Različiti oblici obespravljenosti kojima su izložene, žene čine „idealnim kandidatima“ za potpuno potonuće u socijalnu bijedu. Pri tom, sociolozi i ekonomisti upozoravaju da će potklase neminovno rasti zbog povlačenja socijalno odgovornih politika i smanjenja resursa za društvenu solidarnost i brigu o onima koji bez pomoći ne mogu
Često naiđem u Baru na tu ženu: sjedi ispred supermarketa, sa djetetom u naručju, sa trudničkim trbuhom, i prosi. Jednom sam je srela u Domu zdravlja. Raspitivala sam se za nju, neke okolnosti iz njenog života su me zbunjivale. Nisam saznala ništa. Žena kod koje sam se raspitivala o njoj odmahnula je glavom. Uvijek to radimo: odmahujemo glavom kad nam žene nalik njoj priđu na ulici, zatraže novac za hljeb, ljekove, bolesno dijete.
Između nas vlada potpuna otuđenost. Možemo jedino milostinjom da zatrpamo ponor koji se među nama otvara. Ali, milostinja nije u našem sistemu vrijednosti. Mi radimo, sami zarađujemo za život, ne tražimo milost, to je temelj našeg samopoštovanja, nezavisnosti i dostojanstva. Ne možemo da odstupimo od svojih pravila. Tražimo od njih da im se i oni pokore. Zaradi, bori se za sebe! – kažemo. Ne odgovaraju. Neće jer im je ovako lakše? To bi bila optimističnija varijanta, zato se za nju uporno držimo. A šta ako zaista ne mogu i ne umiju? Šta ćemo onda?
Sociologija, teorije društvenih stratifikacija imaju objašnjenja za taj doživljaj socijalne otuđenosti. Mi koji smo „s ove strane“ imamo svoje mjesto u nekoj klasnoj hijerarhiji, makar na njenom dnu. One ga nemaju. One pripadaju „potklasi“ (underclass). Nije samo siromaštvo to što nas dijeli. Nešto još ozbiljnije nas čini potpunim strancima.
Sjenka homo ecomicus-a
Potklase, neintegrisani, otuđeni društveni slojevi postojali su oduvijek, u različitim oblicima i pod različitim imenima. Ali, interpretacija razloga za takav socijalni položaj i odnos prema potklasama mijenjali su se od epohe do epohe, od kulture do kulture, od jedne do druge ideologije. Zato govorimo o „diskursu potklasa“, različitim tumačenjima uzroka socijalne bijede i izopštenosti i, naravno, različitim shvatanjima odgovornosti država prema njima (gdje se, zapravo, i krije ključ cijele priče).
Koliko je u sve to upletena ideologija možemo da vidimo i „golim okom“. Tako, na primjer, lako opažamo da su društva sa većim uticajem religije tolerantnija prema „pokleklim“ ljudima ili da se prosjaci radije skupljaju ispred vjerskih objekata nego ispred banaka, gdje ih nikada nećemo vidjeti. Očito je da se milosrđe traži na mjestima gdje neoliberalni narativ o ekonomskom podvigu kao svrsi ljudskog života prestaje da važi (makar privremeno). Na drugoj strani, ni lijeve ideologije nisu prema potklasama uvijek bile milostive. Marks i Engels su se tako (u „Njemačkoj ideologiji“) obrušili na lumpenproletarijat, kako su nazvali deklasirane slojeve društva, zbog njihovog pristajanja na status quo, odbijanja da se integrišu u klasu proletarijata i priključe političkoj borbi za društvene promjene. Različite političke i ekonomske agende, tumačenja svrhe ljudskog postojanja, smisla života – sve to oblikuje naš odnos prema potklasama, a da toga često ni sami nismo svjesni.
Gdje smo danas stigli sa tim, i kakav je naš savremeni dominantni diskurs potklase? Koja je to ideologija koja oblikuje naš stav prema prosjacima, beskućnicima, ljudima koji su se našli na dnu, čak i onda kada smo ubijeđeni da je odluka da li ćemo ili nećemo gurnuti novčić u ruku ispruženu prema nama naša lična stvar?
Između ostalih, njemačko-kanadska ekonomistkinja Friederike Haberman podsjeća da je neoliberalni kapitalizam razvio moćan i uticajan diskurs potklase. U svojim radovima, ona objašnjava da je taj diskurs počeo da se razvija sedamdesetih godina prošlog vijeka u SAD i Velikoj Britaniji, kada su, iz nekih konzervativnih partija, počeli da stižu zahtjevi da se stavi tačka na socijalnu državu kakva je forsirana nakon Drugog svjetskog rata uz obrazloženje da su socijalno odgovorne politike „uljuljkale“ siromašne ljude umjesto da smanje siromaštvo. Takvi zahtjevi oslanjali su se na liberalne ideje o ljudskoj slobodi i uvjerenje da svi ljudi imaju iste startne pozicije i da samo od njih zavisi da li će iskoristiti svoju šansu. Siromaštvo je, na tragu tih ideja, u narednim decenijama sve više individualizovano: odgovornost za siromaštvo svaljivana je na pleća siromašnih ljudi koji su, navodno, zbog svojih bioloških svojstava i kulturnih identiteta, propuštali priliku da „izgrade sebe“ koju im je velikodušno ponudio kapitalizam.
Danas, kao rezultat narastanja takvih neoliberalnih ideja, imamo uticajan neoliberalni diskurs potklasa koji propagira ideju o njihovim objektivnim („prirodnim“ i „kulturnim“) specifičnostima zbog kojih su i „predodređeni za bijedu“. U tom diskursu, kako objašnjava Haberman, pripadnik potklase konstruiše se kao ono Drugo homo economicusa, tog poželjnog neoliberalnog subjekta koji je zdrav, vitak, visoko motivisan i prilagodljiv self-menadžer, u svakom trenutku spreman da se mobiliše da bi postigao „optimalne rezultate“. Da bi takav subjekat mogao da se konstituiše, u njegovoj sjenci mora postojati ne-zdrav, inertan, zapušten predstavnik potklase koji se opire unutrašnjoj mobilizaciji i self-menadžerskom identitetu. „Socijalna polarizacija posljednjih decenija, uslijed povlačenja države blagostanja, nije proizvela samo društvenu potklasu, to jest klasu onih koji su osuđeni na gubitke, nego i bujanje diskursa o njoj, kako u društvenim i biološkim naukama, tako i u medijima“, piše Haberman. Drugim riječima, političari, zdravstveni radnici, mediji, različiti društveni akteri koji kreiraju javno mnjene udružili su se da stigmatizuju ljude sa socijalnog dna i njihovu bijedu predstave kao zasluženu, neizbježnu i, naravno, neiskorjenjivu – sa ili bez pomoći države, oni će, dakle, ostati na socijalnom dnu, tako da je najpametnije ne trošiti na njih resurse.
Nema su kud niže
Prosjaci, beskućnici, zavisnici od droga i alkohola, sitni kriminalci koji su „završili na ulici“, i ko zna još koliko takvih ljudi koji iz različitih razloga (fizičke ili mentalne bolesti, invaliditeta, starosti, nepismenosti, naučenih i naslijeđenih modela života koje potklase reprodukuju) nisu uspjeli da se prilagode društvu u kojem uspijevaju samo oni koji su u stanju da se mobilišu i „zgrabe šansu“ koja im, navodno, stoji nadohvat ruke, danas žive među nama kao potpuni stranci. Pokušavamo da skrijemo njihovu bijedu, od turista, od stranaca, od samih sebe, tjeramo ih, ali uvijek odnekud izviri ispružena ruka.
Ne znamo koliko je među njima žena: potklase izmiču takvim evidencijama, pogotovo u zemljama koje nisu u stanju da regulišu ni elementarne socijalne kartone, kao što je to slučaj u Crnoj Gori. Ali, nešto možemo i sami da zaključimo. Feminističke analize pokazuju da su i ovdje, na „socijalnom dnu“ žene više pogođene zbog smanjene mobilnosti, brojnih trudnoća (ukoliko su mlade žene), vezanosti za djecu o kojoj najčešće brinu same, veće izloženosti seksualnom nasilju i reprodukcije rodnih hijerahija koje se pojavljuju i ovdje, na socijalnom dnu. Različiti oblici obespravljenosti kojima su izložene, žene čini „idealnim kandidatima“ za potpuno potonuće u socijalnu bijedu. Pri tom, sociolozi i ekonomisti upozoravaju da će potklase neminovno rasti zbog povlačenja socijalno odgovornih politika i smanjenja resursa za društvenu solidarnost i brigu o onima koji bez pomoći ne mogu. Da li će Crna Gora izbjeći takvu sudbinu? Nemamo razloga u to da vjerujemo. Mršave socijalne politike nisu u stanju da naprave branu i zaustave dalje socijalno posrnuće i narastanje potklasa. Na pomolu nisu ni nove socijalne politike koje bi nam ulile bilo kakvu nadu, ni političke partije koje bi ih zagovarale.
Dakle, dati ili ne dati milostinju toj ženi koja prosi ispred barskog supermarketa ili nekoj drugoj ženi, sličnoj njoj? Svaki put, dok postavljamo to pitanje, osjetićemo istu nelagodu, istu rastrzanost između potrebe da tu sliku bijede zaklonimo od pogleda, prekrijemo neoliberalnim mantrama o „jednakim šansama“, u koje ne vjerujemo, i potrebe da kažemo nešto što ima smisla, ali što je nemoguće – o tebi treba da se stara država, ovaj novčić je samo moja nemoćna zamjenu za ono što ti je uskraćeno.
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu