Samo petnaestak godina nakon što su neke autorke najavile novu, postfeminističku seksualnu paradigmu, stasale su nove generacije mladih žena koje su, poput korisnica aplikacije Flo, spremne da nasilan seksualni scenario, zasnovan na patrijarhalnoj paradigmi, prihvate kao nešto što one autentično žele
Aplikacija Flo za praćenje menstrualnog ciklusa poznata je milionima žena širom svijeta. Riječ je o jednoj od najpopularnijih aplikacija ovog tipa, a razlog njene tolike popularnosti može biti i to što nudi besplatan osnovni paket koji uključuje pristup zajednici svih žena koje je koriste. Putem tajnog čata svaka korisnica može da komentariše sijaset tema koje nameće sama aplikacija: menstruacija, trudnoća, zdravi stilovi života, veze… Najpopularnija tema, sa uvijek aktivnim pisanjem, jeste seks. Žene iz svih krajeva svijeta anonimno pišu o tome šta ih pali, o svojim iskustvima i fantazijama, te uspjelim ili neuspjelim pokušajima da te fantazije sprovedu u djelo.
Jedna za drugu ove žene samo su bezazlene ikonice sa sličicama kuca, maca, majmunčića, a cijeli taj slatko-roze, nevino-seksi dizajn ih poziva da se opuste i pridruže žurci u tajnom čatu. U roze polju slatkih životinjica dominiraju heteroseksualne ispovjesti koje najprije liče na pornografski sadržaj. Poruke sa najviše lajkova (često na hiljade) bez izuzetka podsjećaju na neka scenarija za porno filmove. Žene pišu da žele da budu submisivne i seksualno ponižavane. Nedavno, otvorena je nova tema – simulacija silovanja koje, kako se pokazalo, mnoge korisnice žele da iskuse. Jedna od korisnica (makar pretpostavljamo da iza ovih nevinih ikonica stoje stvarne žene) žali se na muža koji ne želi da joj pomogne da realizuje svoje fantazije o silovanju. Na to se nadovezuju druge korisnice koje imaju slična iskustva. Jedna slatka nasmijana panda, međutim, unosi drugačiji ton svojim komentarom: „Ne želiš to. Ja sam udata za takvog muškarca. U početku je izlazio u susret mojim željama. Međutim, sada je to postalo nešto drugo. Uživaj sa svojim soft mužem“. Jezivi eho koji čujemo u ovom komentaru ostaje bez reakcije: nema nikoga ko bi se zbog toga zabrinuo. Ikonica sa nasmijanom pandom zauvijek nestaje iz prepiske, a nakon nekoliko komentara o neophodnosti pristanka i važnosti bezbjednosti prilikom sprovođenja ovakvih fantazija u djelo počinju da se ređaju nove, slične ispovjesti.
Groteskno izobličenje
„Nekada su pornografija i stvarna ljudska seksualnost bile razdvojive. Čak ni najveći zagovornici pornografije nisu smatrali da pornografski snimak predstavlja realnost, da žene žude za seksom 24/7, da žele skinuti odjeću i podvrgnuti se grubom, anonimnom seksu i na najmanji poziv. Međutim kako se pornografija sve više preliva u mejnstrim kulturu, granica se zamaglila“, napisala je feministkinja i novinarka „Times-a“ Dženis Tarner još 2005 godine.
U svom eseju „Postfeministička medijska kultura“ iz 2007. feministička teoretičarka Rozalind Gil zaključila je da u postfeminističkoj medijskoj kulturi žene interiorizuju patrijarhat na nov, kompleksniji način: iako se one sada pojavljuju kao seksualni subjekti, suverene vlasnice svojih želja, način na koji sebe seksualno percipiraju zapravo je krajnje objektizujući. Skript u kojem su submisivne i pasivne podmeće se, dakle, ženama kao nešto što one autentično žele i što treba aktivno da žive, i sve to im se predstavlja kao doprinos njihovoj ravnopravnosti i osviješćenosti.
Danas, ostaje nam da konstatujemo da su ova predviđanja iz prve decenije ovog vijeka bila tačna: svega petnaestak godina nakon što su neke autorke poput, na primjer, Rozalind Gil ili Dženis Tarner, najavile novu, postfeminističku seksualnu paradigmu, stasale su nove generacije mladih žena koje su, poput korisnica aplikacije Flo, spremne da nasilan seksualni scenario, zasnovan na patrijarhalnoj paradigmi, prihvate kao nešto što one autentično žele.
Da su pornografski elementi sa muškom dominacijom i ženskom submisivnošću postali opšteprihvaćeni model seksualnosti mlađih generacija heteroseksualne orijentacije potvrđuju i bestseleri koji su obilježili milenijalce poput, na primjer, „Normalnih ljudi“ irske književnice Sali Runi. Takvi odnosi vidljivi su i u gotovo svim ne-pornografskom sadržajima koje konzumiraju mlađe generacije, poput Netfliksovih serija. Patrijarhalni i nasilni seksualni skript više se ne preispituje, već se oko njega gradi cijeli niz novih pravila. Pristanak, sigurne riječi, povlačenje pristanka…ako žena ne odgovori na neko od ovih novih pravila igre – ona ispada i za to će sama biti kriva.
Ovaj pornografski odnos kojeg normalizuje savremena medijska kultura nije, naravno, ništa novo. On je tu vjekovima. Sada je samo izobličen do groteske.
Poželjno i nepoželjno
„Ako pristanak smatramo jedinim ograničenjem prihvatljivog seksa, prisiljeni smo na naturalizaciju seksualnih preferencija u kojima fantazije o silovanju postaju pretpolitičke činjenice. I ne samo fantazije o silovanju“, piše u knjizi „Pravo na seks“ sociološkinja i teoretičarka Amia Srinivasan. U ovoj knjizi Srinivasan podsjeća da je seks duboko političan i da ga je nemoguće analizirati izvan sistema u kojem se on već vjekovima odigrava kroz određenu matricu, to jest da „ne postoji ništa toliko rastrzano politikom, a opet tako neprikosnoveno lično“.
I zaista, ženama nije nimalo lako da uvide da njihove seksualne fantazije nisu slobodne, da su one zapravo posljedica vjekovne patrijarhalne represije i neravnopravnosti, sistema koji je uništavao ljudske živote, ali isto tako i seksualnost i mogućnost za užitak nebrojenih žena. Nije to jednostavno ni muškarcima: u tom sistemskom nasilnom skriptu i oni se neizbježno moraju osjetiti kao sudionici, oni koji to nasilje čine, čak i kad samo učestvuju u ostvarivanju fantazije druge strane.
Koliko god seks bio oslobađajući, u njemu, paradoksalno, kako sugeriše Srinivasan, nema ničega slobodnog, makar kada je u pitanju heteroseksualni, to jest odnos cis-ljudi. Ona podsjeća na radikalne feministkinje koje su sedamdesetih godina prošlog vijeka zahtijevale da se napusti stav o seksualnoj želji kao „unutrašnjem, prirodnom, pretpolitičkom nagonu jasno omeđenom biološkom linijom pola“ i da se prizna da je seks u patrijarhatu zapravo nasilan, da su „neprijateljstvo i prezir u želji gospodara prema robu, kao i strahopoštovanje i ranjivost u želji roba prema gospodaru“ suštinske emocije koje ga pokreću. Međutim, danas, u neoliberalizmu, otišli smo korak dalje: seks, kako piše Srinivasan, „više nije moralno problematičan ili neproblematičan: umjesto toga, on je postao samo poželjan ili nepoželjan“.
Korisnice aplikacije Flo, sa početka ovog teksta, spremne su da pretrče preko ispovjesti jedne od njih koja jasno ukazuje na seksualno zlostavljanje. One više nisu u stanju da uoče vezu između iskustva te žene i svojih fantazija o silovanju u virtuelnom svijetu. U tom virtuelnom prostoru postoji samo horda slatkih životinjica koje hrle u susret želji da ostvare svoje seksualne fantazije i dožive vrtoglave orgazme. Može li ih iko kriviti zbog toga što zanemaruju jednu od njih koja, sleđena patrijarhalnom traumom, uplašeno stoji sa strane, i koja se u tom virtuelnom prostoru čini samo igrom za druge? Da ta trauma nije realnost našeg svijeta, ne bi bilo ni fantazije o njenom odigravanju.
Psiholozi i seksualni terapeuti podstiču na realizovanje seksualnih fantazija: ideja da je to zdravo, da se na taj način efikasno kontrolišu agresivni impulsi, dio je javnog diskursa. Ipak, autorke poput Srinivasan pozivaju nas da ove fantazije ne uzimamo zdravo za gotovo, da pokušamo da razumijemo na koji način one reflektuju patrijarhalno nasilje i uočimo opasnosti koje se tu kriju.
Prostor ranjivosti
U medijskom prostoru savremene žene stalno se podstiču na eksperimentisanje, nekad toliko rizično da bi oko njega trebalo izgraditi cijeli sistem zaštite. Sa druge strane – kako to kaže akademska spisateljica Ketrin Ejndžel u knjizi „Sjutra će seks opet biti dobar“ – kada želi sama da istražuje i napravi sopstvene scenarije, to jest kada je ona ta koja žudi, žena za to mora platiti visoku cijenu. Analizirajući slučajeve silovanih žena čiji su silovatelji oslobođeni, ili su im ublažene kazne, ona konstatuje da je seksualna istorija žena na sudu često korištena kao argumentacija protiv njih – bile su, naime, promiskuitetne, imale su seksualne odnose sa više muškaraca istovremeno, voljele su grub seks… Između ostalog, ona navodi primjer silovatelja koji je na suđenju rekao da je silovao svoju žrtvu jer ju je vidio da ima seks sa dva muškarca. Silovao ju je „za kaznu“ – zato što je odbila da se i on pridruži seksualnom činu.
Sistem pristanka podrazumjeva da u seksu postoji nešto zaista opasno po ženu. Od žene se očekuje da poznaje sebe. Mora sebe istražiti, znati šta zaista želi. Ona je pozvana da bude ta koja razumije svoju seksualnost i koja je uvijek spremna da kaže „da“ ili „ne“. Iako to zvuči seks pozitivno, sve to zapravo može biti zamarajuće, kako sugeriše Ejndžel. Svo to znanje o sebi i svojim željama, cijela ta priča o pristanku postoji u svrhu ženine bezbjednosti, ali – da li ona tako stiže do svoje želje? Ovakvo pitanje čini se veoma opasno postaviti u svijetu gdje je nasilje nad ženama gotovo normalizovano i gdje je neko poput Endrjua Tejta mogao godinama nesmetano usađivati svoje viđenje ženama i milionima pratilaca na društvenim mrežama.
Kako bi to bilo kada bi seks bio prostor ranjivosti i za žene i muškarce, u kojem bi se oni na svakom koraku zajedno upoznavali sa svojim željama? – pita se Ejndžel i zaključuje da bi se jedino u tom prostoru iskrenosti i obostrane bespomoćnosti mogao izbrisati ovaj nasilnički seksualni scenario. Ona navodi i riječi feminističke autorke Lin Sagal koja kaže da se u seksu, ako imamo sreće, „velike dihotomije rastaču – muškog i ženskog, davaoca i primaoca, sebe i drugog“.
Strah od želje
Kod gotovo svih feministkinja koje pišu o seksualnosti nailazimo na ideju da se naša želja može promijeniti, te da je patrijarhalno oblikovanje želje zapravo degradiralo i suzilo polje seksualnosti i senzualnosti. I zaista, ono što obilježava pornografski odnos, kao ekstremni primjer patrijarhalne nejednakosti, jeste diskonekcija između partnera. Logično je da patrijarhalni sistem i u polju seksualnosti teži nečemu što je slično svakom drugom patrijarhalnom odnosu – predvidivom seksualnom scenariju koji održava prividnu moć muškarca tako što i njemu i ženi uskraćuje mogućnost senzualnosti i istinske ranjivosti. Sve drugo je preveliki rizik za patrijarhat. Patrijarhat se seksa i želje jednostavno plaši. Zato ih je i zarobio.
Srinivasan smatra da seksualnu želju treba mjenjati voljom. Ta promjena prije svega podrazumijeva otvorenost za mogućnosti drugačije od onih koje prepoznamo kao nametnute. Tek kada postanemo svjesni onoga što je nametnuto, možemo dopustiti želji da nas iznenadi. Ta želja bi, kako piše Srinivasan, mogla da nas „odvede u pravcu za koji nikada ne bismo pomislili da bismo njime krenuli, ili ka nekome za koga nikada nismo mislili da može da bude predmet naše požude ili ljubavi“ i, u najboljim slučajevima, možda bi mogla da se “suprotstavi nametnutim izborima i napravi sopstveni izbor.’’
Tekst je nastao u okviru projekta „ROZA – Škola feminističkog i lijevog pisanja“ kojim se mlade novinarke/i žele osnažiti za pisanje o društvenim temama sa feminističkih i lijevih pozicija. Ovaj projekat, koji realizuju NVO NOVA i NVU „Žuta kornjača“, podržan je kroz projekat „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mreža, i u saradnji sa Ministarstvom javne uprave i Ministarstvom Evropskih poslova Vlade Crne Gore. Projekat finansira Evropska unija a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj sajta je isključiva odgovornost NVO NOVA i ne odražava stavove Evropske unije, CGO-a, partnera i saradnika na projektu.