u SAD radi izvan kuće. Ali one ne zarađuju dovoljno novca da bi imale bilo kakvu autonomiju. Odlazak na posao košta. Ako ste u Njujorku, za prevoz vam treba puno novca. A onda svoju djecu hranite lošom hranom. Nije bilo rasprave o tome šta će biti sa djecom, sa nesamostalnim starijim osobama, sa onima koji imaju hronične bolesti i u prošlosti su zavisili od ženske njege. Jedino što se zahtijevalo bili su centri za dnevnu njegu koje potpomaže vlada i da žene i muškarci dijele kućne poslove. Dijeljenje kućnih poslova može promijeniti odnos sa muškarcima – i dobro je da ne morate raditi sve – ali to ne mijenja odnos sa kapitalizmom, to ne mijenja devaluaciju kućnog rada. Takođe smo vidjeli da su one žene koje to sebi mogu priuštiti sada zapošljavalje kućne pomoćnice, uglavnom migrantkinje. One koje to nisu mogle priuštiti morale su smanjiti kućni rad, sa svim posljedicama koje su nam dobro poznate. Podjela kućnih poslova postala je neka vrsta mantre, ali to je odvajalo feminističku borbu od šire borbe za transformaciju društva. Nije bilo rasprave, borbe, mobilizacije da se odluči šta će zamijeniti prisustvo hiljada žena u kući – kako će se obavljati posao koji smo obavljale, sa kakvim resursima, kako će se to organizovati. To je u stvari još uvijek otvoren problem, mada smo sve svjesniji da nedostatak rješenja doprinosi krizi reprodukcije kojoj svjedočimo i koju živimo.
Moramo procijeniti i krizu reprodukcije koja proizilazi iz propadanja prirodnog okruženja, što je naročito dramatično na kontinentima poput Afrike, gdje imamo proces dezertifikacije: u mnogim mjestima vode je sve manje i manje, usjevi venu, a žene moraju svaki dan da pješače kilometrima da bi nešto donijele. Moramo ponovo da apropriišemo resurse. Problem kućnog rada je nedostatak vremena i novca, nedostatak resursa, nedosatak stambenog prostora, nedostatak dobre hrane. To je problem zagađene vode, zagađnog vazduha, zagađenih rijeka, zagađenih mora. Sve to moramo promijeniti. Postoji veza između nedostatka zdravstvene zaštite i svih kućnih poslova tokom vremena, bez novca, bez resursa, takođe i šireg ekološkog pitanja. To je dio kućnog rada. Eko-feministkinje i žene u Latinskoj Americi su o tome govorile sve vrijeme.
THE WHITE REVIEW: Da li ste ubrzo nakon što je pokret Plate za kućni rad raspušten prešli na rad o lovu na vještice?
S.FEDERIČI: Taj istorijski rad počeo je vrlo brzo nakon toga. Jer, za mene je problem uvijek bio kućni rad. To je neka vrsta naturalizovane istorijske aktivnosti. Pogledajmo istoriju da vidimo kako smo stigli dovde. Kako smo došli do porodice? Počela sam razmatrajući 19. vijek, i onda sam shvatila da neću nigdje stići ukoliko ne počnem mnogo, mnogo ranije. Konačno, odlučila sam da započnem sa usponom kapitalizma. Čitala sam „Vještice, babice i medicinske sestre“ (1972) Barbare Ehrenreich i Deirdre English. Za mene je taj pamflet bio pravi – bum! Već na prvim stranama sam pročitala da je progon vještica u Evropi postao raširen u 16. vijeku. Znala sam da je Evropa tada bila zahvaćena trgovinom robljem, s ograđenim prostorima. Znala sam dovoljno o tom periodu – ovo je bio kapitalizam. Te velike progone vještica nije organizovala crkva, već uglavnom lokalne vlasti. Dogodile su se u 16. vijeku, u 17. vijeku. To je trajalo sve do prosvjetiteljstva, do 18. vijeka. U 18. vijeku žene su još uvijek ubijane.
THE WHITE REVIEW: U knjizi „Kaliban i vještica“ (1998) bavite se lovom na vještice kao sredstvom pokoravanja, dijelom polne podjele rada koja se dogodila tokom tranzicije u kapitalizam, kada feudalni sistem ulazi u industrijsku eru. U knjizi objašnjavate kako su „vještice“, pretežno žene, optuživane za reproduktivne zločine – kontrolu svoje plodnosti „napicima“ i pobačajima. Zašto je to imalo tako središnju ulogu u mašti javnosti u to vrijeme?
S.FEDERIČI: Da biste to razumjeli, morate izgraditi kontekst. To je uveličavanje, stvaranje čudovišta, monstruoznog. Danas nije mnogo drugačije. Žene se u SAD-u i danas nazivaju „ubicama beba“. U mnogim državama ima lokalnih zakonskih predloga kojima se za pobačaj zahtijeva smrtna kazna – za ženu i za ljekara (kao što je zakon podnijet u Teksasu u martu 2021). Kapitalistički, patrijarhalni poredak se nastavio u sadašnjosti. Da mogu, spalili bi nas. I spaljuju žene. Po cijelom svijetu oni danas spaljuju žene kao vještice.
THE WHITE REVIEW: Da li ste zato smatrali da je nužno ponovo se pozabaviti temom lova na vještice?
S.FEDERIČI: Posljednjih godine vidjeli smo povratak lova na vještice u Africi, Indiji i drugim područjima, i postoji valjan razlog da vjerujemo da su ti novi progoni povezani sa ekspanzijom kapitalističkih odnosa u pogođenim područjima. Tako se, recimo, u mnogim afričkim zajednicama žene koje žive same i pritom raspolažu zemljom optužuju da su vještica zato da bi im se mogla oduzeti zemlja koje nema dovoljno i zato što postoji konkurencija za resurse, borba za za opstanak. Često iza toga stoje lokalni šefovi koji sarađuju sa rudarskim i naftnim kompanijama. Dakle, postoji puno toga skrivenog, što nije vidljivo. Ali je veoma jasna veza između žena koje su optužene kao vještice, njihovog spaljivanja i oduzimanja zemlje. Novo nasilje nad ženama ukorijenjeno je u strukturalnim trendovima koji su sastavni dio kapitalističkog razvoja i moći države.
Osim toga, tu su i starije žene. Na sjeveru Gane postoje logori za vještice i mnoge žene samovoljno odlaze tamo nakon menopauze. Ovo sam pročitala u „Začarane: Zapadnoafrički logori ta vještice“ (2010) [gdje Karen Palmer izvještava o posjeti nekima od „vještičjih kampova“ 2007]. Žene odlaze tamo jer znaju da će nakon menopauze biti optužene da su vještice, jer je takav patrijarhalni kodeks: ako ne možete da pružite seksualne usluge ili rodite djecu, vi ne valjate. Tada predstavljate samo još jedna usta koja treba hraniti u stanovništvu koje trpi oskudicu na nivou koji je teško zamisliti.
Iako ima drugačiju formu, to je isti progon koji je viđen u 16. vijeku. Ekspanzija kapitalizma u stvari razdire zajednice. Ljudi se takmiče za resurse. A onda, imate to nadmoćno prisustvo pentekostalaca, evanđelista, hrišćanskih fundamentalista koji dolaze, pričaju o đavolu, i kažu: „Vi ste siromašni jer ti ljudi postoje u zajednici“.
Na ovome sam puno radila. I još ću raditi na tome. Sada me jako zanima Skandinavija. U martu 2022, norveška vlada planira da u Memorijalu Steilneset u Vardø organizuje komemoraciju vješticama koje su ubijene u oblasti Finnmark (1621. godine 91 osoba je pogubljena zbog vještičarenja). Luiza Buržoa (Louise Bourgeois) bila je uključena u izgradnju spomenika. To je veoma moćan rad: stolica sa plamenom u sredini. U Francuskoj objavljuju višetomnu enciklopediju o femicidu, a prva je o lovu na vještice.
THE WHITE REVIEW: Šta mislite o obnavljanju stereotipa o seksi vješticama unutar feminizma? Kako na to gledate?
S.FEDERIČI: Ne sviđa mi se to. Tema vještica je u središtu desetina filmova koji ponovo promovišu ideju da su žene demonska bića sa destruktivnim moćima koje ne mogu kontrolisati, i to u vrijeme kada je širom svijeta nasilje nad ženama u porastu. Mislim da je to veoma opasno. Ima puno identifikacije sa vješticama, ali nema borbe. Ima samo komercijalizacije. Rekla sam mladim ženama – „Zašto ne bojkotujete te filmove? Zašto se ne bunite?“ Što je još gore, vještica je pretvorena u folklornu, mitsku figuru i predmet ismijavanja. To je starica satanskog osmjeha koja jaše metlu koju djeca mogu da kupe u turističkim radnjama, upravo na mjestima gdje su žene hapšene, užasno mučene, često vješane i žive spaljivane. Samo zato što je istorija žena ubijenih zbog optužbi za vještičarenje poništena danas je moguće da postoje takve trgovine, da se male djevojčice oblače kao vještice i igraju maškare, ili da kupuju lutke vještica. Gubitak istorijskog sjećanja je opasan. To nije igra. To je još jedan razlog zašto sam odlučila da se vratim temi lova na vještice. To je istorija koja je izbrisana iz kolektivnog sjećanja. Knjiga je samo dio projekta koji dijelim sa drugim ženama, kojim se traži da se ova istorija kolektivno preispita i da se iz nje izvuku pouke za sadašnjost.
THE WHITE REVIEW: Da li nam je pandemija omogućila da shvatimo koliko smo obezvrijedili brigu o porodici i reproduktivni rad? Postoji li sada neko šire razumijevanje ovog pitanja? Pitam se hoće li biti neke promjene?
S.FEDERIČI: Mnogo ljudi mi je nakon kovida pisalo. Nastala je velika tišina, mislila sam da je cijela priča zaboravljena. A onda sam otkrila da je moj članak „Plate naspram kućog rada“ postao izuzetno popularan, prevođen itd. Na primjer, kada sam bila u Argentini, u Buenos Ajresu, 2018. godine, na jednom velikom zidu sam vidjela slogan: „Kažu da je to ljubav. Mi kažemo da je to neplaćen rad“, na španskom jeziku. Žena koja je bila sa mnom objasnila mi je da su neke žene to napisale na nekim mjestima, a da je onda došla policija i to izbrisala. Onda su žene rekle: „Sada ćemo to ispisati svugdje“. Čak su mi dale i postere sa sloganom napisanim na raznim zidovima. Mislim da sada ljudi znaju mnogo više. Žene su se sada vratile kući, među djecu, ne znaju hoće li ikada više moći raditi van kuće, i mnogi poslodavci kažu da je to dobro. U SAD su izračunali da je pet miliona žena izgubilo plaćeni posao. Službeno, dva miliona je otišlo spontano jer su morale da se staraju o djeci.
THE WHITE REVIEW: U intervjuu koji je objavio „Sur Journal“, 2016. godine, sugerisali ste da je uprkos narativu o feminističkoj emancipaciji danas teško biti mlada žena, teže nego što je to bilo vašoj generaciji. Zašto?
S.FEDERIČI: Danas mlađe žene ne mogu biti sigurne što im je najvažnije u životu. Žene moje generacije sučavale su se sa više represije, više ograničenja, ali su imale jasnije ideje o tome šta žele. Žene danas žive u svijetu u kojem postoji privid o više opcija, i za neke od njih to zaista i jeste tako. Ali, njima je, u isto vrijeme, teže da se odluče gdje da usmjere svoju energiju i želje. One radikalnije odbacuju nuklearnu porodicu, ali uglavnom nisu izgradile održivu alternativu. Posao je takođe nepouzdan, pa pitanje lokacije nije lako riješiti. Doživljaj solidarnosti sa drugim ženama, sestrinstvo, koji je u prvim godinama feminističkog pokreta bio tako snažan više ne postoji. Promijenili su se i materijalni uslovi života. Živjeli smo u doba kada su plate bile veće, poslovi su često bili prilično sigurni, ako ne za sve, a ono za znatan dio stanovništva; postojali su i programi socijalne zaštite koji su ženama i mladim ljudima davali malo prostora, neke opcije. Obrazovanje je uglavnom bilo besplatno, dok danas morate prilično da se zadužite da biste diplomirali.
Naravno, ne želim da dam potpuno negativnu sliku, samo želim da istaknem veće izazove i poteškoće sa kojima se mladi ljudi i naročito žene danas suočavaju. Pozitivna stvar je da se na toliko mnogo mjesta razvija novi feministički pokret koji će, nadam se, učiti iz iskustva prošlosti i povući borbu naprijed.
Ovaj intervju, koji je vodila Rachel Andrews, objavljen je u januaru 2022. u „The White Review“. Prevala sa engleskog Lidija Nelević. Link za engleski original: https://www.thewhitereview.org/feature/interview-with-silvia-federici/
Silvija Federiči je feministička aktivistkinja, spisateljica i profesorka. Godine 1972. bila je jedna od suosnivačica Međunarodnog feminističkog kolektiva, organizacije koja je pokrenula međunarodnu kampanju Plate za kućni rad. U 1990-tim, nakon perioda podučavanja i istraživanja u Nigeriji, bila je aktivna u antiglobalističkom pokretu i američkom pokretu protiv smrtne kazne. Suosnivačica je Odbora za akademsku slobodu u Africi, organizacije koja podržava borbu afričkih studenata i nastavnika protiv strukturnog prilagođavanja afričkih ekonomskih i obrazovnih sistema. Od 1987. do 2005. predavala je međunarodne studije, ženske studije i kurseve političke filozofije na Univerzitetu Hofstra u Hempsteadu, Njujork. Tokom svih ovih godina napisala je knjige i eseje o filozofiji i feminističkoj teoriji, ženskoj istoriji, obrazovanju i kulturi, a nedavno i o svjetskoj borbi protiv kapitalističke globalizacfije i za feminističku rekonstrukciju opšteg dobra. Njena najnovija djela su „Vještice, lov na vještice i žene“ (2018), „Ponovo začarati svijet: feminizam i politika opšteg dobra“ (2018) i revidirana i proširena „Nulta tačka revolucije: Kućni rad, reprodukcija i feministička borba“(2020).