Hegemonijski feminizam – osnaživanje umjesto oslobođenja

Na djelu imamo novu pseudofeminističku ideologiju koju je Adrienne Roberts nazvala „transnacionalnim poslovnim feminizmom“. Države, multinacionalne korporacije, nevladine organizacije i međunarodne finansijske institucije odlučile su da žene svijeta predstavljaju neiskorišteni resurs. Kada se žene jednom uključe u operacije kapitalističkih investicija, povrat od ovog poduhvata biće ogroman.

U ovom eseju želim da se osvrnem na uzorak relativno nove literature koja se pojavila posljednjih godina na temu rasta „womenomike“ i onoga što Adrienne Roberts naziva „transnacionalnim poslovnim feminizmom“[1]. Ako smo 1970-ih vidjeli rast službenog feminizma, femokratkinja i državnih aparata za žene, a 1980-ih porast aktivnosti oko žena u razvoju, čini se da su 1990-e i 2000-e uvele novu doktrinu tzv. „womenomike“, što znači da se ulaganje u žene i djevojčice sada predstavlja kao ključ za okončanje siromaštva, gladi i bolesti.

Proširujem argument koji sam prvi put iznijela u svojoj knjizi „Zavedeni feminizam“[2]. U toj studiji sam tvrdila da nacionalne vlade i međunarodne finansijske institucije koriste određenu vrstu „hegemonijskog“ feminizma kako bi promovirale stav da je rješenje za siromaštvo i nerazvijenost podsticanje obrazovanja, obuke i radnih mjesta za žene i djevojčice. To sam nazvala zamjenom razvoja ženama. Pod ovim sam mislila da su Sjedinjene Države i druge moćne industrijalizirane zemlje proglasile izuzetno uspješan put državno vođenog razvoja, kakav je primjer Kine nakon 1949. godine, Japana nakon Drugog svjetskog rata i Južne Koreje 1950-ih (a da ne spominjemo Sjedinjene Države nakon građanskog rata) zastarjelim. Umjesto toga, državno vođen razvoj je diskreditovan i zamijenjen novom paradigmom koja je zahtijevala prisilno otvaranje nacionalnih ekonomija neograničenom prilivu stranog kapitala i proizvodnje.

Pod krinkom neoliberalizma, prethodno nerazvijenim zemljama više nije bilo dozvoljeno da upravljaju svojim ekonomskim razvojem. Umjesto toga, bile su prisiljene da se pokoravaju diktatima međunarodnih investitora, putem takozvanih Programa strukturnog prilagođavanja (PSP). Rezultati ovih politika u 1980-im godinama široko su smatrani pogubnim za zemlje globalnog Juga, što je rezultiralo propadanjem javnih zdravstvenih ustanova, škola i infrastrukture, te ponovnim porastom siromaštva i bolesti.

U to vrijeme sam tvrdila da su međunarodne finansijske institucije poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda počele da stvaraju ideološke argumente za PSP-ove, naime, velike prednosti koje su ove politike pružale ženama i djevojčicama, od stvaranja Zona za preradu izvoza (EPZ) sa pretežno ženskom radnom snagom, do naglog porasta migracija žena iz zemalja poput Filipina, čije je obezbjeđivanje doznaka postajalo glavni izvor državnih prihoda. Ovo sam nazvala ideološkim trikom, u kojem su žene i djevojčice predstavljene kao ključ razvoja. Citirala sam tadašnjeg generalnog sekretara UN-a Kofija Annana koji je 2006. godine rekao da „svijet počinje da prepoznaje da je osnaživanje žena i djevojčica ključ razvoja“ (Citirano u Feminism Seduced, str. 137-8).

Od tada, tvrdnja da su žene i djevojke, a ne razvoj koji vodi država, ključ za iskorjenjivanje siromaštva, proširena je s vlada i međunarodnih finansijskih institucija na korporacije[3]. Kao što je ranije navedeno, ovaj skup ideja kodificiran je pojmom „womenomics“. Ovu analizu razvijam u nastavku. Ali, prvo se moramo zapitati: je li ovo mainstream usvajanje određene verzije feminističkih ideja trijumf uticaja feminističkih aktivistkinja širom svijeta? Ili ovo vidimo kao još jedan klasičan pokušaj agenata kapitalističke globalizacije da obuzdaju energiju žena i okrenu je u korist profita? Vjerovatno ne bismo trebali biti ni iznenađeni ni šokirani što je svjetski pokret žena, oživljen 1960-ih, koji je donio svoju energiju, idealizam i viziju fundamentalnih društvenih promjena, bio osujećen od strane branitelja neoliberalnog globaliziranog kapitalizma.

Zašto svjetski ženski pokret nije bio u stanju da ozbiljno izazove hegemoniju neoliberalizma? Pokret koji teži jednakosti žena svijeta trebao je biti dio otpora globalizaciji, s pratećim uništavanjem sigurnosne mreže i uništavanjem javnog sektora. Umjesto toga, svjedočili smo porastu onoga što sam nazvala „hegemonijskim“ feminizmom koji je u „opasnoj vezi“ s kapitalizmom. Kao što sam tvrdila u knjizi Zavedeni feminizam, dominantni motori kapitalizma svelisu revolucionarne zahtjeve ženskog pokreta sveli na najšire prepoznato značenje feminizma, naime, plaćeni rad za žene, uz pristup moći za elitu.

U širem smislu, ja, Nancy Fraser i druge naučnice ukazale smo na blisku vezu između ideologije neoliberalizma i ideologije glavnog toka feminizma[4]. Kako je kejnzijanska država izbačena iz istorije i zamijenjena neoliberalnom, koncepcija vlade kao odgovorne za opštu dobrobit ustupila je mjesto pojmu individualne odgovornosti. Konkurentna individua je odgovorna za vlastitu dobrobit, a svi neuspjesi poput siromaštva i kriminala mogu se pripisati njenim individualnim nedostacima, a ne nedostacima društva u cjelini. Zaista, prema nezaboravnoj frazi Margaret Thatcher, „ne postoji nešto poput društva“. Nažalost, određena verzija feminizma, s naglaskom na individualnim postignućima i konkurentnosti, previše se slaže s ovim skupom ideja.

Ovo tumačenje feminizma - široka podrška individualnim postignućima u biznisu, vladi i drugim oblastima društva, te odbacivanje kolektivnih ciljeva ženskog pokreta - široko je prihvaćeno kao dio opšte imperijalističke agende kulturne i ekonomske dominacije Sjedinjenih Država i drugih bogatih zemalja. Govore nam se da je ključ za stvaranje bogatstva i postizanje socijalne pravde zapravo „osnaživanje“ pojedinačnih žena.

Zagovornici ovog oblika hegemonijskog feminizma uključuju Sheryl Sandberg iz Facebooka, koja nas podstiče da se „oslonimo“ na korporativnu moć, te novinare Nicholasa Kristofa i Sheryl Wudunn, koji „spašavanje“ žena u zemljama Trećeg svijeta vide kao put ka okončanju svjetskog siromaštva[5]. Vladini akteri u Sjedinjenim Državama i u evropskim i drugim bogatim silama tvrde da napredak za pojedine žene zaista predstavlja dio suštine kulturne i političke superiornosti Zapada, za razliku od zaboravljenih područja svijeta koja su podložna nazadnoj islamskoj religiji i, dakle, terorizmu.

Posljednjih godina, retorika vodećih medija i međunarodnih institucija uvela je široku tvrdnju da jedan od ključeva za okončanje stalnih problema međunarodne ekonomije leži u obrazovanju i unapređenju „prava“ djevojčica i žena, pri čemu korporacije poput Nike i nevladine organizacije poput CARE-a stavljaju djevojčice i žene u fokus svojih razvojnih napora. Nije međunarodni kapitalizam, prema ovom mišljenju, taj koji je doveo do ekstrema bogatstva i siromaštva koje trenutno vidimo. Umjesto toga, to je neuspjeh u kultivisanju talenata i potencijala žena i djevojčica širom svijeta.

‘Transnacionalni poslovni feminizam’

Ovaj napor je doveo do nove pseudofeminističke ideologije, koju je, kako je navedeno, Adrienne Roberts nazvala „transnacionalnim poslovnim feminizmom“. U ovom pogledu na svijet, države, multinacionalne korporacije, nevladine organizacije i međunarodne finansijske institucije odlučile su da žene svijeta predstavljaju neiskorišteni resurs. Kada se žene jednom uključe u operacije kapitalističkih investicija, povrat od ovog poduhvata biće ogroman.

Još jedna neočekivana prednost za poslovanje u uključivanju žena je da će (u esencijalističkoj paradigmi koja je sada široko prihvaćena u poslovnim krugovima) blagost i neagresivnost većine žena u poređenju s njihovim muškim kolegama ublažiti ludo preuzimanje rizika od strane prvenstveno muških šefova korporacija i finansijskih institucija, što je dovelo svjetsku ekonomiju na rub propasti nakon 2008. godine (finansijska kriza).

Dakle, u ideologiji „womenomike“, termina koji su prvi skovali urednici časopisa The Economist, žene uopšteno predstavljaju spas svjetske kapitalističke ekonomije, kao preduzetnice i kao potrošačice. Kao što je The Economist proglasio: „Zaboravite Kinu, Indiju i internet, ekonomski rast pokreću žene“ (Citirano u Feminism Seduced, ix). Ova doktrina pretpostavlja da se problemi kapitalističke svjetske ekonomije mogu riješiti uključivanjem žena u redovno poslovanje. Žene se smatraju nekom vrstom univerzalnog tonika za posustali, neujednačen rast i ponavljajuće krize svjetske ekonomije od takozvanog oporavka od kraha 2008. godine. U posebno esencijalističkom pogledu na rod, „transnacionalni poslovni feminizam“ „pojavio se kao lijek za muževnost vođenu rizikom i testosteronom, povezanu s pretjeranim špekulacijama koje su dovele do globalne finansijske krize, dok istovremeno uključuju žene u zemljama u razvoju u kapitalistička tržišta i njihovo kontinuirano širenje“[6].

Kako Roberts tvrdi, „lijek za zalutalu muževnost“ koja je doprinijela globalnoj krizi 2008. godine je „zdrava doza ženstvenosti... U ovom okviru, žene su ključne za ponovno uspostavljanje legitimnosti globalnih finansija, dok rod, uokviren kao pretežno kulturni sistem koji je povezan s tržištima, ali ipak odvojen od njih, postaje objašnjenje za njihovo nepravilno funkcionisanje. Upravo u tom kontekstu, transnacionalni poslovni feminizam se pojavio kao dio lijeka za bolesti (tj. krize) transnacionalne poslovne muževnosti (Finansijska kriza, str. 90).

Umjesto marksističkog shvatanja koje bi ukazivalo na „duboke strukturne kontradikcije i napetosti“ unutar globalizovane savremene verzije kapitalizma, „transnacionalne poslovne feministkinje tvrde da su otkrile lako rješenje: zdravu dozu estrogena“ (Finansijska kriza). U stvari, dvije autorice „poslovnog slučaja za rodnu ravnopravnost koji nazivaju 'womenomics'“, Claire Shipman i Katty Kay, otkrile su stvarni „odnos imovine i estrogena“ - više zaposlenih žena dovodi do većeg profita, što nazivaju „ružičasti profit“ (Finansijska kriza). (Ovi autori očigledno ne pripisuju The Economistu zasluge za originalnu upotrebu termina.)

Goldman Sachs, Unilever, Levi-Strauss, Nike i drugi u spašavanje

Koji su primjeri novog transnacionalnog poslovnog feminizma? Jedan od njih je Goldman Sachsova globalna inicijativa 10.000 žena. Pokrenuta u martu 2008. godine, inicijativa je bila zasnovana na ideji povećanja dosega Goldmana Sachsa u globalnoj zajednici. „Nije slučajnost da je ovaj program pokrenut s raspletom globalne finansijske krize, u kojoj se Goldman Sachs smatrao glavnim krivcem“ (Jednakost znači poslovanje?). Goldman Sachs vjeruje da će investicija od 100 miliona američkih dolara u poslovne žene s globalnog Juga rezultirati „konkurentnijim, otvorenijim i rastućim ekonomijama“. Prema njihovim podacima, povećanje učešća žena na tržištu rada „moglo bi povećati prihode globalno za 14 odsto do 2020. i 20 posto do 2030. godine“ (Jednakost znači poslovanje?).

Šta je tačno Globalna inicijativa 10.000 žena? To je plan za povećanje broja žena u poslovnom svijetu. U svakoj od 20 zemalja, žene se upisuju u lokalnu poslovnu školu na vrlo konkurentoj osnovi, a ideja je da će ove visokokvalifikovane žene potom osnovati uspješne firme na mjestima kao što su Ruanda, Indija i drugdje. Kad svaka žena stekne poslovno obrazovanje, zapošljavat će druge žene i generirati prihod za svoje zajednice. Dakle, prema Goldman Sachsu, „10.000 žena nije program, već pokret“ (str. 1146).

Još jedan primjer je projekat Shakti, koji predstavlja pokušaj Unilevera da proširi svoje tržište u jugoistočnoj Aziji. Uz podršku Međunarodne finansijske korporacije, lokalnih nevladinih organizacija i lokalnih vlasti, uključujući i onu u Andhra Pradeshu, kompanija je stvorila mrežu od 48.000 Shakti Amma - što u prijevodu znači „osnažene majke“ - koje prodaju Unilever proizvode ruralnim potrošačima u selima širom Indije. Paralelne mreže su uspostavljene u Pakistanu, Bangladešu, u saradnji sa CARE International, i Šri Lanki, u saradnji sa nacionalnom vladom. Ova mreža omogućava Unileverovoj podružnici u Indiji, Hindustan Lever, „da dopre do miliona potencijalnih potrošača na selu, gdje ne postoji maloprodajna distributivna mreža, nema reklamne pokrivenosti, a putevi i transport su loši“ i gdje je nepismenost široko rasprostranjena. Ova Shakti mreža omogućava Unileveru da pobijedi konkurenciju, posebno sa Procter and Gambleom.[7]

Što se tiče samih žena, Prugl tvrdi da, iako je Shakti Amma „instrument upravljanja, redefinirajući ciljeve javnog zdravstva putem korporativnih rješenja“, kroz rad na prodaji, posebno Lifebuoya, Unileverovog „klasičnog brenda sapuna“, žene time postaju „glasnik higijene, pranja ruku i lične njege i vjerovatno doprinose poboljšanju zdravlja zajednice“. Njeno osnaživanje uključuje obuku u javnom nastupu kako bi joj pomogla u njenoj misiji i uvjerila seljane u korist takve higijene. Generisanjem novih subjektiviteta potrošača, ona pomaže u pružanju zdravstvene zaštite putem privatne opskrbe (Neoliberalizirajući feminizam, str. 622).

Kroz ovaj mehanizam, „kompanija se ponosi time što obezbjeđuje prihod ženama na selu kroz razvoj preduzetništva, omogućavajući im da se same izdržavaju, povećavajući njihovo samopoštovanje i njihov status u društvu... Feminističke ideje o osnaživanju žena ugrađene su u agendu osvajanja globalnih tržišta“ (str. 622).

Druga inicijativa koju Prugl navodi je HERproject, pokrenut 2007. godine uz finansiranje Levi-Strauss fondacije i Švedske agencije za međunarodnu razvojnu saradnju. Pod okriljem organizacije Business for Social Responsibility (Poslovanje za društvenu odgovornost), globalne mreže od preko 250 kompanija osnovanih na poticaj Levi-Straussa, ovo je projekat koji okuplja multinacionalne korporacije s nevladinim organizacijama u zemljama u kojima proizvode odjeću. Cilj je razviti veću zdravstvenu svijest i prakse među ženama radnicama u tekstilnoj industriji. „Obučava fabričke radnice, nadzornike linija, medicinske sestre u klinikama i osoblje ljudskih resursa da podučavaju svoje vršnjake o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, uključujući planiranje porodice i prevenciju polno prenosivih infekcija, ali i o ishrani, higijeni, prenatalnoj i postnatalnoj njezi, zaraznim bolestima, malariji, te uznemiravanju i nasilju“ (str. 625).

Kompanija je pomogla u implementaciji ovog programa sa devet svojih dobavljača u Kini, Egiptu, Indiji i Pakistanu. Rezultati su impresivni: studija Levi-Straussovog izvođača radova u Egiptu pokazala je da je za svaki uloženi dolar povrat vrijedan četiri dolara u smanjenju izostanaka s posla i stope fluktuacije, dok su žene stekle znanje i pristup zdravstvenim informacijama i potrepštinama poput higijenskih uložaka.

Ali, womenomics je takođe ideološki projekat. Još jedan prilično poznat primjer uključivanja pseudofeminističkih principa od strane velike korporacije je Nike efekat. Ovo je „zamisao“ Nike fondacije, koja je „nakon što je 2004. godine preoblikovala svoju viziju kako bi se fokusirala na ublažavanje globalnog siromaštva, otkrila da ulaganje u djevojčice omogućava najveći uticaj“ (Politička ekonomija „Transnacionalnog poslovnog feminizma“, str. 221). Argument je da kada se djevojčici pruže obrazovne i ekonomske prilike, postoji efekat domino na njenu porodicu, njenu zajednicu, njenu djecu i unuke. 2005. godine, Nike je suosnovao koaliciju za adolescentne djevojčice sa Ujedinjenim nacijama, objavljujući izvještaj pod nazivom Djevojčice broje (Levine et al.). 2007. godine, Nike je pomogao u pokretanju Akcionog plana za rodnu ravnopravnost (GAP), zajedno sa Svjetskom bankom i vladama Australije, Kanade, Danske, Njemačke, Islanda, Norveške, Španije, Švedske, Italije i Velike Britanije. Pod nazivom Rodna ravnopravnost kao pametna ekonomija, cilj je „podržati rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena, prvenstveno povećanjem pristupa žena poslovima, pravima na zemlju, finansijskim uslugama, poljoprivrednim resursima i infrastrukturi“ (str. 223).

Pobožni ciljevi Efekta djevojke u oštroj su suprotnosti s dosadašnjim radom same Nike korporacije u eksploatatorskom zapošljavanju žena u njenim ozloglašenim fabrikama, što je dokumentovano u knjizi No Logo od Naomi Klein prije nekoliko godina i od strane Marie Hengeveld 2016. godine.[8]

Da li je noliberalni feminizam OK? Rasprava među feminističkim naučnicama

Kao što je navedeno, u nizu članaka posljednjih godina raspravljalo se o porastu „transnacionalnog poslovnog feminizma“ (između ostalih naziva), a pojavila se i debata o tome da li ovi događaji predstavljaju napredak žena i istinski oblik feminizma ili je riječ o kooptiranju ženskog pokreta u korist novog načina predstavljanja kapitalizma u povoljnom svjetlu.

U raspravi o onome što ona naziva „neoliberalnim feminizmom“, Elisabeth Prugl je pozvala feminističke naučnice da prestanu da se žale na kooptiranje feminizma od strane neoliberalnog kapitalizma, te da umjesto toga postave pitanje šta se gubi i šta se dobija ovim novim uključivanjem roda u brige svjetskih vladajućih elita?

Ona sažima nova imena koja su data onome što nazivamo neoliberalnim feminizmom:

Squires i Kantola (2012) to nazivaju „tržišnim feminizmom“, Eisenstein (2009) „feminizmom slobodnog tržišta“, „hegemonističkim feminizmom“, „imperijalnim“ i „menadžerskim feminizmom“. Roberts (2012) to naziva „transnacionalnim poslovnim feminizmom (TBF)“, Halley (2006) govori o „feminizmu upravljanja“, Elias (2013) o „postfeminizmu“, a McRobbie to osuđuje kao „lažni feminizam“... kritičari se razlikuju u tome šta im se ne sviđa kod ovog transformiranog feminizma, ali uprkos svemu, on je donekle sumnjiv, daleko od izazova moći koji su u osnovi kontroverzne politike feminističkih pokreta (Neoliberalizirajući feminizam, str. 615).

Ove kritike su, kako kaže Prugl, u stvari, naivne (iako ona ne koristi tu riječ). Oni od nas koji su kritični prema ovim novim inicijativama prepuštaju se onome što ona naziva „nostalgijom“ za izgubljenim svijetom, za „socijalističkim feminizmom i za izvornom čistoćom radikalnog feminističkog pokreta“ (str. 615). U svijetu koji je transformisan globalizacijom i u kojem su oblici upravljanja radikalno promijenjeni, ne samo na državnom nivou, već i kroz međunarodne organizacije, nevladine organizacije i privatna preduzeća, greška je prepustiti se „čežnji“ za „feminizmom prošlosti“, sa njegovim „često“ isključivim karakterom u odnosu na žene Trećeg svijeta.

I zaista, kaže Prugl, nikada nije postojao samo jedan feminizam. „Kako znamo kada feminizam postaje 'lažan'? Kako znamo da li je tržišni feminizam reakcija na kritike ili feminizam?“ Kritike koje navodi mogu biti „oštre“, ali „one u određenom smislu ne idu dovoljno daleko: ostaju zarobljene u nazadnim imaginarijama“ (str. 615). Kako ona kaže, umjesto da se žalimo na kooptiranje i skretanje s puta revolucionarnog pokreta za oslobođenje žena, trebali bismo ispitati različite primjere poslovnog feminizma i pažljivo ih pregledati radi mogućih otvaranja koja zapravo mogu koristiti pojedincima ili grupama žena. „Predlažem da ne govorimo o novoj vrsti feminizma, već o „neoliberalizaciji feminizma“, prepoznajući raznolikost i promjenjivu prirodu različitih feminizama i fluidnost njihovih granica“ (str. 615).

Ovo zvuči kao razuman prijedlog, i zaista bi bilo naivno odbaciti sve inicijative nedavno dokumentovane u ime žena i djevojčica, bez detaljnog ispitivanja uticaja ovih programa. Ipak, teško je izbjeći utisak da tvrdnje Nikea, Goldman Sachsa i drugih sličnih organizacija da unapređuju prava žena i djevojčica ne proizlaze iz najčistijih motiva.

Nasuprot tome, Sylvia Chant i Caroline Sweetman tvrde da fokus „pametne ekonomije“ na ženama i djevojčicama, isključujući muškarce i dječake, uspostavlja paradigmu usmjerenu na pojedince, isključujući razmatranje strukturne diskriminacije koja stoji na putu unapređenja interesa žena kao kolektiva.

Čak i ako prihvatimo da pametna ekonomija predstavlja pristup efikasnosti s elementima osnaživanja pričvršćenim sa strane, programi s kojima je povezana oslanjaju se na mnogo glatkiji i lakši prelaz između individualnog „ekonomskog osnaživanja“ i angažmana sa društvenim i političkim strukturama koje u stvarnosti ograničavaju pojedince i žene kao kolektivno marginaliziranu grupu. Ove strukture diskriminiraju na osnovu spola, rase i klase, kao što je istaknuto u radovima o rodu i razvoju od samog početka ove oblasti... Pametna ekonomija nastoji koristiti žene i djevojčice za poboljšanje svijeta. Možda je odavno vrijeme čuti koliko su žene i djevojčice važne za ekonomski opstanak, stabilnost i rast,... [ali] [m]anje je dobrodošlo da se žene koje već doprinose ogromnim količinama i proizvodnji i neplaćenoj reprodukciji romantiziraju i prikazuju kao spas svijeta.[9]

Zaista, tvrdila bih da, osim ako se ne zauzme stav da je korištenje oblika pseudofeminizma za jačanje profitabilnosti i daljnju legitimizaciju sve opasnijeg oblika globaliziranog kapitalizma u kojem živimo odbranjivo gledište, ne mogu se složiti s Prugl da je neoliberalni feminizam, kako ga ona naziva, benigni razvoj događaja.

Od oslobođenja do osnaživanja žena

Pogledajmo detaljnije termin „osnaživanje“ žena. Možemo se prisjetiti da su se u ranim danima „drugog vala“ u Sjedinjenim Državama i Evropi (krajem 1960-ih i početkom 1970-ih), žene pridruživale grupama za podizanje svijesti kako bi proučavale i prevazišle ono što se široko smatralo štetnim efektima „patrijarhata“. Cilj C-R bio je ispitati i osvijestiti mnoge elemente društvenog života koji su, rečenovjezikom tog vremena, uzrokovali „ugnjetavanje“ žena. (Vrijedi napomenuti da je termin „ugnjetavanje“, koji se široko koristio u društvenim pokretima 1970-ih, bio u oštroj suprotnosti s terminom „eksploatacija“, klasičnim marksističkim terminom za krađu vrijednosti od radnika od strane vlasnika fabrika, prema radnoj teoriji vrijednosti.) U feminističkoj literaturi tog vremena, barem u Sjedinjenim Državama, cilj C-R bio je prevazići prepreke koje su predstavljali nasilni muževi, spolna diskriminacija na radnoj snazi i pravne prepreke jednakosti, a sve se to, teoretski, moglo prevazići individualnim i grupnim aktivizmom.

Navodno, cilj pokreta za oslobođenje žena, koji su mainstream mediji i nova akademska disciplina Ženskih studija ubrzo preimenovali u feminizam, bio je prevazilaženje patrijarhalne kontrole i postizanje ravnopravnosti žena u svim institucijama - braku, obrazovanju, radnoj snazi, vladi - koje su prethodno podržavale patrijarhalni poredak u kojem su žene bile ograničene na domen supruge i majke i tretirane kao građani drugog reda. Brojne pravne i kulturne pobjede tog perioda, od kojih je ne najmanje važna bila presuda Vrhovnog suda u slučaju Roe protiv Wadea, donesena 1973. godine, dale su ženama u Sjedinjenim Državama barem priliku za ravnopravan tretman sa svojim muškim kolegama.

U to vrijeme, debate unutar američkog pokreta odvijale su se u okviru široko rasprostranjenog preispitivanja kapitalističkog sistema u cjelini. Društveni pokreti 1970-ih uključivali su oživljavanje marksizma i izazov materijalizmu američkog „načina života“. U tom okviru, socijalističke i marksističke feministkinje tvrdile su da predstojeća revolucija protiv kapitalizma zahtijeva uključivanje ženskih pitanja i potreba u agendu bijelih muških revolucionara. U tom kontekstu, „oslobođenje“ žena (od patrijarhata) predstavljalo je preduvjet za učešće žena u borbi za revolucionarnu, nekapitalističku budućnost.

Ali kako je ogromna mašinerija ideološke inkorporacije i dekonstrukcije revolucionarnih težnji ušla u punu brzinu, značenje oslobođenja žena, sada feminizma, počelo je da se preoblikuje. Ideje „liberalnog“ feminizma - jednak pristup za žene na svim nivoima društva, ali posebno na tržištu rada - postale su sinonim za feminizam tout court, a radikalni dio pokreta, zajedno s revolucionarnim programom grupa poput Crnih pantera, ušutkan je ili brutalno uništen. Iznad svega, potencijalni savez žena u širokom antikapitalističkom pokretu više nije bio na dnevnom redu. Sada je oslobođenje žena značilo „osnaživanje“.

Posljednjih godina, slavljenje oblika osnaživanja, 'feminizma', postalo je mejnstrim fenomen u Sjedinjenim Državama. Beyoncé je feministkinja; Oprah Winfrey je feministkinja; Miley Cyrus je 'britanskom kosmopolitu rekla da je 'feministkinja na način na koji zaista osnažujem žene... Glasna sam i smiješna, i nisam tipično lijepa.[10] I zapravo, kako Andi Zeisler satirično primjećuje:

Kao uopštena fraza koja se može shvatiti kao bilo šta, od „izgrađivanja samopoštovanja“ do „seksi i ženstveno“ i „fantastično“, osnaživanje je postalo način označavanja posebno ženskog načina postojanja koji je i rodno esencijalistički - i komercijalno motivisan. Tokom posljednje dvije decenije, djelomična lista svega što je smatrano osnažujućim u reklamnim kampanjama, proizvodima pop kulture i feminističkoj retorici uključuje sljedeće: Visoke potpetice. Ravne cipele. Kozmetička hirurgija. Prihvatanje bora. Rađanje djece. Nemanje djece. Prirodni porođaj. Primanje epiduralne... Do trenutka kada su satirične novine The Onion u članku iz 2003. godine objavile „Žene sada osnažene svime što žena radi“, zaista se činilo da „današnja žena živi u gotovo stalnom stanju osnaživanja“ (Nekada smo bile feministkinje, str. 169-170).

Šta je onda značenje osnaživanja? Čini se da ono prenosi ideju davanja ženama izbora, a u retorici novog transnacionalnog poslovnog feminizma ukazuje na poboljšanje života žena što će zauzvrat donijeti koristi od smanjenja siromaštva, povećanja pristupa zdravstvenoj zaštiti i uopšteno će poslužiti za liječenje bolesti posrnule, usporene svjetske kapitalističke ekonomije. Ali, kao što ističe Ankica Čakardić, komentarišući godišnju konferenciju Komisije Ujedinjenih nacija za status žena 2016. godine:

Kada Svjetska banka pokrene inicijativu sa sloganom 'rodna ravnopravnost kao pametna ekonomija', ona precizno pokazuje kako sistem koristi i komodificira društvene borbe za svoju reprodukciju. U ovom konkretnom slučaju promicanjem osnaživanja žena kao resursa za stvaranje viška vrijednosti. Kako navodi Adrienne Roberts u mnogim svojim [analizama], [projekat] transnacionalnog poslovnog feminizma razvija koalicija država, finansijskih institucija, UN-a, korporacija, nevladinih organizacija i drugih koji definitivno podržavaju neoliberalizaciju društva u njegovom kapitalističkom obliku [11]

Čakardić dalje kaže:

CSW je prilika za daljnju afirmaciju makroekonomskog okvira koji stvara ugnjetavanje i eksploataciju. U tom duhu, ne zaboravimo nedavno razvijeno partnerstvo između kompanije Coca-Cola i UN Women s ciljem ubrzanja ekonomskog osnaživanja žena. Je li ovo feminističko? Obećava li ovo promjenu za žene i djevojčice svugdje? Je li ovo zeleno? Ne. To se zove kapitalistička reprodukcija. Kapitalizam u svom najboljem izdanju. (UN kao intersekcionalni poligon bez klasne perspektive).

Dakle, osnaživanje zapravo znači uključivanje žena u strukture kapitalističke moći, bilo kao poduzetnica ili kao nisko plaćenih radnica.

Šta transnacionalni poslovni feminizam izostavlja iz slike?

Postavimo pitanje, šta novi poslovni feminizam izostavlja iz slike?

Prvo, perspektiva da stotine hiljada žena poduzetnica budu uvučene u kapitalističku ekonomiju izostavlja realnost života žena u području društvene reprodukcije. Da citiram Adrienne Roberts u vezi s tim:

Korijeni rodne nejednakosti ne nalaze se u isključenju žena iz proizvodnje same po sebi, već prije u materijalnom i ideološkom odvajanju proizvodnje od društvene reprodukcije, u seksualnoj podjeli rada kojoj ovo razdvajanje pomaže da se učvrsti i u devalvaciji rada društvene reprodukcije koju prvenstveno obavljaju žene (Politička ekonomija 'Transnacionalnog biznisa feminizma, str. 2 Business Femin).

S jedne strane, neoliberalni kapitalizam se sve više oslanjao na nedovoljno plaćeni rad žena širom svijeta. Ali s druge strane, strukture koje pružaju podršku ovim ženama, obično i radnicama i majkama, su ukinute. Neoliberalni model privatizacije već nekoliko decenija uništava akumulirane institucije koje su pomagale porodicama da reprodukuju radnu snagu.

Argumenti koje sada iznose pisci koji se pozivaju na koncept društvene reprodukcije predstavljaju snažnu kritiku kontradikcija koje živote žena (i muškaraca) čine sve nesigurnijim. U sve većoj obnovi literature o društvenoj reprodukciji, koja se oslanja na originalni rad Lise Vogel, a koju proširuju Sue Ferguson, David McNally i drugi pisci, pažnja se skreće na uticaj neoliberalizma na same strukture i institucije koje omogućavaju ženama i porodicama da napreduju.[12]

Pisci poput Tithi Battacharye ukazali su na niz institucija – škole; vrtiće; bolnice i druge zdravstvene organizacije; biblioteke; objekte za razonodu – i finansijske aranžmane – penzije i druge socijalne beneficije; koji omogućavaju svakodnevno poslovanje društvene reprodukcije. To su „bezbrojni kapilari društvenih odnosa koji se protežu između radnog mjesta, doma, škola, bolnica – šira društvena cjelina, koju održava i koprodukuje ljudski rad na kontradiktorne, a ipak konstitutivne načine.[13]

U trenutku kada neoliberalna ideologija proglašava „osnaživanje“ žena, što se pretežno tumači kao ulazak sve većeg broja žena u slabo plaćene prekarne poslove, institucije koje bi mogle podržati ovu promjenu sve su manje sigurne. Glavni primjer, ako pogledamo Sjedinjene Američke Države, je nedovoljno finansiranje brige o djeci. To se odnosi i na žene kojima je potrebna briga o djeci ako idu na posao, i na žene koje pružaju tu brigu. Malo ko se sjeća da je 1971. godine prijedlog o stvaranju mreže centara za brigu o djeci finansiranih od strane savezne vlade, sa subvencioniranim plaćanjima za porodice s niskim primanjima, prošao u Predstavničkom domu i Senatu, samo da bi ga tadašnji predsjednik Richard Nixon vetoirao kao mjeru „sovjetskog“ tipa. Od tada nije postignut veliki napredak. Pa ipak, radnici u brizi o djeci su među najniže plaćenima u cijeloj radnoj snazi Sjedinjenih Američkih Država. „Prema izvještaju Centra za proučavanje zaposlenosti u oblasti brige o djeci Univerziteta Kalifornija u Berkeleyju iz 2016. godine, njihova prosječna plata je manja od 10 dolara po satu, a 46 posto njih prima javnu pomoć poput Medicaida ili bonova za hranu.[14]

U Sjedinjenim Američkim Državama, javno obrazovanje je pod napadom čarter škola; sistem socijalne zaštite jedva funkcioniše; princip osiguranih penzija i sistem socijalnog osiguranja su pod stalnim ideološkim i političkim napadima. Dok Obamacare tvrdi da pruža široku zdravstvenu pokrivenost za porodice koje su ranije bile isključene iz zdravstvenog osiguranja, taj model je zapravo neoliberalni projekat koji jača profit kompanija za zdravstveno osiguranje, dok je politika republikanske opozicije ograničila dostupnost programa na države koje su spremne prihvatiti zamjene.[15]

Stoga posao društvene reprodukcije sve više pada na ramena pojedinačnih porodica, a posebno žena u njihovim tradicionalnim ulogama supruge i majke. U tom kontekstu, uvlačenje sve većeg broja žena u nedovoljno plaćenu radnu snagu ili u poduzetništvo putem programa poput mikrokredita, jednostavno služi razaranju društvenog tkiva umjesto da ga obnovi.

Drugo, postoji jasna klasna pristrasnost u novom transnacionalnom poslovnom feminizmu. On izostavlja ogroman broj žena uvučenih u "maquiladora" na meksičkoj granici, "sweatshopove" u Bangladešu, haićanske izvozne zone za preradu i druge slabo plaćene i eksploatatorske lokacije širom svijeta gdje su testovi na trudnoću, dugo radno vrijeme, redovno i nasilno seksualno uznemiravanje radnika, sve karakteristike EPZ-ova koji pokreću proizvodnju elektronike, patika, električnih aparata, odjeće i drugih proizvoda za potrošnju prosperitetnih zapadnih zemalja. Loši uslovi rada i opasni, čak i po život opasni događaji poput ozloglašenog urušavanja fabrike Rana Plaza u Dhaki, Bangladeš, 2013. godine, redovne su karakteristike ovih fabrika (Vidi "Sweatshop Feministkinje").

Slično tome, u Sjedinjenim Američkim Državama, model „velikih trgovina“, kakav je primjer Walmarta, praktikovao je umijeće smanjenja naknada radnicima do te mjere da je posljednjih godina veliki broj zaposlenika Walmarta, od kojih 72 posto zaposlenih po satu čine žene, zavisi od javne pomoći i drugim socijalnim programima za svoj opstanak.[16] Svakako, pritisak za povećanje plata u Walmartu u 2015. i 2016. godini imao je određeni uspjeh. Ali postoje dokazi da menadžment već radi na potkopavanju ovih dobitaka.

Prosječna satnica je porasla otkako je Walmart početkom prošle godine najavio da će povećati plate na najmanje 10 dolara po satu za svoju armiju radnika sa skraćenim i punim radnim vremenom. ... Zaposleni koji su kritičniji prema kompaniji kažu da je Walmart – najveći privatni poslodavac u Sjedinjenim Državama – pronašao suptilnije načine da kontroliše plate svojih radnika. Trgovac na malo je, na primjer, smanjio povećanja plata na osnovu zasluga i uveo novi program obuke koji može zadržati zaposlene na 9 dolara po satu i do 18 mjeseci. ... „Bojim se da je Walmartov plan više usmjeren na odgađanje stvarnog povećanja plata nego na pružanje stvarne obuke“, rekla je Stephanie Luce, profesorica studija rada na Univerzitetu u New Yorku.[17]

Možda će ih obuka koju 10.000 žena iz Goldman Sachs Globalne inicijative već sada prima u poslovnim školama širom svijeta naučiti kako da vode takve kompanije još jeftinije, efikasnije i nemilosrdnije.

Treće, koncept osnaživanja žena u suštini prikriva i prekriva klasnu prirodu kapitalizma. Ovo se može činiti očiglednom poentom, ali ju je vrijedno naglasiti. Uključivanje X broja žena u projekte poput onih koje smo opisivali ni na koji način ne poništava razliku između vlasnika sredstava za proizvodnju i onih koji moraju prodavati svoj rad. U nekim aspektima bismo mogli tvrditi da je fokus na rod ideološki trik, koji prikriva i dalje relevantnu činjenicu da žene čine i dio vladajuće klase i dio radničke klase, a da ne spominjemo žene u brzorastućem „prekarijatu“ širom svijeta. Nesumnjivo je dio ideološkog projekta ovog novog uključivanja „feminizma“ nastaviti visoko efikasno brisanje klasne svijesti koje je bilo toliko dio neoliberalnog projekta. Kao što je Rosemary Hennessy primijetila, „povlačenje od klasne analize... u osamdesetim i devedesetim [čini se] jednim od najefikasnijih ideoloških oružja neoliberalizma“.[18]

Konačno, projekat „osnaživanja“ žena izostavlja makroekonomsku sliku, a posebno kontinuirane efekte „strukturnog prilagođavanja“ na zemlje podložne međunarodnom finansijskom poretku. Tokom 1980-ih, ekonomski napredak mnogih zemalja Trećeg svijeta nakon završetka Drugog svjetskog rata brutalno je prekinut procesom strukturnog prilagođavanja, u kojem je dug korišten kao instrument za otvaranje ekonomija Afrike, Latinske Amerike, bivšeg SSSR-a i drugih zemalja.

Zemlje su bile prisiljene prekinuti svoje pokušaje razvoja pod vodstvom države i umjesto toga usmjeriti svoje napore na ponudu jeftine radne snage multinacionalnim korporacijama, u mnogim slučajevima prvenstveno ženske radne snage, te preusmjeriti državna sredstva iz obrazovanja, stanovanja, zdravstvene zaštite i drugih vladinih usluga na otplatu dugova i izvozne industrije. Ovo restrukturiranje svjetske ekonomije poništilo je napredak iz 1960-ih i ranih 1970-ih i široko se smatra glavnim uzrokom brzog širenja bolesti poput HIV-a/AIDS-a u zemljama poput Južne Afrike i drugdje.[19]

Nemilosrdno restrukturiranje ekonomija Trećeg svijeta 1980-ih i 1990-ih sada se proširilo na Sjever, gdje razvijene zemlje poput Irske i Grčke, te bivše sovjetske države poput Ukrajine, prolaze kroz iste oštre mjere štednje. Kao i kod politika strukturnog prilagođavanja koje su osiromašile globalni Jug 1980-ih, politike štednje koje se možda najbrutalnije primjenjuju u Grčkoj nastoje nadoknaditi kredite izdane tokom 1990-ih politikama koje ne samo da povećavaju oporezivanje, već i predlažu smanjenje penzija radnika i prodaju preostale državne imovine poput luka i željeznica, kako bi se kompenzirali zajmodavci, prvenstveno državne vlade i banke bogatih država poput Njemačke.

Ovo je otvorena klasna borba, oduzimanje penzija radničkoj i srednjoj klasi kako bi se podmirili bankari i drugi bogati zajmodavci zbog njihove loše osmišljene politike kreditiranja. Glavna štampa izvještava o ovim manevrima s ozbiljnim izrazom lica, kao da je riječ o inteligentnoj socijalnoj politici koja u suštini krade od radnika kako bi se udebljali portfelji bogatih i moćnih. Kao što Michael Hudson slikovito opisuje proces:

Koriste finansije kao novo sredstvo ratovanja. U Evropi se vodi rat, ali to više nije vojni rat. Sada koriste finansije umjesto rata i koriste ih da bi rekli: možemo vam otimati zemlju. Možemo vas ostaviti bez posla. Možemo vas kontrolisati i ne moramo vas ubijati, možemo vas jednostavno natjerati da imigrirate oduzimanjem penzija i oduzimanjem vašeg novca. Otimanje zemlje je kao da je u pitanju invazija s ciljem zauzimanja grčkih luka, grčkih željeznica i svega ostalog. Ovo je rat.[20]

Za feminističke analitičarke je ključno da ukažu na kontradikciju između blještavih i visoko medijski promotivnih inicijativa koje se navodno fokusiraju na prava djevojčica i žena, s jedne strane, i, s druge strane, makroekonomskih operacija globalnih finansijskih institucija koje sistematski i okrutno uništavaju kapacitete nacionalnih država da hrane, odijevaju, stambeno zbrinjavaju, obrazuju i obezbjeđuju posao svim svojim građanima.

Konačno, Adrienne Roberts je istakla, sa znatnom ironijom, da je kapitalistički svijet korporacija, vlada, nevladinih organizacija i međunarodnih finansijskih institucija raširenih ruku dočekao određeni oblik feminizma, dok je ljevica, uopšteno govoreći, imala mnogo teže vrijeme da prizna, a kamoli uključi, feminističke principe. „Socijalistički registar, na primjer, iako nikada nije bio čarobni štapić [sic] za feminističku nauku, nedavno je objavio dva uzastopna izdanja o globalnoj krizi [2011. i 2012.] ... koja su se sastojala od ukupno trideset poglavlja, od kojih je samo jedno bilo eksplicitno usmjereno na rodne odnose ... Marksistički međunarodni prikazi političke ekonomije globalne finansijske krize 'uglavnom su ostali nijemi kada je riječ o rodnim opitanjima' (Finansijska kriza, str. 86-7).

Kako je ironično da je neoliberalni kapitalistički establišment prihvatio „feminizam“, dok su nasljednice duge tradicije socijalističke i komunističke teorije i prakse, od Marxa i Engelsa do Augusta Bebela, Clare Zetkin i Rose Luxemburg, na trenutnoj sceni imale toliko poteškoća sa spajanjem marksizma i socijalizma sa feminizmom! Pa ipak, samo u širokom savezu lijevih snaga sa kolektivnom snagom žena u društvenim pokretima, od zapatističkih žena u Chiapasu do MST-a u Brazilu, do aktivista za socijalnu skrb i pokreta Black Lives Matter u Sjedinjenim Državama, među mnogim drugim grupacijama, postoji nada da će se zaustaviti ili usporiti kapitalistički džin koji vodi svijet gotovo u sigurnu ekonomsku, a zapravo i ekološku katastrofu. Možda se možemo nadati da će u narednim godinama te rastuće snage na ljevici, kako u „razvijenim“, tako i u siromašnim zemljama, moći smatrati prikladnim da budu jednako gostoljubive i kreativne prema idejama i aktivizmu međunarodnog ženskog pokreta kao i njihovi korporativni protivnici.

Hester Eisenstein je Profesorica sociologije i ženskih studija, Queens College i na Centru za postdiplomske studije na The City University of New York.

Originalni tekst: Hester Eisenstein (2017) Hegemonic feminism, neoliberalism and womenomics: ‘empowerment’ instead of liberation?, New Formations, 2017(91)