Neke od najuglednijih starih feministkinja su na
mrežama bile izložene uvredama zbog svojih rezervisanih stavova prema pokretu
MeToo, koje su često dolazile od samih žena i feministkinja. To se dogodilo čak
i feministkinjama koje bi (valjda) trebalo čuvati kao malo vode na dlanu poput,
na primjer, Margaret Atvud
# MeToo pokret je, između ostalog, otkrio koliko
je dubok jaz izmeđe starije i mlađe generacije feministkinja – čitam u jednom
tekstu iz „Gardijana“ koji se osvrće na ovaj pokret, njegova postignuća i
kontroverze. Nije teško opaziti to što autorka konstatuje – da je feminističko
krilo ozbiljno napuklo i da je ta pukotina u srodstvu sa svuda vidljivim osiromašenjem,
radikalizacijom i polarizacijom diskursa svake vrste.
Čitamo između redova i da autorka teksta navija
za mlade feministkinje, što joj je teško zamjeriti – mlade feministkinje imaju pravo da svoje borbe
kroje same, po mjerama novog svijeta jer će ga one same nositi na svojim plećima.
Ali, stare feministkinje još su tu, žele i one nešto da kažu, i ponekad imaju
šta da kažu. Riječ „jaz“ je, čini se, na mjestu – mlade i stare feministkinje
kao da jedva mogu da se čuju. Mlade feministkinje su uglavnom
postfeministkinje, često su optimistične i entuzijastične, polažu nadu u
društvene mreže, vjeruju u rješenja koja ne moraju biti bolna, postavljaju laganije
ciljeve, ne vole da se osvrću za sobom. Stare feministkinje su mrgodne
partibrejkerke koje stalno gunđaju, komplikuju stvari, traže dlaku u jajetu i uporno
kvare raspoloženje mladim feministkinjama.
Među „starim feministkinjama“ koje nisu uspjele
da se podmlade, apdejtuju i prime na ideju „ja sam okej, ti si okej…“ ima onih
koje su se žestoko spotakle o pokret # MeToo (uglavnom su se feministkinje istog
tipa spotakle i o transfeminizam). Dok su mlade feministkinje bile ushićene
viralnošću pokreta, masovnošću podrške ženskim svjedočenjima o izloženosti seksualnom
nasilju na društvenim mrežama, vidljivošću cijele akcije, hrabrošću žena koje
su rekle „Me too!“ i erupcijom ženske digitalne solidarnosti, stare
feministkinje su upozoravale da bi pokret mogao da završi kao linč, tražile da
se u diskusiju uključe pitanja odgovornosti žena i realne učinkovitosti
pokreta, da se entuzijazam sa društvenih mreža preusmjeri na institucije pravde
kojima se (koliko god bile patrijarhalno i na svaki mogući način korumpirane)
htjeli-ne htjeli moramo obratiti kad nam zatreba pravda. Starim feministkinjama
sve je to previše mirisalo na šoubiznis i masovnu kulturu, stvari koje one
nikako ne vole. Neke od najuticajnijih starih feministkinja su na mrežama izložene
uvredama zbog rezervisanih stavova prema pokretu MeToo, koje su često dolazile
od samih žena i feministkinja. To se dogodilo čak i feministkinjama koje bi (valjda)
trebalo čuvati kao malo vode na dlanu, poput Margaret Atvud, na primjer, koja
je optužena da podržava seksualno nasilje nad ženama i da mrzi žene. Sic!
Jednoumlje me uvijek utjeruje u osjećaj stida. Feminističko
jednoumlje pogotovo – iz razloga koji nisu sto odsto dokazivi, vjerujem da
feminizam nikako ne može da ima to zapjenušano, tvrdo, anti-refleksivno ili-ili
lice. Ali ga ponekad ipak ima. A onda ima razloga i za taj feministički stid
koji osjećam dok čitam esej „Zašto sam loša feministkinja“ (2018) Margret Atvud
(knjiga eseja „Goruća pitanja“) na terasi svoje seoske kuće (kuće svojih
predaka i pretkinja) dan nakon što mi je prijateljica, spisateljica i lingvistkinja
Slavica Perović ispričala neke stvari o jednom drugom eseju iz knjige „Goruća
pitanja“ koje su mi se učinile toliko zanimljive da sam već narednog jutra otišla
u knjižaru „Narodna knjiga“ i kupila knjigu. Na ovoj terasi – sa koje gledam u
jedan arizonski čempres koji odbijam da prestanem da volim iako se rođaci i
komšije trude da mi ga omrznu stalno ponavljajući da on nema nikakve veze sa
Arizonom, da je to „obična sevlija“ koja će nam jednog dana pasti na kuću i polomiti
crijep – već sam nekoliko puta, isto ovako zavaljena u ležaljci i sa knjigom u
krilu, našla odgovore na pitanja koja su me mučila i ostvarila neke uzbudljive rezonance
sa dalekim ljudima (uglavnom ženama jer se njima češće obraćam sa pitanjima) u
koje sam intelektualno zaljubljena. Jedne ljetnje večeri sam na ovom istom
mjestu u romanu Dubravke Ugrešić „Ministarstvo boli“ pronašla nešto što je
toliko ličilo na san koji sam sanjala mnogo puta da sam joj to morala napisati,
zbog čega sam poslije, kada sam saznala za njenu smrt, bila srećna zbog te
prepiske kao dijete koje je u zadnji čas uskočilo u brodić koji se već otisnuo od
obale. Sad mi se nešto slično dogodilo sa Margret Atvud. Samo ovoga puta nije
riječ o snu već o nečemu mnogo racionalnijem – sudu i stavu. I Margaret Atvud
je, srećom, još vitalna sa svih svojih čarobnih osamdeset četiri godine.
Nije Margaret Atvud žena koja bi navalila da zapomaže
zbog onoga što o njoj pišu na društvenim mrežama i traži od institucija,
javnosti, medija, sirotih žena koje ne znaju kako da sastave kraj sa krajem i Boga
Savaota da je zaštite (to odbijanje „kukumakanja“ i jeste tačka raskola između starih
feministkinja koje pozivaju žene da prestanu da se ponašaju kao razmažene
djevojčice, sagledaju realnost i sa njom se uhvate u koštac i mladih feministkinja
koje vjeruju da je viralnost ključ koji otvara sva vrata i da je priča o ženskoj
ličnoj odgovornosti, na koju stare feministkinje pozivaju, „individualistička
zamka“, što je, uzgred rečeno, potpuno pogrešno jer ovdje o tome uopšte nije
riječ). Ali, svejedno ćete, ako išta znate o Margaret Atvud (a malo ko ne zna
ništa o njoj), osjetiti stid zbog stvari koje su o njoj rečene, a koja ona
navodi u uvodnom dijelu eseja. Humor kojim ona sve to podlaže (njen smisao za
humor preliva na sve strane iz knjige „Goruća pitanja“) ne može da umanji nelagodu
zbog feminističkog jednoumlja čija je žrtva postala, eto, čak i sama Margaret
Atvud, žena koja je, između ostalog, napisala „Sluškinjinu priču“, i to samo zato
što je potpisala jednu peticiju kojom se tražilo da se javno objelodane razlozi
zbog kojih se jednom muškarcu koji je oslobođen optužbe za seksualno uznemiravanja
ipak i dalje uskraćuje pravo na rad.
Pošto spadam u feministkinje koje novi feministički
pokreti poput #MeToo etički i politički zbunjuju (pouzdano znam da nisam jedina),
možda i saznajno prevazilaze, obraćam se, dakle, za pomoć Margaret Atvud, i to
ne uzaludno – njene riječi čine mi se pravične, smislene i više nego korisne za
orjentaciju, vjerovatno zato što sam i sama starovremena feministkinja koja ne
može da zamisli feminizam bez etičnosti, a etičnost bez onog instinktivnog pokreta
kojim se odmah premještamo na stranu onoga ko u tom trenutku ne može da se
brani, ma o kome da je riječ. A pošto mi je stalo da i neke druge zbunjene
feministkinje pomisle da nisu očajnički usamljene ili lude samo zato što im
pokret MeToo izaziva podozrenje, kao što sam to ja pomislila dok sam na terasi
čitala esej „Zašto sam loša feministkinja?“, završiću ovaj tekst citirajući one
djelove eseja koji su me naveli na tu ohrabrujuću misao i povezali me sa
Margaret Atvud preko sedam mora i sedam gora (i o tim čudesnim i subverzivnim susretima
pisca i čitaoca koji prkose prostoru i vremenu ona piše u eseju „Pisac kao
politički agent. Stvarno?“), vjerujući pritom u sljedeće: da njene riječi imaju
više autoriteta od mojih (bilo da su prepričane njene ili originalno moje); da
tekst povodom jedog eseja mora sadržati citate, i da su te riječi takve da bi neku
zbunjenu feministkinju, staru ili mladu, mogle osokoliti da nastavi da slobodno,
složeno, hrabro i etički razmišlja o čemu god želi, bez straha da će zbog tog
biti označena kao mizogina, kenselovana na mrežama, ili da će zapasti u očaj. Zapravo,
najviše bih voljela da citiram cijeli esej koji nije dug (samo pet strana) ali
tada bih možda rizikovala kršenja autorskih prava (o čemu se takođe govori u
eseju „Dar“) i onda bi, uostalom, i ovaj tekst zaličio na nekakvu čudovišnu žanrovsku
papazjaniju, što ne želim.
Evo, dakle, prvog citata po mom izboru:
Vjerujem kako, da bismo imali ljudska i građanska
prava za žene, moramo imati građanska i ljudska prava, tačka, uključujući i
pravo na fundamentalnu pravdu baš kao što, da bi žene imale pravo glasa, mora
postojati pravo glasa. Da li dobre feministkinje vjeruju da samo žene treba da
imaju takva prava?
I još jedan citat, za sami kraj teksta:
Što se tiče vigilante justice – presude bez suđenja
– ona počinje kao odgovor na nedostatak pravde – ili je sistem korumpiran kao u
predrevolucionarnoj Francuskoj, ili ga nema, kao na Divljem zapadu – te ljudi
uzimaju pravdu u sopstvene ruke. Ali razumljiva i privremena vigilante justice
može se pretvoriti u kulturološki ustanovljenu naviku linčovanja u kojoj
dostupan vid pravde leti kroz prozor, a vanzakonske strukture moći se postavljaju
i održavaju. Cosa nostra je, na primjer, nastala kao vid otpora političkoj
tiraniji.
Pokret MeToo je
simptom razvijenog zakonskog sistema. Previše često, žene i drugi koji se žale na
seksualno nasilje nisu bili čestito saslušani u institucijama – uključujući i
korporatvne strukture – te su upotrebili novo oruđe – internet. Zvijezde su padale
sa neba. To je bilo veoma efikasno i shvaćeno je kao novi vid buđenja. Ali, šta
je sljedeće?