NEMA BAJKI ZA ŽENE

Umjesto neprihvatljivih „izvornih“ seksističkih bajki, liberalni feminizam ženama nudi svoju sopstvenu bajku u kojoj se „svjesnost“ pojavljuje kao čarobni štapić koji rješava sve oblike depriviranosti žena. Od nas se samo traži da povjerujemo da bi politički korektno prerađena „Pepeljuga“ bila dovoljna da mlade žene prestanu da se ponašaju kao objekti i postanu suvereni nosioci sopstvene želje

Polemike o seksizmu u bajkama nikako da prestanu. Malo-malo pa se neka bajka, najčešće u svojoj Dizni varijanti, nađe na udaru uvijek budnih branitelja i braniteljki političke korektnosti, uključujući onu anti-seksističku. Ispostavilo se da bajke predstavljaju savršen i neiscrpan materijal za identifikovanje seksizma i rodne stereotipizacije, ili barem da ih mnogi tako percipiraju. Za razliku od nekih drugih književnih žanrova, bajke se na prvi pogled čine krajnje transparentne, inspirativne i podatne za feminističku kritiku. Rodni stereotipi su ovdje jasni kao na dlanu – glavne junakinje najčešće čekaju princa i dobru priliku za udaju, a u međuvremenu se trude da ostanu svježe, čedne, ljupke i beskrajno ženstvene. Ima u bajkama, naravno, i nekih drugačijih, robusnih i zločestih žena, ali njih na kraju ne čeka hepiend, što samo potvrđuje tezu da su bajke zaista neprijateljski raspoložene prema ideji ženske emancipacije i da su za svaku osudu.

Feministička kritička interpretacija bajki može biti, i često jeste saznajno uzbudljiva. Ali, ozbiljna kritička interpretacija je jedna stvar, a sasvim druga stvar je pozivanje na njihovo kenselovanje ili, što je valjda još gore, političko-korektnu obradu. Nažalost, ovo drugo je ono što mnogo češće srećemo.

Mnogo je pitanja koja bi se mogla postaviti u vezi sa legitimnošću cenzurisanja i prerade bajki, a neka od njih se tiču umjetničke i autorske suverenosti i prava svakog umjetničkog djela, uključujući i bajke, na kompleksnu, cjelovitu i kvalifikovnu interpretaciju. Ali, možda bismo sva pitanja koja se u vezi sa tim postavljaju mogli sažeti u jedno jedino – Da li je ono što žene realno dobijaju cenzurisanjem bajki zaista vrijedno sunovraćivanja feminizma u nešto što se mora opisati kao anti-prosvetiteljsko opredjeljenje?

Anti-dogmatski dogmatizam

Neki kritičari ovakve prakse kenselovanja bajki (i ne samo bajki) upravo tako i opisuju – kao anti-prosvetiteljske. Dalje bi moglo da slijedi i pitanje – Kako se moglo dogoditi da feministička kritika diskursa znanja kao praksa koja je nastala na tragu prosvetiteljskih vrijednosti anti-dogmatizma završi u jednom takvom dogmatizmu? Ono što ovdje vidimo na djelu zapravo je radikalizacija prosvetiteljskih stavova sve do mjere kada su oni sami postali toliko dogmatski da ih moramo opisati kao anti-prosvetiteljske.

Intelektualne korijene feminističke kritike bajki možemo naći u poststrukturalističkim teorijama, sa kojima je istorija feminističke kritike diskursa znanja tijesno povezana. Poststrukturalistički teoretičari su prvi usmjerili pažnju na činjenicu da su sva znanja, od onih akademskih koja se prenose putem obrazovanja do onih koji se posreduju putem kulture i masovne kulture, zapravo diskurzivni konstrukti koje kreiraju oni koji su na vrhu društvenih hijerarhija (i koji su samim tim u prilici da kreiraju sadržaje znanja) i koji u tom smislu služe reprodukovanju i održavanju i legitimizaciji postojećih odnosa moći. Ovakve ideje, koje su možda najpregnantije iskazane u razmišljanjima Mišela Fukoa o odnosu znanja i moći, dale su teorijski okvir za kritiku različitih oblika znanja koji reprodukovanjem predrasuda i stereoptipa o pripadnicima različitih potlačenih grupa, u koje spadaju i žene, zapravo opravdavaju i održavaju u životu njihovu diskriminaciju.

Feministička kritika bajki naslanja se na ovakvu poststrukturalističku kritiku diskursa znanja. U tom dijelu i u mjeri u kojoj se tom kritikom afirmiše upotreba razuma, naučnih znanja i kritičkog mišljenja da bi se osporile rodne predrasude i ukazalo na njihovo porijeklo u potrebi očuvanja patrijarhalne moći – feministička kritika bajki mogla bi se smatrati praksom koja je na tragu ideja prosvetiteljstva. Međutim, to se nikako ne bi moglo reći i za prakse cenzurisanja ili političko-korektnih prerada bajki. Ono što ovakve prakse čini anti-prosvetiteljskim jeste njihova isključivost i dogmatizam, to jest odbijanje svake mogućnosti da se o njihovom seksističkom značenju pregovara na temelju argumenata racionalnosti i znanja.

Liberalni idealizam

Ovakva radikalizacija feminističke kritike bajki u obliku imperativa političke korektnosti nije, naravno, ideološki neutralna. Ona je samo jedan od simptoma dogmatizacije povjerenja i uticaja znanja i svjesnosti na ljudske živote u koju je zapala savremena liberalna ljevica. Prosvetiteljsko insistiranje na „svjesnosti“ i na važnosti simboličkog u međuvremenu je postalo krajnje isključivo i dogmatično. Svjesnosti se pripisuje ogroman i presudan uticaj na živote ljudi. Takvo povjerenje u epistemološki, saznajni karakter društvene emancipacije, pa i emancipacije žena, neki savremeni kritičati političke korektnosti opisuju kao idealizam liberalne ljevice, dakle neku vrstu liberalne bajke, u kojoj se ignorišu materijalne uslovnosti ljudskih života i kojom se zapravo omogućava da struktura kapitalističkih odnosa ostane netaknuta.

Politički korektne, anti-seksističke intervencije na bajkama polaze od uvjerenja liberalne ljevice da se stvarnost, uključujući i položaj žena, može mijenjati politički korektnim jezikom i intervencijama u polju mišljenja, da stvarnim ljudima gospodare diskursi i da je stvarnost neka vrsta jezičkog konstrukta. Oni koji kritikuju bajke vjeruju, dakle, da su žene objekti muške želje samo zato što se one na taj način predstavjaju u bajkama i masovnoj kulturi i da bi se intervencijama u jeziku, obrazovanju i kulturi, dakle u simboličkoj sferi, one mogle prevesti u status subjekta.

Međutim, da bi neka savremena djevojka, koja se nalazi u položaju u kojem se našla Pepeljuga, mogla da prestane da razmišlja o bračnoj trgovini kao spasenju (ako se tako može feministički kritikovati ova bajka) i da postane subjekat sopstvene želje, sigurno će joj trebati mnogo više od neke eventualne prerađene varijante ove bajke u kojoj bi Pepeljuga možda mogla da odbija romantičnu bračnu ponudu ili zatraži od princa da sasluša njene uslove. Morala bi ta djevojka da ima pristup obrazovanju i svojim pravima, socijalni položaj koji joj daje pravo na slobodu i mnoge druge stvari koje mnoge djevojke nemaju. Kakva god bila sadržina ove bajke, ona će, u uslovima u kojima živi, nastaviti da trpi eksploataciju, sanja o braku, ma kakvom, kao izbavljenju, i raduje se što joj se sudbina dodijelila oblik savršenog objekta muške - prinčeve želje.

Umjesto neprihvatljivih „izvornih“ seksističkih bajki, liberalni feminizam ženama nudi svoju sopstvenu epistemološku bajku u kojoj se „svjesnost“ pojavljuje kao čarobni štapić koji rješava sve oblike depriviranosti žena. Od nas se samo traži da povjerujemo da bi politički korektno prerađena „Pepeljuga“ bila dovoljna da mlade žene prestanu da ugađaju muškoj želji i postanu suvereni nosioci sopstvene želje. Naravno da u to ne vjerujemo. Što ne znači da feministička kritika bajki i diskursa znanja nije potrebna. Ono što nije potrebno je anti-prosvetiteljski dogmatizam takve kritike.