Ono što je počelo kao feministička kritika patrijarhalnog nastojanja da se žena svede na svoju reproduktivnu ulogu završilo se feminističkim ignorisanjem majčinstva kao teme, poricanjem bilo kakve važnosti majčinstva, ponekad i potcjenjivanjem žena koje su se opredjeljivale za majčinstvo umjesto za karijeru
Žena mora da ima mogućnost da slobodno izabere da li želi ili ne želi da bude majka – to je jedno od osnovnih načela borbe za ženska prava. U svojoj istoriji, feministički pokret snažno se zalagao za pravo žene da izađe iz okvira tradicionalne majčinske uloge i ostvari se kao ljudsko biće i u drugim ulogama, ako je to ono što želi. Iako ta borba nije završena, to zalaganje dalo je rezultate: danas smo, manje ili više, spremni da se složimo da žena ne mora biti majka da bi njen život imao svrhu.
Ali, šta se u međuvremenu dogodilo sa drugim pravcem te borbe za slobodno određenje prema majčinstvu – sa pravom žene da bude majka? To pravo takođe je trebalo podršku. Mnogim ženama u svijetu pravo na majčinstvo uskraćivano je i još se uskraćuje na različite načine i iz različitih razloga, uglavnom ekonomskih, nekada i rasističkih. Osim toga, žene širom svijeta rađaju i odgajaju djecu u ponižavajućim uslovima. Da li te žene mogu da računaju na podršku borkinja za ženska prava, građanskih aktivista i drugih emancipatorskih snaga u istoj mjeri kao i žene koje, na primjer, traže pravo na abortus ili mogućnost da uđu u politički prostor koji muškarci čuvaju za sebe? Ili tu ipak postoji neka razlika?
Kamen spoticanja
U tekstu „Subverzija majčinstva“ italijansko-američka feministkinja Silvija Federiči tvrdi da razlika postoji. Ona objašnjava kako je majčinstvo postalo „kamen spoticanja“ feminističkog pokreta u vrijeme neoliberalnog kapitalizma. Taj pokret je, kako piše Federiči, u jednom trenutku odustao od teme majčinstva da ne bi ugrozio teško stečenu ravnopravnost žena u javnoj sferi. Neoliberalni kapitalizam postavio je svoje uslove rodne ravnopravnosti: žena može dobiti jednaku šansu ako se potpuno izjednači sa muškarcem. Žena sa karijerom postala je ikona neoliberalnog društva. Borkinje za ženska prava to su prihvatile. Pristale su da majčinstvo, koje ženu čini tako nekonkurentnom i ranjivom, gurnu pod tepih.
Federiči govori o anti-majčinskom raspoloženju neoliberalnog kapitalizma. Naravno, nije riječ o protivljenju rađanju djece. Kao i u svakom drugom sistemu, i ovdje se i te kako računa na žensku želju za majčinstvom, a centri moći nastavljaju da kontrolišu prokreaciju, vrše kontrolu nad reproduktivnim sposobnostima žena i koriste ih za sticanje kapitala. Ali u javnom diskursu više nema mjesta za temu majčinstva i probleme sa kojima se majke nose. Majčinstvo je tako vraćeno u privatnu sferu. Nakon svih pokušaja da se majčinstvo politizuje, da se javno prizna da je ono interes cijele zajednice i da se države obavežu da preuzmu dio odgovornosti za odgajanje djece, majčinstvo je opet postalo samo lična stvar svake žene od koje se sada očekuje da se sama, bez trošenja zajedničkih resursa i podrške države, sa tim izbori. Feministički pokret pristao je na te uslove i odustao od zastupanja majčinskih interesa. Teme poput, na primjer, porodiljskog odsustva, socijalnih politika koje bi olakšale brigu o djeci itd. jednostavno su nestale sa agendi ženskih pokreta. Tako je u SAD, kako kaže Federiči, „reprodukcija kao područje borbe toliko napuštena da se feministkinje nisu borile čak ni za porodiljska odustva“.
Posljedice toga „napuštanja repodukcije kao područja feminističke borbe“ vidimo i golim okom. Lako je opaziti da neki oblici ugrožavanja ženskih prava poput, na primjer, mizoginije na društvenim mrežama izazivaju burnu reakciju građanskih aktivista i emancipatorskih društvenih aktera dok teme koje se tiču majčinstva, poput nesigurne alimentacije, porodiljskog odsustva, teških uslova za podizanje djece itd. kao da prolaze ispod radara. Iako se veliki broj majki svakog dana suočavaju sa mnogim teškoćama, njihova iskustva ostaju nevidljiva. Čini se kao da niko nije spreman da ih prepozna kao feministički značajne i kao takve javno zastupa (te teme se uglavnom prepuštaju roditeljskim udruženjima).
Ćutljive i glasne majke
Majčinstvo je velika tema ženske emancipacije, koju je neoliberalni kapitalizam (privremeno?) uspio da skine sa dnevnog reda. Ako je mlađe žene lako ubijediti da majčinstvo nema veze sa borbom za ženska prava, za starije generacije žena to sigurno ne važi. One se sjećaju da se projekat podrške ženskoj emancipaciji u jugoslovenskom socijalizmu dobrim dijelom ticao upravo institucionalne podrške majkama kako bi one mogle da usklade brigu o djeci sa javnim poslom. O toj temi raspravljalo se na kongresima SKJ. Možda bismo danas mogli da nađemo zamjerke tom projektu ili da zaključimo da socijalističko „balansiranje“ između privatne i javne sfere nije dalo očekivane rezultate, ali ovo iskustvo socijalističke Jugoslavije (i drugih socijalističkih sistema) važno je kao podsjećanje da feministička borba ne samo da ne mora nego i ne smije zanemariti majčinstvo kao važno polje ženske emancipacije i da prikrivanje majčinskih potreba, kako bi se one mogle uklopiti u neoliberalne ekonomske agende, nužno vodi ka diskriminaciji žena koje su se opredijelie za majčinstvo.
Za Silviju Federiči, ignorisanje majčinstva kao teme je „posledica neoliberalne kratkovidosti politike ženskog pokreta koji nije mogao da se mobiliše oko pitanja reprodukcije na isti način na koji se mobilisao oko teme abortusa“. Upravo zato ona kaže da je na savremenim feministkinjama da se ponovo odrede prema temi majčinstva. Neke takve pokušaje, koji dolaze sa lijevog političkog spektra, već vidimo. Tako se staro pitanje plaćenog reproduktivnog rada žena, koji uključuje i majčinstvo, ponovo našlo na stolu. Iako moramo da imamo razumijevanja za određene rezerve prema tom rješenju (da li ono nosi rizik da se žene jednostavno povuku iz javne sfere?), moramo ga pozdraviti kao izraz poštovanja prava žena da se opredijeli isključivo za majčinstvo ukoliko to žele.
Ponekad možemo da opazimo čak i neku vrstu javnog potcjenjivanja majčinstva koje je u suprotnosti sa tradicionalnim poštovanjem majčinstva u crnogorskom društvu. Još se sjećamo reakcija koje su izazivale žene koje su se javno bunile zbog ukidanja naknade za majke sa troje ili više djece. Možemo pravdati to negativno raspoloženje javnosti prema ovim ženama diskriminacijom (prema ženama sa manje djece ili onima koje nemaju djecu) koja je bila sadržana u tom zakonskom rješenju ili populističkim namjerama donosioca tih odluka, ali nelagoda koju su izazivale te žene koje su na ulici glasno govorile o svojim majčinskim zaslugama u osnovi je bila duboko neoliberalna. Majčinstvo kao privatna stvar može izazvati najdublje poštovanje, ali ako se potrebe majki javno iznesu, to će izazvati odbojnu rekaciju. Ćutljive majke zaslužuju divljenje. Ali majke koje se javno bune, tvde da rade koristan društveni posao i traže za to pomoć biće percipirane kao „patrijarhalne“.
Raspetost
Ono što je počelo kao feministička kritika patrijarhalnog nastojanja da se žena svede samo na svoju reproduktivnu ulogu završilo se feminističkim ignorisanjem majčinstva kao teme, poricanjem važnosti majčinstva, ponekad i potcjenjivanjem žena koje su se opredjeljivale za majčinstvo umjesto za karijeru. Dok su nastojale da dokažu da materinstvo nije ženska sudbina, feministkinje su izgubile iz vida majčinstvo kao važno žensko iskustvo kojemu feministička podrška i te kako treba.
Ali, majčinstvo ne samo da nije suprotstavljeno ženskoj emancipaciji već ono i dalje stoji u osnovi ženske emancipacije, ukoliko emancipaciju ne shvatimo samo kao ženski karijerizam već kao mogućnost da žena ostvari sklad između svojih različitih potreba i želja, među kojima majčinstvo svakako ima važno mjesto.
Danas smo daleko od toga sklada. Žene koje imaju djecu svoj život najčešće opisuju kao „razapetost“ između posla, djece, muža, društvenih obaveza i svojih želja. Potrebna im je podrška da odluče koji su im prioriteti, da naprave sklad ukoliko se odluče za više stvari. A za sve to potrebna im je podrška onih koji javno govore o ženskim pravima. Potrebno im je da se javno kaže da žene koje su majke imaju probleme sa kojima same ne mogu da se nose i da su ti problemi jednako važni kao i neki drugi.
Da je tema majčinstva značajna za cijelu zajednicu ne treba posebno dokazivati. Ali, žene koje imaju djecu, među kojima sam i sama, imaju poseban odnos prema toj temi. Nijedna teorija ne može da obuhvati iskustvo majčinstva. To nije misitifkacija, to je samo posljedica činjenice da svaka od nas na ovaj „izazov“ odgovara na različit, jedinstven način.
Ipak, postoji nešto što možda sve dijelimo – sve smo ranjive i to što nas čini ranjivim na neoliberalnom tržištu istovremeno nam daje posebno iskustvo bivanja ženom. I da, svima nam je potrebna emancipacija kao prostor slobode u kojem ćemo moći javno, bez stida da govorimo o svom majčinstvu, o svojim potrebama i da tražimo pomoć tamo gdje nam je potrebna. Prostor u kojem se nećemo osjećati „raspete“ i izmanipulisane.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu