Politika javne brige o predškolskoj djeci nije se nikada našla na spisku predizbornih obećanja bilo koje partije. Ono što partije povremeno zanima kada su majke i djeca u pitanju su populacione politike, demografski rast i uvećavanje nacije. Iako bi politike javne brige o djeci trebalo da budu sastavni dio populacionih politika, one se nikada ne dovode u vezu
Smanjenje napetosti između reproduktivnog i produktivnog ženskog rada suštinski je važan uslov za emancipaciju ne samo žena već i društava kojima su emancipovane žene potrebne da bi se sama emancipovala. Budući da su zainteresovana za ženski i reproduktivni i produktivni rad (žene su potrebne i kao majke i kao radnice), savremena razvijene društva morala su na sebe preuzeti odgovornost za smanjenje te napetosti, to jest naći način da pomognu ženama da uspostave balans koji će im omogućiti da budu i majke i da obavljaju produktivni rad. Javna briga o djeci ključna je tekovima tih politika.
Postoji, dakle, široki konsenzus savremenih razvijenih društva oko toga da je javna, institucionalizovana briga o djeci uslov za emancipaciju žena onako kako danas tumačimo taj pojam – kao slobodu žene da se emancipuje od svoje tradicionalne reproduktivne uloge bez nužnog odricanja od nje. U kojoj mjeri će društvo biti iskreno posvećeno rješavanju toga pitanja, a time i emancipaciji žene, zavisi od različitih ideoloških, političko-ekonomskih, kulturnih i drugih činilaca.
Ekonomska računica
Javna briga o djeci po logici stvari nalazi se visoko na listi prioriteta savremenih lijevih političkih agendi. Tako su, između ostalog, i odgovorne politike javne brige o djeci obezbijedile ogromnu podršku feministkinja Barniju Sandersu na izborima u Sjedinjenim Američkim Državama 2020. godine. Njegov program se, naime, zalagao za kvalitetnu i svima dostupnu „univerzalnu brigu o djeci“. Uzgred, ono što mu je obezbijedilo snažnu podršku čak i lijevih feministkinja poput Nensi Frejzer, na primjer, bilo je to što ovo nije bio samo deklarativan cilj: u svom programu Sanders je jasno identifikovao materijalne resurse za rješavanje ovog problema (kao, uostalom, i drugih pitanja koja su važna ženama).
Ipak, iskustvo nam govori da su i socijalistička društva u prošlosti znala da kalkulišu sa politikama javne brige o djeci. Naime, čak i u ovakvim društvima u svakom trenutku postoji mogućnost da se pojavi ideja da je ipak „ekonomičnije“ brigu o djeci prepustiti majkama i ženskim srodničkim mrežama, dakle onima kojima taj posao „tradicionalno“ i „prirodno“ pripada, i koji će biti spremni da ga obavljaju bez naknade. Upravo to se desilo u socijalističkoj Jugoslaviji. Ideja o uspostavljaju javnih servisa za brigu o djeci počela je da se javlja u agendama Komunističke partije Jugoslavije veoma rano, još 30-tih godina prošlog vijeka, da bi 40-tih godina i u poratnom periodu „državna briga o djeci“ postala dio partijskog programa. Ipak, kako upozoravaju neke savremene feministkinje, sa ovom idejom zastalo se na pola puta. Iako su neke povoljnosti na koje su mogle da računaju majke u Jugoslaviji (značajan iznos dječjeg dodatka koji je u nekim periodima iznosio preko 30 odsto kućnog budžeta, sigurnost u pogledu povratka na posao nakon porođaja itd) danas gotovo nezamislive, činjenica je da se mreža javnih servisa za brigu o djeci nije razvila u mjeri i na način kako je Komunistička partija to obećavala ženama. Naime, već 50-tih godina prošlog vijeka, kada je prestala potreba za nekvalifikovanom ženskom radnom snagom (koja je nemilice eksploatisana u vrijeme obnove i izgradnje porušene zemlje), u Komunističkoj partiji su ipak došli do zaključka da je za državu jeftinije da žene vrate kući da same paze djecu nego da otvara nove ustanove za zbrinjavanje djece.
Razvijene zapadne kapitalističke zemlje takođe su, iako na drugim idejnim osnovama (poštujući pravo žena na slobodan izbor i politike rodne ravnopravnosti koje se temelje na nasljeđu zapadnjačkog feminizma), razvile svoje režime brige o djeci, od kojih se neki (skandinavske zemlje) uzimaju kao modeli koje treba slijediti.
Ali, iskustvo nam govori da se, nažalost, i u mnogim savremenim društvima, bez obzira na njihovo bogatstvo i ideološku orjentaciju, rado štedi na troškovima javnih servisa za brigu o djeci, to jest da će se oni razvijati samo u mjeri u kojoj je to nužno. Sa politikom javne brige o djeci se često kalkuliše u savremenim neoliberalnim državama budući da se preko nje mogu regulisati tržište radne snage (izlazak žena na tržište rada ili njihov povratak u privatnu sferu), visina plata (koje se mijenjaju sa izlasakom žena na tržište rada) itd. Dakle, u pitanju je politika koja duboko zadire u ekonomske interese. U mnogim savremenim društvima pitanje javne brige o djeci je, dakle, podređeno ekonomskoj računici i interesima kapitala. Ipak, sve ove kalkulacije moguće su samo zbog činjenice da je patrijarhat „još uvijek živ i zdrav“, čak i u razvijenijim društvima. Dokle god postoji uvjerenje da je briga o djeci ipak nešto što „prirodno“ pripada ženama, kao i mogućnost da se trošak brige o djeci smanji prenošenjem te obaveze na teren besplatnog ženskog reproduktivnog rada, i dok god žene to prihvataju – države će koristiti tu mogućnost. U Crnoj Gori svakako postoje idealni uslovi za to: postotak ljudi koji bi se saglasili sa stavom da briga o djeci ne može biti obaveza ženskih srodničkih mreža (majke, bake, tetke itd), to jest da je država ta koja u prvom redu treba da podijeli sa roditeljima ogovornost oko brige o djeci, sigurno je zanemarljiv. A onda, kada već postoje takva uvjerenja, jednostavno je kalkulisati sa javnom brigom o djeci, pozivati se na „ekonomsku stabilnost“ koja bi mogla biti narušena unapređenjem servisa javne brige o djeci i stvarati utisak da je ostajanje djece u porodici „u zajedničkom interesu“.
Politike odvraćanja
Neki istraživači javnih politika brige o djeci u post-tranzicijskim državama na tlu bivše Jugoslavije opisuju te politike kao „politike odvraćanja“. Iako se servisi javne brige o djeci nastoje koliko-toliko očuvati, nema zapravo nikakve posvećenosti rješavanju ovog pitanja, a konstantno opstajanje nekih problema (širenje zaraznih bolesti usljed prevelikog broja djece ili neodgovarajuće zdravstvene zaštite itd) na kraju nužno obeshrabruje roditelje.
Svake četiri godine u Crnoj Gori se donosi strategija ranog i predškolskog vaspitanja i obrazovanja. U ovim dokumentima se uglavnom ponavljaju obavezujuća EU dokumenta u ovoj oblasti, evidentiraju određeni pomaci i ponavljaju isti „ciljevi“ za koje će se u narednom dokumentu vjerovatno konstatovati da ipak nisu ostvareni, ili barem ne u dovoljnoj mjeri. Tako se u posljednjem ovakvom dokumentu (2021-2025) navodi da planirani obuhvat djece od 95 odsto (postavljen kao cilj u Strategiji za 2016-2020) ipak nije ostvaren i da je on iznosio samo 52 odsto u školskoj 2019/20, što je daleko ispod prosjeka obuhvata djece u zemljama EU. Takođe, ovdje se navode i svi drugi problemi koji se godinama prepisuju iz jednog dokumenta u drugi, kao što su nedovoljna inkluzivnost, manjak kapaciteta, nezadovoljavajući kvalitet usluga, prebukiranost grupa itd.
Tome, naravno, treba dodati i cijenu ovih usluga koja takođe može biti dodatni činilac odvraćanja. U javnim vrtićima cijena boravka po djetetu za jaslice iznosi 40 EUR, a za predškolsko 39 EUR. Iako država sada obezbjeđuje dječji dodatak koji može pokriti te troškove, u Crnoj Gori postoje porodice za koje je ovaj izdatak velik i koje će se prije odlučiti da ovaj novac iskoriste za zadovoljenje primarnih potreba djece. Velike socijalne razlike reflektuju se na spremnost roditelja da brigu o djeci prepuste institucijama. To potvrđuje i UNICEF-ovo istraživanje u kojem se navodi da stopa pohađanja predškolskog nije ujednačena ukršteno sa kvintilima bogatstva, te da za one najsiromašnije ona iznosi 17,7 odsto, a za najbogatije do 64,8 odsto.
Jasno je da Crna Gora nije država koja je iskreno spremna da se posveti javnom zbrinjavanju djece na način koji bi žene relaksirao od tenzije između reproduktivne i produktivne uloge. Ako se povremeno i sprovode kampanje tipa „Sva djeca u vrtić!“ ili se preduzimaju određene mjere kako bi se ove javne usluge poboljšale u skladu sa preporukama EU ili međunarodnih organizacija kakva je UNICEF, u osnovi nema istinske posvećenosti rešavanju ovog pitanja. Znamo i da je nema zato što se u crnogorskom društvu veoma lako, svakako mnogo lakše nego u nekim razvijenijim društvima, samim majkama i ženskim srodničkim mrežama poturiti ideju da je njihova obaveza da se straraju o podmlatku.
Rad iz ljubavi
Šta će se desiti u budućnosti kada je o režimu javne brige o djeci riječ? Da li se možemo nadati da ćemo dobiti kvalitetne i svima dostupne institucije brige o predškolskoj djeci i da će politiku prećutnog prebacivanja odgovornosti za brigu o djeci na neplaćeni ženski reproduktivni rad zamijeniti odgovorna politika javne brige o djeci kojojoj će emancipacija žena i djece zaista biti na srcu?
Ovo je tema o kojoj se u Crnoj Gori, naravno, povremeno govori, ali koja kao da još čeka da bude prepoznata u svom punom značaju. Rješavanje pitanja javna briga o djeci nije se nikada našlo na spisku predizbornih obećanja bilo koje partije. Ono što partije povremeno zanima kada su majke i djeca u pitanju su uglavnom populacione politike, demografski rast i uvećavanje nacije. Iako bi politike javne brige o djeci trebalo da budu sastavni dio populacionih politika (što je u socijalističkoj Jugoslaviji, na primjer, bio slučaj), one se nikada ne dovode u vezu. Neprincipijelni, populistički i ad hoc stimulansi za rađanje djece su jeftiniji, možda čak i efektniji u jednom patrijarhalnom društvu od ozbiljnih, dugoročnih i sistemskih rešenja koja su dugoročno usmjerena ne samo na interese djecu, već i na emancipaciju žena. Teško je reći da li bi se situacija promijenila ukoliko bismo u Crnoj Gori imali neku uticajnu lijevu političku snagu, dovoljno otpornu na oportunizam i spremnu da ovu nepopularnu temu stavi na sto. U svakom slučaju, nemamo je. Takođe, ni s druge strane kao da nema dovoljno snažnih zahtjeva da se ovo pitanje dugoročno i sistemski riješi.
Politika javne brige o djeci u Crnoj Gori obilježena je neoliberalnom neosjetljivošću za ovakve probleme koji bi mogli predstavljati suvišni namet, koja je pospješena post-tranzicijskom neodgovornošću. Ali, u samom središtu ovog problema je patrijarhat, interiorizovan od strane samih žena (srodnica) koje su spremne da prihvate ideju da je briga o djeci posao koji one treba da rade iz ljubavi. A država, naravno, dobro zna kako da iskoristi žensku ljubav.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
*Tekst je napisan u saradnji sa Natašom Nelević.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu