Ogroman dio obespravljenosti žena u Crnoj Gori nesumnjivo je direktno povezan sa njihovom nemogućnošću da dostojanstveno žive od svoga rada. Svako njihovo pravo na izbor, pravedno majčinstvo, obrazovanje, ravnopravan odnos u braku i ko zna još koliko stvari koje spadaju u korpus ženskih ljudskih prava zavise od te (ne)mogućnosti. Ipak, ta činjenica ostaje marginalizovana, jedva dotaknuta u diskusijama o ženskim pravima
Sada kada je završeno obilježavanje Prvog maja, osvrćemo se za sobom, pratimo ko se sve našao na ulici i sa kakvim zahtjevima, spekulišemo u medijima o tome kako se moglo dogoditi da se tema dostojanstvenog rada izmjesti na periferiju i gotovo cjelokupan teren borbe za ljudsko dostojanstvo prepusti identitetskim i nacionalnim pitanjima, tražimo razloge za to u neoliberalnoj ideologiji koja odvraća pogled od klasnih razlika, novim proizvodnim odnosima, mutacijama radničke klase, nalazimo različite razloge za očitu činjenicu da unižavanje našeg rada više ne može da nas razljuti i mobiliše.
Širenje polja za borbu
Po običaju, na crnogorskim ulicama našle su sindikalne organizacije, a onda su tu bili i članovi Radničke partije, grupe ljudi čija su radnička prava akutno ugrožena i tek još poneko. Izvodimo iz toga jedan od dva moguća zaključka: ili smo izgubili svaku nadu u mogućnost da se izborimo za dostojanstvo rada ili više naprosto nismo u stanju da različite oblike lične uskraćenosti dovedemo u vezu sa svojim položajem na tržištu rada. Kako god bilo, dostojanstven rad više ne smatramo glavnim osloncem ličnog, a onda ni klasnog dostojanstva. Ta tema je gurnuta u stranu. Da je drugačije, ulice u crnogorskim gradovima bile bi tokom prvomajskih praznika toliko pune onih koji ili ne mogu da rade ili rade pod ponižavajućim uslovima da igla ne bi imala gdje da stane.
Slično stoje stvari i kada su u pitanju ženska radnička prava. Ogroman dio obespravljenosti žena u Crnoj Gori nesumnjivo je direktno povezan sa njihovom nemogućnošću da dostojanstveno žive od svoga rada. Svako njihovo pravo na izbor, pravedno majčinstvo, obrazovanje, ravnopravan odnos u braku i ko zna još koliko stvari koje spadaju u korpus ženskih ljudskih prava zavise od te (ne)mogućnosti. Ipak, ta činjenica ostaje marginalizovana, jedva dotaknuta u diskusijama o ženskim pravima. Naravno, i dalje govorimo o radnim pravima žena, čak postajemo senzibilniji za pojedine vidove kršenja ženskih radnih prava o kojima prije nekoliko godina ili decenija jedva da smo išta znali, ali najveći broj žena i borkinja za prava žena ipak su daleko spremnije da se pridruži protestima protiv ugrožavanja ljudskih i identitetskih prava nego sindikalcima i pobunjenim radnicima.
Sužavanje polja borbe za ženska prava na teren kulturnih, identitetskih i rodnih pitanja nailazi na kritiku socijalističkih ili marksističkih feministkinja. Poput autorki manifesta „Feminizam za 99 %“ (2019), na primjer, one nas pozivaju da širom otvorimo oči i vidimo ono što često ostaje skriveno od pogleda – da su patrijarhat i kapitalizam dva lica iste medalje, da potlačenost žena uvijek ima razlog u nastojanju da se od njihovog rada profitira i da zato borba za ženska prava mora biti i klasna borba.
Riječ je, dakle, o nastojanju feministkinja da, na tragu marksističkih ideja, u diskusiju uvedu RAD kao operativnu kategoriju koja razlaže uzroke diskriminacije žena. U manifestu „Feminizam za 99 %“ (siromašnih žena) koji potpisuju socijalističke feministkinje Nancy Fraser, Cinzia Arruzza i Tithi Bhattacharya, upravo se apeluje da se rad (ženski) uvede u feminističku diskusiju, da se uzroci potlačenosti žena traže na tragu interesa kapitala i da se proširi sama ideja o tome šta se razumije kao ženski rad (prije svega, ovdje se misli na orođeni, ogromni neplaćeni ženski rad na kojem se gomila privatni kapital). Ono što bi trebalo da slijedi ili se priželjkuje je „feminizam ženskih štrajkova koji anticipira mogućnost nove, dosad nezabilježene, feminističke, internacionalističke, okolišne i antirasističke faze klasne borbe“.
Lažna dilema
Ovakve projekcije feminističke borbe često su praćene kritikom „neoliberalnog feminizma“ koji, svodeći polje borbe na kategoriju roda, omogućava reprodukciju socijalne nejednakosti i pacifikuje ženski pokret, isključujući ga iz polja zajedničke političke borbe sa svima čiji je rad eksploatisan.
Ali, da li je izbor između RODA i RADA zapravo lažna dilema, na šta nas upozoravaju i same autorke manifesta „Feminizam za 99 %“? Istorija ženskog pokreta pokazuje da je svođenje tzv. ženskog pitanja na klasno dalo samo ograničene rezultate i da su u univerzalnim klasnim borbama žene ostajale kratkih rukava. Primjer socijalističke Jugoslavije to, između ostalog, pokazuje: žene su se izjednačile sa muškarcima u radnim pravima, mogle su da računaju na relativno dostojanstven rad, ali je rodna diskriminacija i dalje ostala na snazi. Na drugoj strani, više je nego očito da ignorisanje ili sklanjanje u stranu klasnih pitanja neminovno završava u onome što bismo mogli nazvati „feminizmom za 1 %“ (bogatih žena) i da nema uticaja na društvene promjene koje bi vodile socijalnoj prvdi. Ono čega bismo, na kraju, morale biti svjesne je da ROD i RAD moraju ići zajedno kako u analizi položaja žena, tako i u borbi za promjenu njihovog položaja.
Dakle, da li će idućeg Prvog maja na crnogorskim ulicama biti više žena koje će biti tu da bi pokazale da svoje ne samo ljudsko, već i rodno, žensko dostojanstvo dovode u vezu sa pravom na dostojanstveni rad i da neće dopustiti nikakvo razdvajanje rodnih i radnih pitanja. To zavisi prije svega od onoga što bismo mogli opisati kao „raslojavanje feminističkog diskursa“ u Crnoj Gori, to jest spremnosti da se homogenost i doktrina izlože riziku i da se u političku diskusiju o ženskim pravima hrabro uvedu upravo ona pitanja koja su vezana za dostojanstven RAD uz volju da se ona rešavaju zajedno sa svima drugima koji su poniženi.