„Marginalizacija teme siromaštva, pa i siromaštva žena, naprosto je u skladu sa Zeitgeistom, sa duhom našega vremena u čijem su fokusu simboličke forme nepravde, poput nepoštovanja i nepriznanja. Došlo je, dakle, do premještanja fokusa sa vertikalne analize socioekonomske nejednakosti (klasa) na horizontalna, identitetska pitanja“
Siromaštvo žena nije tema koja se često pojavljuje u javnom diskursu o ženskim ljudskim pravima (osim u kontekstu politika njihovog ekonomskog osnaživanja, koje često ignorišu istinu o dubokoj marginalizovnosti i obeshrabrenosti žena koje su se našle na društvenoj periferiji). O tome zašto je ta tema do te mjere marginalizovana, a zašto tako ne bi smjelo da bude razgovaramo sa dr Sanelom Bašić, sociološkinjom, vanrednom profesoricom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, autorkom nekoliko studija i istraživanja koja se bave upravo socijalnim položajem žena na Zapadnom Balkanu.
ROZA: Najdominantnije poruke društvenog ohrabrivanja žena koje danas čujemo u javnom diskursu o ženskoj emancipaciji su one kojima se žene pozivaju da „iskoriste svoju šansu“, to jesti kojima im se sugeriše da je njihov život isključivo u njihovim rukama. Kako gledate na tu poruku o suverenoj odgovornosti žena za sopstvene živote?
S.B: „Jednakost šansi“ i „mogućnost izbora“ i danas su za rastući broj žena apstraktna, politička retorika koja je u potpunosti odvojena od njihovog svakodnevnog živućeg iskustva, koje je uobličeno nejednakošću, diskriminacijom, siromaštvom i isključivanjem.
Riječ je, dakle, o svojevrsnoj aporiji, snažnom jazu između vrijednosnog načela „jednakih šansi“ i naše živuće stvarnosti, koji neoliberalna mantra želi zamaskirati. Neoliberalizam je matrica kojoj je uspjelo ne samo inkorporirati nego i kooptirati legitimne ženske zahtjeve za ravnopravnošću. Geslo po kojem sada konačno živimo u svijetu jednakih šansi i mogućnosti implicira da smo same krive za svoj loš, slab ili nepovoljan položaj. Apstrahirajući tako društvene uvjete i strukture kao izvor (ženske) potlačenosti ili diskriminacije, neoliberalna ideologija vješto uspijeva najprije individualizirati, a potom i patologizirati stvarne uzroke deprivilegiranosti. Riječ je o odnosu prema manjinskim skupinama koji je u društvenih teoriji dobro poznat kao victim - blaming approach.
Pandemija kao propuštena šansa
ROZA: Tokom pandemije korona virusa pojavljivalo se uvjerenje da će, nakon krize, doći do uspostavljanja pravednije raspodjele bogatstva i buđenja društvene solidarosti, jednom riječju – da neoliberalni kapitalizam u obliku u kojem ga poznajemo pandemiju neće preživjeti. Međutim, to se nije desilo.
S.B: Tačno je da je pandemija bila ujedno i kriza kapitalističkog neoliberalnog sistema i sistemskog nasilja koje ovaj ekonomski i politički sistem generira, i da se nakratko činilo da će sistem biti prokazan i modificiran.
U posljednjih dva desetljeća znatno se pojačalo nezadovoljstvo sadašnjim društveno – ekonomskim stanjem stvari, naročito ekonomskim odnosima i radnim uslovima. Široki slojevi stanovništva u svim zemljama svijeta počeli su da iskazuju ogorčenje zbog društvenih, političkih i ekonomskih posljedica globalne liberalizacije tržišne ekonomije koja je dovela do snažnih negativnih promjena u sferi rada. Ovaj trend je vidljiv u insistiranju na ideji kontinuiranog ekonomskog rasta, koji je zasnovan na tržišnoj kompetitivnosti i individualizmu i na tzv. strukturalnim reformama na tržištu rada (Standing), kojima se vješto maskira agenda prebacivanja rizika i nesigurnosti sa države na radnike i njihove porodice. Mislim da nema kuta svijeta u koji nije doprla vijest o knjizi „Kapital u 21 stoljeću“ čiji je autor Thomas Piketty. Njegova studija postala je bestseler ne samo u tzv. naučnim i stručnim krugovima, nego i u općoj javnosti. Ona je pala na plodno tlo upravo zato što je veliki broj ljudi ogorčen zbog rastućeg jaza između privatnog bogatstva i javnog siromaštva.
Prije izbijanja krize, naša ekonomska i društvena stvarnost činile su nam se suviše složene i nejasne da bi ih se moglo intencionalno transformirati. Činilo nam se da su strukture suvremenih društava toliko čvrste i nepromjenjive da uopšte više ne možemo utjecati na njihovo poboljšanje ili radikalnu promjenu. Pandemijska kriza raščarala je tu iluziju. Ona se desila u trenutku kada je društveni sistem već pokazivao svoju slabost. Pandemija je naprosto odjednom ogolila sve njegove slabosti i nedostake, pokazala, demaskirala i ubrzala sve latente i skrivene procese, nepravde, nejednakosti, otkrila svu krhkost našega svijeta. U tom smislu, pandemija je predstavljala moguću prekretnicu, šansu za neku vrsta ground zero-a.
Nakratko se, dakle, činilo da je ovaj modus doživio kolaps, da je promjena moguća, ali se pokazalo da je neoliberlni kapitalizam žilav i otporan.
ROZA: Na koji način je taj post-pandemijski opravak neoliberalnog kapitalizma uticao na položaj žena? Danas na globalnom nivou uočavamo tendencije koje bismo mogli opisati kao retradicionalizujuće. Da li mislite da je moguće govoriti o nekim globalnim post-pandemijskim posljedicama po položaj žena, ili čak o nekakvoj rehabilitaciji seksizma?
S.B: Sve do izbijanja pandemije korona virusa, uvjeravane smo da u posljednjim decenijama svjedočimo snažnoj i turbulentnoj društvenoj promjeni koju je Goldin nazvala „tihom revolucijom žene“. Ta „ženska revolucija“ o kojoj govori Goldin najočitija je u visokoj participaciji žena na tržištu rada, povećanju nivoa njihovog obrazovanja i vještina, njihovom učešću u političkim tijelima odlučivanja, nižim stopama fertiliteta, eksternalizaciji poslova u domaćinstvu itd. Ove promjene dovele su, po njenom mišljenju, u pitanje tzv. Beckerov ekvilibrium utemeljen na nuklearnoj porodici sa muškarcem hraniteljem i ženom domaćicom, čije su ključne odrednice: rano stupanje u brak i visoka fertilnost, ograničen pristup žena obrazovanju i tržištu rada, stabilno partnerstvo i niske stope razvoda, samačkog života ili života u braku bez djece. Novi ekvilibrijum rodne ravnopravnosti – u čijem su središtu obrazovanje žene, njezina ekonomska neovisnost i cjeloživotna posvećenost plaćenom radu u javnoj sferi – zahtijevao je i normativno redefiniranje porodičnog života, pa su se tako počeli razvijati instituti poput work-life balance-a. Kod velikog dijela i žena i muškaraca tako je stvorena iluzija/varka kako je rodna ravnopravnost postignuta, ili barem samo što nije.
A onda je došla pandemijska kriza koja je, s jedne strane, pokazala koliko je egalitarni ekvilibrij zapravo nestabilan, ranjiv i fluidan, odnosno koliko je dubok jaz između žena i muškaraca u svim sferama i, s druge strane, produbila, intenzivirala i učinila još složenijim postojeće nejednakosti na svim poljima. Sve ovo potvrđuje naše živuće iskustvo ali i empirijske studije, zahvaljujući kojima je, primjerice, u naučnu upotrebu ušao pojam she-cession za opis rodno-specifičnih posljedica krize.
Današnja društva osciliraju između otvorenog seksizma i jedne suptilnije forme koja je bazirana na diskriminaciji i predrasudi prema ženama. Iako sve manji broj ljudi prihvata staromodne predrasude prema ženama, i dalje su snažna uvjerenja koja su nekonzistentna sa liberalni(jim)m pogledima na žensku društvenu ulogu. Suvremeni seksizam karakterizira, na primjer, osporavanje kontinuirane diskriminacije, neprijateljstvo prema ženskim zahtjevima za jednakošću, snažni resentimani spram onoga za šta se vjeruje da su posebne privilegije žena (politika afirmativne akcije, na primjer). Vjeruje se da diskriminacija žena ne postoji ili da nije raširena; gaje se neprijateljstvo, prezir i otpor prema ženama koja postavljaju političke i ekonomske zahtjeve i traže socioekonomske politike koje favoriziraju žene.
ROZA: Čini se da stasava nova generacija mladih žena koje više neće biti u stanju da prepoznaju seksizam, ili barem ne na onim mjestima gdje je on ranije identifikovan. Postfeministička medijska kultura očito ih je ohrabrila da povjeruju da razloga za ozbiljnu i političku borbu više nema.
S.B: Da, mnoge (mlade) žene danas, nažalost, vjeruju da je feminizam passee, da one same žive u postfeminističkom svijetu jednakih mogućnosti ili prihvaćaju feminizam kao life style, bez dubljeg razumijevanja onoga što ovaj pokret (bez obzira na razlike među različitim feminističkim pravcima) konstituiše, a to su sljedeće pretpostavke: da je ženama kao skupini bio i nastavlja biti onemogućen ili ograničen pristup moći i privilegijama zbog rodnih normi, uloga i odgovornosti; da strukturalna nejednakost, a ne personalne akcije/činjenja ili individualne okolnosti, oblikuje poziciju i položaj žena, i da je feminizam inherentno aktivističan u orijentaciji, da se bavi preispitivanjem ženinog podređenog ili nepovoljnog statusa u društvu u cjelini ili u njihovim zajednicama.
Izvor: Wikimedia.org
Delegitimizacija klasne perspektive
ROZA: Kako se dogodilo da siromaštvo žena do te mjere izostane iz dominantnih savremenih (neoliberalnih) feminističkih analiza, to jest da ono bude ignorisano i da se polje borbe za ženska prava gotovo u cjelini izmjesti na „identitetski“ teren?
S.B: Čini mi se da je marginalizacija teme siromaštva, pa i siromaštva žena, naprosto u skladu sa Zeitgeistom, sa duhom našega vremena u čijem su fokusu simboličke forme nepravde, poput nepoštovanja i nepriznanja. Premda može biti da je riječ o legitimnom zahtjevu da se oblikuje, kako kaže Bellamy, takav tip građanstva i upravljanja koji će omogućiti snaženje i ujednačavanje njihove participacije u donošenju zakona koji oblikuju njihove živote, čini mi se da to nije moguće bez inkorporacije sociekonomskih nejednakosti. Došlo je, dakle, do premještanja fokusa sa vertikalne analize socioekonomske nejednakosti (klasa) na horizontalna, identitetska pitanja. Pri čemu ova dva pristupa nisu nužno isključiva, nego trebaju biti komplementarna.
U sociologiji, promjene u društvenoj strukturi opisivale su se tradicionalno konceptom društvenog sloja ili klase za koju se pretpostavlja da struktuira i određuje klasnu svijest (Marks), odnosno mentalitet sloja (Geiger), odnosno habitus (Burdieu), iz čega proizilazi pitanje u kojoj mjeri socioekonomski položaj i s njima spojivi mentaliteti utiču na životne šanse i rizike određenih klasa i slojeva u smislu privilegiranosti, odnosno zapostavljanja. U zapadnoj sociološkoj misli, koncept društvene klase do nedavno je smatran out-datiranim analitičkim konstruktom bez potencije da objasni socijalne razlike, s obzirom da se veže za tradicionalne koncepte domaćinstva i nacije. Neki od najutjecajnijih savremenih socijalnih mislioca (Ulrich Beck, Zygmunt Bauman ili John Urray, na primjer) rastuće socijalne nejednakosti tumače ne kao posljedicu klasnih procesa, nego kao posljedicu ne-klasno zasnovane individualizacije (Beck) i mobilnosti i fluidnosti (Bauman). Pristup koji koristi, primjerice, Piketty (ali i drugi savremeni mislioci, poput Žižeka, Borona ili Cremina) pokazuje da je retorika endemske fluidnosti koja karakteriše današnje sociološko teoretiziranje slijepa prema stabilnostima i regularnostima koje i danas karakteriziraju ljudsku društvenu egzistenciju. U našem kontekstu, klasna perspektiva je – na hipoteci socijalističkog naslijeđa – u potpunosti delegitimizirana i to je vjerovatno razlog zbog čega nemamo empirijskih istraživanja na temelju kojih bi bilo moguće govoriti o razmjerama, mehanizmima i posljedicama društvenog raslojavanja iz sociološke perspektive.
Međutim, kada je riječ o istraživanjima siromaštva kod žena važno je naglasiti da se već od 1970tih godina odnos između roda i siromaštva nastoji opisati konceptom feminizacije siromaštva, koji će se dvije decenije kasnije etablirati u javnom i znanstvenom diskursu, uključujući i razvojne studije, zahvaljujući feminističkoj kritici tradicionalnih rodno slijepih pristupa istraživanjima siromaštva. Ovaj koncept odigrao je vrlo važnu ulogu u otkrivanju žena kao do tada nevidljive skupine u diskursu siromaštva. Međutim, slažem se sa kritički orijentiranim feminističkim autoricama koje se zalažu za re-konceptualizaciju ovoga koncepta na način da reflektuje multidimenzionalnu i rodnu prirodu siromaštva.
ROZA: Čini se da to neoliberalno ignorisanje siromaštva kao faktora koji obespravljuje žene korespondira sa jednim pojednostavljenim diskursom siromaštva kojim se zapravo skriva činjenica da, na primjer, između životne pozicije jedne krajnje siromašne i jedne privilegovane žene postoje duboke razlike koje se ne mogu izmjeriti stotinama eura mjesečno, to jest razlikom u njihovim prihodima na mjesečnom nivou. Da li je diskurs siromaštva kao socijalne isključenosti nastao kao odgovor na tu vrstu pojednostavljivanja?
S.B: Većina ljudi (zdravorazumski) smatra da se siromaštvo odnosi na nedostatak novca ili imovine. Međutim, ne postoji univerzalna definicija siromaštva. Postoji niz načina na koje se siromaštvo može konceptualizirati, operacionalizirati i mjeriti, ali u suvremenoj sociološkoj i ekonomskoj literaturi o siromaštvu dominiraju tri teorijska koncepta, tako da najčešće govorimo o monetarnom siromaštvu, siromaštvu kao deprivacija sposobnosti i o siromaštvu o kojem vi govorite, koje se posmatra kao socijalna isključenost.
Koncept socijalne isključenosti potječe iz Francuske gdje se od sredine 1960-ih koristi za opisivanje novog siromaštva, rastuće nezaposlenosti i prostorne segregacije. Teorijski korijeni pojma socijalne isključenosti nalaze se u klasičnoj sociologiji. U radovima M. Webera pojam socijalna isključenost odnosi se na načine na koje određene društvene skupine kroz proces tzv. društvenog zatvaranja mogu pristupiti i zadržati privilegije na štetu drugih koje ne smatraju svojim pripadnicima. S druge strane, naglasak na uskraćivanju građanskih, političkih i društvenih prava oslanja se na Marshallovu tradiciju društvenog građanstva.
Suvremena uporaba koncepta socijalne isključenosti više je političke, a manje sociološke prirode. Ovaj putujući koncept (Lister) prisvojila je i Europska komisija kasnih 1980-ih, a od 1997. borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti postala je dio službenog rječnika Europske unije. Danas je ovaj koncept čvrsto ukorijenjen, utkan u diskurs EU.
Osnova analize je bipolarna metafora isključenosti i inkluzije/uključenosti (izvana i iznutra), dok je fokus analize društveni rascjep koji društvo dijeli na one koji pripadaju i one koji su isključeni, to jest marginalizirani. Postoji mnogo definicija ovog koncepta koje se fokusiraju na dimenzije ili oblike isključenosti, nedostatak društvenog sudjelovanja ili građanskih/ljudskih prava, kao i na mehanizme socijalne isključenosti.
Na primjer, Europska komisija je 2004. usvojila sljedeću definiciju socijalne isključenosti: „Socijalna isključenost je proces kojim se određeni pojedinci guraju na margine društva i onemogućuju im puno sudjelovanje zbog siromaštva, nedostatka osnovnih kompetencija i mogućnosti cjeloživotnog učenja, ili diskriminacija. To ih udaljava od tržišta rada, prihoda, obrazovanja i obuke, kao i društvenih mreža i aktivnosti zajednice. Imaju ograničen pristup moći i tijelima odlučivanja, te se osjećaju nemoćnima i nesposobnima preuzeti kontrolu nad odlukama koje utječu na njihov svakodnevni život“.
Iz perspektive diskursa o ljudskim pravima, siromaštvo se shvaća kao korozivni društveni odnos koji karakteriziraju nemonetarni, nedistributivni, relacijski ili simbolički aspekti: nevidljivost, nedostatak glasa, nepoštovanje, poniženje i napad na dostojanstvo i samopoštovanje, sram i stigmatizacija, bespomoćnost, uskraćivanje ljudskih prava i osporeno građanstvo. Nansy Fraser u ovom kontekstu koristi pojam simboličke nepravde koja je ukorijenjena u društvenim obrascima reprezentacije, interpretacije i komunikacije.
Novija shvaćanja siromaštva se, dakle, udaljavaju od ideje da je siromaštvo nepovoljna ili neizvjesna ekonomska situacija i gledaju na siromaštvo kao na višedimenzionalni fenomen koji nadilazi ekonomske dimenzije dohotka, potrošnje ili drugih monetarnih mjera, te se također odnosi na sudjelovanje u društvu u društvenom i kulturnom smislu.
Zapadni Balkan bez odgovora
ROZA: Očito je da savremena neoliberalna društva ne mogu imati previše milosti za žene koje su već stigle na društvenu periferiju. S druge strane, u izvještaju sa jednog skupa o ženskom siromaštvu, na kojem ste i Vi učestvovali, pročitala sam da u evropskim zemljama ipak postoje različite politike socijalne brige o ženama, od onih koje se opisuju kao „bračne“ (Italija, na primjer) do politika koje insistiraju na uključivanje žena u tržište rada (Švedska se navodi kao primjer takve politike). Da li u zemljama Zapadnog Balkana postoje bilo kakve politike usmjerene na suzbijanje posljedica ženskog siromaštva, osim onih koje su usmjerene na „osnaživanje žena“ putem preduzetništva, koje su frustirajuće za osiromašene žene i često neadekvatne?
S.B: Najprije je nužno kazati da je temeljna karakteristika tranzicije na semi-periferiji (na kojoj se i mi nalazimo) upravo proizvodnja siromaštva i novih oblika egzistencijalne nesigurnosti za čiju deskripciju Marina Blagojević predlaže proširivanje koncepta raz – razvoja kako bi on obuhvatio sljedeće fenomene: deindustrijalizaciju; porast i intenziviranje društvenih nejednakosti, siromaštva i društvene isključenosti; strukturnu i kronično visoku nezaposlenost, podzaposlenost i deprofesionalizaciju; informalizaciju ekonomije i tržišta rada; umanjivanje radničkih prava i slabost radničkih sindikata; smanjenu socijalnu zaštitu i povećanje socijalne nesigurnosti; nedostatak vladavine zakona; endemsku korupciju; populacionu krizu (problem obnavljanja stanovništva, intenzivno starenje stanovništva, visoka sklonost ka emigraciji, u nekim slučajevima povećanje mortaliteta); devastaciju prirodnih resursa i grabljenje resursa, uključujući zemljište i vode; snižavanje kvaliteta života, odnosno dominaciju ekonomije preživljavanja; urušavanje obrazovnih, zdravstvenih, naučnih i institucija kulture, čime se značajno umanjuju i kvaliteta života itd.
Nedvojbeno je također da su žene kao društvena grupa najveće gubitnice ovih procesa. Nažalost, unatoč znanstvenim studijama koje pokazuju da siromaštvo i socijalna isključenost podrivaju socijalnu koheziju i predstavljaju prijetnju stabilnosti društvenih odnosa, ovom pitanju na nivou politika dugo nije posvećivana pažnja koju zaslužuje. Prve strategije borbe protiv siromaštva usvojene su u svim zemljama Zapadnog Balkana početkom 2000ih, ali one nisu uključivale i određene rodno-specifične mjere koje bi doprinijele suzbijanju siromaštva među ženama, nego su se fokusirale na strukturalne prilagodbe i ekonomski rast. Rodni aspekti siromaštva ostali su neprepoznati. U narednoj dekadi, ovo pitanje adresirano je uglavnom u okviru strateških razvojnih dokumenata (strategija razvoja, zapošljavanja, socijalnog uključivanja), ali sa vrlo ograničenim efektima.
Ako siromaštvo ne posmatramo isključivo kao ekonomsko pitanje, nego iz diskursa ljudskih prava, građanstva, moći i glasa koji nastoji da poveže borbu protiv siromaštva sa širim političkim pitanjima demokracije, ljudskih prava i građanstva – onda zaključujemo da je osnovni uzrok siromaštva zapravo nemogućnost ostvarivanja fundamentalnih prava (građanskih, političkih, socijalnih) i građanskog statusa (pravo na osnovni životni standard i sudjelovanje u temeljnim društvenim institucijama), što je sadržano u čl. 22. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koji kaže da „svaka osoba ima pravo na realizaciju… ekonomskih, društvenih i kulturnih prava neophodnih… za osiguranje njenog dostojanstva“. Ovo podrazumijeva i drugačiji pristup borbi protiv (ženskog) siromaštva, u kontekstu procesa pridruživanja EU.
Naime, borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti strateško je opredjeljenje EU. Na nivou politika, sadašnju fazu karakterizira holistički i inkluzivan pristup koji podjednaku važnost pridaje multidimenzionalnosti i rodnosti kao ključnim obilježjima siromaštva i socijalne isključenosti. Očita je opredijeljenost da se pristup borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti osuvremeni i utemelji na politikama materijalne redistribucije u sferi dohotka i pristupa socijalnim uslugama, s jedne strane, i politikama priznanja u simboličnoj sferi, s druge strane. U zemljama zapadnog Balkana, (rodno-osjetljiv) pristup borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti nalazi se u embrionoj fazi, tako da se nadam da će zahtjevi da domaće vlasti pospješe i intenziviraju političke aktivnosti u ovoj oblasti i nacionalne aktivnosti harmoniziraju sa europskim standardima biti dio europske agende u pretpristupnim pregovorima sa EU.
U tom smislu, naša iritiranost, naše ogorčenje, naša kritika položaja žena u društvu trebala bi imati jedan cilj – promjenu. Zato nam je potrebno vratiti povjerenje da naše zajedničko kolektivno djelovanje/akcija može doprinijeti tom cilju. Moramo prevazići osjećaj besperspektivnosti, tu često komotnu poziciju žrtve, i osnažiti se da povežemo našu kritiku postojećeg stanja, postojećih uvjeta sa idejom o boljem, ravnopravnijem društvu, i kapacitetom da svoju egalitarnu viziju sprovedemo u djelo.
Razgovarala: Jelena Martinović
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu