„Ako neko ne uspijeva da osvijesti sopstvenu vrijednost u nekoj situaciji i nađe motivaciju za otpor, neka samo u poziciju onoga ko je ugnjetavan ili trpi bol smjesti osobu koju voli najviše na svijetu i tada će, sigurna sam, osjetiti nezadrživu potrebu da se bori, bez obzira na sve“.
„Čempres revolucija“, protest građana/ki Bara protiv sječe preko osamdeset višedecenijskih čempresa u dvorištu Barske gimnazije, završena je prije četiri godine. Počelo je peticijom kojom su građani/ke Bara zahtijevali od lokalnih vlasti da se za izgradnju vrtića pronađe druga lokacija, kako bi se sačuvali čempresi u gimnazijskom dvorištu. Uslijedile su interakivne radionice i kulturni sadržaji u dvorištu, a zatim i dnevne i noćne straže. Kada su čempresi ipak posječeni, u gluvo doba noći, došlo je do masovnih protesta. Priča o „čempres revoluciji“ tada je obišla državu i region.
Bio je to jedan od svijetlih primjera lokalnih otpora u Crnoj Gori, onih otpora koji nastaju iz potrebe zajednica da odgovore na konkretnu nepravdu i zaštiti svoja prirodna ili društvena dobra, pokreta koji danas (udruženi sa drugim, srodnim pokretima i snagama) mogu predstavljati značajnu političku snagu. Građani i građanke Bara tada su osjetili snagu „municipalizma“, kako danas označavamo tu političku snagu koja „kreće odozdo“. Ciljevi otpora tada nisu ostvareni, ali sjećanje na ovaj otpor, na mogućnost udruženog protesta, lokalna zajednica čuva kao svoj politički „kapital“.
O tome kako se ljudi mijenjaju kroz taj otpor za „Priče o otporu“ portala ROZA razgovaram sa Barankom i ljekarkom Rialdom Kurgaš, koja je među prvima podigli glas protiv odluke da se sječom čempresa oslobodi prostor za novi vrtić. Bila je aktivna učesnica i organizatorka protestnih aktivnosti. Želim da saznam kakvo je bilo njeno lično iskustvo otpora i u čemu vidi dobitak, za nju samu i za zajednicu.
Najprije, želim da znam šta je Rialda Kurgaš branila kad je branila čemprese: da li je branila samo njih ili istovremeno i još nešto? Saznajem od nje da je u prvi mah odreagovala iz najintimnijih pobuda – željela je da zaštiti svoju mlađu sestru, koja je tada bila učenicu Barske gimnazije, od koje je i čula šta se dešava jer tada nije bila u Baru, i koja je bila vrlo uznemirena zbog najavljene sječe drveća. To ju je razljutilo i pokrenulo, i tako je počelo. Rialda misli da lično jeste važan pokretač otpora. Ali, ona to „lično“ shvata na svoj način: uvijek, naime, možemo da kreiramo tu situaciju „lične zainteresovansti“.
„Ako neko ne uspijeva da osvijesti sopstvenu vrijednost u nekoj situaciji i nađe motivaciju za otpor“, kaže Rialda, „neka samo u poziciju onoga ko je ugnjetavan ili trpi bol smjesti osobu koju voli najviše na svijetu i tada će, sigurna sam, osjetiti nezadrživu potrebu da se bori, bez obzira na sve“.
Počelo je od ličnog, od neke vrste impulsivne reakcije, a onda je, tokom protesta, klupko počelo da se razmotava. Uslijedilo je „razmišljanje o budućnosti, irelevantnosti, bespomoćnosti i komformizmu“. Za nju je, kako kaže, „borba za čemprese od samog početka bila borba za logos, smisao, glas, život, pravo, sjutrašnjicu“.
Foto: Danilo Pavlović
Morala je sebi da postavi i pitanje koje je u temelju svakog otpora – pitanje dužnosti. Šta je čovjek dužan da učini u svijetu kada naiđe na nepravdu ili nasilje? Može li samo da nastavi dalje, ne osvrćući se? Da li je njegova obaveza da se suprotstavlja nepravdi i, ako jeste, zašto? Došla je i do svog odgovora:
„Da, to jeste moja dužnost, ne dužnost u nekom megalomanskom God complex smislu, već je riječ o dužnosti koju bi svaki čovjek trebalo da ima samim tim što je čovjek. To je bila moja dužnost kao osobe koja živi u ovoj zemlji, na ovoj planeti, troši kiseonik i prozvodi ugljen-dioksid. Osjećala sam da moram da budem tamo, iako sam znala da će tamo biti još mnogo ljudi, i glasnijih, i pametnijih, i u svakom smislu boljih od mene. Znala sam da moj (ne)dolazak na protest možda neće promijeniti ishod protesa, ali sam osjećala da bi to sigurno uticalo na moju svijest o sebi, vjeru u sebe, pravdu, karmu, nafaku...“
Lični motiv nikad nije sasvim nestao: osjećala je i ponos jer je mogla svojim primjerom da pokaže mlađoj sestri ono čemu ju je uvijek učila, i čemu su ih učili roditelji – da se može i mora glasno govoriti o svemu, čak i ako to malo ko radi. A tu dolazi na red sljedeća tema – da li je spremnost na otpor samo pitanje lične hrabrosti? Koliko je važna zajednica koja nas ohrabruje na otpor ili nas, naprotiv, obeshrabruje? Držimo se u razgovoru uglavnom porodice, kao prvog mjesta na kojem nas uče da li da ćutimo ili da govorimo. Rialda je očito imala sreću: u njenoj porodici, kako kaže, postoji „saglasnost oko jedne fundamentalne stvari – nepravdu ne treba trpjeti.“
Razgovaramo i o tome koliko je ta „socijalizacija“ otpora specifična kada su u pitanju žene, i to mlade žene, u patrijarhalnom društvu. U takvoj zajednici, mladoj ženi koja se buni otpor može biti dodatno nelagodan. Railda je u svom porodičnom okruženju bila oslobođena takvih frustracija, ali tu je i zajednica, sa svojim pravilima, i ona ipak priznaje da je osjetila da joj ta šira zajednica nije uvijek bila naklonjena.
„Na prvu se čini da je lako, prirodno, čak udobno, boriti se za nešto u šta se vjeruje. Međutim, čim to izgovorim, odmah se sjetim situacija u kojima se nisam osjećala bezbjedno, ljudi koji su moju borbu za svoje uvjerenje tumačili i napadali kao potrebu za pažnjom, samoreklamiranje i slično. Teško mi je padalo to što su mnogi koji me ne poznaju, ili ne poznaju dovoljno, davali sebi za pravo da me uče kako ne treba da se borim, kako je borba uzaludna, čak štetna, i kako to nije za jednu mladu djevojku (koja planira da se udaje). Dakle, to iskustvo može biti nelagodno ženama čiji se glasovi ovdje od malena sistematski guše. Tačno je da je mnogima od nas dato da uče, studiraju i rade, ali isto tako je tačno da nam je sve to uglavnom dato da bismo se na kraju što bolje udale. Od nas se očekuje i traži gracioznost, mir, ženstvenost, staloženost, razumnost, elegancija, umjerenost, a nekako se uglavnom podrazumijeva da su sve te kvalifikacije u opoziciji sa čvrstinom stava, borbenošću i grlatošću potrebnom za protest. Zato se i motiv ženske pobune tako često traži u seksualnoj frustraciji, pomodarstvu, samoreklamerstvu i td. Suočene sa takvim stavovima, mnoge mlade žene i same guše svoje glasove, da ne bi unosile nemir u svoje porodice, domove, da ne bi nekog iznevjerile, da ne bi kome zasmetale, sve dok na kraju ne iznevjere same sebe.“
Čempresi su posječeni, iako i dalje traje borba za izgradnju novog parka. Mogao bi za nekog to biti razlog za razočaranje. Rialda, međutim, sabira stvari koje su se promijenile, u njoj samom, načinu na koji doživljava sebe i zajednicu, u samoj zajednici. Ima ih mnogo i sve su važne:
„Osjećanje pripadanja zajednici, koje sam tada iskusila, i sada me ohrabruje kad god naiđem na bilo kakvu prepreku. Stekla sam dragocjena prijateljstva tada, srela nevjerovatne ljude: do tada nisam vjerovala da takve osobe uopšte postoje. Shvatila sam i da nisam sama u svojim uvjerenjima, da nisam bespomoćna i nezaštićena, i da podrška često dolazi odakle je ne očekujemo.
Najviše od svega, ostala mi je iz tog iskustva ta realistična nada: da, sistem jeste brutalan, nepravda vreba na svakom koraku, birokratija uguši više protesta nego medijski spinovi, policijsko maltretiranje i zabrane zajedno, društvo teško oprašta izlaženje iz okvira, ali je tačno i to da se vrijedi protiv toga buniti, da jedino tako možemo ići naprijed i da možemo biti samo na gubitku ako ćutimo. Pozicije u bilo kom sistemu nisu nepromjenjive, iako tako može da izgleda – i to shvatite kada ste u nekom takvom otporu, a to je predivno saznanje. I prije toga sam znala, ili sam barem naslućivala da čovjek ne može od društva očekivati da mu obezbijedi ono što želi, naročito ako to nije nešto uobičajeno i podrazumijevano, da svaka takva želje traži od nas da zasučemo rukave, strateški mislimo, uložimo mnogo vremena i rada, i da je to jedini put, iako će i tada neko pokušati da sve to obesmisli i unizi, ali tek me je moje učešće u „čempres revoluciji“ učvrstilo u tom uvjerenju.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu