O „crvenoj ljubavi“ koju je zagovarala Aleksandra Kolontaj treba razmišljati isključivo u okvirima komunističkog političkog projekta. Jedino tako možemo je spasiti od bizarnosti i apsurdnosti do koje lako stižemo ako taj okvir zanemarimo
Da li je moguće da je nešto što nosi naziv „Autobiografija seksualno emancipovane komunistkinje“ objavljeno 1926. u Sovjetskom Savezu, bez cenzure?
Iz različitih razloga, sjećanje na cijelu jednu društvenu avangradu koja je zapljusnula Sovjetski Savez odmah nakon Oktobarske revolucije potonulo je u zaborav (izuzimajući umjetničku avangradu, koju nismo zaboravili). Sačuvano je neko drugačije sjećanje na boljševizam, koje se odnosi na gulage i totalitarizam u koji se prelila energija Velikog oktobra. Zato nas priča o boljševičkoj „seksualnoj emancipaciji“ toliko čudi. Znamo da se sovjetski komunizam (kao, uostalom, i jugoslovenski socijalizam) zalagao za žensku emancipaciju, ali to je bila emancipacija koju vežemo za obrazovanje žena, njihovu zaposlenost, ulazak u politiku i slične stvari koje sa seksualnošću nemaju nikakve veze.
Ali, u prvim godinama nakon Oktobarske revolucije seksualna sloboda bila je važna tema mladog sovjetskog društva. Revolucija je bila sveobuhvatan politički projekat koji je morao da zahvati svaki djelić ljudskog života, uključujući i njegove najintimnije slojeve. Brak, prijateljstvo, roditeljstvo, porodična ljubav – sve je trebalo da bude prožeto komunizmom i da prođe kroz revoluciju. Seksualnost? I ona takođe.
Sovjetska intelektualka, spisateljica, revolucionarka, komunistkinja i političarka Aleksandra Kolontaj, autorka knjige „Autobiografija seksualno emancipovane komunistkinje“, bila je ideolog toga sovjetskog komunističkog preobražaja ljudskog života.
Svima na volju
„Na volju, svima na volju!“ – tako je glasio jedan moto Oktobarske revolucije. Bio je to radikalan poziv na oslobođenje od ekonomskih i klasnih ugnjetača, siromaštva, primitivizma, od crkvenih stega, starih navika, lažnog morala, cijele tradicije, svih pravila koja su do tada porobljavala čovjeka. Nova komunistička zajednica bila je zamišljena kao zajednica jednakih, solidarnih i zajedničkoj dobrobiti posvećenih ljudi. Slobodna seksualnost prirodno se naslanjala na takav projekat.
Taj poziv na slobodu ženama je bio upućen jednako kao muškarcima. Komunistički projekat nije bio moguć bez emancipovane žene. Aleksandra Kolontaj bila je potpuno posvećena poduhvatu emancipacije žena kroz svoj politički rad, kao osnivačica Ženskog odjeljenja u sovjetskoj Vladi, kao intelektualka i spisateljica.
Završetak Oktobarske revolucije zatekao je sovjetske žene u teškom stanju. U zemlji razorenoj unutrašnjim previranjima, padom velikog carstva, sa milionima gladnih i nepismenih, žene je trebalo podići iz pepela, obrazovati ih, učiniti ih ekonomski samostalnim, zaposliti ih, osloboditi ih bračnih okova u kojima su se gušile bez ikakvih prava. Sam Lenjin je rekao da proleterska revolucija nije moguća ukoliko i brak ne prođe kroz revoluciju. Porodični zakon carske Rusije odmah je odbačen. Samo dva mjeseca nakon Oktobarske revolucije usvojen je dekret prema kojem su samo građanski brakovi smatrani zakonitim. Godine 1918. donijet je i dekret „O razvodu braka“ – sada je razvod bio moguć i na zahtjev jednog supružnika, a umjesto Svetog sinoda, brakorazvodne parnice razmatrali su sudovi. Samo dvije godine kasnije (1920) legalizovan je abortus. Prvi put u istoriji Rusije žene su mogle samostalno da donose odluku o majčinstvu.
Nova žena je, prema zamisli Aleksandre Kolontaj, morala biti potpuno ekonomski samostalna. Njena materijalna sigurnost nije više smjela zavisiti od muškarca. To je bilo najvažnije. Smatrala je da je obaveza sovjetskog društva da postavi „sigurne tačke“ na putu jedne žene, da je moralno i finansijski podrži u najpresudnijim trenucima njenog života i omogući joj da bude nezavisna i slobodna.
Žena muškarcu nije smjela dugovati ništa, da mu ne bi morala uzvraćati svojom ljubavlju i tijelom – smatrala je Kolontaj. Ništa nije smjelo stajati na putu njenoj slobodi da voli kad i koga želi. Oslobođena ljubav za koju se Kolontaj zalagala nije bila od one vrste romantičnih ljubavi „do kraja života“. Pozivala je žene da prepoznaju svoju erotsku želju i udovolje joj bez stida.
Ljubavno prijateljstvo
Otkud tema slobodne ljubavi u središtu komunističke ideologije? Zar se komunizam nije zalagao za ukidanje privatnog vlasništva, klasnog društva i eksploatacije radničke klase? Kakve to ima veze sa seksualnošću? Djeluje čudno: to nisu stvari koje smo učili u školi kada smo se bavili istorijom Komunističke partije Jugoslavije ili Socijalističke internacionale, na primjer. Seksualnost nam niko nije spominjao.
Ali, tema oslobođene seksualnosti duboko je povezana sa dvadesetovjekovnim ljevičarskim nasljeđem. Klara Cetkin i druge evropske i američke socijalistkinje zalagale su se da se pitanje seksualnosti nađe u vrhu revolucionarnih agendi: kako ćemo ukinuti privatno vlasništvo, nejednakost i eksploataciju ako se muškarci i dalje prema tijelima svojih žena budu ponašali kao vlasici prema svom posjedu i ako erotska želja, kao najautentičniji oblik slobode, i dalje bude sputavana? Klara Cetkin je u jednom trenutku otputovala za Petrograd da bi se tamo srela sa Lenjinom. Pitala ga je kako će revolucija uticati na seksualnost. Rekao joj je da seks nije što i „popiti čašu vode“. Ta metafora će kasnije biti korištena kao „definicija“ boljševičke ideje o seksualnoj želji kao žeđi koju treba jednostavno ugasiti kada se javi i nastaviti dalje.
Ipak, Aleksandra Kolontaj otišla je mnogo dalje od evropskih socijalistkinja u zalaganju za „crvenu ljubav“ (slobodnu ljubav u komunizmu). Možda i zato što su okolnosti (pobjeda Oktobarske revolucije) otvorile prostor za razvoj te ideje i njeno praktikovanje u stvarnom životu.
Kako je Kolontaj zamišljala slobodnu ljubav? Da li to možemo da razumijemo ako ne poznajemo komunistički politički projekat sa kojim je slobodna ljubav duboko povezana kroz ideju komunističke zajednice u kojoj sve, pa i ljubav, postaje zajedničko dobro i u kojoj porodica prestaje da bude „osnovna ćelija“ društva utapajući se u proleterski kolektivitet čiji su interesi važniji od svega, pa i od pojedinačne ljubavi. „Za klasne zadatke proletarijata potpuno je svejedno hoće li ljubav poprimiti oblik duge i formalne zajednice ili se izražava u obliku prolazne veze”, napisala je Kolontaj.
Kolontaj je govorila o „ljubavnom prijateljstvu“, seksualnosti koja ne zarobljava željom za posjedovanjem druge osobe, koja ne remeti društvenu solidarnost, važniju od svega. I pisala je o tome. Njene priče „Velika ljubav“, „Vasilisa Maligina“ ili „Ljubav tri generacije“ danas možemo da čitamo i kao svjedočanstva o sovjetskoj politici emancipacije i slobodne ljubavi.
Postoje i druga svjedočenja o boljševičkoj slobodnoj ljubavi koja nam pomažu da je bolje shvatimo. U putopisu „Rusija: Hronika tri putovanja i epilog Revolucije (1928)“ Nikosa Kazantzakisa nalazimo razmišljanja o ljubavi jedne mlade Moskovljanke iz tog vremena. „Za mene je velika radost što nemam muškarca, tako da mogu da radim i da se ne osećam kao parazit. Želim da volim, naravno, nisam asketa. Međutim, želim da volim jednostavno, bez ljubavnih razgovora i traćenja vremena”.
Da li je to bilo poricanje ljubavi? Kolontaj se sa tim ne bi složila. Uostalom, cijeli njen život govori o potrazi za ljubavlju.
Zaustavljeni eksperiment
Ideje Aleksandre Kolontaj nisu padale na neplodno tlo. Ono što je govorila Kolontaj pretočeno je u praksu. Boljševici su čak razmišljali i o Dekretu o seksu, ali on nikada nije donijet. Ipak, pojavile su se organizacije poput „Lige slobodne ljubavi“ i „Dolje sramota!“ Ovi posljednji su 1924. godine izveli performans koji bi danas izazvao šok: muškarci i žene, članovi tog društva, šetali su ulicama Moskve i vozili se tramvajem „obučeni“ u jednu traku preko ramena na kojoj je stajalo ime organizacije. Tih prvih godina nakon Oktobarske revolucije širom Sovjetskog Saveza eksperimentisalo se sa slobodnom ljubavlju kojom se „gasi žeđ“ i to nije uvijek izlazilo na dobro.
Odjeke boljševičke slobodne ljubavi nalazimo i u biografijama ruskih avangardnih pisaca i umjetnika iz tog perioda. Znamo za mnoge ljubavne trouglove, od kojih je najčuveniji onaj Vladimir Majakovski – Ljilja Brik – Osip Brik. Ostalo je upamćeno i da se Ana Ahmatova (koja nikako nije bila boljševička pjesnikinja) začudila kada su joj prigovorili zato što je pružila ruku pjesnikinji Larisi Rajzner koja je imala ljubavnu aferu sa njenim mužem Nikolejem Gumljivim. Zašto bih je mrzjela? – rekla je.
Ali, „ljubavno prijateljstvo“ koje je moglo da funkcioniše među intelektualnom i umjetničkom elitom (ako je i tamo funkcionisalo, sjetimo se samo ljubavne patnje V. Majakovskog) u „masama“ se pretvaralo u seksualno nasilje, neobuzdani promiskuitet i anarhiju.
Eksperiment je zaustavljen još prije dolaska Staljina. Godine 1923. Kolontaj je imenovana na mjesto ambasadorke Sovjetskog Saveza u Norveškoj. Napredovanje? Ili odstranjivanje? Izgleda da se Lenjinu ideja o slobodnoj ljubavi nikada nije mnogo dopadala. Osim toga, Kolontaj je odmah nakon Oktobarske revolucije počela da kritikuje boljševičku politiku i čak pokušala (već 1919) da unutar nje oformi Radničku partiju. Najbolje je bilo skloniti je negdje.
Šta nas skandalizuje?
Nasljeđe Aleksandre Kolontaj oživjele su zapadne feministkinje 70-tih godina prošlog vijeka. Danas, ona ima status egzotične ikone jednog nevjerovatno smjelog feminizma koji se izrodio iz Oktobarske revolucije.
Ipak, kao da uopšte ne znamo kako da pristupimo tom nasljeđu i šta sa njim da radimo. Nešto nas tu zbunjuje, čak i plaši.
Nije to zato što smo puritanci. Odavno to više nismo. U međuvremenu smo prošli kroz seksualnu revoluciju, svi seksuani tabui su zbrisani, čini se da nije moguće biti liberalniji kada je seksualnost u pitanju. Seksualne slobode za koje se Kolontaj zalagala čak nam mogu djelovati naivno u odnosu na sve te oblike seksualne slobode koje smo osvojili u međuvremenu. Ali, Aleksandra Kolontaj nas ipak skandalizuje.
Ono što doživljavamo kao skandalozno je sam zahtjev da živimo slobodnu ljubav otvoreno. To ne želimo. Savremeni čovjek zna kako da udovolji svojim seksualnim željama „bez skandala“, da ga to ništa ne košta, da ne mora da se odriče komfora, sigurnosti, navika, moralnih obzira, porodice i braka. Da li je to hipokrizija ili drugačije nije ni moguće?
U svijetu u kojem mi živimo možda i nije moguće drugačije. Ali, o „crvenoj ljubavi“ treba razmišljati isključivo u okvirima komunističkog političkog projekta. Jedino tako možemo je spasiti od bizarnosti i apsurdnosti do koje lako stižemo ako taj okvir zanemarimo.
Eksperiment slobodne ljubavi nije uspio. Podbacio je na sličan način kao i cijela komunistička ideja iz koje je proizišao. Pobijedila je želja za posjedovanjem. Da li je to potpuno devalvira? Ili uzbuđenje koje i danas izaziva nasljeđe Aleksandre Kolontaj to ipak demantuje?
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu