Izvan okrilja zapadnjačkog feminizma

Iako možda najeksponiraniji, zapatistički feminizam nije usamljen kao dekolonijalno feminističko iskustvo koje pomjera granice feminističkih borbi. Savremene feministkinje danas identifikuju cijeli talas srodnih dekolonijalnih i domorodačkih feminističkih borbi koje nastaju izvan okrilja zapadnjačkog feminizma, koje sve slijede istu logiku – feminizam se mora graditi iz stvarnih iskustava potlačenih žena

„Mi žene pokrećemo život, a kapitalizam pokreće smrt, teror i tjeskobu širom svijeta“ – rekla je Erika, borkinja za ženska prava na Prvom međunarodnom skupu zapatistkinja koji je održan 2018. godine u saveznoj meksičkoj državi Čijapas. „Zato treba da se borimo zajedno. Dogovorile smo se da živimo, a za nas živjeti znači boriti se. Zato se dogovaramo da se svaka bori na svoj način, u svom mjestu i u svoje vrijeme“.

Ovo nisu glasovi koje čujemo u feminističkom krugu u kojem se krećemo, koji je nastao na zapadnjačkom političkom i feminističkom nasljeđu. Za zapadnjački ukus, ovako smjele feminističke alternative neoliberalnom kapitalizmu nezamislive su, idealistički djetinjaste i politički nezrele. Jednom riječju – inferiorne. Na djelu imamo kolonijalni pristup, kojega ni feminizam nije, nažalost, pošteđen. Zapadnjački feministički diskurs se želi predstaviti kao nadmoćan i univerzalno legitiman. To je istovremeno i poziv da ne uzimamo ozbiljno druge van-zapadnjačke ženske borbe. U konačnom, pozvani smo da nikad ne posumnjamo da je neoliberalni kapitalizam univerzalna nužnost zasnovana na „prirodnosti“ ljudskih interesa i da su, kad je o ženskim pravima riječ, izvjesne korekcije unutar toga sistema jedino čemu možemo da se nadamo, kako nas uči zapadnjački neoliberalni feminizam.

Graditeljke novog svijeta

Za razliku od nekih drugih ne-zapadnjačkih ženskih pokreta, sličnog političkog angažmana, koji su ostali anonimni, zapatistkinje su postale planetarno poznate. Zato su one u velikoj mjeri zaslužne za jačanje ideja koje vežemo za dekolonijalni feminizam, širenje uvjerenja da ne postoji samo jedan oblik borbe za ženska prava i da moramo uvažiti raznolikosti tih borbi.

Političke ideje zapatistkinja u osnovi se oslanjaju na anarhističku i ljevičarsku političku tradiciju i tačke u kojima dolazi do razilaženja sa neoliberalnim feminizmom su u osnovi one koje se tiču opsega poželjnih društvenih intervencija. Poruke koje su se mogle čuti na Prvom međunarodnom skupu zapatistkinja 2018. godine, poput one već citirane o ženama koje „pokreću život“, pozivi na udruženi otpor patrijarhatu i kapitalizmu čine se kao nešto što u pogledu radikalizma prevazilazi granice „pristojnog“ feminističkog političkog otpora u zemljama neoliberalng kapitalizma. U Meksiku, zemlji u kojoj je femicid sistemska pojava i u kojoj domorodačke zajednice decenijama odolijevaju kolonijalnim i neoliberalnim pritiscima, zapatistkinje nisu samo borkinje protiv nepravdi – one sebe vide kao graditeljke jednog drugačijeg svijeta. Prava i slobode za njih nijesu proizvod apstraktnih diskursa ili akademskih debata već se one rađaju u konkretnoj praksi, svakodnevnoj borbi i kroz solidarnost žena koje su istinski povezane sa svojim zajednicama i životima, što se sve može tumačiti kao kritika na račun savremenih zapadnjačkih feminističkih platformi koje promašuju ono najvažnije: da prava ne nastaju u diskursu, nego u praksi. Umjesto lidera i institucionalne strukture, zapatistkinje pozivaju na kolektivnu autonomiju, antikapitalističku i antikolonijalnu borbu – tako se stvara prostor u kojem se ženska sloboda i društvena pravda istovremeno ostvaruju.

Istorija nema kraja

Za zapatistički pokret (EZLN - Ejército Zapatista de Liberación Nacional) svijet je saznao 1. januara 1994. godine, kada je, samo dva sata nakon stupanja na snagu Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA), u Čijapasu izbio ustanak domorodačkih zajednica, prvenstveno Maja Indijanaca. Pod maskama i uz vođstvo brojnih žena, EZLN je osporio legitimnost države koja je svoje najsiromašnije građane prepustila zaboravu. Glavni razlozi za ustanak bili su nedostatak autonomije u očuvanju domorodačke kulture, odsustvo zakonskih prava za zaštitu zemlje i slobode, kao i nedovoljna dostupnost osnovne medicinske zaštite.

Tokom 1980-ih, neoliberalizam je postao dominantna ideologija kapitalističke klase nametnuvši svijetu privatizaciju i brutalno rezanje socijalnih davanja. Latinska Amerika bila je zamorče takve politike, a Meksiko je prednjačio u otvaranju tržišta stranim investitorima. Elite su postajale sve bogatije, a radnici sve siromašniji. U tom kontekstu, potpisivanje NAFTA sporazuma označilo je kulminaciju procesa koji je autohtono stanovništvo i seljake dodatno gurnuo na margine.

Zapatistički ustanak bio je više od lokalne pobune – on je bio odgovor na globalnu nepravdu, pokušaj da se oduzme legitimitet poretku koji marginalizuje većinu zarad profita manjine. Iako vojno nadjačani, zapatisti su dobili podršku iz cijelog Meksika i svijeta i tako postali simbol otpora neoliberalizmu. Kroz autonomne opštine i karakole, oni su pokušali da stvore alternativu sistemu koji ih je isključio, samoupravne zajednice utemeljene na solidarnosti, direktnoj demokratiji i lokalnoj kontroli. Njihov put nije bio bez izazova niti unutrašnjih napetosti, a razlika između gerilskog pristupa zapatista i marksističke ideje o centralnoj ulozi radničke klase ostali su i dalje tema za raspravu. Ipak, EZLN je razbio iluziju o „kraju istorije“ i vratio na političku pozornicu ideju da je drugačiji svijet moguć, i to ne kroz pregovore sa elitama, već kroz otpor odozdo.

Nova zajednica – nova logika

Inspiraciju za svoju borbu zapatisti i zapatistkinje nijesu crpili samo iz lokalne istorije, već i iz šireg revolucionarnog nasljeđa Latinske Amerike, prije svega iz gerilske tradicije koju je uspostavio Če Gevara. Poput mnogih pokreta toga vremena, EZLN je bio pod uticajem Kubanske revolucije i ideje da seljačka gerila može da predvodi društvenu transformaciju. Međutim, Če Gevara je zanemario ključnu ulogu radničke klase u uspjehu Oktobarske revolucije, pa je u kontekstu kolonijalnih društava vjerovao da će upravo seljaci, kroz gerilski rat, biti nosioci društvene promjene. Međutim, istorija je pokazala da takva strategija nikada nije za rezultat imala uspostavljanje autentične radničke demokratije. Time su gerilski pokreti, pa i EZLN, ostali ograničeni, bez mogućnosti da uspostave širu, održivu društvenu alternativu.

Zapatistička pobuna predstavljala je, dakle, prvi snažan antikapitalistički zanos nakon sloma staljinizma, trenutak u kojem se ponovo pojavila nada da alternativa globalnom poretku nije samo moguća, već i nužna, uprkos trijumfalizmu kapitalista koji su već proglasili kraj istorije.

Ali, istinska snaga pokreta nije bila samo u tom naletu otpora, već u njegovom dugoročnom, autonomnom projektu izgradnje zajednica koje odbacuju logiku države, kapitala, kolonijalizma i patrijarhata. Žene u ovom pokretu nijesu bile samo učesnice – one su stvarale jednu potpuno novu političku alternativu. Zapatistkinje su 1993. godine sastavile Revolucionarni zakon žena, u kojem su jasno artikulisale svoja osnovna prava: pravo na izbor partnera, obrazovanje, učešće u borbi, zaštitu od nasilja, jednakost.

Svijet bez potlačenih

Zapatistkinje nijesu tražile da budu uključene u sistem – one su tražile njegovu promjenu. Njihov feminizam možemo opisati kao dekolonijalan upravo zato što odbacuje i liberalni univerzalizam i kapitalističko kooptiranje ženskih borbi.

Danas možemo vidjeti zašto je to dobro na primjeru korporativnog feminizma. Mnoge velike korporacije koriste feminističke slogane i haštagove kao što su #GirlBoss, WomenEmpowerment ili „smash the patriarchy“ u reklamama ili kampanjama da bi privukle pažnju kupaca, posebno žena i tako povećale profit. Međutim, dok promovišu sliku osnaženih žena, te iste kompanije često ne mijenjaju stvarne strukturalne nejednakosti, poput loših uslova rada, niskih plata, nedostatka prave ravnopravnosti u menadžmentu ili odsustva beneficija za majke. Tako je borba za žensko pravo na rad postala roba i marketinški alat, a „osnažena žena ili girlboss“ simbol prividne borbe protiv patrijarhata – ona nije tu da bi ga srušila, već da bi zauzela mjesto u njegovom korporativnom vrhu.

Upravo je to ono protiv čega se zapatistkinje bore. One ne pitaju kako da žena uspije u svijetu koji je nasilno ustrojen, već traže odgovor na sljedeće pitanje – Kako zajednički stvoriti svijet u kojem niko neće biti potlačen? „Feminizam koji ne raskrsti sa imperijalizmom i kapitalizmom postaje sredstvo reprodukcije moći“ – piše Fransoaz Veržes u svojoj knjizi „Dekolonijalni feminizam“ (2019). Ovdje ona, između ostalog, upozorava da zapadni feminizmi, naročito liberalni, često stavljaju naglasak na „osnaživanje žena“ na tržištu rada, individualnu afirmaciju i političku reprezentaciju, dok zanemaruju kontekst siromaštva, rasizma i kolonijalne eksploatacije. Zapatistkinje su, međutim, izašle sa idejom savezništva, a ne polarizacije. One su smatrale da žene ne treba da se bore protiv muškaraca, već protiv sistema koji potčinjava i jedne i druge. To je ključna razlika u odnosu na liberalni feminizam, koji ne propituje strukture moći, već samo traži učešće žena u njima. To je ono isto na čemu u svom djelu „Zar nisam i ja žena: Crne žene i feminizam“, insistira bel hooks: „Za mene feminizam nije samo borba protiv muškog šovinizma... to je opredjeljenje za iskorjenjivanje ideologije dominacije koja prožima zapadnu kulturu na različitim nivoima - pola, rase i klase...“.

Feminizam je nužno radikalan

Zapatistkinje su tokom gotovo tri decenije ostvarile niz konkretnih i dubinskih promjena u svojim zajednicama. Zahvaljujući Revolucionarnom zakonu, žene u zapatističkim zajednicama dobile su prava koja nisu ostala mrtvo slovo na papiru. Zapatističke zajednice izgradile su autonomne škole i zdravstvene centre u kojima žene imaju ravnopravan pristup obrazovanju i medicinskoj brizi. Postoje i specifični programi za žensko zdravlje, uključujući edukaciju o reproduktivnim pravima, trudnoći i prevenciji nasilja. Zapatistkinje su osmislile i uspostavile kolektivne mehanizme rješavanja nasilja, koji uključuju savjete starijih, zajedničke rasprave i edukativne mjere, pri čemu fokus nije na kazni, već na transformaciji odnosa. I muškarci su uključeni u procese edukacije o rodnoj ravnopravnosti. Zapatistkinje aktivno učestvuju u Juntas de Buen Gobierno, strukturama autonomnih vlasti koje donose odluke na lokalnom nivou. Zidovi zapatističkih škola, bolnica i javnih prostora krase brojni murali posvećeni ženama, njihovoj borbi i dostojanstvu. To nije samo estetski, već politički čin, afirmacija ženskog subjekta kao ravnopravnog tvorca budućnosti.

Potrebna nam je feministička misao koja razumije da nema slobode za žene ako vladaju rat i siromaštvo. Ili, kako to kaže Anđela Dejvis – „feminizam mora biti radikalan, jer ide u srž problema“. I upravo to čine zapatistkinje: one se ne boje i ne pristaju na kompromise. Tri decenije nakon zapatističkog ustanka, Čijapas je i dalje jedno od najsiromašnijih i najnestabilnijih područja Meksika, sa dubokim strukturnim problemima. Više od dvije trećine stanovništva i dalje živi u siromaštvu, skoro trećina u ekstremnom siromaštvu, bez osnovnih uslova za život. Uz to, sve prisutnije nasilje narko kartela i povezanost državnih struktura sa organizovanim kriminalom dodatno ugrožavaju svakodnevicu i bezbjednost stanovništva, uključujući i zapatističke zajednice. Zato je EZLN najavio unutrašnju reorganizaciju, pokušavajući da tako odgovori na novu realnost. I to je još jedna lekcija zapatistkinja. Umjesto da idealizuju pokret, one pozivaju na kritiku njegovih dometa i ograničenja, kako bi se jasnije sagledala mogućnost promjene.

Zapatistički feminizam pokazuje da feminizam nije (samo) pitanje identiteta, već pitanje strukture i pitanja kako da svijet postane mjesto dostojno života svih? Tu se, dakle, ne radi o jednakosti unutar hijerarhije, već o njenom rušenju. Ne radi se o boljoj poziciji žene u svijetu nepravde, već o svijetu u kojem pravda nije privilegija.

Borba se živi

Iako najeksponiraniji, zapatistički feminizam nije usamljen kao dekolonijalno feminističko iskustvo koje pomjera granice feminističkih borbi. Savremene feministkinje danas identifikuju cijeli talas srodnih dekolonijalnih i domorodačkih feminističkih borbi koje nastaju izvan okrilja zapadnjačkog feminizma, od kurdskog ženskog pokreta u Rojavi (u Siriji), preko pokreta domorodačkih žena iz Kanade i SAD-a (MMIW – Missing and Murdered Indigenous Women), pokreta Movimento Negro, feminističkih pokreta koji se razvijaju u ruralnim oblastima Indije pa sve do Uchinānchu ženskog pokreta na Okinavi u Japanu.

Svi ovi pokreti imaju istu logiku – feminizam se mora graditi iz stvarnih iskustava žena koje su višestruko potlačene. U vremenu u kojem se feminističke poruke pakuju u reklame i koriste kao valuta na tržištu, dekolonijalni feminizmi su podsjetnik da se borba ne može kupiti, već da se mora živjeti. I da ograničenja koja nam se nameću kao „prirodna“ važe samo za svijet kapitalizma u kojem mi živimo.