ROZA Portal za feminističke i lijeve politike
PREDUZETNICE NAPRIJED, OSTALE STOJ!
Fotografija: Izvor: www.wowbusinessleaders.com

Aktuelnosti

PREDUZETNICE NAPRIJED, OSTALE STOJ!

Piše: Andrea Jelić Aktuelnosti - 05.07.2023.

Feministički pokret koji je nekada insistirao na socijalnoj pravdi i društvenoj solidarnosti danas, međutim, slavi žensko preduzetništvo kao rješenje za žensku emancipaciju. Stari san o ženskoj emancipaciji tako je upregnut u pogon akumulacije kapitala

 

 

Priča o „osnaživanju žena“ zapljusnula je Crnu Goru početkom 2000-tih godina na talasu poslijeratne i post-socijalističke „demokratske tranzicije“ i početka procesa pridruživanja Crne Gore EU. Međunarodne organizacije tada su snažno podržale politike osnaživanja žena. Crnogorskim i drugim post-jugoslovenskim ženama, koje su u ratom opustošenim i tokom tranzicije opljačkanim državama ostajale bez radnih mjesta, plata, bilo kakve socijane sigurnosti, tako je trebalo poslati poruku da nije sve izgubljeno i da za njih ipak postoji izlaz – pokretanje sopstvenog biznisa.

 

Put do emancipacije?

 

Godine 2015. u Crnoj Gori je donijeta prva Strategija razvoja ženskog preduzetništva. Od tada do danas, kroz saradnju resornog ministarstva, međunarodnih organizacija, IRF-a i drugih partnera, kao i kroz izmjene zakonskih regulativa i uvođenje različitih mjera – podsticanje ženskog preduzetništva postalo je javna politika kojom se želi podržati emancipacija žena.

 

Čini se na prvi pogled da nema razloga da se toj politici protivimo. Ako bi barem nekoliko žena uspjelo da se na taj način domogne socijalne sigurnosti, zar to nije dovoljno? Na kraju, zar ta slika žene koja hrabro zalaže svoju imovinu, podiže kredit, pravi menadžment planove, pregovara sa davaocima kredita i preobražava se u menadžerku ne bi mogla biti doživljena kao sami vrhunac ženske ekonomske nezavisnosti i emancipovanosti?

 

Na ovo pitanje su, naravno, najpozvanije da odgovore feministkinje koje najbolje razumiju puteve i stranputice ženske emancipacije. Ali, u Crnoj Gori politike ekonomskog osnaživanja žena kroz podsticanje preduzetništva nisu u fokusu feminističkih analiza. Naprotiv, ženske organizacije od početka su podržavale ove politike. Ako su i imale problem sa njihovom implementacijom, ideoloških primjedbi nije bilo.

 

Ali, nije svuda tako. Politike osnaživanja žena kroz razvoj ženskog preduzetništva meta su čestih kritika lijevo orjentisanih feministkinja u nekim drugim sredinama. Na udaru nisu samo te politike, međunarodne organizacije i institucije koje ih sprovode već često i ženske nevladine organizacije koje im daju podršku. Ovakve kritike uglavnom polaze od uvjerenja da feministkinje na ovaj način odustaju od osnovnih političkih ciljeva feminističke borbe praveći neprihvatljive ustupke neoliberalnom kapitalizmu.

 

Ideološki zaokret

 

Politike osnaživanja žena razvijene su u okviru međunarodnih politika razvoja „trećeg svijeta” krajem 1980-ih godina. One su izvorno bile usmjerene na poboljšanje položaja žena u siromašnim zemljama da bi se kasnije prometnule u politike „utjerivanja“ žena u samostalni biznis koji je predstavljen kao savršeno rješenje za osiromašene žene trećeg svijeta. I tu, na tom mjestu, dogodio se ideološki zaokret u pogledu razumijevanja ciljeva feminističke borbe koji je postao razlog za polemiku između lijevo orjentisanih i feministkinja koje neoliberalni kapitalizam kao okvir feminističke borbe ne dovode u pitanje.

 

Američka feministkinja Nensi Frejzer, na primjer, smatra da su feministkinje, pristajući na ove uslove, odustale od ciljeva feminističke borbe, barem od one političke linije te borbe koja je povezana sa zahtjevom za socijalno ravnopravnim i solidarnim društvom jer politike ženskog biznisa zapravo pozivaju žene da se prilagode postojećem društvenom poretku i zakonima slobodnog tržišta umjesto da se zalažu za njegovu promjenu.

 

U tekstu „Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu“ ona analizira kako se dogodilo da feministkinje drugog talasa podrže politike podsticanja ženskog biznisa.

 

„Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim težnjama prema izgradnji slobodnotržišnog društva“, piše Frejzer. Feministički opravdano podsticanje žena da se bave javnim poslovima tokom drugog talasa feminizma kasnije se pretvorilo u svoju suprotnost. Dok je kritikovao državno-upravljački kapitalizam poslijeratnog perioda, feminizam drugog talasa je, kako kaže Frejzer, „neosjetno pristajao na uslove koje nameće neoliberalni, neorganizovani i globalni kapitalizam“. Tako se i moglo dogoditi da „pokret koji je svojevremeno insistirao na društvenoj solidarnosti danas slavi žensko poduzetništvo“ i da „perspektiva koja je nekad vrednovala brigu i međuzavisnost danas podstiče individualno napredovanje i meritokratiju“.

 

U svom tekstu Frejzer, između ostalog, naglašava da su feministkinje dale vjetar u leđa fleksibilnom kapitalizmu kritikom „porodične plate“, to jest porodice u kojoj jedino muškarac privređuje jer smo kao rezultat te feminističke kritike dobili zaposlene žene, ali i niže nadnice, smanjenu sigurnost zaposlenja, pad životnog standarda, veći broj radnih sati provedenih u kućnim poslovima i porast siromaštva. „Razrađujući narativ ženskog osnaživanja, neoliberalizam tako željezo pretvara u zlato“, kaže Frejzer.

 

Takođe, ona naglašava da su feministkinje podržale neoliberalni kapitalizam i kritikom države blagostanja ilustrujući to na primjeru „mikrokredita“ – programa malih bankovnih zajmova siromašnim ženama na globalnom Jugu:

 

„Predstavljen kao osnažujuća alternativa odozdo – za razliku od državnih projekata koji dolaze odozgo i koji su potpuno birokratizovani – mikrokrediti se promovišu kao feministički protivlijek za osiromašenost i potčinjenost žena. No, pritom se propušta spomenuti uznemirujuća podudarnost: mikrokrediti su se razgranali upravo u trenutku kada su države napustile makrostrukturne napore u borbi protiv siromaštva, napore koje kreditiranje na maloj skali nipošto ne može zamijeniti. Dakle, neoliberalizam se i u ovom slučaju okoristio feminističkim idejama. Perspektiva koja je originalno bila usmjerena na demokratiziranje državne moći kako bi se osnažilo građane, sada se koristi u svrhu legitimacije marketizacije i povlačenja države.“

 

Da se slikamo

 

Čini li nam se poznato sve ovo o čemu piše Nensi Frejzer? Da. U velikoj mjeri.

 

Ali, čak i ako zanemarimo činjenicu da ovakve politike depolitizuju žene i nalaze se u sukobu sa ciljevima feminističke borbe, ostaje pitanje – koliko su one uopšte efikasne, to jest koliko pomažu ženama da se uzdignu do statusa preduzetnica?

 

Ono što lako možemo da zaključimo čitajući izvještaje resornog ministarstva o implementaciji politike razvoja ženskog preduzetništva u Crnoj Gori jeste da je ovdje zaista riječ o „visoko birokratizovanim politikama“. Na svakom koraku se spominju „strategije“, „ekspertize“, „obuke“, „radni sastanci“, „izrade izvještaja“... Pri tom, troškovi nisu mali. Tako je, na primjer, ukupan iznos sredstava potrebnih za realizaciju Akcionog plana za podsticanje ženskog preduzetništva u 2022. godini iznosio preko 20 miliona eura. Možemo pretpostaviti da je značajan dio toga iznosa potrošen upravo na eksperte, pripreme izvještaja, izrade strategija i slične stvari.

 

Podatke o efikasnosti ovih politika, izražene u brojevima i procentima „osnaženih“ žena takođe nalazimo u ovim izvještajima, ali je teško zaključiti šta oni zapravo znače i u kojoj mjeri su, na primjer, tih 20 miliona eura zaista promijenili živote žena i doprinijeli njihovoj emancipaciji.

 

Ponekad, dolaze do nas informacije o tome kako to izgleda kada se ova birokratija na terenu sretne oči u oči sa ženama koje često nemaju niti dovoljno znanja i obrazovanja, ni sopstvenog kapitala koji bi investirale, ni porodične podrške, baš ničega što bi im dalo samopouzdanje da se upuste u avanturu postajanja preduzetnicom. Nije teško pretpostaviti da je takvih žena u Crnoj Gori daleko više od onih koje su spremne da se sa tim uhvate u koštac i teško je povjerovati da poruka tipa „Ti možeš!“ njima išta može značiti jer jednostavno – ne mogu, sve i kada bi htjele (a imaju valjda pravo i da to ne žele).

 

Rebeka Čilović, izvršna direktorica NVO Sofija iz Berana, opisuje težak položaj mnogih žena sa sjevera Crne Gore koji ne ide u prilog optimizmu politika osnaživanja žena za preduzetništvo. „Žene na sjeveru su bile i ostale one koje u najvećoj mjeri trpe posljedice društvene, ekonomske, kulturne i svake druga stagnacije na sjeveru Crne Gore“, kaže Čilović. „Mnoge od njih žive u višegeneracijskim zajednicama u kojima vlada potpuni patrijarhat. U javnom prostoru sve češće možemo čuti da žene zaslužuju batine ili da im treba ograničiti slobodu, i to od ljudi koji obavljaju odgovorne poslove“.

 

Da li se ovakve žene koje se svakodnevno bore sa siromaštvom i teškim nasljeđem patrijarhata, koje uglavnom nemaju nikakavu imovinu, a time ni formalne uslove da započnu biznis, mogu preko noći osnažiti za preduzetništvo? To se ne čini vjerovatno.

 

Postoji i osjećanje izmanipulisanosti kod mnogih žena ovim povodom. „Posljednjih mjeseci Bijelim Poljem svi prolaze, od šefica Delegacije EU u Crnoj Gori, ambasadorke Oana Kristin, do premijera, potpredsjednika i raznih ministara, i svi se slikaju i hvale kroz nekakve događaje, vjerovatno zbog sopstvene promocije, a niko nije ni kontaktirao bilo koju ženu ili udruženje koje se bavi problemima žena na sjeveru, da čuju naš glas, da vide sa kojim problemima se mi žene na sjeveru suočavamo“, kazala je Milica Stojković, predsjednica Udruženja žena sjevera na jednoj konferenciji posvećenoj upravo ženskom poljoprivrednom preduzetništvu 2021. godine. Situacija se od tada sigurno nije popravila kao što se vjerovatno nije smanjilo ni ogorčenje žena koje razumiju o čemu se ovdje radi.

 

Mnogo komplikovano

 

Izvještaje resornog ministarstva trebalo bi znati i željeti pročitati u kontekstu da bismo zaključili koliko politika podsticanja ženskog preduzetništva zaista doprinosi emancipaciji žena. To bi, naravno, mogle da urade samo feministkinje ili politički subjekti koji o ovim pitanjima razmišljaju na kritički način dovodeći u pitanje ne samo rezultate tih politika, već i samu ideju da je žensko preduzetništvo nešto što može da zamijeni socijalno odgovornu državu i povede žene putem istinske emancipacije.

 

Završavam ovaj tekst glasom jedne od tih mnogobrojnih „prosječnih“ žena kojima treba pomoć, iako nisu preduzetnice i to sigurno nikada neće postati:

 

„Ovih dana se budim oko šest, spremam se, pravim doručak i ručak, a onda hranim stoku i sređujem baštu, prije vrućine. Onda idem u kafanu da radim, sve do kasno uveče. Dolaze svakakvi gosti – od stranaca do lokalaca koji džabolebare i ispijaju rakiju. Ja ih uslužujem. Ponekad samo čekam da dan prođe. Teško je, a niko me ne pita kako sam i mogu li. Nije mi nikada ni palo na pamet da napišem neki projekat i bavim se preduzetništvom. Nemam ni znanja, ni sposobnosti, ni vremena za to. Znam da šijem, ali mislim da bi za otvaranje krojačke radnje trebalo mnogo više od toga. Ne znam koje bi sve uslove trebalo da ispunim, niti da li bih to uopšte mogla. Sve mi to zvuči mnogo komplikovano.“

 

 

Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

 

Tekst je napisan uz mentorsku podršku Nataše Nelević.

 

Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu