Kuda nas zapravo vodi ovo traženje dokaza o sklonosti Alis Manro
prema prikrivanju seksualnog nasilja u njenim djelima? Može li je njena
književnost dodatno optužiti? Ili možda opravdati? I, što je najbitnije – imamo
li pravo da osuđujemo njenu književnost zbog njenog ponašanja, što bi se lako
moglo dogoditi?
Vijest da je nobelovka (2013) Alis Manro prešla
preko seksualnog zlostavljanja koje je njen drugi muž vršio nad njenom kćerkom
iz prvog braka zatekla me je dok sam počinjala da pišem esej posvećen njoj, mojoj
omiljenoj spisateljici kojoj sam se divila kao malo kome zbog poznavanja
čovjekovog unutrašnjeg bića i svih onih zbunjujućih, a opet tako prirodnih
kontradiktornosti koje mogu da postoje u jednoj osobi.
Osim što je tako dobro poznavala unutrašnji života
žena, Manro je bila i neprikosnoveni pripovjedački genije: kao da je sama
struktura njenih priča odgovarala prirodi njenih junakinja – u njima na prvi
pogled ništa nije linearno, logično i jasno jer su i ljudska bića o kojima piše
ne-linearna, kompleksna i, uglavnom, tragična.
Sada, nakon njene smrti prije dva mjeseca,
željela sam da se osvrnem na pitanje – zašto se Manro smatra velikom feminističkom
spisateljicom iako se nikada nije deklarisala kao feministikinja, niti je bila aktivistkinja?
U svom književnom radu zagovarala je žensko oslobođenje na način na koji se to
radilo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme seksualne
revolucije, što joj je pribavilo status feminističke ikone, bez obzira na njene
stavove o feminizmu.
Nakon što je nedavno objelodanjeno njeno prikrivanje
i relativizovanje seksualnog zlostavljanja njene kćeri, pitanje je da li će Alis
Manro sačuvati taj status. Kako sada stoje stvari, velike su šanse da ipak
neće. Moguće je čak i da će biti doveden u pitanje i njen književni rad,
uključujući pravo na Nobelovu nagradu. Medije je posljednje nedjelje preplavila
salva uvreda na njen račun i komentara o njenom licemjerju – kako je
spisateljica koja se toliko zalagala za slobodu žena mogla sve tako da nas
izda? U kanadskoj književnoj i kulturnoj javnosti počelo je preispitivanje
književnog naslijeđa Alis Manro – Šta sada činiti sa njenim djelom i statusom?
U knjižarama se njene knjige sklanjaju sa polica, fotografije sa uklanjaju sa
zidova, profesori se pitaju kako ubuduće da podučavaju o njenom djelu.
Istorija jednog ćutanja
Andrea, kćerka Alis Manro, objavila je nedavno, nepuna
dva mjeseca nakon smrti svoje majke, obožavane širom svijeta, esej u kojem je
opisala kako ju je očuh seksualno zlostavljao, što je počelo još kada je imala
devet godina. Zlostavljanje se ponavljalo svakog ljeta, kad god je djevojčica
dolazila tokom ljetnjeg raspusta kod majke, i trajalo je do njenih
tinejdžerskih godina, kada je očuh izgubio interesovanje za nju. Tek sa
dvadeset pet godina, odlučila je da to kaže majci. Manro je, kako piše njena
kći, isprva reagovala napuštanjem svoga supruga, ali mu se vratila nakon samo
par mjeseci i ostala sa njim još više od dvije decenije, sve do njegove smrti
2013. godine.
Ženama se često ne vjeruje u ovim situacijama,
ali suprug Alis Manro je bez oklijevanja priznao zlostavljanje, tvrdeći da je
devetogodišnja Andrea sama tražila seksualni kontakt sa njim, da je bila
njegova Lolita, a on Hambert Hambert. Po Andreinoj tužbi, krivično je odgovarao
nekoliko godina kasnije.
Na ovaj način Manro je dobila pouzdanu potvrdu da
se zlostavljanje dogodilo. Ispostavilo se, takođe, da je ona već znala za sklonosti
svog supruga prema, kako je on govorio, „prijateljstvu sa djecom“, što znači da
je mogla da pretpostavi i da će i njena kći postati žrtva. Očito je da nije
sagledavala svoju odgovornost u ovom događaju, da je bila spremna da ćuti o
nasilju i time omogućava njegovo ponavljanje, to jest da postane „enablers“ (u
engleskom jeziku taj izraz označava one koji nijesu direktni zlostavljači, ali
ga omogućavaju).
Ispostavilo se i da je Manro znala i za njegovo
egzibicionističko ponašanje pred četrnaestogodišnjom djevojčicom, kćerkom
njihovih porodičnih prijatelja koji su nakon toga sa njom prekinuli kontakt. Kada
je Andrea imala jedanaest godina, njen očuh joj je govorio da je zapadna
kultura veoma rigorozna kada je u pitanju seks sa djecom, pravdajući svoje
ponašanje komenatrom da u drugim kulturama djecu u svijet seksualnosti uvode
odrasli. Opisivao je sebe kao čovjeka „nekonvencionalnih seksualnih sklonosti“.
Manro ni u jednom trenutku nije pokazala da je
svjesna patoloških seksualnih sklonosti svog supruga. Naprotiv, branila se od
optužbi iznoseći bizarna opravdanja. Tako je svoju odluku da se vrati mužu uprkos
saznanju o zlostavljanju pred svojom kćeri pravdala govoreći da je „saznala
previše kasno, da je voljela supruga previše, i da je mizogina kultura kriva
ukoliko se od nje očekuje da zapostavi svoje potrebe, žrtvuje se za svoju
djecu, i plaća zbog mana muškaraca“.
Da stvar bude još gora, za zlostavljanje su još
tada saznali i njeni prijatelji i saradnici, njen urednik i izdavač, biograf,
širi društveni kružok, cijela porodica, a ispostavilo se i da je njen bivši muž,
Andrein otac, znao za nasilje od samog početka. Izgleda da je iz želje da
zaštiti Manro, a ne pravu žrtvu – svoju kćerku, odlučio da je najbolje da to
prećuti, s tim što je kasnije sa Andreom slao stariju sestru u posjete majci.
Djeluje da su svi oni smatrali da bi za karijeru
Manro koja je za života, kroz decenije, doživljavala sve veći uspon, bilo bolje
da ćute. Ili ne čak ni to – možda su se samo priklonili Manro, ženi sa velikim
društvenim uticajem i statusom koji se zasigurno prelivao i na njenog supruga
koji je i sam bio istaknuti kanadski geograf i kartograf. Dakle, djeluje da se
cijela zajednica udružila u ćutanju oko dvije figure koje u ovom slučaju imaju
moć, zanemarujući žrtvu. Štaviše, i Andrea je odlučila da ćuti i nastavila je
da posjećuje majku i njenog supruga i u tim prilikama zlostavljanje se nije
spominjalo. Kada je dobila djecu, desetak godina kasnije, konačno je prekinula
kontakt sa majkom, jer Manro nije imala razumijevanja za njenu odluku da njen
zlostavljač ne dođe nikad u kontakt sa njenom djecom.
Lik i njegovo djelo
Nakon ove vijesti, čitaci su počeli u njenim
djelima da traže tragove ovakvih njenih postupaka i potvrde njene sklonosti ka
prikrivanju nasilja. Neki čitaoci sjetili su se njene priče „Vandali“, u kojoj
se kao junakinja pojavljuje žena koja žali za preminulim suprugom kojeg je
veoma voljela iako je bio seksualni predator sa pedofilskim sklonostima.
Prisjećajući se mlade komšinice koju je godinama silovao, i zamišljajući scene
nasilja nad njom koje su se mogle desiti u njihovom dvorištu – junakinja
konstatuje da nikada nije bila „zaštitnički tip žene“, to jest žena koja bi „čvrsto
stala na put“ nasilju. Kroz cijelu priču provejava njena bol, ali to ne
umanjuje njenu potrebu da se samozavarava i odbije da se suoči sa istinom koja
bi je slomila.
Izbjegavala sam da prepričavam priče Alis Manro
kada god sam ih nekome preporučivala: činilo mi se, i dalje mi se čini, da se time
svodi na banalnost nešto što je kompleksno i složeno, i zato tako lijepo i
uzbudljivo. Ipak, mislim da je u ovakvoj situaciji to neophodno. Ja se nisam sjetila
priče „Vandali“ kada sam saznala za ovaj slučaj. Na pamet mi je pala priča „Otvorene
tajne“ iz iste zbirke. Jedna od junakinja je trinaestogodišnja djevojčica koja nestaje
tokom ljetnjeg planinarenja. Upoznajemo se sa likovima, stanovnicima malog
mjesta, ispod čijih mirnih životnih fasada izbija tek poneki užasni bljesak
devijacije. Čini se da svako zna da se djevojčici desilo nešto strašno, nešto
poput seksualnog nasilja i ubistva, ali nam se ništa do kraja ne otkriva. Svi
muškarci u priči imaju naznaku nečeg seksualno perverznog ili nasilnog. Mogli
su učestvovati u nestanku djevojčice, a možda i nisu. Sama učestalost prikrivene
seksualne agresije i neispunjenih poriva sugeriše da je bilo koji mještanin
mogao počiniti nešto strašno. Ali, bez obzira na to, izgleda kao da su svi
mještani, naročito žene i partneke, zaštitnički nastrojene i u tišini podnose
muke takvih suživota.
Brojne su priče Alis Manro koje obrađuju temu
nasilja i brutalnosti, grubosti muškarca, kojem glavne heroine ne staju na put.
Motiv koji se ponavlja su i zablude, likovi koji relativizuju situacije u svoju
korist, prave se da ne vide nešto što je očigledno, kriju to od drugih, radi zadovoljenja
svojih strasti, ili neke koristi. Na kraju, ni mi kao čitaoci ne znamo na kojoj
je strani istina i prinuđeni smo da se zapitamo postoji li uopšte nešto kao „ispravna
odluka“.
Umjetnost ili život
Ali, kuda nas zapravo vodi ovo traženje dokaza
ili uzroka sklonosti Alis Manro prema prikrivanju nasilja u njenim djelima?
Može li je njena književnost dodatno optužiti? Ili možda opravdati? I, što je
najbitnije – imamo li pravo da osuđujemo njenu književnost zbog njenog
ponašanja, što bi se lako moglo dogoditi?
Pitanje izgleda kao staro teorijsko pitanje o
vezi pisca, njegovog lika i djela (da li je djelo autonomna književna tvorevina
ili, pak, ipak nije?), ali u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima u
prošlosti, kada smo se isto ovako suočavali sa etičkim posrnućima drugih pisaca,
ono se mora postaviti jer od toga zavisi da li ćemo se, ili se nećemo složiti
da knjige Alis Manro treba zabraniti. Ovo pitanje posebno je važno postaviti
danas, u okolnostima kada društvene mreže mogu imati sjaj starih lomača.
Mislim da stav da je djelo potpuno nazavisno od
autora funkcioniše samo na sterilnim časovima teorije književnosti. Djelo i
autor nijesu isto, ali djelo je, na kraju krajeva, plod njegovog bića, i kao
takvo mora sadržati djelove tog bića. Zato mi je teško da danas, nakon što sam
saznala da je ćutala o nasilju, razmišljam o Alis Manro na isti način kao ranije.
Vjerovatno će i mnogim drugim ljudima biti teško da ignorišu ono što smo
saznali o njenom privatnom životu. Pisac ima ličnu etičku odgovornost i to ne
možemo zanemariti. Konačno, nijednom piscu nisu oproštene „etičke mrlje“ ako se
za njih saznalo.
Ali, umjetničko djelo ne može biti talac svoga
autora i njegovih ili njenih ne-etičkih postupaka. Ono ima svoju sopstvenu
etičnost. Djelo Alis Manro je tako veliko jer otvara najdublje ponore ljudskog
bića i propituje sve etičke izbore, uključujući i one koji nam se ne svđaju. Moguće
je da su to etičke dileme samog autora, u ovom slučaju Alis Manro. Možda da ona
svoje poznavanje tamnih poriva ljudske prirode – što je samo po sebi sjajan,
možda i obavezan preduslov dobre književnosti – duguje upravo mračnim hodnicima
sopstvenog bića. Ako joj ne možemo oprostiti što u životu nije znala da napravi
pravi izbor, ne možemo sporiti da je njena književnost velika upravo zato što
pokazuje koliko su izbori teški i puni protivurečnosti. Tragično je, pak, to
što u svom životu, kada se susrela sa nasilnim muškarcem – možda po nekom od
onih nesretnih životnih obrazaca koji se javljaju i u njenim pričama – nije
reagovala na jedini prihvatljiv način i što je stala direktno uz nasilje,
podržavajući prikrivanje, ućutkujući žrtvu i relativizujući nasilje.
Sluh za nijanse
Svako ko ubuduće spomene Alis Manro kao veliko književno
ime, autorku koja otkriva velike istine o čovjeku, bez spominjanja ove fusnote
– podsjećanja i na ovo njeno životno „djelo“, rizikovaće da njegov stav bude
shvaćen kao ruganje žrtvama. To je ono što je Andrea tražila od javnosti u svom
pismu (a što podržavaju i ostala djeca Alis Manro) – da spominjanje imena njene
majke bude dovedeno u vezu i sa ovom njenom odlukom da toleriše nasilje, ali NE
i da se književni rad njene majke briše iz sjećanja.
Ali, hoćemo li imati sluha za ove nijanse ili ćemo spaliti knjige Alis Manro? To je etičko pitanje za svakog od nas pojedinačno.