Kako rađanje nije samo fiziološki proces, već i
čin u kojem žensko tijelo postaje mjesto stvaranja života, a time i simbolički
izraz nesvjesne moći žene, dolazi do kontradikcije: dok patrijarhalni sistem
nastoji da kontroliše, potisne i umanji moć žene, on uništava vlastitu potrebu
za životom, jer život – i stvaranje života – upravo dolazi od ženskog tijela
U porodilištu smo, neke su se među nama već
porodile, druge tek čeka porođaj. „Ne mogu više!“ – vrišti žena koju tek čeka porođaj.
Čujemo je mi koje se oporavljamo od porođaja u sobi pored rađaone, ali je čuju
i žene koje tek treba da se porode. Više nemam čega da se plašim, ali ne mogu
da prestanem da razmišljam o tim ženama, o tome kakav strah kod njih izazivaju
krici te žene i vriska doktora koja slijedi – „Ćuti! Ko te pita možeš li!“.
Kasnije ću saznati da je ipak odlučio da je porodi prirodnim putem, iako je shodno
svim savremenim akušerskim principima bila kandidatkinja za carski rez, baš kao
i ja. Ali, umjesto da bude ljuta ili uplašena, nova majka se osjeća pobjedonosno.
Nije mi jasno zašto, kad je očito preživjela jezivo iskustvo, što se lako može
vidjeti: iznemogla je, ispijena i blijeda… Čujemo da joj neko od medicinskog
osoblja čestita. Mi ostale nijesmo dobile čestitke. Valjda se nijesmo dovoljno
namučile i zaslužile ih.
Nakon ovakvih iskustava lako shvatate da ovdje postoji
neki očigledni višak nasilja, grubosti, napada na žensko postojanje, integritet
i slobodu. Kao da je porođaj simbolički izraz svih nepravdi koje žene prolaze kroz
instituciju porodilišta, kroz ruke patrijarhalnog sistema, kroz normativnu
praksu koja traži njihovu pasivnost i tišinu. Takvo iskustvo ostaje zauvijek
urezano u pamćenje, duboko ukorijenjeno u tijelo i dušu, kao nesvjesna i
neizbrisiva trauma.
Pogled u porodilište
Sigurno se mnogi još sjećaju kada smo, prije
nekoliko godina, prvi put otvorili temu akušerskog nasilja, zavirili u
porođajne sale i javno postavili pitanje – moraju li žene koje se porađaju da
trpe toliko bola i grubosti da bi na svijet donijele dijete? Zdravstvene
institucije počele su da pokazuju izvjesnu spremnost da humanizuju odnos prema
ženama koje se porođaju. Tako su, između ostalog, očevi po prvi put dobili
mogućnost da prisustvuju porođaju. Izgledalo je da će otvaranje teme akušerskog
nasilja dati neke rezultate, ali to nije dugo trajalo – ubrzo, sve se vratilo
na staro. Zbog nevoljnosti institucija da podrže tu inicijativu ili zbog zamora
onih koji su htjeli da je proguraju? Vjerovatno i zbog jednog i zbog drugog.
Ali, nikako ne bi trebalo potcjenjivati težinu ovog zadatka. Izgleda, naime, da
se za sami čin porođaja „lijepi“ neko strukturalno nasilje nad ženama koje je duboko
usađeno u patrijarhat i koje se odmah vraća u porođajne sale čim s njih
sklonimo pogled.
Akušersko nasilje kao da se čvrsto opire bilo
kakvoj racionalnosti. Kao da postoji neki konsenzus da stvari koje se dešavaju
u porodilištima treba tamo zauvijek i da ostanu. Kada izađu iz bolnice sa
djetetom u naručju i osjete se kao pobjednice, i same žene kao da jedva čekaju
da zaborave sve što se tamo dogodilo. Zapravo su često spremne da opravdaju
svaki oblik grubosti kao nešto što je medicinski opravdano i što je u interesu
samih žena. Čini se da ima žena koje vjeruju da bi ih insistiranje na bilo
kakvoj neprijatnosti koja je vezana za prođaj degradiralo kao majke i kao žene.
Trpljenje akušerskog nasilja tako kao da postaje neka vrsta inicijacije koja
ženama dopušta da se čvrsto integrišu u patrijarhat.
Kultura rađanja
Da je upravo o tome riječ tvrde feminističke
teoretičarke koje razmišljaju o pitanjima reprodukcije i rađanja i o tome kako se
dogodilo da upravo porođaj postane teren na kojem se ostvaruje dominacija nad ženama.
Tako Adrienne Rich, autorka knjige Of Woman
Born: Motherhood As Experience And Institution, smatra da je rađanje
kroz istoriju patrijarhata duboko ukorijenjeno kao događaj kroz koji žene nijesu
samo donosile život, već su stavljane pod kontrolu, često kroz
institucionalizovane oblike ropstva. Tako je, kako piše Rich, porodilište
postalo „mjesto kontrole“, na kojem su žene bile lišavane slobode, a rađanja je
postalo čin koji služi njihovom podvrgavanju autoritetu i moći.
U vezi sa tim možemo postaviti i pitanje – otkud potiče
mržnja prema ženi koja se izliva tokom porođaja, koju ne osjećaju samo muškarci
već i žene? Feminističke teoretičarke ukazuju da nas analiza strukture moći
koje oblikuju patrijarhalnu dominaciju vodi ka fundamentalnom strahu patrijarhata
– strahu od ženskog tijela i njegove moći. One tvrde da patrijarhalni sistem ne
može da kontroliše ogromne ženske biološke i psihološke potencijale koji se manifestuju
tokom porođaja i da je to izvor nelagode i mržnje prema ženskom tijelu. Zato je
moguće da žena koja se porađa bude obeshrabrivana, zlostavljana i kontolisana
umjesto da bude ohrabrena I podržana. Kroz nasilje, dominaciju i kontrolu nad
ženom koja se porađa, patrijarhat kao da pokušava da izbjegne suočavanje sa
stvarnošću ženske autonomije i njenom moći i da stavi ženu u podređeni položaj.
Slično konstatuje i antropološkinja i redovna
profesorka na Odjeljenju za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu Nada
Sekulić u knjizi „Kultura rađanja“. Sekulić se bavi analizom odnosa između
rađanja i kulture i ukazuje na način na koji se rađanje koristi kao sredstvo kontrole
nad ženom. „Žena postaje predmetom medicinske tehnike, a ne subjektom svog porođaja“,
piše Sekulić, uz napomenu da je institucionalizovani pristup porođaju u velikoj
mjeri zasnovan na potrebama medicinske moći i kontrole, a ne na potrebama žene.
Time se, piše još ona, stvara duboka kontradikcija između stvarnih potreba žena
i institucija koje se njima bave.
Žena koja prolazi kroz porođaj u patrijarhalnom
sistemu, umjesto da bude ohrabrena, postaje predmet sile koja je ne samo
fizički, već i emotivno iscrpljuje. Ova stvarnost rađanja se ne može posmatrati
samo kao biološki akt, već i kao kulturni čin u kojem se oblikuje i sudbina
žene i sudbina same kulture koja je stvorila takav sistem.
Patrijarhalna samo-mržnja
Feministička teoretičarka Elaine Scarry u knjizi „The
Body in Pain“ razmatra bol kao centralni element ljudskog iskustva, a naročito
žena koje prolaze kroz porođaj. Ona tvrdi da je bol kroz koji žena tada prolazi
često sredstvo kontrole, ne samo fizičke, već i psihološke. Iako je bol
neizbježan aspekt porođaja, važno je kako žena njime upravlja i da li uopšte i
ima tu mogućnost, a prema Scarry, bol nije samo fizička nelagodnost, već i simbol
moći – u ovom slučaju, moći koju patrijarhalni sistem koristi kroz medicinsku
intervenciju da bi „usmjerio“ rađanje.
Savremena feministička teoretičarka Džudit
Balter, poznata po svojim teorijama o performativnosti roda, takođe je značajno
doprinijela feminističkoj analizi reproduktivnih prava. Ona se bavila pitanjem
normativnosti roda i tjelesnih iskustava, a posebno time kako institucije kontrolišu
ženske identitete. Prema njoj, društvo stvara norme prema kojima biološki i
kulturni procesi, kao što je rađanje, moraju biti podvrgnuti normativnim
strukturama koje favorizuju specifične rodne uloge. Tako postaje jasno da patrijarhat
nije samo sistem koji ne voli žene, već sistem koji zapravo mrzi sam sebe,
sabotirajući svoju navodnu temeljnu funkciju – očuvanje života. Na prvi pogled,
ovakva tvrdnja može izgledati paradoksalno. Kako je to uopšte moguće?
Kako rađanje nije samo fiziološki proces, već i
čin u kojem žensko tijelo postaje mjesto stvaranja života, a time i simbolički
izraz nesvjesne moći žene, dolazi do kontradikcije: dok patrijarhalni sistem
nastoji da kontroliše, potisne i umanji moć žene, on uništava vlastitu potrebu
za životom, jer život – i stvaranje života – upravo dolazi od ženskog tijela.
O tome je pisala i njemačka filozofkinja Maria
Mies. U svom radu „Patrijarhalna proizvodnja i kapitalizam“, ona je istakla da
upravo onda kada patrijarhat pokušava da stavi ženu u pasivan položaj, on
zapravo uskraćuje sam sebi ključne resurse – jer se život, napredak, pa čak i kapitalizam,
zasnivaju na reprodukciji.
I Simon de Bovoar u svojoj kultnoj knjizi Drugi
pol ukazala je na to da je žensko tijelo neprestano objektivizovano, tretirano
kao „drugo“ u odnosu na muško tijelo koje se smatra savršenijim i da, u tom
smislu, patrijarhat ne samo da posmatra ženu kao inferiornu, već projektuje i
vlastiti strah od mogućnosti da bi ona mogla prepoznati svoju moć, svoju sposobnost
da kreira i održava život, što je „prijetnja“ samoj strukturi patrijarhata.
Normalno iskustvo porođaja?
U svim ovim teorijama prisutna je zajednička
ideja: žena koja rađa u savremenim društvima nije samo nositeljka života, već
predmet kontrole, nasilja, pa čak i podcjenjivanja. Rađanje tako postaje dio kulturne
produkcije koja nije usmjerena ka slobodi, već ka ukorijenjenim pravilima
patrijarhalnog društva koje teži da održi svoju dominaciju. Jedno je još
sigurno – upravo ta pravila postavljaju granice onoga što znači „dobro
porođajno iskustvo“. U društvu koje slavi ‘mučeničke’ porođaje, žena koja se
porodila „lako“ može osjećati sram, kao da nije „dovoljno prošla kroz patnju“.
Tako se ta patrijarhalna dinamika internalizuje i postaje dio žene, čineći je
nesvjesnom toga koliko je zapravo društvo kroz sistem porodilišta oblikovalo
njeno razumijevanje normalnog iskustva porođaja.
Žena koja je prošla kroz teško porođajno iskustvo
možda na prvi pogled izgleda kao pobjednica, možda će joj mnogi i čestitati,
ali ta „pobjeda“ zapravo je samo još jedan oblik njenog podređivanja
patrijarhalnom sistemu – ona je samo odigrala ulogu koju su joj odredili,
podvrgnuta je pobjedi koja nije njena i zbog toga sigurno nosi ožiljke koje će
je pratiti kroz cijeli život. Možda bi, kada bi čin rađanja postao prostor
oslobođenja, prostor u kojem žene ne samo da donose život, već i prepoznaju
svoju vlastitu snagu i autonomiju, moglo da dođe i do utemeljenja novog iskustva
koje ne bi bilo zasnovano na nasilju i samouništenju.