Zašto bi sistem ostao isti

Dok liberalni feminizam širom svijeta poziva žene da budu „jake“ unutar sistema, Adivasi, Meira Paibi, kineske aktivistkinje, Okinavljanke i Japanke pitaju –  Zašto bi sistem ostao isti? Njihova pitanja razbijaju jezik girlboss slogana i tržišnog feminizma, otvarajući prostor za dijeljenje zemlje, zajedničko odlučivanje, oslobađanje tijela i jezika

Da li se feminizam zaglavio u slijepoj ulici i kako ćemo dalje? – ovo je pitanje koje nesumnjivo danas postavljaju mnoge žene na Zapadu ili (poput nas) na njegovoj periferiji, koje o feminističkim politikama razmišljaju isključivo u granicama nasljeđa zapadnjačkog, i to uglavnom liberalnog feminizma, to jest pitanja i rješenja koja je ta tradicija ponudila.

Međutim, da li je to zaista sve na šta možemo da računamo kao feministkinje ili, pak, postoje i još neke alternative za ženski i društveni otpor koje iz svoje pozicije nismo u stanju da vidimo?

Danas, zahvaljujući postkolonijalnim teorijama koje su nas učinile otvorenijim za priznavanje nekih potpuno drugačijih feminističkih tradicija i lijevih feminističkih politika koje su u stalnoj potrazi za feminističkim alternativama kapitalistički ustrojenom svijetu – znamo da su sve vrijeme, na raznim tačkama svijeta, u različitim kulturnim i političkim kontekstima, postojali, i da i dalje postoje ženski otpori koji niču sponatno, odozdo, iz čistog osjećanja pravde, dostojanstva i solidarnosti, izvan sistema. I sama ta činjenica, koju danas otkrivamo sa uzbuđenjem, daje nam vjetar u leđa.

Najsirovije ženske borbe

Riječ je o jednoj širokoj panorami ne-zapadnjačkih ženskih otpora koju je teško i sagledati. Kada govorimo o feminizmu koji traži rješenje izvan poretka, najčešće se okrećemo ka Latinskoj Americi i zapatistkinjama. Njihova hrabrost i utemeljenost u zajedničkom životu i borbi postali su simbol mogućnosti promjene svijeta „odozdo“ umjesto kroz institucije koje su uvijek duboko kompromitovane.

Ali zapatistička logika nije usamljena. Na drugim kontinentima, daleko od pažnje međunarodnih organizacija i medijskih reflektora rađale su se srodne pobune. U dalekoj Aziji, u Indiji, Kini, Japanu, na Okinavi žene su se, tiho i istrajno, organizovale protiv patrijarhata, kolonijalizma i kapitalističke eksploatacije. Njihove priče, često neprevedene i neupisane u globalne feminističke mape pokazuju da je feminizam za njih pitanje preživljavanja, dostojanstva i zajedništva.

U Indiji, žene iz Adivasi zajednica decenijama vode feminističke borbe u najsirovijem obliku. Njihova organizacija Krantikari Adivasi Mahila Sangathan (KAMS), danas zabranjena, okuplja stotine hiljada žena koje brane zemlju od rudarskih kompanija, odbijaju prinudne brakove, bore se protiv kastinskog nasilja i silovanja. One ne čekaju pravdu već je same stvaraju. Kolektivna polja, narodne skupštine, noćne straže – sve stu to njihova sredstva borbe. Njihovo postojanje je, piše indijska feministkinja i spisateljica Arundati Roj, „radikalno promijenilo tradicionalne stavove i ublažilo mnoge tradicionalne oblike diskriminacije žena“. Njihovo djelovanje pokazuje da je moguće stvarati zajednice koje osporavaju sustem umjesto da traže da ih prizna. Baš kao i zapatistkinje, i Adivasi žene znaju da se sloboda ne osvaja pregovorima, već borbom.

Na drugom kraju indijskog potkontinenta, u Manipuru, žene koje se nazivaju Meira Paibi –  one koje u rukama nose baklje – svaku noć izlaze na ulice. Njihova praksa, započeta sedamdesetih godina prošlog vijeka, oblikovana je iskustvom vojne represije, vanrednog stanja i nebrojenih zloupotreba državnih snaga. Njihove baklje nijesu dio folklora, već znak budnosti i opomene. One stražare pred kućama, zaustavljaju vojna vozila, konfrontiraju se sa silom koja pretenduje da bude apsolutna. Njihova politika ruši ideju o ženi kao simbolu boginje ili časti porodice. One su politički subjekti, čuvarke zajednice, one koje se bore da se sjećanje ne izbriše.

Odbijanje osnaživanja odozgo

U Kini postoji sasvim drugačiji, ali ne manje važan oblik otpora. U ovom tvrdom komunističkom društvu, u kojem svaka pobuna biva ućutkana, a istinski feminizam opstaje samo u pukotinama, aktivistkinje poznate kao Feministička petorka 2015. godine završile su u zatvoru zbog toga što su planirale demonstracije protiv seksualnog uznemiravanja u javnom prevozu. Njihovo hapšenje izazvalo je talas solidarnosti, ali i pokazalo koliko je tanko tkivo slobode. Danas se njihova borba nastavlja kroz digitalne mreže, kodirane poruke, performanse u kojima i najmanji čin prkosa ostaje revolucionaran. Njihovo odbijanje da prihvate osnaživanje koje stiže odozgo, kroz državne slogane ili korporativne kampanje čini ih bliskim zapatistkinjama jer i one znaju da feminizam nije pitanje reprezentacije, već odnosa između žene i njenog tijela, zajednice i sistema, života i moći.

Na Okinavi, u Japanu, žene već decenijama uporno govore protiv militarizacije. Ovo ostrvo, na kojem američke vojne baze stalno podsjećaju na rat, nasilje i kolonijalnu politiku, iznjedrilo je generacije žena koje su svoje sjećanje pretvorile u borbu. Njihovi protesti, pjesme i povorke nijesu samo ritual žaljenja, već kolektivno prisjećanje i zahtjev za dostojanstvom. Ove žene traže i bolju integraciju u japansko društvo, kao i priznanje da Okinava nije samo teritorija, nego narod koji ne pristaje. Njihov otpor, oblikovan iskustvom silovanja, oduzimanja zemlje i militarizacije svakodnevnog života, stoji kao opomena da prava nikada nijesu darovana, već izborena.

U samom Japanu, gdje se feminizam često percipira kao marginalan i tih, žene su kroz decenije razvijale uporne oblike otpora. Od pokreta sedamdesetih i osamdesetih, koji su otvarali pitanja seksualnog nasilja i radničkih prava, do KuToo pokreta, inspirisanog kampanjom Jumi Išikave koja je javno kritikovala obavezno nošenje visokih potpetica na poslu, a koji je postao symbol šire borbe protiv rodne diskriminacije na radnom mjestu, njihova borba nikada nije bila mnogo glasna, ali je bila dosljedna. U društvu gdje hijerarhija oblikuje sve odnose, od porodičnih do poslovnih, feministkinje su znale da jednakost ne znači „više mjesta u hijerarhiji“, već njeno ukidanje. One žele da izbrišu granice između privatnog i političkog, između domaćeg i javnog, između ženskog i univerzalnog. I u toj tišini, u tom upornom trajanju, nalazi se snaga koja podsjeća na zapatističku: moć da se stvara novo.

Ženske tradicije i sjećanja

Motivacija i uporište ovih borbi uvijek su duboko ukorijenjeni u iskustvu zajednice i u pamćenju generacija. Žene Adivasi pronalaze snagu u zemlji koju obrađuju i u pričama koje prenose sa majki na kćerke, u znanju da zemlja nije resurs, nego život. Meira Paibi svoje baklje pale i danas u znak sjećanja na žene koje su preživjele silovanja i vojne racije, pretvarajući bol u budnost koja traje decenijama. U Kini, aktivistkinje crpe uporište iz globalne solidarnosti, ali i iz digitalnih zajednica koje su stvorile vlastiti jezik otpora, prepoznatljiv samo onima „unutra“. Na Okinavi žene motivaciju nalaze u ratnim pričama svojih baka koje su preživjele invaziju 1945. i ostavile zavjet da se nasilje ne smije ponoviti; zato njihovi protestni marševi često počinju pjesmom koja se pamti više od pola vijeka. U Japanu se žene inače oslanjaju na dugotrajnu tradiciju samopomoći i radničkog organizovanja, gdje je svaka mala grupa za podršku, od skloništa za žrtve nasilja do mreža za pravnu pomoć, postala temelj šireg pokreta. Ono što sve ove primjere povezuje jeste činjenica da motivaciju ne nalaze u državnim institucijama, partijskim programima ni međunarodnim fondovima, već u iskustvu svakodnevnog života i u odlučnosti da se bol pretvori u otpor, a patnja u zajedništvo.

Ove žene svoje borbe ne grade samo na savremenim idejama jednakosti, već se oslanjaju na sopstvenu kulturu i tradiciju. U Indiji se oslanjaju na mitološke figure poput Durge i Kali, boginja koje uništavaju demone, pa se i otpor kapitalističkoj i patrijarhalnoj eksploataciji doživljava kao nastavak njihove borbe. Na Okinavi se naslanjaju na nasljeđe Noro čuvarki duhovnog života ostrva, čije se vođstvo prirodno nastavlja u savremenom mirovnom i feminističkom aktivizmu. U Kini na pjesnikinje Tang dinastije koje su kulturni uzori otpora. Kao i zapatistkinje u Latinskoj Americi, i žene sa Dalekog istoka pokazuju da najdublja snaga feminističkog otpora leži u preplitanju nasljeđa i savremenosti i u tome da se iz sopstvenih mitova i zajednica gradi politika koja ne traži uključenje u poredak, već njegovo mijenjanje iz korijena.

Sve ove borbe, premda udaljene hiljadama kilometara, nose istu dekolonijalnu logiku. To je logika života, solidarnosti i stvaranja odozdo. Dok liberalni feminizam širom svijeta poziva žene da budu „jake“ unutar sistema, Adivasi, Meira Paibi, kineske aktivistkinje, Okinavljanke I Japanke pitaju: zašto bi sistem ostao isti? Njihova pitanja razbijaju jezik girlboss slogana I tržišnog feminizma, otvarajući prostor za dijeljenje zemlje, zajedničko odlučivanje, oslobađanje tijela i jezika.

One rijetko dospijevaju na naslovne strane. Njihove borbe se ne prevode na jezike Ujedinjenih nacija, ne postaju dio kampanja, ne dobijaju nagrade. Ali one mijenjaju svijet. Ne spektakularno, već svakodnevno. Ne za sebe, već za zajednicu. Njihov feminizam ne počiva na zastupništvu, već na životu samom.

U vremenu kada kapiitalizam pokušava kooptirati i posljednje ostatke feminističkog otpora, istočnjački pokreti otpora nas podsjećaju na osnovnu istinu: feminizam nije estetika i nije politika reprezentacije. To je raskid sa sistemom.