Najčešće se teorijska diskusija o pravu na abortus fokusira na etičku dimenziju: prekid trudnoće se analizira u kontekstu prava na život. Istovremeno, značajno manje teorijskih perspektiva posvećeno je istraživanju abortusa iz vizure žene. A da stvar ostaje na margini naučnih interesovanja potvrđuje još rjeđa zastupljenost studija koje izlažu dugoročne životne posljedice za žene koje, suočene sa siromaštvom, ostvaruju neželjene trudnoće
Siromaštvo, rod i reproduktivna prava – tri faktora sasvim dovoljna da pokrenu lanac intersekcionalnosti. Kada je postalo jasno da subordinacija zasnovana na konstruisanim rodnim ulogama ne objašnjava do kraja složenost i multidimenzionalnost rodne neravnopravnosti, Kimberli Krenšou je uvela intersekcionalno tumačenje prema kojem je žena istovremeno diskriminisana u raznim područjima, a ne samo u rodnom. Tako je, na primjer, socioekonomski status magična dopuna rodu u intersekcionalnoj formuli.
Suočene sa problemom siromaštva, žene se nalaze u egzistencijalnoj centrifugi, onemogućene da donose odluke koje one smatraju najboljim za sebe. Jedan od segmenata života žene u kojem se najoštrije razlikuje željeno i dobijeno jesu reproduktivna prava. Očuvanje reproduktivnog kapaciteta (uz prateće elemente) i sloboda od reprodukcije predstavljaju centralne koncepte u savremenom tumačenju reproduktivnih prava (Ignjatović 2018). Ravnopravan pristup abortusu je stoga sastavni dio slobode od reprodukcije. Najčešće se teorijska diskusija o pravu na abortus fokusira na etičku dimenziju: prekid trudnoće se analizira u kontekstu prava na život. Istovremeno, značajno manje teorijskih perspektiva posvećeno je istraživanju abortusa iz vizure žene. A da stvar ostaje na margini naučnih interesovanja potvrđuje još rjeđa zastupljenost studija koje izlažu dugoročne životne posljedice za žene koje, suočene sa siromaštvom, ostvaruju neželjene trudnoće.
Siromaštvo nema jednu adresu
Žene nijesu homogena grupa. Kako je i Džudit Batler tvrdila, „žena“ ne podrazumijeva „zajednički identitet“ (Butler 1990, 6), već je to termin u konstantnom (re)konstruisanju, fluidan, a opet rigidan usljed „regulatornog okvira koji vremenom očvršćava“ (Butler 1990, 43-44). U neravnopravnom sistemu žene su diskriminisane zato što su žene, a siromašne žene i zato što su žene i zato što su siromašne. Siromaštvo nije datost, već splet socioekonomskih okolnosti koje ne utiču samo na pojavljivanje neželjenih trudnoća, već i na način na koji žene odgovaraju na neželjenu trudnoću (Oberman 2018, 4).
Prema postojećim podacima Ujedinjenih nacija, u Evropi i Sjevernoj Americi tri miliona žena žive u ekstremnom siromaštvu (UN). Istovremeno, u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) žene u riziku od siromaštva su sklonije neželjenim trudnoćama u odnosu na žene drugačijeg materijalnog statusa (Oberman 2018).
Kada se posmatra statistika o abortusu u opštoj populaciji, žene sa niskim primanjima su češće spremne na abortus u poređenju sa ženama sa visokim primanjima (Watson 2022, 24). Međutim, u interpretaciji takvih podataka ostaje nevidljiva činjenica da siromašne žene u značajno manjem procentu zaista i izvrše abortus u poređenju sa ženama višeg socioekonomskog statusa. U SAD-u, među ženama koje imaju primanja ispod federalnog prosjeka stopa abortusa je 38 odsto, dok se žene sa natprosječnim prihodima abortusu podvrgnu u 48 odsto slučajeva (Watson 2022, 24). To znači da žene koje su diskriminisane na bazi roda i socioekonomskog statusa ne mogu da izađu iz egzistencijalnog kruga u kojem su spriječene da autonomno odlučuju o svom tijelu. Disparitet u stopama abortusa pokazuje da ostvarivanje bazičnih reproduktivnih prava dolazi sa cijenom. Kako to obično biva u egzistencijalnom krugu, siromaštvo se produbljuje, a posljedice postaju dugoročne. Žene koje nijesu bile u mogućnosti da izvrše abortus onda kada su to željele u prosjeku četiri godine nakon rađanja postanu još siromašnije (Palacio 2022, 1273).
Izostanak sistemskog fokusa ka ovoj problematici čini da privatno pitanje poput reprodukcije nikada ne postane dovoljno javno, dovoljno važno i dovoljno vidljivo. Osim što nemaju sredstva kojima mogu da obezbijede abortus, žene u siromaštvu i u riziku od siromaštva ostaju uskraćene i za prevenciju. Nerijetko se abortusi, ukoliko i budu izvršeni, dešavaju u rizičnom periodu trudnoće, na granici sa legalnim prekidom, usljed izostanka informisanosti i pravovremenog savjetovanja. Globalne procjene Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da je skoro polovina svih indukovanih abortusa izvršena na način koji nije bezbjedan. Čak 97 odsto nebezbjednih abortusa zabilježeno je u zemljama u razvoju. Međutim, siromaštvo nema jednu adresu. U Evropskoj uniji žene su češće u riziku od siromaštva u odnosu na muškarce, dok 30 odsto njih kao glavni razlog za poslovnu neaktivnost navodi neplaćeni rad u domaćinstvu.
U Crnoj Gori, razlika u prihodima između žena i muškaraca iznosi 16,1 odsto, što znači da žene, za isti posao primaju 83,9 odsto prosječne zarade muškaraca. Istovremeno, na komparativnom nivou, segment novca predstavlja područje rodne ravnopravnosti u kojem se Crna Gora najintenzivnije razlikuje u odnosu na Evropsku uniju, uz disbalans u domenu moći. Noviji podaci pokazuju da 53 odsto građana/ki Crne Gore ne podržava abortus u slučaju da „roditelji ne mogu da izdržavaju dijete“ dok 47 odsto njih smatra da je u tom slučaju abortus opravdan.
Kada se ukrste podaci o visini mjesečnih primanja i stavu prema abortusu, čak 70 odsto onih koji podržavaju abortus usljed lošeg finansijskog stanja imaju primanja ispod prosječne mjesečne neto zarade u Crnoj Gori. Posljedično, 65 odsto žena kojima je pomenuti osnov za abortus prihvatljiv nema zaradu iznad državnog prosjeka. Crna Gora, u tom kontekstu, ne predstavlja izuzetak.
Socioekonomska subordinacija jedan je u nizu segmenata u kojem je položaj žene oslabljen. Paralelno sa svim limitima u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava, koje donosi intersekcionalna diskriminacija žena lošijeg ekonomskog statusa, još uvijek se jedan cjelokupni rod redukuje na reproduktivnu funkciju. Na taj način, 49 odsto građana vjeruje da se žena kao ličnost najbolje ostvaruje kroz ulogu majke. Predstavljeni podaci nedvosmisleno ukazuju na spregu privatne i javne sfere, te na internalizaciju rigidnih uvjerenja o reprodukciji. Uz kontinuitet nebrige o reproduktivnim pravima žena lošeg socioekonomskog statusa, naturalizacija ženskog identiteta dobija vanvremensku dimenziju činjenicom da 61 odsto građana/ki Crne Gore vjeruje da „žene treba više da rađaju da bismo mi opstali kao nacija“. Potentnost nacije se predaje ženinom reproduktivnom sistemu. U toj dirljivoj transakciji zaboravlja se da Crnoj Gori nedostaje oko 3000 žena usljed prakse selektivnih abortusa, zbog koje djevojčice nijesu dobile šansu da budu rođene baš zato što su djevojčice.
Reprodukcija, ali siromaštva
Još jedan nevidljivi aspekt siromaštva i reproduktivnih prava, često izostavljan u analizama, odnosi se na pozitivnu vezu između lošeg socioekonomskog statusa majke i siromaštva djeteta. Svako četvrto dijete u Evropskoj uniji je u riziku od siromaštva ili društvene marginalizacije usljed nezadovoljavajuće finansijske situacije u kojoj odrasta. Reprodukcija siromaštva ilustrativan je primjer važnosti rodne ravnopravnosti i dalekosežnih posljedica koje ostavlja kontinuirano zanemarivanje rodnih pitanja.
Istraživanja pokazuju da djeca rođena nakon neželjene trudnoće nose veći rizik za razvijanje različitih zdravstvenih poteškoća poput „kongenitalnih anomalija, posljedica prijevremenog porođaja, težine pri rođenju niže od uobičajene“ (Foster et al. 2018, 1054). Ista autorska studija je u petogodišnjem kvazi-eksperimentalnom dizajnu dokazala da djeca rođena usljed neželjenih trudnoća doživljavaju „slabiju povezanost sa majkom i subjektivno siromaštvo“ (Foster et al. 2018, 1059). Ovi nalazi zapravo upućuju na vrlo jednostavnu stvar: politike pristupa abortusu i reproduktivnim pravima moraju biti redefinisane na način koji ih senzibiliše za žene različitih socioekonomskih statusa. Ravnopravan pristup abortusu ne odnosi se samo na mogućnost prekida trudnoće, već i na slobodu izbora: kada, u kojim uslovima i sa kojim motivima žena bira da ima djecu. Ova debata nesumnjivo zalazi u segment biopolitike, čiji je neodvojivi dio politika tijela. Činjenica da vam je slobodno odlučivanje o sopstvenom tijelu suženo ili u potpunosti ograničeno klasičan je primjer u kojem vaše tijelo više nije vaše. Ono je odraz različitih ideoloških konfrontacija i neravnopravne distribucije društvene moći. Kako je i Džudit Tomson naglašavala, „pravo na život ne podrazumijeva dozvolu da se nečijim tijelom kontinuirano raspolaže, čak i ako je to tijelo potrebno za nečiji život“ (Thomson 1971, 44). I kao da to nije dovoljno, na ograničenje reproduktivnih prava nadovezuje se trajna i tjeskobna reprodukcija siromaštva, odnosno prenos socioekonomskih rizika na dijete. Osim bazičnog psihofizičkog razvoja, reprodukcija siromaštva trajno opredjeljuje privatni i profesionalni put djeteta, kvalitet njegovog obrazovanja i vjerovatnoću da će, usljed egzistencijalnih problema, prerano napustiti školovanje. Sada je sasvim jasno na koji način funkcioniše egzistencijalna centrifuga o kojoj smo govorili na početku. Faza egzistencijalnih potreba prva je u različitim nivoima čovjekovog razvoja. Pod socioekonomskim balastom, žene nemaju mogućnost da pređu nivo egzistencijalnih potreba i preusmjere se polako ka samoaktuelizaciji, odnosno ka ispunjavanju svojih maksimalnih kreativnih i profesionalnih kapaciteta. Kako reprodukcija siromaštva i pokazuje, ta matrica ne važi samo za njen slučaj već se na identičan način prenosi na djecu. Teret se umnožava, a umjesto vidljivog sistemskog fokusa ka ovom problemu, žene i djeca u siromaštvu i u riziku od siromaštva postaju sve manje primjetni na ljestvici društvenih prioriteta.
Diskusija o rodu i siromaštvu valjano pokazuje da bit rodne ravnopravnosti nije jednakost, kako se to često pogrešno interpretira, već sloboda i pravičnost. Ukoliko to koristimo kao bazu za rodnu ravnopravnost, onda su stvoreni uslovi da svaka žena, doslovno svaka, ima mogućnost prokreativne autonomije, odnosno nesputanog odlučivanja o karakteristikama svog reproduktivnog života. Na tragu tumačenja rodne ravnopravnosti, kroz principe slobode i pravičnosti, nalazi se ideja o reproduktivnoj pravdi, koja u analizu temeljnih prava unosi i društvene potrebe i vrijednosti. Za razliku od brojnih formalno-pravnih pristupa rodnoj ravnopravnosti, koji su nerijetko lišeni suštine, ideja o reproduktivnoj pravdi je kontekstualna. To znači da se pravo na abortus ne može posmatrati van uslova u kojem se ono praktikuje. Riječima Doroti Roberts, taj kontekst predstavlja analizu „blagostanja ženske populacije“ (Roberts 2015, 81). Reproduktivna pravda posmatra da li su zadovoljeni kriterijumi da se bude roditelj u bezbjednom i dostojanstvenom ambijentu, ali i da li su ograničene slobode da se ne bude roditelj. Logika reproduktivne pravde je zapravo jedan alat kojim postajemo svjesni društvene međuzavisnosti i značaja faktora koje nužno nijesmo birali, poput socioekonomskih.
Početak s kraja
Nakon što smo konstatovali efekte više subordinisanih identiteta u samo jednoj osobi, poput roda i socioekonomskog statusa, pitanje je šta može biti učinjeno. To je naročito važno imajući u vidu da rodna neravnopravnost pokazuje zabrinjavajući istorijski kontinuitet, bez obzira na promjenu vanjskih okolnosti. Kada rješavaju posljedice društvenog disbalansa zasnovanog na rodnim ulogama, političke strukture često počinju s kraja. Tako usvajaju preporuke, ratifikuju konvencije, a ne harmonizuju unutrašnje zakonodavstvo, zbog čega se pojedine forme nasilja nad ženama tretiraju kao prekršaj, a ne kao krivično djelo. Zabranjuju selektivni abortus, obećavaju akcione planove, uvažavaju masovne peticije, a onda se tresu pri pomisli na reproduktivnu budućnost Crne Gore. Orodnjavaju Zakon o izboru odbornika i poslanika, ali tek nakon što godinama žene ostaju van parlamenta, sjete se da ipak može svaka treća. Ponosni su na član 99. Zakona o radu, ali ne znaju odakle nam „payment gap“. Govore da žene treba da imaju iste benefite od obrazovanja kao i muškarci, a potom one najobrazovanije završe van rukovodećih pozicija.
Istovremeno, ne govore dovoljno o tome kako misli i odlučuje jedna žena kojoj je reproduktivno zdravlje ugroženo usljed odustva bazičnih socioekonomskih uslova. U temelju tog raskoraka između forme i suštine, u kojem je Crna Gora jako dugo, nalazi se činjenica da većina onih koji odlučuju i dalje misli da je rodna ravnopravnost nevažna. Nepostojanje svijesti o tome da rodna pitanja utiču na svaki aspekt profesionalnog i privatnog života, a ne samo na brzinu članstva u Evropskoj uniji, dovodi do izostanka proaktivnih rješenja.
U kontekstu roda, siromaštva i reproduktivnih prava, neophodno je koristiti postojeću statistiku za terenski rad. Kursevi, obuke, treninzi i radionice, suštinski rijetko dopiru do žena koje su u ovom slučaju ciljna grupa. Osvješćivanje o njihovim pravima i edukacija o prevenciji treba da bude lokalnog karaktera, usmjerena na specifičnosti različitih područja iz kojih dolaze. Potrebni su direktni dijalozi. Drugi aspekt koji ne smije da bude zanemaren uključuje djecu kao drugu ciljnu grupu koja je obuhvaćena ovim problemom. Nažalost, u drugom aspektu sistemsko djelovanje je neophodno, zbog čega je njegova realizacija upitna. Važno je baviti se ranim razvojem djece koja dolaze iz ugroženih porodica. Predškolsko obrazovanje je rijetko u funkciji edukacije, a nerijetko u funkciji čuvanja djece. Posebno pitanje je pristup predškolskom obrazovanju djeci koja su u riziku od siromaštva. Ciljano ulaganje u taj segment obrazovanja trebalo bi da doprinese smanjenju socioekonomskog jaza među djecom i da prevenira rano napuštanje školovanja. Ponovo, za sve to je potrebno lično prepoznavanje važnosti rodne ravnopravnosti, inače sve ovo o čemu smo govorili (p)ostaje nevidljivo.
*Podaci o Crnoj Gori i stavovima o abortusu rezultat su doktorske disertacije: Davidović, J. (2022). Patrijarhalna uvjerenja i medijsko portretisanje rodnih odnosa na primjeru selektivnog abortusa u Crnoj Gori. Fakultet političkih nauka. Univerzitet Crne Gore.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu.