Savremena desnica je shvatila da borba za
političku moć ne zavisi samo od ekonomskih obećanja ili nacionalnih projekcija,
već i od sposobnosti da se zauzme emocionalna, simbolička i kulturna
teritorija. U toj borbi žene, kroz svoj identitet, svoje priče, svoj rad i
svoju vidljivost, postaju ključne akterke koje otvaraju vrata koja bi za muškarce
sa desnice možda ostala zatvorena
Sve je očiglednije da žene igraju ključnu ulogu u
usponu savremenih desničarskih pokreta. Njihova prisutnost više ne samo da nije
izuzetak, već ona postaje jedna od centralnih strategija političkog repozicioniranja
desnice. Riječ je o transformaciji koja je postala dio političke kalkulacije.
Žene poput Đorđe Meloni, Marin Le Pen, Ursule fon der Lajen, Roberte Metsole
ili Samije Hasan, koje se predstavljaju kroz kombinaciju čvrstine i majčinske
topline, stvaraju utisak da radikalna desnica može biti istovremeno snažna i
brižna, autoritativna i „ženska“, čime se ublažava njen prepoznatljivo tvrdi,
maskulini profil. Ženski identitet, dakle, postaje svojevrsna strategijska prednost
– on omogućava desnici da preformuliše svoju javnu sliku.
Paradoks žena na desnici
Iako zauzimaju sve vidljivije pozicije, politička
subjektivnost žena na čelu desnih partija ne može se posmatrati izvan
normativnih režima koji je proizvode i ograničavaju. Čini se da njihov uspon ne
označava odvajanje od patrijarhalnog poretka, već njegovu sofisticiranu
adaptaciju. Feministička teorija ukazuje na to da se ta vidljivost odvija
unutar gustog mrežnog spleta patrijarhalnih, nacionalističkih i biopolitičkih
struktura koje im unaprijed određuju konture djelovanja.
Hana Arent bi rekla da participacija u postojećoj
arhitekturi moći ne znači i mogućnost preoblikovanja njenih temelja: žene mogu da
upravljaju državom, ali ne nužno i logikom poretka. Britanska feministkinja i
politička teoretičarka Kerol Pejtmen podsjeća da politička modernost počiva na „seksualnom
društvenom ugovoru“, nevidljivoj matrici koja ženama dopušta politički uspon
samo ako ne dovode u pitanje rodnu podjelu rada i hijerarhiju koja je zaslužna
za nastanak same države. Džudit Batler dodatno produbljuje ovu analizu
ukazujući na to da politički subjekt nije ontološki dat, već performativno proizveden,
pa tako i žene na desnici opstaju kao subjekti moći upravo zato što reprodukuju
rodnu normativnost koja tu moć omogućava: njihova „autonomija“ zavisi od toga
koliko su spremne da slijede i učvršćuju ustaljene rodne norme.
Batler je i jedna od ključnih teoretičarki koje
kritikuju Arent, jer je političko djelovanje kod Arent moguće samo unutar javne
sfere u kojoj je subjekt već prepoznat kao jednak i slobodan, što isključuje
ogromne skupine žena koje su kroz istoriju držane izvan te sfere i kojima
nikada nije bilo omogućeno puno učešće u javnom životu. Batler tvrdi da Arent
time zanemaruje načine na koje su potčinjene grupe morale djelovati „sa margine“,
čime ograničava samo iskustvo politike na privilegovane subjekte.
Iz ove perspektive, žene na desnici postaju
paradoks: one učestvuju u javnoj sferi upravo u onoj mjeri u kojoj potvrđuju
normativni okvir koji isključuje drugačije oblike ženskog političkog djelovanja.
Nensi Frajzer dotiče se dimenzije socijalne
reprodukcije: desnica u ženama nalazi ključne aktere za stabilizaciju moralnih,
porodičnih i identitetskih režima koji su neophodni za reprodukciju
kapitalističkog i nacionalnog poretka.
Govorenje istine
Kada sve ovo imamo u vidu, politička vidljivost
žena na desnici ne znači razaranje patrijarhalnih struktura, već njihovu
modernizovanu reafirmaciju. One služe konsolidaciji ideološkog aparata koji
ženama dopušta moć samo u onoj mjeri u kojoj potvrđuju temeljne premise poretka
koji ih suštinski ograničava. Zato se politička moć žena na desnici ne može
izjednačiti sa emancipacijom – ona je oblik strukturirane, uslovljene i
disciplinovane moći. Vidljive su, ali njihova vidljivost služi stabilizaciji, a
ne demontaži poretka koji ih je istorijski potčinio.
Upravo ta simbolička funkcija ženskog identiteta
ima ogromnu političku težinu. Kada žena izgovara konzervativne parole o „zaštiti
porodice“, „očuvanju tradicije“ ili „odbrani nacije“, efekat je drugačiji nego
kada to izgovara muškarac. Žena u desničarskom diskursu preuzima ulogu moralnog
svjedoka i čuvarke zajednice, što radikalne stavove čini emocionalno pristupačnijim.
Ona omekšava političku oštricu, ali je ne ublažava suštinski, naprotiv, često
je učvršćuje, omogućavajući radikalnim politikama da prođu filtrirane kroz
specifičan narativ brige.
Međutim, simbolička vidljivost žena nije jedini
razlog što ih desnica danas stavlja u prvi plan. U japanskom kontekstu, kako
pokazuje studija Female Nationalist Activism in Japan: Truth-Telling Through
Everyday Micro-Practices objavljena u 2022, žene doprinose desničarskim pokretima
kroz ono što se naziva „mikro-praksama govorenja istine“. Naime, žene se
okupljaju oko lokalnih hramova, gdje kroz razgovor, rituale i brigu o kulturnom
nasljeđu reprodukuju nacionalistički narativ o Japanu kao zemlji posebne
sudbine i neprekinute tradicije. One organizuju izlete, čitanja, prikupljanje
donacija, brinu o spomen-pločama iz ratnog perioda, vode male volonterske
akcije, sve u ime čuvanja „istine o japanskoj istoriji“. Upravo kroz takve
prakse svakodnevnog svjedočenja, piše u studiji, žene preuzimaju ulogu moralnih
glasova koji „govore istinu“ zajednici, legitimišu revizionističke narative o
imperijalnoj prošlosti i učvršćuju ideju da je nacionalizam zapravo izraz
brige, a ne moći. Time one ne djeluju kao uštogljene političke figure, već kao
produžena ruka ideologije koja se normalizuje u najobičnijim stvarima. Ovaj proces
se u studiji tumači kao pojava ženskog nacionalističkog aktivizma koji ne gradi
desnicu kroz javne govore, nego kroz svakodnevni emocionalni i kulturni rad,
čime ženski identitet postaje izuzetno koristan resurs: žena je tu glas razuma
i tradicije, a ne politike, pa njena uloga dodatno legitimiše i omekšava
radikalne narative. Ove žene, kroz svakodnevne, naizgled neupadljive
aktivnosti, organizovanje okupljanja, kulturnih događaja, brigu o
komemorativnim mjestima, vođenje lokalnih odbora, grade osnovu političkog
projekta. Takve mikro-prakse ne samo da osnažuju ideologiju, već je duboko
ugrađuju u svakodnevni život, što je često mnogo efektnije od spektakularne i
performativne političke retorike.
Šta desnica nudi ženama
Razlozi zbog kojih žene aktivno učestvuju u
desničarskim projektima i strujama nijesu jednostavni i jednoznačni. Ne možemo pojednostaviti
stvari i reći da se žene priklanjaju desnici isključivo zato što su „zavedene“,
jer bismo time tvrdili isto što i patrijarhalne matrice – da su žene „manje
kritične“ i „manje politički raspoložene“. Vrlo je moguće da se to dešava zato
što desnica uspijeva da ponudi nešto što savremeni liberalni poredak očito ne
nudi u potrebnoj mjeri – osjećaj stabilnosti i pripadnosti. U društvima
obilježenim krizama, ekonomskom nesigurnošću, identitetskim raskršćima i
potpunim zamorom od liberalnog individualizma, desnica nudi narativ reda,
kontinuiteta i svrhe, u koji žene mogu da se ugrade ne isključivo kao pasivne i
brižne akterke, nego i kao moralne arhitektice zajednice. Mnoge žene u desnici
nalaze prostor gdje se njihov rad, bilo emocionalni, porodični, kulturni,
prepoznaje kao politički važan, gdje se njihova uloga majki ne potcjenjuje, a
to je ono što liberalni feminizam često previđa. Nesporna je iluzija autonomije
– žene stiču društveni značaj upravo kroz uloge koje im patrijarhat već
dodjeljuje, pa im se to može činiti kao osnažujuće, jer djeluje kao povratak
smislu u svijetu koji izgleda fragmentisan i dezorijentisan.
Žene iz naroda
Na koji način su ove tendencije vidljive u Crnoj
Gori?
Na početku, treba reći da u Crnoj Gori desnica
nije homogena, da je ona sastavljena od tvrdih nacionalističkih struktura,
crkveno-konzervativnih organizacija i formalnih političkih partija koje
koketiraju sa populizmom i identitetskom mobilizacijom. Za razliku od evropskih
desničarskih pokreta, gdje postoji jasna ideološka genealogija, crnogorska desnica
je fluidnija i ona se formira oko pitanja nacije, crkve i „tradicionalnih
vrijednosti“. Upravo u tom prostoru žene zauzimaju specifičnu i strateški važnu
poziciju i sve se češće nalaze na čelnim pozicijama. Ipak, ta vidljivost ne
podrazumijeva automatski i autonomiju: njihova „ženskost“ postaje politički
resurs, a u kampanjama se koristi kao dokaz moralne ispravnosti pokreta, emocionalni
most prema biračima i kao legitimacija narativa da desnica „brani porodicu“ i „štiti
žene“, dok istovremeno aktivno potkopava ženska prava, suverenitet nad tijelom
i institucionalne mehanizme rodne ravnopravnosti.
U partijama koje naglašavaju nacionalni ili
religijski identitet, žene nerijetko vode razne odbore i tijela pri Skupštini i
Vladi, ali u domenima koji se tradicionalno smatraju „ženskim“, dok su pozicije
stvarnog političkog odlučivanja ipak rezervisane samo za muškarce. Time se
stvara privid rodne ravnopravnosti, ali logika moći ostaje potpuno
patrijarhalna. To se posebno vidi u tome što nije rijetkost da se upravo te
žene u Parlamentu nađu same u trenutku kada treba odbraniti neku nepopularnu
odluku vlasti, politički rizičan stav ili sumnjiv projekat. Muškarci iz
partijskih vrhova tada se povlače u pozadinu, dok se žene izlažu prvim udarima
javnih kritika, napadima opozicije i onlajn linču. Na taj način im se simulira
politički prostor, dok u stvarnosti preuzimaju samo teret odgovornosti i
posljedica. Tako se ženska vidljivost instrumentalizuje, ali to desnica, po
svemu sudeći, ne čini zato da bi redefinisala rodnu ulogu, već da bi je
napravila politički upotrebljivijom.
U Crnoj Gori ovaj proces ima dodatnu dimenziju:
žene se često nalaze u raskoraku između hroničnih ekonomskih pritisaka,
disfunkcionalnih institucija i kolektivnih identitetskih trauma, a desničarske
platforme umiju da ponude osjećaj sigurnosti kroz nacionalni, vjerski ili
porodični narativ. Zato su i lokalne desničarske strukture sve češće oslonjene
upravo na žene, kao „glas razuma“, kao one koje štite djecu, moral, tradiciju,
dom, kao one koje svojim prisustvom daju privid umjerenosti i humanosti
politikama koje su u svojoj suštini isključive. Mnogim ženama u Crnoj Gori
ulazak u desni politički okvir stvara osjećaj društvene vidljivosti koji ranije
nijesu imale, naročito u sredinama gdje se ženski rad podrazumijeva, ali
rijetko priznaje.
Meko lice tvrde politike
Žene uspijevaju da spoje političko (javno) i
privatno i da desničarske ideje uvedu u dom, porodicu, rituale svakodnevice. Za
razliku od tradicionalnog desničarskog političkog djelovanja koje je imalo
jasno maskularni karakter (dernjava, ulice, vođe, simbolička agresija), žene stvaraju
novu infrastrukturu kroz emocionalni rad, kulturno posredovanje i socijalne
mreže. To je veoma vidljivo i u Evropi: uspon političkih liderki koje istovremeno
naglašavaju svoj identitet majki, hrišćanki, „žena iz naroda“, omogućava da se
radikalni narativi artikulišu kroz registre brige, empatije i morala.
Ženski identitet često u tom smislu postaje
gotovo spasonosan za desne politike. On služi da se opravda zahtjev za povratak
„tradiciji“ i „normalnosti“, ali i da se legitimišu restriktivne mjere prema
migrantima, manjinama ili feminističkim pokretima. Kada desnica tvrdi da brani
žene, ona zapravo brani određenu verziju žene, onu koja je majka, koja vodi
brigu o domu i nasljeđu, koja je simbol kontinuiteta nacije. U tom ključu,
ženski identitet nije oslobađajući, već svrsishodan: on omogućava desnici da
govori u ime žena, dok istovremeno ograničava šta žena može biti.
Vrijedi priznati da žene danas nijesu samo
dekorativni dio desnice, niti izuzetak koji dokazuje otvorenost političkog
pokreta. Naprotiv, one su postale integralni mehanizam njegove ekspanzije i
normalizacije. Njihova pozicija je paradoksalna: predstavljaju „meko“ lice
politike koja nije ni blaga, niti inkluzivna.
Desnica je, očito, ovim shvatila nešto što se
ranije nije uzimalo za ozbiljno: da borba za političku moć ne zavisi samo od
ekonomskih obećanja ili nacionalnih projekcija, već i od sposobnosti da se
zauzme emocionalna, simbolička i kulturna teritorija. U toj borbi žene, kroz
svoj identitet, svoje priče, svoj rad i svoju vidljivost, postaju ključne
akterke koje otvaraju vrata koja bi za muškarce sa desnice možda ostala
zatvorena.