Staro umire, novo se ne rađa

Trampova politika i retorika su pune mržnje i isključive, i poslužile su za podsticanje rasističkog nasilja. Ali reći da su fašisti na vratima i da moramo zbiti redove sa liberalima potpuno je pogrešno. Još uvijek ima prostora, i vrijeme je da ga iskoristimo.

U borbi za ravnopravnost, svi feminizmi nisu isti. Baš kao što su klimatski štrajkovi mladih po svom duhu potpuno različiti od korporativnog greenwashing-a, godišnji štrajkovi na Međunarodni dan žena pokazali su da liberalizam koji podržavaju osobe poput Hilari Klinton daleko od toga da je jedina vrsta feminističkih politika.

Malo je autorki koje se o ovom pitanju tako jasno izjašnjavaju kao Nensi Frejzer, oštra kritičarka onih feminizama koji nastoje da što više žena uvuku u sale za sastanke i u parlamente. Umjesto toga, manifest Feminizam za 99 odsto, koji je napisala zajedno sa Cinzia Aruzza i Tithi Bhattacharya, zagovara feminizam usredsređen na potrebe društvene većine.

Ovo nije stvar ograničenja feminizma na usko pitanja radnog mjesta – daleko od toga. Umjesto toga, feminizam za 99 odsto bavi se pitanjem kako okupiti društvenu većinu oko zajedničke agende, ujedinjujući materijalne interese radnih ljudi sa frontovima borbe poput antirasizma, LGBT oslobođenja i borbe protiv muškog nasilja.

U ovom intervjuu, Frejzer razgovara sa Olimpiom Malatesta o tome kako nam feminizam može pomoći da vidimo izvan tradicionalnih zahtjeva radničkog pokreta, kako anti-kapitalistička politika može ujediniti društvenu većinu i koliko angažovanje sa strankama i državom može unaprijediti feminizam za 99 odsto.

OM: Jedna od ključnih zasluga Feminizma za 99 odsto je to što on naglašava važnost „reproduktivnog rada“, danas još uvijek prevashodno naslonjenog na žene. Ovo se razlikuje od mnogih antikapitalističkih analiza koje uzimaju u obzir samo bitke oko „produktivnog rada“ (plate, sati itd). Vi se zalažete za proširenje klasne borbe na reproduktivnu sferu, borbu za usluge poput opšte zdravstvene zaštite, javnog obrazovanja, javnog transporta i javnog stanovanja. Ali ovo postavlja drugo pitanje: ako država ukida socijalnu zaštitu koju bi trebalo da garantuje, kako bi feminizam trebalo da se odnosi prema samoj državi? Da li feministički pokreti treba da se bave razvojem progresivnih partija (ili radikalizacijom postojećih, kao u slučaju Bernie Sanders, Alexandria Ocasio-Cortez itd)?

NF: Feministkinje, kao i sve progresivne snage, moraju da odbrane javne usluge od štednje koju države nameću po nalogu finansijskog sektora. Moramo se suprotstaviti smanjenju troškova i komodifikaciji javnih usluga. Ali, to nije dovoljno.

Finansije su globalna sila koja različite zemlje okreće jednu protiv druge – ne može se pobijediti jedna po jedna zemlja. Mnogo je ljudi koji nemaju funkcionalnu državu – oni žive u neuspjelim državama, ili izbjegličkim kampovima, ili kleptokratijama. Čak i oni koji je imaju, zatekli su se na dnu, u trci kojom diriguju investitori i banke.

Prema tome, pristupi koji se temelje isključivo na državi ne mogu biti rješenje – potrebna nam je globalna protiv-moć. Borba protiv štednje može uspjeti samo ako povežemo borbe na državnom nivou sa širim transnacionalnim borbama koje ciljaju na transformaciju međunarodnog finansijskog poretka. Moramo graditi prekogranične saveze posvećene borbi za socijalna prava, ne samo nacionalno, već globalno.

Ali takođe želim da se osvrnem na drugi dio vašeg pitanja, o tome kako feministkinje treba da se odnose prema antikapitalističkim strankama i lijevim političkim strujama. Ovo je dijelom taktičko pitanje, o kojem se odlučuje od slučaja do slučaja, u svijetlu lokalnih specifičnosti. Ali u takvim odlukama treba imati u vidu dva opšta razmatranja.

Prvo, svaki feminizam usmjeren na oslobađanje svih žena mora sam biti antikapitalističko –liberalni: pro-kapitalistički feminizmi mogu u najboljem slučaju osnažiti mali, privilegovani sloj žena, profesionalnih menadžerki, dok će velika većina i dalje ostati ranjiva na zloupotrebe svake vrste.

Drugo, feministkinje, koliko god mi bile radikalne i brojne, ne mogu same transformisati društvo. Duboka strukturna promjena koja nam treba može se postići samo kroz široko zasnovanu antikapitalističku alijansu, koja takođe mora obuhvatiti radikalne pokrete i političke partije kojima rod do sada nije bio prioritet. Moraćemo ih pogurati da to urade, dok se udružujemo sa radikalnim ekološkim, anti-rasističkim, pokretom za prava migranata, radničkim sindikatima. To je jedini put ka društvenoj transformaciji velikih razmjera.

To je i jedini put ka istinski slobodarskom feminizmu. Svakako, naše glavne brige su rod i seksualnost. Ali, ove stvari ne postoje u vakuumu i ne mogu se izdvojiti iz šire društvene matrice u koju su ugrađeni, koja takođe obuhvata druge glavne linije društvene nepravde. Dakle, feministkinje moraju proširiti agendu izvan konvencionalnog shvatanja „ženskog pitanja“. Mi s pravom insistiramo da radnički pokreti prošire svoju agendu kako bi obuhvatili repreduktivni rad, kao što ste rekli. Ali mi takođe treba da proširimo našu agendu kako bismo uključili cijeli spektar pitanja koja se dotiču žena – i svih drugih.

OM: Da li već postoji veza između feminističkih pokreta i stranaka u Sjedinjenim Državama? Kako se ponaša Demokratska partija u tom smislu?

Drugi talas feminizma je u Sjedinjenim Državama buknuo kao radikalni antisistemski pokret, kao dio Nove Ljevice, nije imao direktne veze sa političkim strankama. Ali narednih decenija, kako je radikalizam blijedio, dominantne struje pokreta su prigrlile liberalizam i postale interesna grupa unutar Demokratske stranke. Ovo se pokazalo problematičnim jer je ovo bio momenat kada se ta stranka transformisala u silu za neoliberalizaciju i finansijalizaciju.

Učinak je bila veza sa „zvaničnim feminizmom“ u okviru Demokrata, sa politikama koje su duboko povrijedile radničku klasu. To je otežalo život svim američkim feministkinjama, uključujući i one na ljevici. Nevolja je dodatno usložnjena osobenostima našeg izbornog sistema, koji efektno zatvara dvostranačku konfiguraciju, čineći skoro nemogućim da treća (ili četvrta, ili peta) stranka dobije bilo kakvu snagu. To je Demokratsku stranku učinilo jedinim igračem. Budući da nemaju gdje drugo otići, radikalni pokreti mogu vršiti politički uticaj samo boreći se unutar te partije, zalažući se da ona promijeni svoju orjentaciju.

To je upravo ono što se danas dešava. Demokrate su podijeljene između krila Klinton/Obama (nazvala sam ih „progresivni neoliberali“) i Sanders/Warren/AOC krila („demokratski socijalisti“ ili progresivni anti-korporativni populisti). Ove dvije snage sada vode životnu borbu za kontrolu stranke. Ja nemam dileme da feministkinje treba u toj borbi da se svrstaju sa Ljevicom, čak i da insistiramo na tome da ona treba da stavi feminističko razmišljanje u centar svoje agende.

OM: U svojoj knjizi govorite o „globalnim lancima brige“ i o „krizi rada na brizi“, koji dopušta bogatijim ženama da unajme siromašnije (često migrantkinje ili rasizovane) žene koje će voditi računa o njihovim kućama, djeci i roditeljima, dok se one koncentrišu na karijere. Kao što tvrdite, ovim nedovoljno plaćenim ženama ne ostaje vremena za sopstvene domaće i porodične odgovornosti i moraju ih prenijeti na druge još siromašnije žene preko nacionalnih granica, i tako redom. Možete li objasniti ovaj koncept „globalnih lanaca brige“? I kako se interesi žena, s obzirom da su oni na vrhu ovog lanca radikalno drugačiji od onih na dnu, mogu ponovo ujediniti u jednu istu feminističku bitku? Ima li zajedničkog bojnog polja?

NF: To je vrlo dobro pitanje. Nejasno je ko je tačno skovao frazu „globalni lanci brige“, ali mnogi ljudi to pripisuju američkoj sociološkinji Arlie Hochschild. Ona je napisala često citirani članak („Ljubav i zlato“), koji sugeriše da je ljubav novo zlato, novi „prirodni resurs“ koji Globalni Sjever crpi iz Globalnog Juga. Baš kao što su u ranija vremena na Jugu crpljeni dragocjeni metali, sada se tamo crpi njega, dok privilegovane žene na sjeveru zauzimaju zahtjevne poslove, radeći šezdeset do sedamdeset sati nedeljno da bi se popele na korporativnoj ljestvici ili postale partnerke u prestižnoj advokatskoj firmi.

Da bi to postigle, one moraju na druge prenijeti teret brige i svojih obaveza u domaćinstvu. Muški partneri ne uskaču, a javne usluge se ukidaju – pa gdje se okrenuti? Odgovor – naravno, imigrantkinjama, često rasizovanim, koje dolaze sa drugog kraja svijeta, ostavljajući sopstvene porodice na brigu drugim, još siromašnijim ženama, koje se za uzvrat moraju osloniti na druge koje su još siromašnije. Dakle, imamo mrežu globalnih lanaca brige po analogiji sa globalnim lancima robe. Ali, naravno, ovo nije rješenje. Umjesto da se deficit brige prevaziđe, on se jednostavno premješta na manje privilegovane žene. To je kao muzička stolica – kada prestane muzika, neko mora ostati bez sjedišta. U stvari, oslobađanje privilegovanih žena iz velegrada izgrađeno je na izvlačenju „zlata“ sa periferije.

Gdje, pitate se, ovo stavlja ideju globalnog sestrinstva? Moje mišljenje je da ovo nije najbolji način da se razmišlja o feminističkim politikama. Radije bih rekla da imamo više različitih, konkurentskih feminizama, sa različitim, konkurentskim pogledima na rodnu ravnopravnost, na izvore seksizma, i o tome šta se mora promijeniti i kako. Ova gledišta se znatno razlikuju po svojoj klasi i rasnoj/etničkoj/nacionalnoj orjentaciji. Gledano na ovaj način, feminizam nije globalno sestrinstvo već političko-ideološko bojište. A to je dobra stvar – oko ovih pitanja treba da se borimo.

Pitate da li sve žene dijele iste interese. Sigurno ne, ako pretpostavimo da ljudi definišu svoje interese u odnosu na trenutne strukture i institucije. U tom slučaju, interesi negovateljica migrantkinja su u direktnom konfliktu sa interesima privilegovanih žena koje su ih umajmile da rade za male plate i bez radnih prava. S druge strane, trenutno razumijevanje interesa ne treba da shvatimo kao sveto. U periodima krize, mnogi ljudi su radikalizovani i počinju drugačije da shvataju svoje interese. Privučeni projektima za društvenu transformaciju, oni ih redefinišu u novom svijetlu. Moguće je da će se neke žene iz profesionalno-menadžerske klase koje sada privlači neoliberalna forma feminizma „preobratiti“, tako da kažem, i pridružiti feminizmu za 99 odsto. Ali to će se desiti samo ako naš pokret postane veći, i uvjerljiviji u svojoj tvrdnji da nudi bolji život svima.

Šta ovo znači u pogledu krize brige? Feministkinje za 99 posto imaju za cilj da transformišu cjelokupan odnos između „produkcije“ i „reprodukcije“. Mi kažemo da niko ne bi trebalo da radi šezdeset ili sedamdeset sati nedjeljno da bi imao smislen život. Svi bi trebalo da imaju mnogo kraću radnu nedjelju i mnogo više vremena za porodični život, političku participaciju, i druga zadovoljstva. Niko ne bi trebalo da bude uhvaćen u zero-sum igrama, koje nas tjeraju da oduzmemo nešto od jedne osnovne životne aktivnosti da bismo to dali drugoj. Svako treba da ima pristup obimnoj, velikodušnoj podršci za brigu – od države, prijatelja, komšija do udruženja civilnog društva. Muškarci bi u ovim aktivnostima trebalo da budu jednako odgovorni i angažovani kao žene. Samo ovakav pristup može istinski riješiti sadašnju krizu brige i život učiniti boljim za sve.

OM: Manifest podržava feminizam koji može uključiti veliku većinu žena, ali takođe ima za cilj radikalnu društvenu transformaciju. Pri tome, vi otkrivate hipokriziju progresivno-neoliberalnog ili menadžerskog feminizma, sa njegovom ideologijom „razbijanja staklenog plafona“ – nešto što druge žene (sa manje mogućnosti i manje ljudskog kapitala) ostavlja „u podrumu“. Ali kome je vaš manifest namijenjen – feminističkim aktivistkinjama, ili potencijalnim budućim aktivistkinjama? Čak i ako je vaša dijagnoza tačna, ova individualistička ideja „naginjanja“, koja uklanja sva druga razmatranja klase i rase, još uvijek je vrlo moćna za mnoge žene – posebno one koje nisu vrlo politizovane. I mada neoliberalna ideologija polako blijedi, ona postoji ne samo među jedan odsto žena na vrhu već i među srednjom klasom i možda siromašnim ženama. Da li moramo odbaciti ovaj tip feminizma u potpunosti? Ili postoji neki način da se on iskoristi za društvene ili progresivne ciljeve?

NF: Možda ste u pravu da nerefleksivan zdrav razum mnogih ljudi iz srednje i gornje klase ostaje liberalan i neoliberalan. Ali ja mislim da je zdrav razum izgubio puno svog kredibiliteta u drugim slojevima. Sada kada je neoliberalizacija udarila u zid, siromašni i radnička klasa, kao i donja polovina srednje klase, insistiraju da to nije za njih. A to je ono zbog čega je ideja o feminizmu za 99 posto više od maštarije: društvena stvarnost nas susreće na pola puta.

Kako ljudi sve više gube povjerenje u ustanovljene stranke i političare, voljni su da razmišljaju izvan okvira. Ovo sigurno važi za one koji su se okrenuli Donaldu Trampu, Jair Bolsonaro, Narendra Modi, i Matteo Salvini ovdje u Italiji. Ali to takođe važi i za one koje su privukle dvosmislene formacije poput Five Star Movement/Pokret pet zvijezda i lijevo-populističke ličnosti poput Sanders, Jean-Luc Melenchon i Jeremy Corbyn.

U toj situaciji neizvjesnosti, fluidnosti, i eksperimentisanja, apsolutno je presudno da ljevičarske feministkinje (poput ljevičara svake vrste) uskoče u okršaj i ponude alternativu ne samo desničarskom populizmu već i „progresivnom neoliberalizmu“. To je trenutak kada se ideje ljudi mogu vrlo brzo mijenjati, i mi moramo svoje najbolje ideje staviti u taj miks.

Vi pitate: Za koga smo pisali manifest? Pa, za niz različitih čitalaca. Pisali smo ga dijelom za one koje već privlači lijevi oblik feminizma, grupu koja obuhvata veliki broj veoma mladih žena (i što se toga tiče, muškaraca!) koje su bile radikalizovane, koje žele da budu aktivistkinje. Mnoge od njih još uvijek ne znaju mnogo o tome šta je kapitalizam, niti o feminizmu ili socijalizmu. One su tek ispolitizovane i gladne usmjeravajuće perspektive.

OM: I ne odbacuju riječ „socijalizam“ .... barem u Sjedinjenim Državama.

NF: Pa, istina je da se u tom pogledu Sjedinjene Države razlikuju od Evrope. Istorijski, Evropa je imala velike socijalističke stranke, od kojih se sada mnoge urušavaju jer su podržale neoliberalizaciju. Nasuprot tome, Sjedinjene Države nisu imale veliku partiju koja se označavala „socijalističkom“ skoro cijeli vijek. Dakle, nama bi možda bilo lakše da povratimo tu riječ, vi (u Evropi) možda trebate naći druge riječi. Ali, na oba kontinenta (i na drugim, takođe), mnogo ljudi gravitira ka ljevici, uključujući neke koje su već feministkinje i neke koje sada postaju feministkinje.

One su među mnogima koji čitaju manifest u mnogim zemljama. Neki poslanički klubovi u političkim strankama i sindikatima ga koriste, čitaju ga grupama da bi obrazovali svoje članove. Takođe, manifest se čita na univerzitetima i na programima rodnih studija i drugim odsjecima i programima. Takođe, ima čitalaca koji nisu posebno zainteresovani za feminizam, ali su aktivni u ljevici drugih pokreta, kao što je radnički, anti-rasistički ili ekološki.

To je važno, jer manifest može poslužiti kao model za druge pokrete. Zeleni aktivisti mogu prilagoditi našu strategiju razvijajući zaštitu životne sredine za 99 odsto, anti-rasisti mogu formulisati anti-rasizam za 99 odsto, i tako dalje. Sjetimo se, na kraju, da je naš manifest objavljen istovremeno na dvadeset jezika, i radi se još nekoliko prevoda. Ovo pokazuje da je glad za ovom vrstom razmišljanja rasprostranjena, da se obraća raznovrsnim različitim čitaocima koji su prethodno bili podvojeni, ali se sada možda približavaju.

OM: Previše ljudi sve svodi na „bijelu radničku klasu“, tvrdeći da će feminizam i antirasizam neizbježno stvoriti beskorisne sukobe unutar „klase“ (kao da klasu čine isključivo bijeli ljudi iz radničke klase). Kako bi vi odgovorili na to? Ako su mnogi bijelci iz radničke klase u Rust Belt-u glasali za Trampa, kako ih ljevičarska politika može uvjeriti da feminizam i antirasizam nisu samo problemi prepoznavanja konkurentskih identiteta, već uglavnom distribucije resursa? Kako ljevica može stvoriti hegemonistički blok sposoban da ujedini ljude iz radničke klase povezane sa proizvodnjom, rudarstvom i građevinom sa drugima koji zavise od plata iz uslužnog rada, domaćeg rada i javnog sektora – grupe koja naročito uključuje žene, imigrante i obojene ljude?

NF: Ljevica treba da obije ove grupe, koje obično ne razmišljaju o sebi kao o saveznicima, uvjeri da one sada treba upravo to da budu. Treba da objema grupama pokažemo da su njihovi problemi, kako god različito se javljali na površini, ukorijenjeni u jednom te istom društvenom sistemu, a to je finansijski kapitalizam. To znači da im treba ponuditi mapu na kojoj svaka grupa može locirati sebe u odnosu na druge, identifikovati zajedničkog neprijatelja i predvidjeti mogućnost udruživanja snaga protiv tog neprijatelja. To je moja opšta ideja o tome šta bi ljevica sada trebalo da radi.

Manifest je jedan primjer ove vrste strategije. Naravno, on se ne obraća direktno onima iz Rust Belt-a, koji su glasali Trampa u Sjedinjenim Državama, a kamoli njima sličnim drugdje. Ali on se obraća velikoj feminističkoj i ljevičarskoj čitalačkoj publici kod koje imamo kredibilitet. I, kao što sam rekla, za te čitaoce on skicira vrstu mape koju drugi mogu prilagoditi izbornim jedinicama kod kojih imaju kredibilitet.

Uzgred, na drugom mjestu (u The Old is Dying and the New Cannot Be Born/Staro umire a novo se ne može roditi) sam predložila lijevo-populističku strategiju koja bi mogla ujediniti barem neke od Trampovih glasača iz Rust Belt-a sa drugim frakcijama radničke klase SAD-a (žene, obojeni ljudi, imigracija) koje su u prošlosti podržale njegove progresivno-neoliberalne oponente (Obama, Klintonovi, Džo Bajden). Feminizam za 99 posto vidim kao jedan potencijalni protiv-hegemonistički savez, zajedno sa drugim pravcima.

OM: Šta lijevi populizam treba da uradi kako bi pridobio radnike Rust Belt-a? Uostalom, oni najvjerovatnije nisu inherentno rasisti, homofobi, mizogini, i slično (iako neki zaista jesu). Mora postojati način da im se iznova obratimo.

NF: Da, baš tako. Ključno je da im se obratimo. Ako to ne uradimo, jednostavno ih prepuštamo desnici. Prva stvar koju treba učiniti je potvrditi da imaju legitimne pritužbe. To takođe znači prepoznavanje da imaju razloga da odbace mejnstrim neoliberalne stranke, koje su uništile političku ekonomiju koja im je priuštila izvjesno dostojanstvo i razlog da se nadaju da će njihova djeca imati bolje živote – očekivanja koja sad leže u komadićima.

Problem je što su mnoge od njih – bar za sada – privukle perspektive koje im daju pogrešnu interpretaciju o tome ko je kriv. Mi moramo reći „imate pravo da se ljutite, ali pokazujete na pogrešnog osumnjičenog: to nisu imigranti, ili obojeni ljudi, niti Meksikanci ili Muslimani, Afrikanci ili Jevreji. Pravi krivac su globalne finansije i neoliberalizam“.

Ovo takođe sugeriše kako možemo razlikovati ljevičarski od desničarskog populizma. Oba mobilišu masu protiv elitnog sloja za koji se smatra da „ljude“ tlači odozgo. Ali desničarski populisti istovremeno mobilišu protiv nižeg sloja za koji tvrde da osujećuje „ljude“ odozdo – bilo da to znači crne ili Latinoamerikance, ili imigrante, ili Muslimane, ili Arape, ili Jevreje.

Desničarski populizam tako smješta u sredinu „ljude“ opkoljene, uhvaćene između „viših“ i „nižih“ neprijatelja; on kombinuje ogorčenost prema imućnim elitama sa žrtvovanjem ugroženih manjina. To je ključna razlika u odnosu na ljevi populizam. Daleko od toga da praktikuje takvo žrtvovanje, ljevičarski populizam se umjesto toga poziva na prošireno shvatanje „ljudi“, ujedinjujući i srednji i niže slojeve (tako se nadamo) protiv male gornje klase ili elite. Pokret Occupy je ovo savršeno uhvatio kada je ciljao 1 odsto u ime 99 odsto.

Postoji još jedna bitna razlika. Desničarski populisti su skloni da omražene elite okarakterišu u identitarnim terminima, dok ih ljevičarski populisti identifikuju po njihovoj funkcionalnoj ulozi ili strukturnoj poziciji u društvu. Prema tome, dok se desničarski populisti bune protiv „liberalnih sekularista“ ili „jevrejskih bankara“ ili „homoseksualaca“, njihovi pandani na ljevici ciljaju „Wall Street“ ili „Big Tech“ ili „globalne finansije“.

OM: Zašto mislite da kategorija „fašizam“ nije adekvatna da opiše današnje vrijeme?

NF: Ja sadašnjost vidim kao trenutak istinske otvorenosti i velike fluidnosti. Interregnum, ako hoćete, u kojem „staro umire, a novo se ne može roditi“. Kako se zdrav razum mejnstrima krši, ljudi su svuda na mapi. Jednog dana oni glasaju za Melenchon, sledećeg za Marine Le Pen.

U ovom kontekstu, kontraproduktivno je prizivati avet fašizma. Doduše, Trampova politika i retorika su pune mržnje i isključive, i poslužile su za podsticanje rasističkog nasilja. Ali reći da su fašisti na vratima i da moramo zbiti redove sa liberalima potpuno je pogrešno. Još uvijek ima prostora, i vrijeme je da ga iskoristimo.

Ako ne uspijemo, može zaista doći vrijeme kada će fašisti uistinu biti na vratima. Kada dođe to vrijeme, boriću se rame uz rame sa anti-fašističkim liberalima. Ali nismo stigli dotle. Naprotiv, liberali su ti koji su nam donijeli ovaj zli desničarski populizam – njihov „progresivni neoliberalni“ projekat je taj koji je omogućio uspon Trampa. A ako ih vratimo na vlast, stvoriće uslove za opakiji desničarski populizam, čak gori od Trampovog.

Razgovara: Olimpia Malatesta

Prevod: Lidija Nelević

Tekst je preuzet iz časopisa Jakobin,10. februar 2019, https://jacobin.com