Čak i ako smo spremni da prihvatimo pravo vjerskih institucija da javno iznose svoja očekivanja u pogledu načina života žena, potreba da se pojam „feminizam“, koji je isključivo sekularan, integriše u crkvene ideologije zapravo potvrđuje da nije riječ o „suživotu“ različitih pogleda, već o namjeri da se dostignuća feminizma reinterpretiraju u skladu sa tom ideologijom, a crkva predstavi kao zaštitnica interesa svih žena
„Česta reakcija na sekularizam jeste da je to nešto upereno protiv religije“, rekla je 2013. godine, u intervjuu za bosanski magazin Diskriminacija.ba Ann Snitow (1943–2019), američka radikalna feministkinja koja je decenijama bila na frontu ženske borbe i kao aktivistkinja, ali i kao akademkinja. „Smatram da to ne mora nužno biti tako. Mislim da je smisleno imati prostor u kome vam imam ili sveštenik neće govoriti šta morate da mislite, prostor u kome ima mjesta za više od jedne istine. Stvaranje sekularnih prostora jeste napad na patrijarhalnu moć, ali nije nužno i napad na nečiji duhovni život, na izbor religije, već on podrazumijeva mogućnost razgovora o tome kako da živimo svoje izbore u jednom drugačijem prostoru.“
Snitow je posjećivala i naš region, intenzivno istražujući kontekst feminističke borbe u post-socijalističkim zemljama. Bila je jedna od osnivačica mreže East-West, koja je formirana u Dubrovniku 1991. godine, dakle u vrijeme mučnog rađanja novog post-socijalističkog i post-jugoslovenskog svijeta, u kojem je, kako je primjećivala, buđenje radikalizacije prijetilo da uguši sve tekovine socijalizma, uključujući i one feminističke. Tokom jedne posjete Dubrovniku Snitow je zabilježila atmosferu nadolazećih sukoba i nacionalističke opaske pojedinih osnivačica mreže, a takođe je zapisala da je prilikom povratka ispred nje u avionu sjedio sveštenik koji je radosno govorio o povratku crkve koja će spasiti ljude od „bezbožnog komunizma“.
Sekularizam gubi bitku
Danas, nakon više od trideset godina, pratimo kako se ispunjavaju nade toga sveštenika u „povratak crkve“. Nije riječ samo o povratku vjernika u crkve i obnovi njenog liturgijskog života nakon decenija njegovog ideološkog i doslovnog zatiranja. Izgleda da Snitow smatra da je moguć „duhovni“ uticaj crkve koji pritom neće zadirati u životne izbore ljudi. Ali, ako i za to postoji mogućnost, post-jugoslovensko iskustvo to ne potvrđuje. Crkve su odmah pokazale da nemaju namjeru da ostave na miru ljudska prava koja su već osvojena. Danas smo tu gdje jesmo: u susjednoj Hrvatskoj se, uz podršku Katoličke crkve, osporava pravo na abortus koji je u SFRJ legalizovan ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, u takođe susjednoj Srbiji SPC se miješa u pitanja koja smo smatrali nepovredivo sekularnim, a u Crnoj Gori predstavnici SPC u udarnim terminima i u najuticajnijim medijima sve glasnije arbitriraju o pitanjima kao što su pitanje prava na abortus, LGBT prava, opredjeljenje o polu i rodu itd.
Sve ovo se nije desilo preko noći. Na posljednjem popisu u Crnoj Gori 2011. preko devedeset odsto građana i građanki izjasnili su se kao vjernici, dok je ateista bilo svega nešto preko jedan odsto, a istraživanje UNICEF-a iz 2023. godine je pokazalo da od svih institucija mladi u Crnoj Gori najviše vjeruju vjerskim institucijama. Konačno, smjena vlasti 2020. godine izbrisala je sve sumnje da sekularizam u Crnoj Gori gubi bitku. Srpskoj pravoslavnoj crkvi tada je uspjelo ono što nije nijednom organizovanom građanskom otporu – da mobliše ljude i smijeni tridesetogodišnju vladavinu DPS-a. Ljudi su odlučili da se istrajno pobune tek onda kad su osjetili da je ugrožena imovina za koju su smatrali da pripada njihovoj crkvi, odnosno njima kao vjernicima, dok ih višedecenijska kršenja njihovih različitih sekularnih prava nisu mogla navesti na otpor. Nakon ovih događaja, koji su pokazali snagu i uticaj SPC, pribavili joj političke zasluge i omogućili joj infiltraciju u polje političkog uticaja – sekularizam je postao sve krhkiji.
Pokušaj pomirenja
Sve je teže, i na globalnom planu, braniti i ženska prava argumentima sekularizma, pogotovo tamo gdje ne postoji njihovo drastično kršenje. Ali, takva kršenja su izuzetna. Savremene crkve su uglavnom dobro prilagođene interesima neoliberalnog kapitalizma i spremne da tolerišu one oblike ženske slobode koje odgovaraju tim interesima, uključujući žensko obrazovanje, samostalnost, karijerizam, sve što ženu čini aktivnim igračem na tržištu rada i skida je sa pleća države. Uz malo više stidljivosti, toleriše se i ženska potrošački usmjerena posvećenost sopstvenoj seksualnoj poželjnosti, koja se uvijek može malo korigovati (sjetimo se samo modne industrije burkinija). Iako se čini da masovna potrošačka kultura ima potpuno drugačiji pristup ženskoj seksualnosti, zapravo postoji isti, duboko konzervativan interes da se preko žene osigura reprodukcija i sačuva kontrola nad ženskim tijelom.
Crkve koje su se razvijale u kontekstu zapadnog nasljeđa modernosti, poput Katoličke crkve, pokazale su spremnost ne samo da prihvate ove oblike ženske emancipacije, već i da uđu u dijalog sa feminizmom oko različitih pitanja, uključujući ona koja se odnose na položaj žena u crkvenoj hijerarhiji. Tako su nastali i pokušaji da se neutrališu ili reinterpretiraju ideološke razlike između vjerskih učenja i feminističkih ideja, o čemu svjedoči i sve veće interesovanje za feminističku teologiju i hrišćanski feminizam. Ovo stvara dodatnu zabunu: čak i ako smo spremni da prihvatimo pravo vjerskih institucija da iznose svoja očekivanja u pogledu načina života žena, ta potreba da se pojam „feminizam“, koji je isključivo sekularan, integriše u crkvene ideologije zapravo govori da nije riječ o „suživotu“ različitih pogleda, već o namjeri da se dostignuća feminizma reinterpretiraju u skladu sa tom ideologijom, a crkva predstavi kao zaštitnica interesa svih žena.
Za feminističku teoretičarku i književnu kritičarku Jelenu Lalatović ovi trendovi su potvrda slabosti ženskog pokreta. „Istorijski gledano, verske zajednice su pokazale veliku fleksibilnost u priklanjanju onima koji osvajaju moć u društvu i politici“, kaže ona. „S obzirom da trenutno ženski pokret gotovo da ne postoji, pa samim tim i nema nikakvu moć, pokušaj pomirenja feminizma i religije je pre još jedan pucanj u prazno i pokušaj legitimizacije feminizma u trenutku kada nema masovnih i jakih ženskih organizacija“.
U Crnoj Gori smo još daleko od pokušaja takvog pomirenja: SPC sigurno za to nije voljan partner. Nedavna istupanja SPC u Beogradu povodom upotrebe rodno senzitivnog jezika pokazala su da u ovoj crkvi nema nimalo volje za dijalog sa feminizmom. Naprotiv. Takođe, malo je vjerovatno da u Crnoj Gori ima žena vjernica koje bi insistirale da im to ništa ne smeta da budu feministkinje, onako kako se to dešava u nekim drugim sredinama, i dokazivale da između pravoslavlja i feminizma zpravo nema neriješenih pitanja. Ali, nije isključeno da će se to dogoditi u budućnosti, da će se SPC u jednom trenutku mnogo artikulisanije pojaviti kao braniteljka ženskih prava nasuprot državnim institucijama, civilnom sektoru i svima koji vjeruju da djeluju na tragu feminizma, i da će tada biti još teže tvrditi da su ženska prava sekularno pitanje koje crkva nema pravo da interpretira.
Pomaže li razgovor?
Feministkinje bi se lako složile da je uvijek, u svim okolnostima, gdje god je u pitanju dobrobit žena, potrebno razgovarati i da se vrata ne smiju zatvarati. Za Ann Snitow, kako to objašnjava u spomenutom intervjuu za Diskriminaciju.ba, sekularizam je upravo to – prostor za razgovor „gdje niko neće polagati pravo na apsolutnu istinu“. Dok religije, kako ona kaže, teže pravu na takvu istinu, „sekularizam i modernost kažu: pa, neki ljudi u to vjeruju, neki ne, ali možemo da razgovaramo o tome kako da zajedno živimo“.
Poziv na razgovor zvuči primamljivo, ali koliko je on realan i kuda bi nas on odveo? Ne možemo da ignorišemo duboke ideološke razlike koliko god vjerovali da im ne treba robovati i da ne smijemo dopustiti da nas one odvoje od brige za dobrobit žena i spremnosti da uvažimo različitosti ženskih pozicija i potreba u različitim kontekstima, uključujući one koji su vjerski.
Vjerske dogme najmnogoljudnijih religija, hrišćanstva, islama i judaizma, čine se patrijarhalne, androcentrične i – antifeminističke. U eseju „Jedan bog – jedan rod“ crnogorska filosofkinja i feministkinja Paula Petričević objašnjava da dominantna monoteistička religija ne vidi ženu kao jednaku muškarcu, počev od toga da je sam Bog u svim religijama muškog roda, kao i glavni predvodnici ovih religija (Isus, Alah, Mesija), i da ženama uglavnom nisu dozvoljene visoke pozicije u crkvenim hijerarhijama. Takođe, žena se vidi kao seksualni objekat, bilo da je riječ o njenoj reproduktivnoj funkciji ili o njenoj seksualnosti kojom „provocira“ muškarca na grijeh.
Možemo tvrditi da su dogme jedno, a crkvena praksa drugo i nalaziti primjere koji dokazuju spremnost crkava da odustanu od radikalnog androcentrizma, ali ovdje se zapravo radi o konkretnim slobodama žena koje – onako kako se one tumače u nasljeđu feminizma, pokreta za ženska prava i liberalizma – u okrilju crkve nužno ostaju ograničene.
Veliki ulog
Jelena Lalatović smatra da je ovakvom razvoju stvari doprinijela slabost ženskog pokreta, to jest „hipokrizija današnjeg feminizma utemeljenog u politici identiteta i interesima srednjih klasa“, koji je, dakle, zaboravio da brine o interesima najširih slojeva žena. „Sve je više žena na visokim položajima, ali su životi prosečnih žena sve teži“, kaže Lalatović. S druge strane, žene su, kako tvrdi sagovornica, izložene novoj vrsti ropstva, odnosno izazovima koje život u kapitalizmu donosi, naročito u zemljama takozvanog drugog i trećeg svijeta: „Tadicija, čiji je crkva simbol, deluje kao još uvek sigurno okrilje u kome žena može, makar delimično, biti prepoznata i vrednovana kao subjekt koji doprinosi zajednici. To je u manjoj ili većoj meri samo krik da se uspostavi neki red, budući da obezvređivanje rada i prodiranje tržišta u sve sfere života čine materijalno i duhovno preživaljavanje u takvim okolnostima ekstremnim sportom.“ U ovim okolnostima, kojima treba dodati i nemoć institucija da zaštite prava žene, okretanje religiji se čini, kako kaže Lalatović, „kao poziv u pomoć i pokušaj oslanjanja na instituciju koja makar prividno funkcioniše.“
Možda ne bi trebalo zaboraviti ni činjenicu da je aktuelno ropstvo u kapitalizmu drugačije od onog protiv kojeg su se borile feministkinje u prošlim vjekovima. Kapitalizam do krajnjih granica ugrožava i jedno ljudsko pravo za koje religija tvrdi da ima rješenje i odgovor – pravo na smislen život. Religija svojim dogmama nudi određeni smisao i uputstva za dostizanje tog smisla, kao i obećanje duševne ispunjenosti i mira, kojeg u savremenom životu prosječnog čovjeka više nema.
Feministkinjama koje baštine sekularno nasljeđe borbe za ženska prava biće sve teže da ta prava zaštite od uticaja crkve. Ali, ulog je zaista velik. Paula Petričević u pomenutom eseju citira riječi osnivačice Međunarodne mreže solidarnosti žena koje žive pod muslimanskim zakonima Marie-Aimeé Hélie da su „potrebne godine da se prava steknu, i samo trenutak da se izgube“. Svoja prava žene su stekle u bitkama sa kojima crkve nisu imale veze, koje su nekad vođene uprkos ili nasuprot njima. Zato ta prava ne mogu ni interpretirati ni dovoditi u pitanje vjerske institucije.