Kako kodifikovano, tako i svakodnevno folklorno znanje o snovima je rodno određeno zbog dominantnog režima vrijednosti u kome se produktivni rad – onaj rad koji rezultuje nekim konkretnim proizvodom – vrednuje, dok reproduktivni rad – rad potrošen na obnavljanje života i društvenih odnosa – ostaje uglavnom nevidljiv
Etnografska vinjeta
Ljetnja je subota u Podgorici 2015. godine. Moja sestra Ksenija i njena drugarica Itana su prespavale u Ksenijinoj sobi. Ujutru – ili tačnije negdje oko podneva – Ksenija i Itana me zovu da dođem kod njih. Dok pijemo kafu, ove dvije mlade žene od dvadeset tri godine mi pričaju šta su sanjale. Itana je sanjala kako se vozi sa Sandrom na motoru, kako pada i lomi nogu. Sandra je njihova prijateljica koja se preselila u Dubai i počela da radi kao hostesa u hotelu. Ksenija se ne sjeća jasno svog sna od prethodne noći, ali zato prepričava kako je prije par dana sanjala da leti držeći se za rame svoje simpatije. Oba sna ove dvije mlade žene su bila vrlo snažna i mi provodimo narednih pola sata razgovarajući o tim snovima i o ljudima u njima.
Po običaju, prvo smo protumačile one simbole koje smo znale od ranije – let je znak sreće, pad simbolizuje strah. Zatim smo preko svojih telefona na internet sanovnicima i sanjaricama pogledale da li postoje kodifikovana značenja za simbole čija značenja nismo znale, poput toga šta znači sanjati motor ili sanjati da letiš dok se držiš za nekoga. U narednom koraku smo proširile tumačenje snova i prilagodile ga konkretnom odnosu. Iako nijedan sanovnik ni sanjarica nisu pružili objašnjenje toga šta znači letjeti dok se držiš za nečije rame, u našem tumačenju ovaj san znači da se uz tu osobu osjećaš srećno. Ksenijin san smo shvatile kao još jednu potvrdu romantične povezanosti i potencijalne sreće koju može naći u romantičnoj vezi sa svojim prijateljem-simpatijom. Sa druge strane, u internet sanovnicima smo pročitale da motor znači bijes, što je bio sasvim logičan afektivni odgovor na probleme koje je Sandra stvorila cijeloj svojoj društvenoj grupi selidbom za Dubai. Razgovor o Itaninom snu se razvio u duži razgovor o njihovom prijateljstvu sa Sandrom, o tome šta znači izdaja i pod kojim uslovima prijateljstva mogu da funkcionišu i nakon nečije selidbe.
Šta se tačno desilo u toku ove epizode svakodnevnog tumačenja snova? Pričajući o svojim snovima, tri žene su zajednički promislile tri društvene veze u kojima su učestvovale. Prvo, promislile smo jedno muško-žensko prijateljstvo koje se polako transformisalo u romantičnu vezu. Drugo, artikulisale smo probleme unutar ženskog prijateljstva koje je bilo stavljeno na test zbog selidbe i promjene životnih stavova. Treće, učestvovale smo u njegovanju i potvrđivanju intimnog prijateljstva između nas tri. Snove nismo tumačile da bismo spoznale skrivene slojeve lične psihe snijevača, niti da bismo predvidjele budućnost. Tumačeći snove tog subotnjeg podneva u Podgorici, nas tri smo zajednički promišljale kako njegovati i dalje razvijati određene međuljudske odnose. Pričajući o snovima, zapravo smo razgovarale o tome šta se dešava unutar odnosa između određenih ljudi, kako se ti odnosi mijenjaju, te kakve korake dalje preduzeti da bi ti odnosi išli u željenom pravcu – i istovremeno smo kroz ovaj razgovor potvrdile intimno prijateljstvo između nas. Ovaj značaj koji svakodnevne aktivnosti poput tumačenja snova imaju za njegovanje i obnavljanje društvenih veza često ostaje nevidljiv – te time i odsutan iz diskursa i praksi koje se tiču kulturnog nasljeđa. Budući da su u Crnoj Gori najčešće žene te koje ulažu trud i rad u reprodukciju društvenih povezanosti, upravo taj značaj je u fokusu ovog teksta.
Različita znanja o snovima
Snove razumijem kao ono što Sneath, Holbraad i Pedersen (2009: 24) zovu „tehnologija imaginacije“, odnosno kao entitete koji imaju kapacitet da generišu, omoguće i podstaknu imaginaciju, ali su sami neodređeni:
„imaginacija, dakle, zauzima mjesto neodređenosti u društvenom i kulturnom životu, ali može biti empirijski identifikovana i etnografski istražena kroz procese ili tehnologije koji je pokreću“.
Snovi su, dakle, jedna vrsta društvene tehnologije koja pokreće imaginaciju, te koja pomaže ljudima da promisle i artikulišu svoj odnos kako prema krupnim društvenim pitanjima, tako i prema konkretnim konfliktima u svom svakodnevnom životu. Analizirajući tumačenje snova na Samoi, Mageo (2003) pokazuje da snovi mogu otvoriti prostor da ljudi promisle na koji način krupni društveni procesi, poput postkolonijalizma ili migracija, utiču na njihovu svakodnevicu. Analizirajući tumačenje snova u Maroku, Crapanzano (1975) ilustruje da snovi mogu pomoći osobi da simbolički artikuliše sukob koji suštinski smatra neprihvatljivim, te da osmisli na koji način konflikt može biti razriješen. Ovakvi antropološki pristupi snovima i sanjanju mogu biti iskorišćeni i za promišljanje praksi i znanja koja se tiču snova, a koriste se u Crnoj Gori.
U Crnoj Gori cirkulišu tri vrste znanja o snovima: psihoterapijsko znanje, kodifikovano folklorno znanje, te svakodnevno folklorno znanje. U ovom radu mene ne interesuje istinosna vrijednost ove tri vrste znanja. Drugim riječima, ne bavim se pitanjem da li je psihoterapijsko znanje „istinitije“ od folklornog – ili obrnuto – niti da li je kodifikovano folklorno znanje „istinitije“ od svakodnevnog. Umjesto istinosne vrijednosti tri navedene vrste znanja o snovima, mene zanima kakvu vrstu društvene tehnologije oni predstavljaju, te kakvu vrstu imaginacije omogućavaju. Takođe me zanima kako je došlo do toga da dvije vrste znanja budu kodifikovane, a da jedna uglavnom ostane nevidljiva, te šta nam ta nevidljivost svakodnevnog folklornog znanja o snovima govori o značaju feminističke i rodne perspektive za razumijevanje toga šta sve (može da) čini nasljeđe.
Psihoterapijsko znanje o snovima je usmjereno na individuu i njen unutrašnji psihički svijet. Psihoterapijsko znanje se može naći prije svega u psihoterapijskim udžbenicima i prevodima „rječnika snova“ sa engleskog jezika. Engleski „Rječnici snova“ nastoje da ponude mapu nesvjesnih dijelova uma. Njihov cilj je da nam pomognu da otkrijemo šta mislimo i osjećamo duboko u sebi, skriveno od osuđujućeg oka našeg svjesnog sopstva. Ovi rječnici snova su zasnovani na Frojdovom vjerovanju da su snovi izrazi nesvjesnog. Iako snovi mogu zvučati besmisleno kada ih tumačimo bukvalno, tumačenje snova za Frojda predstavlja „kraljevski put ka spoznaji nesvjesnih aktivnosti uma“ (Freud 2010: 604). Dok su Frojdove teorije zastarjele, određene vrste psihoterapije (poput psihoanalize) posvećuju posebnu pažnju snovima. Ovo znanje u Crnoj Gori posjeduje mali broj osoba koje se profesionalno bave određenim vrstama psihoterapije.
Kodifikovano folklorno znanje snove vidi znatno drugačije – kao predskazanja budućnosti. Svakodnevno folklorno znanje o snovima su od sredine XIX vijeka sakupljali, kodifikovali i publikovali različiti učeni muškarci, uključujući etnografe, pisce, novinare, knjižare, odnosno izdavače. Kodifikovano folklorno znanje o snovima nam je danas dostupno kroz više desetina sanovnika i sanjarica koje su publikovane i preštampavane od sredine XIX vijeka u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama u okruženju. U ovom procesu kodifikacije svakodnevnog folklornog znanja o snovima, došlo je do promjene njegovog značenja. Dok u svakodnevnom folklornom znanju snovi figuriraju kao uputstvo za tumačenje i njegovanje veza među ljudima, kodifikovano znanje publikovano u sanovnicima i sanjaricama snove shvata kao šifru za predviđanje budućnosti. U klasičnim sanovnicima i sanjaricama, odstranjeno je sve što je dio svakodnevne folklorne prakse vezane za snove: fleksibilnost tumačenja, prilagođavanje simbolike snova konkretnim situacijama i odnosima, narativno zadovoljstvo, odnosno uživanje u priči i prepričavanju, rad na njegovanju i obnavljanju društvenih odnosa. Sve ono što čini ključni i neodvojivi dio svakodnevne folklorne prakse tumačenja snova je potpuno uklonjeno iz sanovnika i sanjarica kao beznačajno, a snovi su transformisani u nešto navodno daleko ozbiljnije i značajnije: predskazanja onoga što tek treba da se desi.
Dozvolite mi da ovo ilustrujem na primjeru dva sanovnika iz XIX vijeka. Na primjer, na prvoj stranici jednog od najstarijih sanovnika koje sam čitala, „Sanovnik i roždanik“, piše da ga je priredio autor po prezimenu Nikšić, koji je predgovor pisao u Mostaru. Nikšićev Sanovnik je troškovima Alekse Popovića objavljen u Beogradu 1857. godine, što nam govori o izdavačkom pejzažu na Balkanu sredinom XIX vijeka. Nikšić u svom predgovoru na drugoj stranici piše kako „svako ima po neki, takav san, koji mu u iskustvu neku sudbinu snom prorečenu zaista i pogađa“. Posljednja rečenica „Sanovnika i roždenika“ kaže kako: „Iz ovog razloga mogu snovi ono što će biti predskazati, ali na vrlo posredan način.“ To sugeriše da je osnovni cilj ovog Sanovnika bio da pomogne snijevačima da dešifruju šta snovi govore o predstojećim događajima.
Sanovnici i sanjarice su takođe vrlo jasno rodno određeni, kako u pogledu autorstva, tako i u pogledu sadržaja. U predgovorima na desetine sanovnika i sanjarica koji se čuvaju u bibliotekama Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, a kojima sam imala pristup, uglavnom nije spomenuto ime nijedne žene. Žene su u ovim knjigama najčešće spomenute generički, kao „babe“, kao „cure“ koje hoće da saznaju ko će im biti prosac, a snovi su opisani kao nešto ipak daleko značajnije od „ženskog bulažnjenja“. Na primjer, Dr Danilo Medaković u predgovoru „Najnovijeg sanovnika“, koji je objavio 1857. godine, piše sljedeće:
„Često se u društvu pita ‘šta znači moj san’, bez da tko zna odgovoriti šta je. Jedan bi rekao ovo, drugi ono. Onaj ‘šta me briga za san’, ovaj ‘san je san, san je laž a Bog je istina’, a treći i četvrti itd. ‘san je žensko bulažnjenje’. Svaki nešto kaže, samo ne zna san protumačiti, ili se ruga onome koji mu propoveda šta je snio, ne misleći na to da snovi najčešće neki izvrstan značaj imaju i da čoveka više puta od nesreće sačuvati mogu.“
U ovom predgovoru, dr Medaković, pisac, novinar i izdavač, obrazovan u Beču i Berlinu, s prezirom odbacuje fleksibilnost svakodnevnog folklornog znanja o snovima kao „žensko bulažnjenje“. Po njemu, snovi imaju „izvrstan značaj“ – i treba da budu od interesa za muško društvo – zato što omogućavaju uvid u budućnost.
Ovdje navodim primjere tih prvih sanovnika i sanjarica, a ne neke koji se danas mogu kupiti u Podgorici i drugim crnogorskim gradovima, jer se u korpusu kodifikovanog folklornog znanja o snovima vrlo malo toga promijenilo nakon devetnaestog vijeka – trenutka kada su sanovnici i sanjarice nastali na Balkanu kao određena forma znanja i kao književni žanr. Jezik je osavremenjivan, ali značenja snova su preštampavana gotovo doslovno od tih prvih sanovnika. Na primjer, 1857. godine u Medakovićevom „Najnovijem sanovniku“, „vrapca loviti u snu predskazuje da će se s kime u poznanstvo i ljubav doći“ (str. 4), dok 2020. na jednom od više desetina internet sajtova posvećenih tumačenju snova, lov na vrapca znači „imati će te neočekivani susret s nekom dragom osobom“. Ovo ilustruje da su kroz sanovnike i sanjarice određene devetnaestovjekovne predstave i konceptualne veze između pojmova prenešene do nas danas u gotovo nepromijenjenom obliku.
Etnografska ilustracija svakodnevnog folklornog znanja o snovima se nalazi u uvodnoj vinjeti. Svakodnevno folklorno znanje o snovima je fleksibilno, fluidno i nepotpuno: ono nastaje u momentu pričanja i prepričavanja, te se lako prilagođava potrebama tumačenja konkretnih odnosa. Svakodnevno folklorno znanje o snovima je prevashodno usmjereno na njegovanje i obnavljanje društvenih odnosa i to postiže kroz dva paralelna cilja. Prvo, ono pruža mogućnost narativnog užitka među prijateljicama, odnosno uživanja u pričanju i prepričavanju, o snovima, o ljudima i o njihovim vezama. Drugo, ovo znanje takođe omogućava pravljenje plana za budućnost – dakle, ne predviđanje budućnosti, već artikulisanje najboljeg mogućeg slijeda koraka da bi se nešto postiglo (ljubavna veza, pomirenje među prijateljicama isl.) Kao što Mageo (2003) objašnjava, tumačenje snova pruža okvir za ispoljavanje agensnosti (agency), kreativnosti i refleksivnosti – ali ne one Dekartovog „ja“, već subjekta koji nastaje kroz međuodnose sa drugima. Drugim riječima, agensnost, kreativnost i refleksivnost u tumačenju snova ne treba shvatiti kao osobine koje posjeduje jedinstvena i autonomna individua koja je jasno odvojena od drugih, već kao elemente koji bivaju artikulisani kroz odnose između ljudi, kroz složene emocije i suptilne, često skrivene aspekte društvene komunikacije kroz koju vršimo uticaj jedni na druge.
Takođe, svakodnevno folklorno znanje o snovima je rodno određeno: uglavnom ga stvaraju i prenose žene. Iako i muškarci u Crnoj Gori često postavljaju pitanja o tome šta njihovi snovi znače, obično su žene te koje nude tumačenja. U mom iskustvu, muškarci pitaju žene u svom životu – mamu, sestre, ili prijateljice – za pomoć oko tumačenja snova. Takođe, nisam nikad čula niti vidjela muškarce u Crnoj Gori da sjede i uz jutarnju kafu zajednički tumače šta su sanjali prethodne noći, kao što smo to radile Ksenija, Itana i ja spomenutog subotnjeg jutra, ili mnoge druge žene u Crnoj Gori koje poznajem. Otkud takva rodna određenost tumačenja snova?
Znanje o snovima je rodno određeno
Zašto su žene te koje vladaju svakodnevnim folklornim znanjem o snovima, a nema ih skoro ni u jednom sanovniku ili sanjarici kao autorke ili izdavačice? Kako je došlo do toga da muškarci u kontinuitetu od XIX do XXI vijeka kodifikuju i objave nešto što je sasvim izvjesno bila i ostala sfera ženske folklorne prakse i korpus ženskog folklornog znanja?
Kako kodifikovano, tako i svakodnevno folklorno znanje o snovima je rodno određeno zbog dominantnog režima vrijednosti u kome se produktivni rad – onaj rad koji rezultuje nekim konkretnim proizvodom – vrednuje, dok reproduktivni rad – rad potrošen na obnavljanje života i društvenih odnosa – ostaje uglavnom nevidljiv. Budući da publikovani sanovnici i sanjarice imaju formu knjige, odnosno konkretnog proizvoda produktivnog rada, oni su prepoznati kao vrijedniji i značajniji od svakodnevnog znanja o snovima koje je prije svega okrenuto ka reprodukciji društvenih veza.
Ovakav režim vrijednosti nije crnogorski, pa ni balkanski specifikum – on karakteriše sva kapitalistička društva. Kako pokazuje marksistička feministkinja Silvija Federiči (2013), temeljni preduslov kapitalističke akumulacije jeste da reproduktivni rad bude premješten iz sfere plaćenog rada u sferu porodice i privatnosti. U dominantom režimu vrijednosti, reproduktivni rad je tretiran kao podrazumijevajući i dobrovoljni poklon koji žene daju porodicama iz ljubavi, a ne kao rad koji zaslužuje da bude prepoznat, podijeljen među članovima porodice i/ili adekvatno plaćen. Iako reproduktivni rad sačinjava tkivo od kojih se sastoje svi društveni odnosi, u dominantnom režimu vrijednosti on biva tretiran kao daleko manje značajan od produktivnog rada.
Isti režim vrijednosti oblikuje i razmišljanja o tome šta čini kulturno nasljeđe. Kao kulturno nasljeđe se formalno broje prije svega one prakse koje daju konkretan proizvod, bilo materijalan (nakit, odijelo...), bilo nematerijalan (pjesma, igra). Ogroman rad i znanje koje je neophodno uložiti u njegovanje i obnavljanje svakodnevnog života nerijetko ostaju neprepoznati i potcijenjeni kao dosadni i nevažni, te time i kao neadekvatni da budu tretirani kao dio kulturnog nasljeđa. Doprinos većine žena njegovanju i obnavljanju društva ostaje često nevidljiv ako ne obratimo pažnju na reproduktivni rad i ako ne potražimo načine da reproduktivni rad vrednujemo kao važan dio kulturnog nasljeđa. Da bismo mogli redovno žene da spoznamo kao vidljive subjekte koji aktivno učestvuju u stvaranju kulture, te i kulturnog nasljeđa, moramo prvo prepoznati vrijednost svakodnevnog života, znanja i praksi kojim ga održavamo.
Na primjer, iako isprva može biti teško zamisliti na koji način bi svakodnevno folklorno znanje o snovima moglo postati prepoznato i vrednovano kao dio kulturnog nasljeđa, ovo nije nemoguć zadatak. Umjesto pokušaja da se napiše autoritativan rječnik koji bi značenja snova jasno definisao, te nam pomogao da otkrijemo budućnost (ili skrivene djelove naše ličnosti), neki naredni sanovnici i sanjarice bi mogli biti pisani i drugačije – kao etnografski opisi konkretnih praksi i svakodnevnih situacija tumačenja snova. Svakodnevni život i male, repetitivne, naizgled nevažne prakse kojim ga održavamo jesu u fokusu istraživanja socio-kulturne antropologije. U socio-kulturnoj antropologiji je razvijen niz analitičkih i narativnih strategija za zapisivanje svakodnevnog života uz poštovanje i čuvanje njegove fleksibilnosti, otvorenosti, te nužne nedovršenosti i parcijalnosti. Te strategije mogu biti korisne u daljim razmišljanjima o tome šta sve (može da) čini kulturno nasljeđe Crne Gore.
Kvir sanovnik
Primjer jedne moguće antropološko-aktivističke intervencije u klasične sanovnike i sanjarice može se naći u Kvir sanovniku koji je objavljen u Podgorici (Brković 2016). Kvir sanovnik je timski pokušaj da se očuvaju maštoviti, zanimljivi, intelektualno provokativni okviri kodifikovanog folklornog znanja koje nude klasični sanovnici i sanjarice, a da se patrijarhalne, heteroseksističke, rasističke, klasističke i mnoge druge problematične veze, koje sanovnici i sanjarice uspostavljaju, izbrišu ili transformišu. Na Kvir sanovniku je radilo petnaestak ljudi, uglavnom ekspertkinja i eksperata za etnologiju i antropologiju, ali i par spisateljica i osoba koje su ekspertkinje ili eksperti za rodne studije, sociologiju, studije književnosti i medicinu. Članice i članovi tima su došli iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije – nekih od zemalja u kojima se sanovnici i sanjarice široko koriste u svakodnevnom životu, preštampavaju i objavljuju u Velikim vječitim kalendarima.
Često prelistavani ili traženi preko interneta, sanovnici i sanjarice u izvjesnoj mjeri oblikuju naša shvatanja odnosa između različitih pojmova i različitih sfera života. Oni kodifikuju određene veze između pojmova – na primjer, tako što sugerišu da između „nemani“ i „profesionalnog neuspjeha“ postoji uzročno-posljedična povezanost: ako sanjate neman (uzrok), doživjećete poslovni neuspjeh na javi (posljedica).
Neke od veza koje su kodifikovane sanovnicima i sanjaricama jesu maštovite i neočekivane (na primjer, sanjati lubenicu znači ljubomoru na javi). Neke su arhaične, budući da predstavljaju vrlo jasan odraz života u devetnaestom vijeku; na primjer, sanjati dušek znači gospodstvo ili blagostanje na javi – ovakva veza je imala smisla onda kada je posjedovanje dušeka bio znak materijalne sigurnosti i dobrog imovinskog stanja. Neke mogu biti duhovite ili blago lascivne (na primjer, sanjati vatrogasce znači da će vam se nade ispuniti). Međutim, mnoge veze koje nude klasični sanovnici i sanjarice su vrlo jasno heteroseksističke, patrijarhalne, rasističke, nacionalističke, i slično.
Po mnogim klasičnim sanovnicima, „tući svoju ženu“ znači „nevjerna ti je“, a „tući se sa svojom ženom“ znači „svađu u kući“. Preštampavajući ovakve unose iz jednog u drugo izdanje, sanovnici i sanjarice obnavljaju vezu između nasilja nad ženama i vjernosti, odnosno normalizuju ideju da ljubav, vjernost ili nevjerstvo treba da imaju ikakve veze sa nasiljem. Na sličan način, klasični sanovnici i sanjarice mnogim svojim unosima čine prihvatljivom ideju da je brak najviša forma koju ljubav može i treba da uzme – čime čine nevidljivim i inferiornim sve gej, lezbejske i strejt parove koji zakonski ne mogu, ili ideološki ne žele da se vjenčaju. Klasični sanovnici sugerišu da „ciganska čerga“ znači da se treba „čuvati krađe“, a da „fes“ najavljuje „oskudicu i žalost“.
Sve ovo pokazuje da klasični sanovnici i sanjarice nijesu politički naivni i nevini – ma koliko bili maštoviti i zanimljivi, oni takođe kodifikuju određena očekivanja i ideje o muškarcima i ženama, seksualnim praksama, ljubavi, naciji, rasi, religiji, klasi i tako redom.
Na Kvir sanovniku smo krenuli da radimo sa idejom da transformišemo heteroseksističke, patrijarhalne i rasističke veze, a onda su različite osobe u timu uočile različite stvari. Nekima su posebno zasmetali unosi koji su sugerisali da sanjati osobu sa nekom vrstom invaliditeta znači nešto loše, drugima unosi koji su stereotipizovali etno-nacionalne kategorije, trećima unosi koji su ponavljali lošu simboliku za neke životinje. Nakon individualnog rada na pojedinačnim slovima, Kvir sanovnik je prošao kroz lekturu i završne intervencije. Generalno govoreći, u Kvir sanovniku smo željeli da ispratimo logičku i jezičku strukturu klasičnih sanovnika, tako da njihovi problematični momenti budu transformisani, a da se ne primijeti da je transformacija rađena.
Način na koji je intervencija urađena objasniću na par primjera.
Klasični sanovnici i sanjarice nerijetko nude tumačenje toga šta znači „vidjeti silovanje“ ili „vršiti silovanje“, ali ne i preživjeti ga. Tako, dok je seksualno nasilje u mnogim sanovnicima kodifikovano kao pojam i kao riječ, konsenzualni seksualni, polni odnos je skriven iza sintagme „ljubavni doživljaj“ i eksplicitno spomenut samo u obliku „nevinost izgubiti“ i „podati se nekome“ (pri čemu znači „veliku sramotu“, odnosno da „opasnost samo čeka da pogriješiš“). U Kvir sanovniku, unosi koji spominju silovanje su izbrisani, zato što je potpuno neprihvatljivo da se kodifikuje jedno jedino moguće tumačenje za brutalni zločin, krivično djelo i neshvatljivo traumatičan, nasilan događaj nakon koga svaka preživjela osoba traži sopstveni put kako bi osmislila svoju svakodnevicu. Izbrisan je i pojam „tući svoju ženu“. Takođe, pojmovi „nevinost izgubiti“ i „podati se nekome“ su transformisani, zato što nijedan konsenzualni seksualni čin – prvi, hiljadu i prvi, lezbejski, gej, strejt, u braku ili van njega, između dvije ili više osoba, sa nekim koga ste tek upoznali ili sa dugogodišnjim partnerom ili partnerkom – ne smije da bude povezan sa stidom i sramotom, u Kvir sanovniku ili van njega.
Dalje, klasični sanovnici i sanjarice sugerišu da sanjati ujaka znači „iznenadno veselje“, ali da sanjati ujnu znači „svađu u porodici“. Tu je ujak, kao muški konsagvini (krvni) rođak, povezan sa nečim lijepim. Sa druge strane, afinalna (preko braka) ženska rođaka, koja pretpostavljeno treba da „uđe“ u muževljevu kuću – ujna – simbolizuje svađu. I ovakvo tumačenje je transformisano u Kvir sanovniku, zato što su ljubomora i neprijateljstvo među ženama i prema ženama jedan od ključnih mehanizama preko kojih patrijarhat opstaje.
Ljubomora i neprijateljstvo ukidaju mogućnost da žene artikulišu međusobnu solidarnost zbog dijeljenog iskustva opresije, te time da potencijalno ugroze odnose koji ih ugrožavaju. Ljubomora i neprijateljstvo među ženama u porodici, na poslu, ili u prijateljskim grupama nijesu samo odraz ličnosti i individualnih stavova i emocija. One su takođe odraz specifičnih strukturnih odnosa, u kojima je žena definisana ne kao biće za sebe, već prije svega kroz svoj odnos sa muškarcem.
Na primjer, tenzije između snahe i svekrve se javljaju u društvenom okviru u kome su žene prezimenom, imovinom i na druge načine definisane kao nečija ćerka, nečija majka, odnosno nečija supruga, a ne kao jedna Ivana i jedna Nataša, odnosno ne kao bića za sebe. Tenzije i neprijateljstva na poslu se naročito često javljaju kada su žene definisane kao nečije radnice, što često vodi do takmičenja oko toga ko će biti bolja „šefova radnica“, a ne radnica za sebe.
Ljubomora između žena u prijateljskim grupama najčešće se javlja kada su žene vrednovane u odnosu na to koliko su atraktivne muškarcima (dakle, kao objekat tuđeg pogleda i vrednosnog suda), a ne u odnosu na to, na primjer, koliko se osjećaju udobno i prijatno u sopstvenoj koži. To što žene same često usvajaju ovakve vrste identifikacije i dopuštaju da njihovi međusobni odnosi budu regulisani kroz ljubomoru, takmičenje i neprijateljstvo jeste jedna od velikih podvala patrijarhata – kojoj se možemo suprostaviti kroz politiku solidarnosti i prijateljstva sa drugim ženama. U Kvir sanovniku, ujna nije simbol svađe, već poklona – ultimativnog načina da se neopipljivost društvenih veza otjelotvori u svakodnevnom životu.
Pored transformacije mizoginih tumačenja, u Kvir sanovnik je uključeno nekoliko novih pojmova kako bi ne-heteroseksualne prakse bile vidljivije. Tako, u Kvir sanovniku možete pročitati šta znači ako sanjate nešto u vezi sa muželožnikom ili adžuvanom (što su stari termini za gej muškarca), odnosno ženeložnicom (lezbejka) ili džuvljarkom (lezbejka na romskom jeziku). Jasmina Čaušević je imala veliku ulogu u osmišljavanju ovog dijela Kvir sanovnika i pomogla je da se skuje novi pojam za biseksualne osobe: suguboložnik / suguboložnica (sugubo znači dvostruko na staroslovenskom). Osim ovih riječi, objašnjeno je šta znači ako se sanja rukoblud, spominjanja braka su dopunjena referencama na registrovana životna partnerstva i ljubavne veze, spominjanja razvoda su dopunjena referencama na raskide i rastavljanje, i tako redom.
Međutim – paralelno sa trudom da se interveniše u glorifikaciju braka i heteronormativnu i nasilnu konceptualizaciju seksa u klasičnim sanovnicima – poštovani su njihovi postojeći jezički kodovi. Stoga, baš kao i u klasičnom, u Kvir sanovniku sintagma „ljubavni doživljaj“ znači seks, a „ljubavna ognjica“ je drugo ime za strast.
Što se tiče etno-nacionalnih i rasnih kategorija, neke su izbrisane, a neke su ostavljene, u skladu s različitim idejama ljudi iz našeg tima. Iako su nedvosmisleno stereotipi, neki od unosa (Eskim/ka, crnac/kinja i slično) su ostavljeni, budući da umanjuju utisak da je svakodnevica u zemljama bivše Jugoslavije nužno bijela.
Uopšteno govoreći, Kvir sanovnik predstavlja javnu interevenciju čiji je cilj da se raskinu neke od duboko opresivnih veza između pojmova u kulturnom nasljeđu i u lokalnom, tradicionalnom znanju, kao i da se umjesto njih predlože neke druge vrste veza i pojmova koje su manje nepravedne, a podjednako utemeljene u svakodnevnim praksama snjevača i snjevačica, koji će čitati Kvir sanovnik.
Kvir sanovnik je nastao i iz uvjerenja da kulturno nasljeđe nije zamrznuta, nepromjenljiva, jasno definisana kategorija koju eksperti treba samo da popišu, čuvaju i prenose dalje. On prepliće etnološko-antropološko znanje, kao i znanje iz akademskih studija roda, feminizma, književnosti ili sociologije, sa postojećim korpusom tradicionalnog znanja, kako bi Sanovnik bio otvoreniji prema različitim ljudima koji imaju različita iskustva i nalaze se u nejednakim pozicijama. Ja se nadam da Kvir sanovnik može poslužiti kao povod za razmišljanje o političkom, kulturnom, društvenom i ekonomskom značaju reproduktivnog rada, te kao inspiracija za nove eksperimente sa kulturnim nasljeđem.
Bibliografija
Bonfiglioli, Chiara. 2017. A Working Day that has no End. The Double Burden in Socialist Yugoslavia, dostupno na: Themenportal Europäische Geschichte, https://www.europa.clio-online.de/Portals/_Europa/documents/B2017/E_Bonfiglioli_Yugoslavia.pdf (posljednji put pristupljeno 11.10.2020.godine)
Brković, Čarna, ur. 2016. Veliki vječiti kvir sanovnik. Podgorica: Queer Montenegro i Aquamarine Press.
Crapanzano, Vincent. 1975. Saints, Jnun, and Dreams: An Essay-in Moroccan Ethnopsychology, Psychiatry 38 (2): 145-159.
Freud, Sigmund. 2010. The Interpretation of Dreams. Basic Books, New York.
Federiči, Silvija. 2013. Kaliban i veštica. Žene, telo i prvobitna akumulacija. (Preveo Aleksa Golijanin) Zrenjanin: Burevesnik.
Fuko, Mišel. 1999. Arheologija znanja. Beograd: Plato.
Mageo, Jeanette Marie. 2003. Dreaming and the Self: New Perspectives on Subjectivity, Identity, and Emotion. State University of New York Press.
Marić, Petra. 2014. Etnologija snova. Iskustva etnologa na terenskim istraživanjima. Ethnologica Dalmatica 21: 81-102.
Sneath, David, Martin Holbraad, and Morten Axel Pedersen. 2009. Technologies of the Imagination: An Introduction. Ethnos: Journal of Anthropology 74 (1): 5–30.
O autorki: Dr Čarna Brković je predavačica za Kulturnu antropologiju i evropsku etnologiju na Univerzitetu u Getingenu. Autorka je dvije knjige: „Upravljanje ambivalentnošću“ (2017, Berghahn) i „Pregovaranje socijalnih veza u Bosni i Hercegovini“ (2016, Routledge, sa Stef Jansen i Vanjom Čelebičić). Radovi su joj publikovani u „Anthropological Theory“, „Social Anthropology“, „Ethnos“, „Focaal“, „AJEC“, kao i u drugim časopisima.
U fokusu njenih istraživanja su nejednakost i moć i njihova povezanost sa socijalnom kompleksnošću i ambivalentnošću. Posebno je zanimaju pitanja koja se osnose na razvoj koncepata koji nam pomažu da razumijemo na koji način ljudi slijede svoje etičke ideje unutar strukturalne nejednakosti u Jugoistočnoj Evropi, kao i na drugim mjestima.
Tekst je preuzet iz zbornika „Žensko nematerijalno kulturno nasljeđe Crne Gore: Nove mape, rodne perspektive“, NVO NOVA – Centar za feminističku kulturu, 2020.