Bitka za crne Kubanke

Radikalne kubanske feminstkinje afričkog porijekla poput Inocencie Valdés, Esperanze Sánchez Mastrapa i drugih počele su svoje političko djelovanje u predvečerje kubanske revolucije (1933). Isprva, u njihovom fokusu bila je višestruka diskriminacija crnih kubanskih radnica. Područje njihove političke borbe kasnije se širilo uporedo s promjenom političkih okolnosti koje su vodile društvo sve bliže velikim revolucionarnim promjenama. Njihova borba protiv diskriminacije i eksploatacije crnih žena tekla je uporedo sa njihovim zalaganjem za radikalnu komunističku društvenu promjenu. Formirale su saveze sa bijelim feministkinjama kako bi se zajedno sa njima izborile za pravo glasa za žene, a zajedno sa nacionalnim organizacijama poput Sindikata žena radnica uključile su se u rad Komunističke partije.

Kubanske komunistkinje afričkog porijekla dale su ogroman doprinos jačanju uticaja ljevičarskih ideja među ženama, ali i ostalim kubanskim stanovništvom afričkog porijekla. Ali, one nisu bile samo aktivistkinje na terenu. Neke od njih dale su doprinos artikulisanju ljevičarskih ideja, preispitivanju Vladine korupcije i imperijalističkih politika SAD, analizi uticaja rodnih i rasnih podjela na kubansku ekonomiju i političke događaje koji su kulminirali 1933. Takođe, zalagale su se za obrazovanje crnih Kubanki, a neke od njih poput Calixta María Hernández de Cervantes ili spisateljice Catalina Pozo Gato nastavile su da pružaju otpor diskriminaciji sa kojom su žene afričkog porijekla i dalje bile suočene.

Kubanski ženski crnački aktivizam pomogao je da se kubanske žene mobilišu kao politički konstituent, što je podržala Komunistička partija Kube. Crnkinje su se kandidovale za pozicije na svim nivoima organizacije. Članovi Partije izabrali su Esperanza Sánchez Mastrapa za delegatkinju na Ustavotvornoj skupštini 1940. Ona je predložila zakone za unapređenje obrazovnog sistema za sve žene i djecu, tražila porodiljske i zdravstvene beneficije i zalagala se za izmjenu zakonika kako bi se zaštitile udate žene. Druge crne komunističke aktivistkinje poput Teresa García, Consuelo Silveira, María Argüelles, i Felicita Ortiz takođe su vodile lokalne kampanje za proširenje socijalnih usluga, povećanje zarada, poboljšane radne uslove, osnivanje porodilišta itd.

Ipak, rezultati političke borbe za emancipaciju bili su kontroverzni. Ustavom iz 1940. godine zabranjena je svaka diskriminacija, a žene potpuno izjednačene sa muškarcima u pogledu svojih prava. Na drugoj strani, građanski zakonik iz kolonijalog doba žene je i dalje stavljao pod starateljstvo muškaraca i uskraćivao im zakonska prava. Neusaglašenost između ova dva zakonska teksta dovodila je u pitanje ostvarene rezultate i ukazivala na to da novo kubansko društvo nije raščistilo sa rodnom diskriminacijom. Društvene promjene nisu uklonile ni rodne ni rasne predrasude. Žene afričkog porijekla bile su i dalje dvostruko marginalizovane, kao žene i kao crnkinje, radile su i dalje niže plaćene poslove u poljoprivredi i industriji.

Predstavnice Ženskog ogranka Revolucionarne kubanske partije upozoravale su da prava obojenih žena, koje je Ustav garantovao, nikada nisu ispunjena. Crnkinje iz elitnih feminističkih i radikalnih krugova odigrale su ključnu ulogu u organizovanju Trećeg nacionalnog kongresa žena 1939, koji se u ime svih žena zalagao za zakonske reforme i posebno istakao probleme žena afričkog porijekla.

Ipak, položaj kubanskih žena afričkog porijekla nikada više nije bio isti, a crne kubanske komunistkinje u predvečerje revolucije dale su ogroman doprinos globalnoj istoriji lijevog feminizma.