Seksualnost u patrijarhatu je bila i ostala
nasilna i to je ono na šta želimo da ukažemo kada se bavimo feminističkom
revizijom istorije ženske seksualnosti. Lišiti se toga prava značilo bi
zatvoriti oči pred potresnim iskustvima žena vjekovima unazad
Godine 1937. devetogodišnja Eunice Winstead udala
se za dvadesetčetvorogodišnjeg muškarca. Bilo je to u SAD, u državi Tenesi.
Ovaj brak bio je medijski detaljno propraćen, ali ne iz bilo kakvog kritičkog
ugla – razlika u godinama bila je samo medijska senzacija, pa su novinari obilazili
više puta ovaj bračni par za njihovog života. Tako je zabilježeno da je majka
djevojčice na dan vjenčanja kazala da mlada možda ima malo godina, ali da
odlično kuva, kao i da se djevojčica stidljivo krila od novinara i grlila svoju
lutku. Na prvu godišnjicu braka, novinari ponovo dolaze i opisuju život Eunice
i njenog supruga, kao da izvještavaju o bilo kom, ravnopravnom bračnom paru. U
medijskim izvještajima se nabrajaju kućni poslovi koje je djevojčica savladala.
Ono što posebno izaziva mučninu je isticanje činjenice da bračni par dijeli istu
sobu.
U ovoj priči o jednom „neobičnom bračnom paru“
naslućujemo nešto što bismo danas odmah prepoznali kao pedofilsko seksualno
nasilje. Međutim, na osnovu medijskih izvještaja zaključujemo da je javnost
bila znatiželjna, čak i kritički nastrojena prema činjenici da djevojčica ne
idu u školu, ali da te ne tako davne 1937. godine nikome nije smetalo
pedofilsko seksualno nasilje koje se moglo pretpostaviti u slučaju jedne takve
bračne zajednice.
Političnost seksualne želje
Senzibilnost za seksualno nasilje mijenjala se i
postajala sve veća tokom vremena. Danas smo nesumnjivo mnogo senzibilniji,
imamo izoštreniji pogled na seksualno nasilje i manje smo tolerantni prema
njegovim različitim manifestacijama. Ta nova osjetljivost ohrabruje nas da govorimo
o seksualnom nasilju ne samo nad savremenim ženama, već i nad onima za koje
vjerujemo da su pretprjele nasilje u prošlosti. Tako se javlja sve više
istraživanja o seksualnim iskustvima žena u prošlosti. Feministička revizija
istorije ženske seksualnosti čini nam se danas ne samo moguća, već i neophodna.
Istorijska istraživanja poput onog na osnovu koga je nastala knjiga „Ne igraj
se sa vatrom, zadnjicom i zmijama“ (slobodan prevod) slovenačke autorke Milene
Miklavčić omogućavaju nam da sagledamo istoriju ženske seksualnosti. Od onoga
što tamo vidimo gubimo dah – istorija ponekad liči na istoriju zastrašujućeg, normalizovanog
i nevidljivog seksualnog nasilja.
Ipak, nisu svi raspoloženi da slušaju o
seksualnom nasilju nad ženama u prošlosti. Ponekad možemo čuti i „argumente“
kojima nam se osporava pravo da o tome uopšte govorimo. Ti argumenti dolaze od
različitih branitelja patrijarhalnog prava nad ženskim tijelom. Neki od tih „argumenata“
slični su onima koje možemo čuti i kada govorimo o seksualnom nasilju nad
savremenim ženama. Branitelji patrijarhalne seksualnosti pokušavaju da suze
teren seksualnog nasilja tvrdeći da o nasilju možemo govoriti samo onda kada je
žena pružila otpor tokom seksualnog čina ili kada je sama identifikovala kao
nasilje ono što je iskusila. Kada je riječ o nasilju nad ženama u prošlosti,
ovim „argumentima“ pridružuje se i onaj kojim se dovodi u pitanje naše pravo da
savremene predstave o seksualnom nasilju primjenjujemo na druge istorijske
kontekste. Sve u svemu, to bi značilo da u slučaju djevojčice Eunice Winstead
ne bismo imali pravo da govorimo o seksualnom nasilju nad njom zato što nemamo
dokaze da je ona samu sebe doživljavala kao žrtvu seksualnog nasilja i zato što
pedofilija u bračnom kontekstu u to vrijeme nije bila identifikovana kao pravno
nedopustivo nasilje. Jedino što nam preostaje, shodno takvim idejama, jeste da
ćutimo.
Iako su njihovi motivi sasvim suprotni, slične
stavove protiv miješanja u seksualna iskustva žena zagovaraju i seks-pozitivne feministkinje
koje su se još osamdesetih godina prošlog vijeka pobunile protiv radikalne feminističke
kritike patrijarhalnog seksa zahtijevajući da se ženama prizna pravo na seksualno
zadovoljstvo u patrijarhatu. One su, u duhu liberalizma, zahtijevale da se ženama
dopusti da uživaju u seksu, kakav god on bio, a nastojanja radikalnih
feministkinja da izlože kritici patrijarhalnu seksualnost odbacile kao
moralistički autoritarizam i nedopustivo miješanje u ženske individualne slobode.
Bilo da se njima feministkinje žele ućutkati, ili
da se ženama želi dati sloboda da bez moralističke pridike uživaju u seksu
kakav god on bio, uključujući čak i onaj koji je patrijarhalno nasilan – svi
ovi argumenti kojima nam se uskraćuje pravo da govorimo o seksualnom nasilju nad
ženama u prošlosti, kao i u sadašnjosti, svode se zapravo na ideju da je
seksualna želja nešto nagonsko, dakle nešto što ne može biti analizirano i
kritikovano.
Pozivajući se na
stavove radikalne feministkinje Ketrin Mek Kinon, Amia Srinivasan u knjizi „Pravo
na seks“ objašnjava da se iza stavova o nemiješanju u žensku seksualnost, to
jest poštovanju suverenosti ženske želje zapravo krije „frojdovska pozicija o
seksualnoj želji kao unutrašnjem, prirodnom, pretpolitičkom nagonu“. Međutim, Srinivasan smatra da seksualna želja nije „pretpolitički“
nagon. U seksualnu želju već su upisani odnosi moći, što znači da je političnost
integrisana u samu želju. Takvo, političko shvatanje želje daje nam za pravo da govorimo o
seksualnom nasilju nad ženama bez obzira na to kako žena doživljava nasilje. Rob
može, kako se kaže u ovoj knjizi, biti fasciniran gospodarom i ta fascinacija
može imati oblik seksualne želje, ali – da li nas to lišava prava da o tom
odnosu govorimo kao odnosu roba i gospodara? Ili, kako to kaže Srinivasan – činjenica
da mnoge žene ne samo da ne prepoznaju nasilje, već i da su u stanju da dožive
zadovoljstvo pod ovim uslovima je „samo dokaz koliko je situacija loša“.
Politički pogled
na seksualnu želju ohrabruje feminističku reviziju ženske seksualnosti u patrijarhatu.
Ako seksualnost shvatimo na takav – politički
način, onda nas strah od moraliziranja ili zalaženja u područje ličnih sloboda
žena u prošlosti, kao ni nepostojanje ženskog otpora, ne mogu spriječiti da
govorimo o seksualnom nasilju kojem su one bile izložene. Ako je nasilje bilo
(i ostalo) integrisano u samu seksualnu želju ne samo muškaraca, već možda i
žena, onda treba dopustiti mogućnost da su žene uživale u seksu u kojem su bile
svedene na objekat muške želje, iako nam to ne bi smjelo odvratiti pogled sa
svih onih žena koje nisu uživale i koje su ono što im se dešava prepoznavale
kao nasilje (nažalost, malo je toga što o ženskoj želji u prošlosti možemo sa
sigurnošću tvrditi). Svakako, cilj feminističke revizije ženske seksualnosti nije,
ili barem ne mora biti moralistička kritika žena, kako to tvrde seks-pozitivne
feministkinje. Jedini cilj ovakvih istraživanja je ukazivanje na činjenicu da
je seksualnost u patrijarhatu bila i ostala nasilna.
Zastrašujući pogled unazad
Koliko god bili spremni da prihvatimo mogućnost
ženskog uživanja u patrijarhalnom seksu, na šta nas pozivaju seks-pozitivne
feministkinje, ono što znamo o ženama u istoriji patrijarhata ne ohrabruje nas
da u to povjerujemo.
Žene su vjekovima pristajale na obavezu
seksualnih odnosa koji su smatrani „bračnom dužnošću“. U istorijskim svjedočanstvima
nema pomena o seksualnom nasilju koje su žene mogle doživjeti u okviru svog
uobičajenog bračnog života. Brakovi su bili ugovarani, žene su ulazile u brak
kao maloljetnice. Ženski život se sam po sebi smatrao bolnim i mučeničkim, prije
svega u tjelesnom pogledu, zbog velikog broja porođaja i teškog fizičkog rada. Razumijevanje
seksa kao „bračne dužnosti“ ukazuje na to da je i on mogao biti još jedna vrsta
mučenja za žene, možda i nasilja koji je žena morala da istrpi. Silovanje izvan
braka je svakako bilo prepoznato kao nasilje, ali se ono nije smatralo kršenjem
ženskih prava. Ono je tretirano kao povreda imovine oca, odnosno muža: u prvom
slučaju porodica je bila „obrukana“ i postojala je mogućnost da se kćerka neće
udati, a u drugom slučaju suprug je bio taj za koga se smatralo da je oštećen.
„Polni život“, priručnik za brak izvjesnog dr
Nikole Palića, iz ne tako davne 1955. godine, veoma popularan u bivšoj
Jugoslaviji sudeći prema dostupnosti ove knjige na sajtovima poput Kupindo, savjetuje
muškarcima da prve bračne noći, bez obzira na ženino negodovanje, „prodru u nju
i završe svoj posao muški“. Zar to nije upravo definicija silovanja?
„Naš otac bio je oženjen tri puta, ali je većinu
svog života proveo živeći sa svojom kćerkom iz prvog braka Marinkom, sa kojom
je imao dvoje djece. Svi u selu su to znali, ali je, kako su godine prolazile,
to prestalo da ih šokira. Otac je imao rođaka koji je takođe bio u incestuoznoj
vezi sa svojom kćerkom. Bio je pijanica i nasilnik...“ – ovo je samo jedna od
užasavajućih ispovijesti iz knjige slovenačke autorke Milene Miklavčić „Ne
igraj se sa vatrom, zadnjicom i zmijama“.
Jedna druga žena, čiji je slučaj takođe opisan u ovoj
knjizi, koju iskorištava njen brat i sa kojim je primorana da živi, smatra da
mora da „poštuje“ sve što on želi, uključujući i njegove seksualne potrebe. Tako
ostaje trudna sa njim i tek na samrti jednom od svojih nećaka priznaje kroz šta
je sve prošla, vjerujući pritom da je ona ta koja je „počinila grijeh“.
Ova knjiga koja, nažalost, nije prevedena na naš
jezik, rijetka je i dragocjena dokumentarna zbirka seksualnih iskustava
slovenačkih žena s kraja 19. i početka 20 vijeka. Ispovjesti su pune nasilja,
naredbodavnog odnosa muževa koji otvoreno ispoljavaju svoje seksualne želje,
nekad na strahovito nasilan način, dok su žene primorane da ih pasivno poštuju.
Nekada djeca govore o zastrašujućim seksualnim iskustvima kroz koje su
prolazile njihove majke. U ovim ispovijestima, makar onima koje su dostupne onlajn,
ne vide se emocije tih žena, ni njihovi stavovi o tome šta im se dešavalo.
Vidimo samo suve činjenice. Te ispovijesti su mučne, a mi koji ih čitamo stalno
priželjujemo da ove žene kažu sve, ispričaju na koje načine su bile mučene i
silovane, oslobode svoje emocije i iskažu otpor.
Ali, otpora nema. Poražava nas to što tako
rijetko nailazimo na otpor ili svijest o nasilju u prošlosti. Enice Winstead je
bila intervjuisana i pred kraj života. Tada je kazala da je „imala sreću što je
imala dobrog čovjeka, ali da ne preporučuje djevojkama brak prije 21. godine“.
Ta antipreporuka sopstvenog iskustva bila je jedini zabilježeni protest i
nagovještaj da nešto u njenom životu nije bilo kako treba.
Istorija psiho-fizičke boli žena kroz patrijarhat čini se zaista zastrašujuća. Činjenica da žene nasilje kroz koje su prošle normalizuju, i ne osjećaju bijes, bolnija je od samog užasa kroz koji su prošle. Taj izostanak otpora i njihovo povlačenje u pasivnost kao da predstavlja krajnji poraz žene u patrijarhatu.
Da li treba da kažemo – u redu, ako se one nisu opirale, mi nemamo prava da to radimo u njihovo ime? Naravno da ne treba, čak i ako bismo mogli da na to zažmurimo. Ono što danas znamo o seksualnom nasilju, svoju slobodu da o tome javno govorimo – to je ono što pokušavamo da damo ženama iz prošlosti feminističkom revizijom istorije ženske seksualnosti. I na taj način im svakako ne pridikujemo, ne kritikujemo ih ako su možda uživale u seksu, ili zato što nisu pružile otpor, i ne ugrožavamo njihove slobode. Samo odbijamo da držimo nasilje „ispod tepiha“ i da učestvujemo u reprodukovanju idealizacije patrijarhata i idealizujućih stereotipa o srećnoj ženi u patrijarhatu.