Prava žena u novom ruhu

„Prava žena“ kao feministički zahtjev nije nestala iz igre. Ali se značajno promijenila. Nekada je ona bila posmatrana kao teško dostižan politički cilj. Danas je, međutim, nalazimo u različitim postfeministički intoniranim „positive beauty“ medijskim kampanjama u obliku svježe, nasmijane, zaigrane mlade žene kojoj ozbiljan višak kilograma ne predstavlja nikakvu prepreku ili ostarele žene koja pliva u samozadovoljstu

Sredinom prošlog vijeka žensko tijelo ušlo je u fokus feminističkog teorijskog i političkog interesovanja. Kroz diskurs ženskog tijela tada počinju da se tematizuju važna pitanja kao što su nasilje nad ženama, seksualna eksploatacija žene ili pravo na prekid trudnoće. Pitanje ženske slobode postavlja se kao pitanje prava žene da suvereno raspolaže svojim tijelom i samostalno odlučuje o njemu, o čemu svjedoči krilatica „Moje tijelo – moja teritorija!“, koja više nikada nije sišla sa feminističkih transparenata.

U tom okviru aktualizovano je i pitanje slobode žene da „prihvati svoje tijelo“, da prema njemu uspostavi neposredan, ličan, subjekatski odnos, bez posredovanja kulture. Ovaj zahtjev nastao je kao odgovor na vjekovnu opresiju koja se vrši nad ženskim tijelom kroz nametanje standarda ljepote. Feministkinje tada analiziraju nasilje koje masovna kultura vrši nad ženama i njihovim tijelima postavljajući im zahtjeve u pogledu njihovog izgleda. Avangardističke umjetnice feminističke orjentacije prate ih u stopu prikazujući biološku realnost ženskog tijela nasuprot seksističkim patrijarhalnim stereotipima i idealizacijama. Bila je to snažna pobuna čiji je osnovni cilj bio – razotkriti pravu, istinsku žensku tjelesnost ispod naslaga konzumerističkih i seksističkih mas-medijskih reprezentacija ženskog tijela.

Tijelo ima ključnu ulogu u potrazi za ženskom autentičnošću i u procesu postajanja subjektom. „Prava žena“ koju su projektovale feministkinje drugog talasa morala je biti u stanju da ignoriše patrijarhalna očekivanja i usredsredi se na sopstveno tijelo kao jedini izvor istine o sebi, svojih zadovoljstava i svog samopouzdanja.

Šta se dogodilo sa tom ženom od tada do danas?

Žena sa Ženske plaže

Može nam se takva žena učiniti kao iluzija. Patrijarhalni pritisak kulture na način na koji žene doživljavaju svoje tijelo tako je snažan da izgleda malo vjerovatno da je moguće odoljeti mu. Ipak, izgleda da su takve žene uvijek postojale i da i dalje postoje među nama. Uvijek je ohrabrujuće kad se dogodi da ih sretnemo, kao što se to nedavno dogodilo meni na ulcinjskoj Ženskoj plaži.

Bila je to žena vjerovatno starija od 60 godina, sa očiglednim viškom kilograma, svakako neuklopiva u mas-medijske standarde ljepote. Pojavila se u hidžabu, bučno se pozdravila sa grupom žena koje su već bile na plaži, a onda, i dalje razgovarajući sa njima, počela da skida sa sebe odjeću, dio po dio, sve dok nije ostala naga. Na kraju je pustila kosu koja je bila zategnuta u čvrstu punđu i sporo ali graciozno krenula ka vodi. I sve to je radila kao da je njeno tijelo samo jedno tijelo među drugima, koje ne podliježe nikakvom prosuđivanju, ni drugih ljudi ni njenom vlastitom. I u tom trenutku javila mi se misao da je to zaista tako, da ta žena nije ni ljepša ni ružnija od svih nas, da sva naša tijela imaju pravo da budu voljena, željena, ostavljena na miru, oslobođena prisila. Kao da sam toga dana vidjela i osjetila kako izgleda spremnost žene da bude to što jeste, da samo „bude i postoji takva kakva jeste“, i to mi se učinilo kao čin revolucionarne pobune.

Lijepe u muškom klubu

Nažalost, to i jeste čin revolucionarne pobune. Bio je to onda kada su feministkinje drugog talasa pozivale žene da prihvate i zavole svoja tijela nezavisno od toga koliko ona ne/ispunjavaju patrijarhalna očekivanja. Danas je, međutim, to još mnogo više.

Proces emancipacije žena za sobom je, paradoksalno, povlačio njihovu sve veću zavisnost od diktata ljepote. Žena je primljena u visoko muško društvo, ali samo pod uslovom da ispoštuje sve što se od nje traži u pogledu izgleda. Između ostalih, o tome svjedoči i Anita Bhagwandas, urednica rubrike za ljepotu britanskog časopisa „Vog“, koja je i sama cijelu svoju mladost provela pokušavajući da bude lijepa i bila i sama opsesivni konzument tržišta ljepote. Ipak, preokupacija ljepotom vodila ju je u sve veću spiralu nezadovoljstva sobom. U knjizi Ružna (Ugly) ona objašnjava kako smo došli do toga da su „današnji standardi ljepote viši nego ikad“, i zašto „pritisak da se uklopimo, da zamrznemo vrijeme, da izgledamo savršeno i dalje raste“.

Nedodirljiva sloboda

Čini se da nijedna feministička bitka nije bila tako malo uspješna kao bitka protiv diktata ženske ljepote. Sve što se nakon 50-tih godina prošlog vijeka događalo na globalnom ideološkom i ekonomskom planu nije išlo u prilog feminističkim zalaganjima da se žene oslobode toga pritiska.

Danas, feminističko protivljenje ovoj opresiji nailazi na izazove koji su ozbiljniji nego ikad ranije. Kapitalistička masovna kultura kao mjesto odakle se generišu i reprodukuju imperativi ženske ljepote ima savremeno oružje sa kojim feministkinjama može biti teško da se nose. Feministkinje nasuprot sebi imaju superiornu masovnu kulturu snažno udruženu sa interesima kapitala i liberalnom ideologijom, koja pri tom postaje sve složenija za razumijevanje i sve sposobnija da se predstavi kao demokratična i inkluzivna.

Prije svega, tu je liberalni koncept slobode. Znamo svi kako izgleda kada se taj koncept aplicira na ovu temu. Svakodnevno možemo da čujemo da su žene slobodne da izgledaju kako žele, da ih niko ne tjera da vrše različite intervencije, da je to pitanje njihovog slobodnog izbora u koje niko, uključujući feministkinje, nema pravo da se miješa.

Ono što se ovdje zanemaruje je složenost pitanja slobode. Pitanje slobodne volje ni izbliza nije tako jednostavno kako nam se to pokušava predstaviti. Na djelu imamo složen proces interiorizacije koji dovodi u pitanje povjerenje u slobodnu volju. Između ostalih, o tome je pisao kritičar umjetnosti Džon Berger analizirajući ženske objekte u umjetnosti. On je tvrdio da sve žene imaju u sebi svog „unutrašnjeg nadzornika“. „Muškarci djeluju, a žene se prikazuju”, piše Berger u tekstu Način gledanja: ženski akt. „Muškarci gledaju u žene. Žene gledaju sebe dok ih gledaju drugi. Ovo određuje ne samo većinu odnosa između muškaraca i žena, već i odnos između žena i drugih žena… Tako se ona pretvara u objekt – tačnije, objekt vida: prizor“. Ovaj proces u kojem se žensko tijelo otuđuje od žene i postaje objekat njoj samoj opisivali su i drugi autori i autorke, uključujući i Lauru Mulvey koja potpisuje čuvenu sitagmu o „muškom pogledu“ (male gaze). Dakle, subjekatska pozicija žene u patrijarhatu je toliko kulturološki oslabljena da argumente ženske slobode moramo uzimati sa oprezom.

Konačno, oni koji misle da je to pitanje ženske slobode, treba da imaju na umu da se ovdje radi o raspodjeli moći i da postoji politički ulog. „Ono što većina žena prihvata kao laskavu idealizaciju njihovog pola, samo je još jedan način da se žene učine inferiornijima od onoga što jesu“, pisala je Suzan Sontag. „Jer ideal ljepote se nameće kao vrsta auto-opresije. Žene su naučene da na svoja tijela gledaju u djelovima, da svaki dio ocjenjuju zasebno: grudi, stopala, kukovi, struk, vrat, oči, nos, ten, kosa, itd. – svaki dio je predmet anksioznog, sjekiravog, često očajničkog promatranja. Ako neki djelovi uspiju da prođu, drugi će uvijek biti ocijenjeni kao neadekvatni“. Ona takođe kaže da svi, i muškarci i žene, znaju da taj pritisak služi tome da bi se žene učinile zavisnim od tuđeg mišljenja, ali i preokupirane sobom, što ih onesposobljava da se posvete nekim drugim dometima, i ispolje svoju istinsku prirodu i unutrašnje vještine.

Lijepa na svoj način

Na drugoj strani, svjedočimo nevjerovatnoj sposobnosti masovne kulture u neoliberalnom kapitalizmu za aproprijaciju i ideološku reciklažu različitih feminističkih zahtjeva, uključujući zahtjev da se ženama omogući prihvatanje svojih tijela izvan kulturoloških diktata ljepote.

Nema, naime, feminističkih zahtjeva na koje masovna kultura nema odgovor. Tako ni „prava žena“ kao feministički zahtjev, nije nestala iz igre. Nekada je ona bila posmatrana kao teško dostižan politički cilj, čije ispunjenje zahtijeva ozbiljnu političku borbu i intervencije u području kulture i politike. Danas je, međutim, nalazimo u različitim postfeministički intoniranim „positive beauty“ medijskim kampanjama u obliku svježe, nasmijane, zaigrane mlade žene kojoj ozbiljan višak kilograma ne predstavlja nikakvu prepreku, već naprotiv, ili ostarele žene koja pliva u samozadovoljstvu. Ove stvarne žene, koje nisu mogle biti ignorisane jer predstavljaju značajan udio u masi konzumenata, u ovim medijskim kampanjama upravo su i predstavljene kao "prave žene", čime se sugeriše njihova potencijalna prednost koja takođe može biti komodifikovana. Prava žena tako postaje novi proizvod na tržištu.

Ovaj vid feminizma usvojile su globalne kompanije koje dominiraju tržištima ljepote, industrijom odjeće, ishrane, farmacije, čega sve ne, i upravo su one prve ponudile širokim masama žena poruku da je svaka "lijepa na svoj način". Naravno da je danas svima potpuno jasno da iza tih sveprisutnih poruka ne stoji mnogo više od dobrog marketinga koji igra na potrebu žena da se osjećaju lijepima. Da su ove kampanje istinski etične, one bi motivisale žene da prihvate sebe bez obzira jesu li lijepe ili ne i da ne razmišljaju o tome, ali ni tržištima nije u interesu da živimo bez potrage za tim napornim atributom, koji podrazumijeva niz radnji uljepšavanja, tj. kupovina s ciljem da se i ta "ljepota na svoj način" očuva. 

Put do sopstvene (ženske) autentičnosti kroz prihvatanje sopstvenog tijela izvan diktata kulture danas izgleda zamršeniji nego ikada ranije. Između nas i naših tijela stoji masovna kultura, tržište ljepote, interesi kapitala, liberalna ideologija. Nije nimalo jednostavno uspostaviti neposredan odnos prema vlastitom tijelu pored toliko mnogo posrednika. Ipak, izgleda da je to moguće. Ponekad čak, kada posmatramo neke žene poput te kupačice sa Ženske plaže, to se čini i veoma jednostavno, nešto što bi svaka od nas mogla da postigne ako zaista poželi.